Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

‘Ispunio sam svetu zadaću i opet bi da Hrvatima zatreba!’

Autor: Razgovarala Zrinka Kasapić / 7dnevno / 28. listopada 2016.

Domoljubna misija Antona Kikaša iz 1991. u 2016. osvaja Hrvatsku. Prepune kino dvorane na promociji filma Nisam se bojao umrijeti pokazuju da hrvatsko domoljublje još uvijek živi.

U to vrijeme 1991. u kojem se odvija film “Nisam se bojao umrijeti”, Hrvatska je bila u jeku borbe protiv agresora, nositelja ideje o velikoj Srbiji. Hrvatska, zemlja divnih i srčanih ljudi, osim vjere zapravo nije imala ništa. A protiv sebe? Pa hajmo reći sve zle sile svijeta. Bio je to krvavi rat, a hrvatski narod bez oružja i uz nevjerojatne ratnike, heroje. I zbog tih heroja bez oružja dogodilo se čudo – sloboda.

Jedan od njih ratnika, gospodin Anton Kikaš, rodom je iz Međugorja. Poznati je hrvatski domoljub, emigrant u Kanadi, vrhunski poduzetnik i pjesnik koji je 31. kolovoza 1991. na zagrebačkom Plesu uhićen je od strane vojnika JNA gdje uz torturu i mučenje jugoslavenske armije odgovarao za oslobodilački pothvat prema hrvatskoj domovini. Naime, gospodin Kikaš je čuvši krikove nemoćnih Hrvata bez obrane pred agresorom umjesto novca koji se kao donacija uvijek negdje gubio, odlučio sam iz Afrike Hrvatima prevesti oružje. No, ne uspijeva. Jedna kriva riječ i neviđena slučajnost prekinula su Kikaševu akciju pomoći hrvatskim ljudima te je izložen torturi mržnje prema hrvatskom domoljublju. Tukli su ga, nazivali ustašom, pljuvali, trkali, a zapravo su mu zavidili pred veličinom njegove ljubavi prema već tada u srcima ljudi, slobodnoj Hrvatskoj, koju nisu mogli podnijeti, pa je njihova mržnja prema Kikašu, time bila veća.

Cijeli taj humanitarni pothvat vojne pomoći Hrvatskoj ovog kanadskog Hrvata, Antona Kikaša, zabilježio je redatelj Jakov Sedlar uz scenaristu Hrvoja Hitreca u igrano-dokumentarnom filmu: Nisam se bojao umrijeti (domoljubna misija Antona Kikaša 1991.).
U ovom trenutku Anton Kikaš obilazi Hrvatsku i rodnu Hercegovinu, osvaja kino dvorane i proživljava emocijama prožete susrete s mnoštvom hrvatskih ljudi, branitelja, intelektualaca, umjetnika, majki i očeva koji mu kroz suze, danas u slobodnoj Hrvatskoj poručuju – hvala.
Jer, iako pošiljka prijeko potrebnog oružja, gospodina Kikaša do Hrvatske vojske nije stigla, ono što je pobjedilo u ovom ratu i tako nije bilo oružje. Bili su to ovakvi ljudi. Baš poput tada ludo hrabrog Kikaša i hrvatskoh branitelja. Onih koji su bili spremni umrijeti za Hrvatsku. Danas, nakon 25 godina Kikaš kaže: nedaj Bože da opet zatreba, isto bih ponovo učinio.

Možete li nam prvo ukratko reći nešto o sebi, jer mnogi mladi ne znaju, tko ste?

Podrijetlom sam iz Međugorja, odnosno susjednih Bijakovića, već dugo godina u svijetu poznatog svetišta. Djetinjstvo sam proveo u bosanskom gradiću Kaknju. Geodetski fakultet sam završio u Zagrebu 1967. godine. Tražeći slobodu govora, rada, kreiranja i ostvarenja svog životnog sna – otvaranja vlastitog projektnog biroa, samo godinu dana kasnije odlazim u Toronto, gdje već više od 40 godina imam svoju projektnu tvrtku za projektiranje novih naselja, u kojoj se bavim urbanizmom, građevinom i geodezijom, a radim i kao manager razvoja novih naselja. Prije nekoliko godine osnovao sam kompaniju Cromark Media Inc. te postao direktor i producent hrvatskog TV programa „CROATICA TV“ u Torontu na OMNI 1 TV kanalu, koji uređujem svaki tjedan.

Što Vas je tada nagnalo na taj pomalo samoubilački čin? Vjerojatno ste znali da jugoslavenskim tajnim službama ništa ne može promaknuti.

Nagnala me ljubav prema Domovini, koja je bila napadnuta od agresora-jugo vojske i srpskih terorista. Vjerovao sam da tu misiju mogu ostvariti i da nije bilo greške pilota Uganda airlines-a, koji je to i na filmu priznao, cilj bi bio ostvaren. Tužno je da je avion Boing 707, pun oružja, na kojem sam uz posadu bio jedini putnik, sletio na zagrebački aerodrom Pleso i došao u ruke jugo-vojske, koja ga je kontrolirala.

Što vam je tada značila Hrvatska, kad ste bili spremni umrijeti za nju?

Kada sam po dolasku u Kanadu 1968. spoznao da se o Hrvatskoj piše, govori i predstavlja u mračnim bojama, odlučio sam mijenjati te boje i prikazati je u pravom svijetlu, kao što ona i zaslužuje, po svojoj 14-stoljetnoj povijesti. I od tada, sve ove godine Hrvatska je duboko utkana u mom biću.

Nakon 25 godina, kad je ideja Hrvatske ostvarena, je li put Hrvatske utopiti se u bezoličnoj EU birokraciji ili ona mora svijetliti na karti Europe upravo zbog nevjerojatne žrtve naših branitelja,očeva i majki u Domovinskom ratu?

Hrvatska samostalnost ostvarena je u Domovinskom obranbenom ratu, zahvaljujući svim nevinim žrtvama, braniteljima i svim Hrvatima diljem svijeta koji su, svatko na svoj način, dali svoj doprinos pobijedi nad „do zuba“ naoružanom agresoru.
Put Hrvatske je da kao članica Europske unije traži i ostvari svoje ravnopravno mjesto s ostalim članicama, jer ona kroz svoju dugogodišnju povijest, ima sve atribute da to i ostvari. Ona već danas svijetli svojim sjajem, jer su naši branitelji u Domovinskom ratu, a napose u Oluji, pokazali nevjerajatnu vojnu vještinu, kojoj se vojni stručnjaci diljem svijeta dive.

Kako to ostvariti, recite nam to sad kad imate bogato iskustvo ludo-hrabre mladosti i uspješnog poslovnog i obiteljskog čovjeka, kako da Hrvatska zasvijetli u ovom općem kaosu, i koliko Vaš primjer spremnosti na žrtvu može tome pridonijeti?

Po meni, između ostalog, najveća snaga Hrvatske je u mladima, koje će nadam se nova Vlada maksimalno poduprijeti, te neće morati tražiti posao izvan Hrvatske. Pratim njihove nastupe na svjetskim natjecanjima gdje pobjeđuju i najveće sile svijeta. Ja im se divim i vijerujem u njih i njihove vještine i potencijale.
Isto tako moja poruka za „bolje sutra“ treba biti da svatko od nas upita sebe „što ja mogu učiniti i doprinijeti za svoju Domovinu i ne očekivati da Vlada to sama učini“.

Jeste li bili malo zbunjeni kad su Vas uhvatili na Plesu naoružani vojnici JNA, to se vidi se iz jednog dokumentarnog kadra, je li Vas taj trenutak ojačao i koliko je on bio presudan za vaš daljnji život, jer na kraju, Vi ste pobjednik, Hrvatska je pobjednik?!

Uopće nisam bio zbunjen, jer nakon što je pilot zaustavio avion i kada sam ugledao vojnike i cijevi prema kabini pilota, iza kojeg sam sjedio, ja sam se pomirio sa smrću i bio sam spreman umrijeti. A kad se čovjek ne boji umrijeti onda dobije nadnaravnu snagu. Po izlasku iz zatočeništva nastavio sam raditi za Domovinu još većim žarom i tako će biti sve dok živim, jer Hrvatska je za mene, uz vjeru u Boga i moju obitelj, iznad svega.
U Domovinskom ratu pobijedio je hrvatski narod, koji je pokazao zajedništvo, koje nam i danas treba i onda će naša veličina zasjati punim i pravim sjejem. Ja duboko vjerujem, ako svi udružimo snage, da naše vrijeme tek dolazi.

U jednom intervjuu izjavili ste da Vas je spasila molitva svih onih koji su tad molili za Vas, recite nam što molitva čini u Vašem životu, i što znači imati povjerenje u Boga?

Vjera u Boga ugrađena je u moje biće još od prvih dana, od mojih roditelja, a molitve koje su mi slali Hrvati diljem svijeta, dok sam bio u zatočeništvu pomogle su da ugledam svijetlost dana na kraju mračnog tunela.

Živite u Kanadi, u zemlji punoj raznih duhovnih i poslovnih borbi i iskušenja, kako ostati svoj u svemu tome, tj, kako ostati donekle čist i darežljiv i oprostiti svima kao što ste, očito, Vi oprostili? Oprostiti, ne osvrtati se, činiti dobro?

Oprost je kršćanski čin i on je također protkan u mome biću. Tako u pjesmi „Duša mi se tiho gasi“, koju sam napisao u ćeliji vojnog zatvora, u završnim stihovima ja prenosim svoje osjećaje: „Ostali su zadnji sati al neću vas kleti“, ja opraštam onima što me muče i drže u mračnoj ćeliji.
Težnja mladih da ostvare nešto više, nešto bolje, je pozitivna i plamenita želja i najljepši poklon Domovini, jer je upravo to garancija za bolje sutra.

Vi ste skupili novac za osnivanje katedre za Hrvatski jezik na Sveučilištu kod Toronta. Kako komentirate slavenske studije u mnogim europskim sveučilištima na kojima se još uvijek uči srpsko-hrvatski?

Korijeni srpsko-hrvatskog jezika ugrađeni su još davne 1945. godine i trajali su sve do 1990. Zato nije čudno da su tragovi još i danas prisutni. Jedino mi sami, moramo kontinuirano i sustavno raditi na toj promjeni, a upravo na tom planu nije učinjeno dovoljno.

Gledajući Hrvatsku danas, osjećate li Vi da je Hrvatska slobodna zemlja?

Hrvatska je slobodna zemlja toliko, koliko je čelni ljudi Hrvatske i mi svi zajedno predstavljamo.

Zašto još uvijek ima onih koji mrze Hrvatsku? Što je to što boli mrzitelje naše Domovine?

Najviše me zaboli kada čujem i vidim da među čelnim ljudima, a naravno i drugima, ima nažalost dosta onih koji ne vole Hrvatsku. Ja ih uistinu doživljavam kao izdajice svoga naroda. Meni je to nepojmljivo, a ljubav i ponos prema Domovini treba ugraditi u mlade. Mi svi zajedno trebamo težiti i širiti ISTINU, a današnja generacija nema se čega sramiti. Naprotiv, mi smo sportska velesila. Na nedavno održanim Olimpijskim igrama u Rio-u, od 207 država sudionica mi smo bili treći u Svijetu, a prvi u Europi po broju zlatnih medalja u odnosu na broj stanovnika.

Što se događalo u tmini zatvorske čelije. Jeste li ikada požalili, jeste li se osjećali napušteno? Što Vam je zapravo tamo davalo snagu?

Ja sam rođeni optimist i ništa me ni u ćeliji nije moglo slomiti. A vjeru u Boga i svoj narod je uvijek bila prisutna.

Nakon premijere filma, kad ste ponovo sve vidjeli na filmskoj vrpci, što možete reći, osjećate li se kao heroj ili kao mučenik?

Ni jedno, ni drugo. Osjećam se da sam samo ispunio svetu zadaću, pomoći Domovini da se obrani od agresora, koji je htio prisvojiti veliki dio Hrvatskog teritorija, koji nama Hrvatima pripada od stoljeća sedmog. I nedaj Bože da opet zatreba, isto bih ponovo učinio.

Autor: Razgovarala Zrinka Kasapić / 7dnevno / 28. listopada 2016.

VEZANE VIJESTI

ZADNJE VIJESTI