Wikimedia Commons

Ispod travnjaka Trga dr. Franje Tuđmana zakopane žrtve komunističke vlasti od 1945. do 1948.

Autor: Razgovarao: Ivan Kolar

“Zakaj nitko dosad nije o tome pisao i zašto se nitko nije do sada ‘sjetio’ nešto napraviti s tim trgom, preurediti ga?, kaže S.M., 84-godišnja umirovljenica, vrlo vitalna i energična gospođa (podaci poznati redakciji). “Možda upravo stoga, kako bi to rekel moj sin, jer je to već “poznata urbana legenda” da je Trg dr. Franje Tuđmana grobište o kojem nitko ne progovara niti se itko usudi o tome pisati”, nastavlja pravim ”agramerskim” rječnikom u razgovoru za naš portal.

Križni put

I nadalje svjedoči: ” Bila sam gimnazijalka u vrijeme NDH. U to je vrijeme bil’ drukčiji sistem školovanja. Završili ste najprije četiri razreda pučke škole, ja sam bila u Gundulićevoj pa sam se upisala u 9-tu gimnaziju u Savskoj, tam’ gde je danas Pedagoška akademija. Bila sam u doba NDH gimnazijalka. Nas, gimnazijalce oni nisu dirali. Otac mi je radio u tajništvu Sveučilišta. Bil’ je obični službenik Ali se rad’ ne znam čega preselio u Bistru s majkom i ja sam svaki dan putovala vlakom do Bistre. A Trnjanka sam po rođenju. Svako malo ti su zagrebački ilegalci, komunisti, minirali pruge. Ni danas ne znam kak’ sam ostala živa, al’ me nije zakačil’ taj maler da nastradam u vlaku. Kad je rat bil’ pri kraju i kada su počele kružiti priče da buju došli partizani i čerkezi i da će sve poubijati, nastala je panika. Iz Zagreba i iz Zagorja bežali su ljudi, pune ceste su bile zapržnih kola i pešaka. Nastala je takva panika da se to nemre opisati. Kad si ih pital’ kam idu, sam bi rekli “napred”. I tak su mnogi od njih završili na Bleiburgu, neki u Celju, neki su se uspeli vratiti, a neki potjerani od Celja do Osijeka i dalje još. To je bil Križni put. Ko je imal sreće preživio je, ko nije, nije ga bilo.

Sabirni centri na Zapadnom kolodvoru

Moje dve susede, sestre, sećam se ih se, drage ženskice, uspele su se spasiti negde oko Celja su bile i tam’ ih je puno ubijeno, al’ one su se spasile i vratile se u Zagreb. Al’ ih je sused kasnije prijavil’. Prvo su ih pokupili i stavili u logor, to vam je bilo na Kanalu, tam’ gde je Autobusni kolodvor. Puno ljudi je tam’ stavljeno kad su došli partizani u Zagreb. Žal mi je za njih dve, nekak ih nisam prežalila, jer su ih s kanala odveli u Srbiju i nikad se više nisu vratile. Žal’ mi je bilo i moje susede, njihove mamice koja se tak…godinama nadala da bu ih jednom videla žive… Umrla je al’ ih nije više nigdar videla. A onda sam bila nekak kak’ opijena, nisam znala po kakvem ključu su neke ljude zatvorili u tim vojarnama kaj su bile na Zapadnom kolodvoru. I tam’ ih ubijali i zakapali iza vojarni tam’ di je sad Francekov trg. Svi su šutili i niko niš nije smel’ reći. Mog su oca poštedili, ali nas nigdar nisu ostavili na miru, pratili su nas, nisi smel niš reć nit se žalit. Sve naše profesore u gimnaziji u Savkoj su makli, i časne kaj su bile tamo. Doveli su druge profesore iz Srbije. Sećam se profesora matematike Maksimović se zval’, došel je iz Srbije. Sećam se njega zato kaj nam nije predavao matematiku kaj je trebal’, već nam je držal’ predavanja o partiji, Titu, Jugoslaviji. A šutjeli smo..kaj smo mogli…došel’ je novi direktor gimnazije. On je bil’ muž od Anke Berus, Niko Berus se zval”…

Vaš je muž prošao Križni put, a kasnije bio vozač generala Rade Bulata. Kako je takvo što moguće?

Moj muž s kojim sam se vjenčala 1952., imal’ je više sreće neg pameti kak’ bi se reklo. Bil’ je u hrvatskoj mladeži, pod kraj je ušel’ u vojsku NDH. I pobegel’ je kad su svi bežali. Za njeg’ razumem kaj je bežal’, al’ ovi kaj nisu nikom niš’ napravili, nisu bili nikam, ti su bežali u najvećem broju. To ne razmem. A najviše tih kaj nisu niš’ napravili, ti su najviše zginuli na Bleiburgu i v Križnem putu. Moj muž je prošel’ Križni put, al’ je imal sreće kaj su mu otac i stric bili partizani. Pa su ga tražili, našli su ga nekam kod Osijeka i odveli u Maribor. Tam’ su ga neko vreme skrivali i nekak’ mu prepravili karton, kak bi se to reklo. Napisali da je bil njihov, zmislili da se boril negde ne znam već gde. Prek’ veze su ga stavili kod Bulata. On je veroval’ da je moj muž njihov. Ono kaj se on nagledal’, jako je ostavilo traga na njega. Nije puno pričal’ o tome, rekel’ je sinovima kasnije, iza devedesete na kaj se morao zavetovati. Pričal’ je da su u vojarnama na Zapadnom kolodvoru dovođeni ljudi i po prekem sudu ubijani i zakapani iza vojarni, da se toga nagledal’ i ’48. Ti kaj su bili kak’ staljinisti, da su i njih po kratkem postupku likvidirali i tam’ zakapali. Nekad bu neko već otkopal’ taj travnjak tam i našel’ bu kosti. To bu se jednom moralo desit’. Kad je došla hrvatska država moj mužek i ja smo plakali od sreće, jer znate, on nije mogel’ više izdržati sve kaj je gledal’ pa se 1952. povukel. I nekak’ mislili smo kad je već došla nova Hrvatska, sve bu dobro. Al’ smo se razočarali, znate.




Zašto Vaš sin koji mi je sve slično ispričao kao i Vi, nije o tome ranije progovorio? U nekoliko razgovora s njim imao sam dojam da ga jako muči očeva sudbina, odnosno, zavjet šutnje prema Bulatu i komunistima…

Znate kaj… moj sinek je još uviek mlad, za mene bu uvek bil’ moj dečec, nekak’ se i neko vreme bavil’ mišlju da postane novinar i da sve ovo nekam napiše, al’ je kak i sami znate ušel’ u druge vode. Tatek mu je umro 1997. To ga je nekak’ zdrmalo previše. Znam da ga muči cela ova stvar, al..on ima familiju sad…rekel’ mi je jednom: “Znaš mama, nekad bu neko ovo napisal’, nekad bu se to s tim trgom saznalo”. Al’ kad se nekak’ zmislim, ne znam zakaj su baš tom grobištu dali Francekovo ime, zakaj? Nekaj tu ne štima, a ja sam prestara sada, ne bum se tim’ bavila više. Neko bu se jenput moral’ pozabavit’ tim grobištem kaj nosi Francekovo ime…

 




Autor:Razgovarao: Ivan Kolar
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.