Goran Stanzl/PIXSELL

‘Ishodit ću stipendiju, makar i sudski! Ne treba mi novac, ali ja sam ga zaslužio!’

Autor: 7Dnevno / 15. travnja 2016.

"Nisam književni marginalac, pet mojih knjiga je u lektiri za osnovnoškolce, među 10 sam najposuđivanijih hrvatskih živućih pisaca, a nikada otkako se prijavljujem u zadnjih 10 godina nisam dobio novčani poticaj za svoje stvaralaštvo jer se književne stipendije dodjeluju bez kriterija", ističe Hercigonja

Ministarstvo kulture godinama sustavno prezire književnike za djecu i gura ih na marginu umjetničkog književnog stvaralaštva unatoč činjenici da su prvi književni korifeji koji su diljem svijeta pronijeli slavu hrvatske književne riječi bili upravo pisci za djecu: Ivana Brlić Mažuranić, Joža Horvat, Ivan Kušan, Zvonimir Balog… Veliki Alberto Moravia jednom je prigodom rekao da kad piše najbolje što zna, piše za djecu. To je, među ostalim, u svom pismu novom ministru kulture Zlatku Hasanbegoviću napisao Želimir Hercigonja, jedan od plodnijih i u posljednjih desetak godina među našim najčitanijim piscima za djecu i mlade. Osim malih i mladih čitača, Hercigonju su kao važnoga autora prepoznali i najveći teoretičari dječje književnosti, pa je čak pet njegovih knjiga u lektiri za osnovnoškolce, a ulomcima iz Hercigonjinih književnih djela obogaćeno je više od dvadeset čitanki hrvatskoga jezika za osnovnu školu.

Pa što onda „žulja“ našega pisca čiji su Tajni leksikon pročitale već generacije i generacije klinaca i posuđivaniji je u knjižnicama od Harryja Pottera? Svoje je pismeno obraćanje ministru Hasanbegoviću naslovio: „Prigovor na rad povjerenstva za dodjelu novčanih potpora za poticanje književnog stvaralaštva.“ Ozlojeđen je nakaradnim radom povjerenstava koja su od 2005. pa nadalje dodjeljivala novčane potpore piscima za poticanje književnoga stvaralaštva u Hrvatskoj. Njegovo je ime uvijek zaobiđeno, a javio se u 10 godina šest puta za novčani poticaj.

U tih 10 godina dodijeljeno je oko 600 književnih stipendija, kako ih mi kolokvijalno zovemo, što tromjesečnih, što polugodišnjih ili pak godišnjih. S obzirom da smatram da sam etablirani književnik, koji je objavio podugačak niz književnih naslova, njih 25, a član sam dvaju književnih društava – Hrvatskog društva pisaca i Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade – smatrao sam normalnim da ću u prvih pet, šest godina i ja od resornog ministarstva dobiti novčani poticaj za svoje književno stvaralaštvo“, kaže Hercigonja pa objašnjava čime potkrepljuje takva svoja očekivanja.

Pa prvenstveno time što je pet mojih književnih naslova uvršteno u osnovnoškolski popis lektire Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta. Osim toga, prema izvješćima Ministarstva kulture dugi sam niz godina među 40 najposuđivanijih hrvatskih pisaca u javnim hrvatskim knjižnicama. Konkretno, po nedavno objavljenim podacima Ministarstva kulture za 2014., a to su zadnji recentni službeni podaci, nalazim se među 10 najposuđivanijih živućih hrvatskih pisaca. Dakle, ne može se nikao reći da sam nekakav književni marginalac koji je sada, gle čuda, ozlojeđen bez ikakvog pravog i objektivnog uporišta. A doista je velika čast uspjeti se ugurati među prvih 10 književnika koje čitatelji najviše vole i posuđuju, a gdje su pozicionirani Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Miro Gavran, Božidar Prosenjak, Hrvoje Kovačević i drugi. Svi su navedeni pisci već odavno, posve opravdano i više no zasluženo ostvarili pravo na tu vrst novčanih poticaja, a ja nisam.“

Ministarstvo i “slobodni umjetnici”

Pa, piše tako Hercigonja ministru Hasanbegoviću: Prolistate li samo letimično popise književnika koji su u posljednje dvije, tri godine primili potpore Ministarstva kulture, naći ćete podosta imena koja su u književnim krugovima posve nepoznata, slabo poznata ili nemaju nikakve iole značajne književne reference temeljem kojih bi zaslužili dobivanje stipendije. Kako je to moguće, pitam Vas, gospodine ministre? Pa tako što se dugi niz godina stipendije ministarstva dodjeljuju krajnje netransparentno, preko veza, a neki su ih književnici do sada primili i tri puta, premda su i tridesetak pozicija niže rangirani od mene na listama najposuđivanijih pisaca u proteklih 10-ak godina. Mnogi od tih sretnika koji su dobivali potpore za književno stvaralaštvo nisu nikad bili ni među prvih stotinu najposuđivanijih pisaca, a neki od njih ni među prvih 200.“

Kada je Želimir Hercigonja bivšoj pomoćnici ministrice kulture Andree Zlatar Violić, gospođi Tamari Perišić u jednom razgovoru na sastanku u Ministarstvu naveo tu problematiku te očigledne propuste povjerenstava koja odlučuju o dodjeli potpora, dobrohotno mu je odgovorila da je razlog vjerojatno to što on, usto što je književnik, i radi – kao diplomirani pravnik u stalnom je radnom odnosu – a da povjerenstva vjerojatno preferiraju pisce koji imaju status slobodnih umjetnika, dakle prihod od književnosti im je jedini novčani prihod koji ostvaruju tijekom godine i njime pokrivaju svoje egzistencijalne potrebe.




Malo je reći da sam bio zatečen tim njezinim riječima, jer Ministarstvo kulture nije socijalna ustanova, a jedini kriterij za dodjelu novčanih poticaja piscima trebala bi biti vrsnost, odnosno objektivni kriteriji kvalitete njihova književna stvaralaštva. Neka od mojih književnih djela doživjela su do sada i sedam izdanja (Tajni leksikon, primjerice), a doista je malo pisaca koji se mogu pohvaliti takvim pokazateljima kvalitete. Osim toga, uvršten sam i u Hrvatsku književnu enciklopediju, a u dva četverogodišnja mandata bio sam i predsjednik Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade, jednog od tri hrvatska književna društva. Bio sam 2009. godine uvršten u postav pisaca koji su Hrvatsku službeno predstavljali na Sajmu knjiga u Frankfurtu, a u dva sam navrata uvršten i u postav pisaca koji su hrvatsku dječju knjigu predstavljali ne Sajmu knjiga Bologni. Pa što ja moram postati svemirac da bih u ovoj državi zaslužio novčanu potporu“, više je nego ogorčen Hercigonja.

“Zvučna imena” koja odlučuju o dodjeli novca

Bez krzmanja i lažne skromnosti kaže da je sramotno da punih 10 godina nije bio dostojan novčane potpore Ministarstva kulture, pa među ostalim piše novom ministru; „Ogorčen sam takvim ambivalentnim sustavom dodjele novčanih poticaja piscima. Kad pogledam sastav povjerenstva koji će odlučiti o dodjeli potpora za 2016. godinu više sam nego začuđen. Koja je uloga Xenie Detoni, Andyja Jelčića i Ivana Sršena u tom povjerenstvu? Na polju književnosti djelujem zamalo 20 godina i pitam se tko su oni!? Za vrsnu pjesnikinju Sonju Manojlović odavno sam čuo, pa i za Helenu Sablić Tomić, dekanicu UAO, a za ostale, priznajem, baš i ne. Proguglavši malo vidim da je u povjerenstvu čak dvoje prevoditelja (Detoni i Jelčić) i jedan polupoznati urednik (Sršen) koji radi za neke nakladničke kuće marginalog značaja. Ima li u tom povjerenstvu itko tko zastupa interese književnika za djecu? Naravno da nema. A upravo su pisci za djecu najplodonosniji, napotentniji po pitanju književnog stvaralaštva i najuspješniji.“




Ni ova godina, kaže Hercigonja, nije iznimka po pitanju sastava povjerenstva. A kakav je sastav povjerenstva, takve su, nakaradne i krajnje neshvatljive, odluke o potporama piscima. Tako, primjerice, od 50-ak odobrenih novčanih potpora svake godine, samo se četiri ili pet dodjeluju dječjim piscima.

Taj je podatak, gospodine ministre, doslovno sramotan! Proteklih su godina u tom povjerenstvu sjedili pojedini književnici iz Hrvatskog društva pisaca ili Društva hrvatskih književnika, ali nikada dosad iz Hrvatskog društva književnika za djecu i mlade u čijem su članstvu godinama najeminentniji književnici za djecu: Sanja Pilić, Sonja Polak, Miro Gavran, Silvija Šesto, Branka Primorac, Melita Rundek, Sanja Lovrenčić, Hrvoje Kovačević… pa i ja, naposljetku. Želim ovim javnim istupom razotkriti bolesni sustav koji pojedinci godinama nečasno iskorištavaju. Bolje je da se takvi novčani poticaji ukinu nego da se dodjeljuju na sramotan način.“

Selidba “Algoritma” u Ministarstvo

Hercigonja poručuje ministru kulture da si provjetri ekipu oko sebe, osobito kadar koji se iz propale nakladničke kuće Algoritma, zajedno s tada imenovanom ministricom Zlatar Violić, preselio u Ministarstvo kulture u kojem, kaže, oduvijek vladaju interesne grupe koje djeluju u korist pojedinih nakladnika ili pojedinaca, caruje nepotizam, a kojekakvim zakulisnim radnjama i postupcima državnih službenika novac se troši neracionalno, nesvrhovito i počesto odlazi u krive ruke, pojedincima, nakladnicima i udrugama, ili umjetničkim marginalcima posve nepoznatima široj hrvatskoj javnosti.

Ukoliko ni ove godine ne dobijem stipendiju, tužit ću Ministarstvo sudu i dobit ću spor, jer me brane objektivni pokazatelji kvalitete. Sudskim putem ću se izboriti za stipendiju, a onda ću svaki mjesec 5000 kuna uplatiti Dječjem domu u Nazorovoj ili SOS dječjem selu. Meni taj novac ne treba, ali ja ga zaslužujem i ja ću ga dobiti.“

Stipendije se dodjeljuju u tri kategorije: tromjesečne (3×5000 kn), polugodišnje (6×5000 kn) i godišnje (12×5000 kn). Godišnje ih se, sve zajedno, dodijeli oko 60, od toga književnicima za djecu pripadnu tek četiri ili pet, manje od 10 posto.

Sramotno je da u Hrvatskoj svake godine više prevoditelja nego dječjih pisaca dobije stipendije za književno stvaralaštvo i to će biti jedna od tema kad me jednog, nadam se skorog dana, ministar Hasanbegović primi na razgovor. Prvo što ću zatražiti je da se odrede kvote za stipendije i da ih dječjim piscima pripadne tri puta više nego sada“, nada se sastanku s ministrom kulture revoltirani Želimir Hercigonja. Koji je već izvojevao dvije divovske pobjede za pisce, bio je rodonačelnik borbe da književnici dobiju naknade za posudbe njihovih knjiga u knjižnicama, a izborio se i da nakladnici obeštete pisce koje su godinama bestidno krali objavjujući ih u raznim čitankama i udžbenicima bez ikakve naknade.

Autor:7Dnevno / 15. travnja 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.