Davor Visnjic/PIXSELL
Davor Visnjic/PIXSELL

Interesne skupine udaraju po Plenkoviću jer im je propao plan da ga nadziru

Autor: Vice Borić / 7dnevno / 28. listopada 2016.

Što je, i gdje leži „grandiozna prijevara i izdaja“ o kojoj rogobore zagovornici Karamarkovih kadrovskih rješenja? Ponudivši model 2+2 Plenković je prenerazio snage koje su već iskonstruirale Vladu bez Mosta. Od tada je on „izdajnik gori od Sanadera“

 

Skandal prvoga reda

Notorna je i podvala da je Plenković dobio izbore jer mu je Hasanbegović bio u timu, odnosno da ih ne bi dobio da je jasno rekao kako mu on neće biti jedan od najbližih suradnika i ministar kulture. Oko toga se uistinu događa skandal prvoga reda. Skandal nije u tome, kako se to želi prikazati, što Plenković nije u unutarstranačkoj kampanji rekao da Hasanbegović neće biti dio njegova tima, nego u činjenici da mu to neki predbacuju. Čak tvrde kako bi, da je to rekao, izgubio unutarstranačke izbore!?! Nevjerojatno je i skandalozno da ti to netko uopće može reći, a kamoli napisati. Plenković nikada nije stvarao dojam da je Hasanbegović dio njegova tima. Osim toga, Hasanbegović je do zadnjeg trenutka figurirao kao njegov protukandidat. Čak je nakon odustajanja od kandidature davao potporu Miru Kovaču da uđe u obračun s Plenkovićem, a da će mu on dati potporu. Dakle, svi koji su u unutarstranačkim izborima sudjelovali točno su znali o čemu se radi, što biraju i koje su im opcije. No nakon toga slijede još skandaloznije tvrdnje! One po kojima je Plenković bio taj koji je sve napravio da na unutarstranačkim izborima nema protukandidata. Skandalozno je kako se neki ljudi mogu srozati pa izmisliti Plenkovićev tobožnji telefonski poziv Miru Kovaču u kojem mu je navodno „savjetovao“ da od kandidature odustane, pa će ga on zadovoljiti nekom funkcijom nakon izbora. Osim toga, zar ih nije sram s time lamentirati sada kada ih je i postizborna stvarnost demantirala? Ili hoće reći da je ono za što se Kovač „prodao“ i radi čega je odustao od kandidature bilo mjesto predsjednika saborskog odbora?

Minirali Most da sruše Plenkovića

Napadi na Plenkovića naročito su intenzivirani nakon dogovora o formiranju Vlade, a u svom najbjesomučnijem obliku nastavljeni su uoči njezina konačnog sastavljanja, te traju i danas. Kao razlozi se navode pojedina ministarska rješenja, ali autori tih napada, njihovi kreatori i inicijatori, ako već ne i oni koji im služe, dobro znaju da tomu nije tako. Najmanji problem „pobunjenoj desnici“, a zapravo onima koji iz prikrajka vode ovu akciju, je to što je Plenković stavio Obuljen za ministricu kulture. Problem je u Mostu. Kako to? Zar nije, nakon Karamarka neizmijenjeno Predsjedništvo, davalo jednoglasnu potporu stvaranju te koalicije? Je, ali s figom u džepu. Nervoza je rasla kako su pregovori, u kojima nije bili ni Milijana Brkića ni Karamarkovih ključnih igrača, napredovali. Čitavo vrijeme vođeni su paralelni procesi „novog preslagivanja“, ali izvan središnjice stranke i bez institucionalnog okvira. Potpisi, koje je u dogovoru s tim dijelom vodstva HDZ-a i Milanom Bandićem, Plenkoviću kao potporu odnio Beljak, označili su početak završne operacije „lomljenja“ novog mandatara. Nakon toga Plenkovića se pritiskalo tobožnjom „bezuvjetnom“ potporom Milana Bandića, odnosno „zastupnika koje on kontrolira“. U pričuvi su bili i neki zastupnici HNS-a i nacionalnih manjina, a sve kako bi se minirala suradnja s Mostom. Uvjeravalo ga se da bi HDZ-u ta vlada bila „puno jeftinija“ od one s Mostom, da bi stranka kontrolirala gotovo sva ministarstva i imala apsolutnu vlast. No zapravo se Plenkovića željelo izvesti na čistinu, dovesti ga u poziciju da mu formiranje i stabilnost Vlade ovise o kombinatorima iz vrha stranke. U toj bi se vladi onda našlo mjesta za potpuno druge ljude, među kojima je Hasanbegović, šta god tko mislio o njemu, najmanji problem. Tako ustrojenom vladom ponovno bi upravljale interesne skupine koje uporno nitko u svim ovim procesima ne spominje. Gdje su? Postoje li uopće? I kako su, tako iznenada, nestale? Kladim se da bi među pobornicima teze o Plenkoviću kao izdajniku „gorem od Sanadera“ takvi dobili puno preferencijalnih glasova. Potpuno je jasno kako je teza o „anacionalnom lijevom političkom krilu u Hrvatskoj“, kojim se upravlja iz Bruxellesa, skovana u radionici od HDZ-a i Vlade odsječenih interesnih skupina. To, naravno, nije slučajno. Ljudi koji danas bauljaju po desnici, a tek su se nedavno uključili u HDZ, lažni su HDZ-ovci i lažni patrioti. Bestidnost? Proračunatost? Inačica povijesti u koju ne vjeruju ni oni koji ju propagiraju i koji su spremni do jučer anonimnog Klimana proglasiti nezaobilaznim ministrom, a Garija Capelija, koji je u HDZ-u već 25 godina, kojega je Jadranka Kosor smijenila s mjesta predsjednika Županijskog odbora jer se protivio progonu Gotovine i koji je tri puta zaredom izabran za gradonačelnika Lošinja – anonimusom? Tko će ga znati.

Kad je Ivo Sanader došao na vlast glavna zadaća mu je bila osloboditi HDZ od ljudi „koji su bili desna ruka Franji Tuđmanu i njegovom režimu“ – i on je taj zadatak zdušno ispunjavao. Nije ga na to trebalo puno nagovarati, jer je bio potpuno svjestan da će samo tako moći učvrstiti i svoju poziciju neupitnog vođe, gospodara političkog života i smrti, HDZ-ova reformatora kojega će svi drugi samo poslušno slijediti. Vrlo brzo stranka je oslobođena svih viđenijih ljudi iz Tuđmanova doba. „Oprosnice“ su dobili jedino oni koji su se Sanaderu poklonili i priklonili – i koji su pristali surađivati na realizaciji tog plana. Oni su mu poslužili da se obračuna s Tuđmanovim naslijeđem i ljudima, a zauzvrat su iz drugog i trećeg ešalona, kojima su u vrijeme Tuđmana pripadali, prešli u prvi. Tu su svoju funkciju, za račun Sanadera i njegovih ambicija, morali „zaraditi“ dokazujući mu se u svim mogućim situacijama, prodajući svoje dojučerašnje prijatelje i izručujući glave onih koji bi Sanaderu zasmetali.

Sve za Ivu – ‘demokratski HDZ’ i prvi ešalon!

Zadaću su ispunjavali na nekoliko razina. Kao prvo, dokazujući se u osvetničkim akcijama prema svima koji su u Tuđmanovo vrijeme nešto predstavljali, oduzimajući im prostor za djelovanje u stranci i državi. Bacali su ih u ralje osvetnički nastrojenih medija i afera gladnog stanovništva, dilajući probranim transkriptima, konstruirajući javne optužnice na temelju iskonstruiranih podataka, te zloupotrebljavajući novostečeni utjecaj na sigurnosne službe, policiju i pravosuđe. A u drugom činu te drame potrudili su se onemogućiti njihov bilo kakav utjecaj u stranci. Alati koji su im bili na raspolaganju korišteni su nemilice. Na dnevnoj bazi raspuštani su stranački ogranci, a sudovi časti izbacivali su iz članstva ljude kao na traci. Donosile su se političke odluke kojima se pokazivao zazor od Tuđmanova naslijeđa i upućivane su javne isprike zbog njegovih političkih odluka, kao i tobožnjih zlouporaba represivnog aparata i tajnih službi, odnosa prema medijima i „civilnom društvu“, politike prema BiH, tobožnje „međunarodne izolacije“, loše gospodarske politike, propusta, bahatog ponašanja i slično. Sve je kulminiralo raspuštanjem kompletne organizacije stranačke mladeži i famoznom akcijom „zanavljanja članstva“, kojom je stubokom izmijenjena kompletna stranačka struktura. Tijekom tog „zanavljanja“ deseci tisuća ponosnih članova Tuđmanova HDZ-a nisu željeli ponovno ispunjavati pristupnice Sanaderu, pa su jednostavno brisani iz stranačkih evidencija, u kojima ih nema ni danas. „Vraćanje“ u HDZ moralo se zaraditi ljubljenjem Sanaderova prstena i zaklinjanjem na odanost i poslušnost. Devastacija je bila potpuna, a u novinskim napisima do besvijesti su hvaljeni Sanaderova otvorenost i demokratičnost te procesi koje je vodio u stranci. Apsurdno je što su, paralelno s hvalospjevima o novom valu „konačne demokratizacije“ HDZ-a i Hrvatske, izlazili podaci o katastrofalnom stanju građanskih sloboda u Hrvatskoj. U novu 2002. godinu ušli smo kao „djelomično slobodna zemlja“, s vrlo niskom ocjenom (2,5) na skali od sedam bodova, gore ocijenjeni od svih ostalih država europskog podneblja, od država članica EU-a, te od svih 12 kandidata za članstvo. Isti rang s Hrvatskom tada su imale zemlje poput Ghane, Salvadora, Malija, Namibije, Nove Gvineje i Mongolije.

Splitska riva i Sanaderovi „desničari“

Kako bi se „nadomjestio“ prostor koji je ostao ispražnjen uklanjanjem Tuđmanovih kadrova iz politike, počela se, na lažnom radikalizmu, stvarati nova „izvorna desnica“. Taj proces treba gledati kroz prizmu Sanaderovog hinjenog „tuđmanizma“, koji se počeo stvarati na splitskoj rivi, kada je pred okupljenim protivnicima haaških pokušaja da se Domovinski rat svede na „udruženi zločinački pothvat“ novi predsjednik stranke obećao da će hrvatske vojne zapovjednike zaštiti od neopravdanih progona po zapovjednoj odgovornosti, iako se upravo pod njegovom dirigentskom palicom, u dogovoru sa Stipom Mesićem, generalima počelo na sve načine „pakirati“. Da stvar bude gora, Sanaderov je HDZ svoje navodno protivljenje takvim procesima stavio čak i u program stranke.

„HDZ se protivi suđenjima generalima po zapovjednoj odgovornosti“, stajalo je u programu, dok je se čitav stranački vrh upirao biti što više na usluzi onima koji su ih progonili. U okruženju svoje „nove desnice“ Sanader je grmio s bine o tome kako neće dati hrvatske generale, za koje je nakon dolaska na čelo HDZ-a i Mesićeve sječe glava nakon apela da se zaštiti dignitet Domovinskog rata javno izjavio da bi ih, da je bio na Mesićevom mjestu, i sam smijenio. Proces je nastavljen ne samo inzistiranjem da Haag progoni „ratne zločince“ i crtanjem meta na leđima pojedinih hrvatskih časnika, nego i sramotnim dopuštanjem haaške nadležnosti nad „Bljeskom“ i „Olujom“.

Stasanje „nove desnice“ i urušavanje Hrvatske

Unutar stranke počeli su procesi koji se u sljedećih petnaestak godina neće mijenjati. Uvedena je stroga kontrola nad svim kandidacijskim i izbornim procesima, i manipulacija koja će rezultirati negativnom kadrovskom selekcijom i stvaranjem „političke crne rupe“ koja će dovesti do snažnog urušavanja uloge i značaja samog članstva. Onaj tko nije bio po volji nije se mogao kandidirati niti djelovati u okviru stranačkih tijela, a onaj tko bi javno iznosio svoju viziju i program djelovanja bio bi iz stranke uklonjen. Hrvatska je postala zarobljenikom hordi poslušnika, najčešće nedoraslih dužnostima koje su preuzimali, i tonula u „parititokraciju“ bez presedana. S pozitivnom političkom ocjenom mogao si sve, a bez nje ništa. Politika je oduzeta narodu i stranačkim članstvima i preseljena u ruke malog broja ljudi od povjerenja novog vođe, gospodarstvo je istrgnuto iz ruku poduzetnika i povjereno Sanaderovim „carinicima“ svakog iole važnog projekta u državi. Gospodarsko i socijalno urušavanje poprimilo je alarmantne razmjere, slobodno tržište gotovo da i nije postojalo, nacionalna sigurnost predana je u ruke dželata Hrvatske i lažno pravdana njenim putem prema euroatlantskim integracijama. Dio generala, koji se u međuvremenu počeo baviti biznisom ili je imao političke ambicije, izručio je Sanaderu čitav Generalski zbor, koji je od tada djelovao u okviru strogo postavljenih granica. Namještanje javnih natječaja postao je javni sport, a sva upozorenja i apeli međunarodnih ustanova da se radi o duboko korumpiranom sustavu prolazila su bez ikakve reakcije. Nijedno vodstvo HDZ-a od Sanaderovog vremena nije bilo dovoljno sposobno, dovoljno kompetentno, niti dovoljno odlučno i hrabro da po tom pitanju napravi bilo kakav iskorak. Stranačku „desnicu“ u prvoj fazi predstavljao je Branimir Glavaš, a nakon njega palicu su preuzimali Šeks, Hebrang, Bebić, Šuker, Kalmeta i Dado Milinović – te ostale perjanice novog, pogubnog vala klijentelizma i poslušnosti. Kasnije će se toj “novokomponiranoj desnici” pridružiti i Karamarkovi kadrovi, te stranački i politički potpuno neiskusni Milijan Brkić.

Stvaranje „konsenzusa elita“ – bez naroda

Kako u odnosu na politiku koje su tadašnje HDZ-ove vlade provodile nije bilo moguće napraviti nikakav narodni konsenzus, jer narod je, unatoč nastojanju „izvorne Sanaderove desnice“ da opravda i politički pokrije svog novog mentora, shvaćao o čemu se radi, započeo je proces stvaranja „konsenzusa elita“. Suglasje o temama koje, zbog očite izdaje nacionalnih interesa, nisu mogle dobiti širu narodnu potporu, počelo se stvarati unutar malobrojnog i korumpiranog političkog establishmenta. Isprepletenost političkih i osobnih interesa postala je tako očita da su od tog vremena političke stranke, pravosuđe, Sabor i Vlada postali institucijama u koje građani imaju najmanje povjerenja. S tim utegom, koji su hrvatskom narodu oko nogu stavili novi „desničari“, više se nije moglo hodati, nego tek sporo puzati prema bilo kojem nacionalnom cilju. Procesi se više nisu vodili ustaljenim putovima unutarstranačke demokracije, nego unutar uskih interesnih skupina. Kada je situacija postala nepodnošljiva, stranačka „desnica“, baš kao i u nedavnom slučaju Tomislava Karamarka, nije napravila – ništa! Dapače, asistirala mu je kod prodaje nacionalnih interesa, sudjelovala je u kovanju novog saveza s Miloradom Pupovcem, prodala hrvatsku dijasporu i jednu nacionalnu manjinu dovela u poziciju da idućih petnaest godina bude odlučujući čimbenik pri sastavljanju hrvatskih vlada. Do kraja je slijedila svog vođu, pa ni nakon njegova odlaska nije željela otvoriti prostor za potrebne demokratske promjene. Umjesto toga, 11.140 HDZ-ovaca, u prepunoj zagrebačkoj „Areni“, za Sanaderovu je nasljednicu „izabralo“ Jadranku Kosor. Na tom, potpuno netransparentnom,nelegalnom i protustatutarnom skupu nije se našao nijedan jedini čovjek koji bi smio javno kazati da to tako ne ide i da su promjene nužne. Članovi Sanaderova vodstva, baš kao i danas članovi Karamarkova, bili su zadovoljni što se njih nije diralo, što su zadržali svoje pozicije i svoj upliv na stranačku infrastrukturu. U obračun sa svojim dojučerašnjim šefom krenuli su kada je ta novouspostavljena „ravnoteža“ dovedena u pitanje, ali bez ikakvog motiva da se članstvo oslobodi nametnute nedemokratske stege. Je li to motiv i sadašnjeg odmjeravanja snaga s Plenkovićem?

Zabranjen razgovor o stvarnom profilu HDZ-a

U razdoblju koje je uslijedilo svaki je pokušaj da se započne razgovor o sadržaju postsanaderovskog HDZ-a završavao neuspjehom. Nova, „izvorna desnica“ koja je stasala u mandatu Jadranke Kosor takve je razgovore proglašavala irelevantnima, a njihove inicijatore nepoželjnima. Čitava je politika HDZ-a nastavila ovisiti o odnosu snaga u dva-tri ključna stranačka tijela, koja zajedno nisu brojila više od stotinjak ljudi. Svako pitanje rješavalo se isključivo na uskim sastancima s isplaniranim dnevnim radom i rasporedom govornika. Sve su se odluke donosile jednoglasno. Isključeni su svi mikrofoni kojima se moglo komunicirati s javnošću, osim onih pod strogom kontrolom u rukama odabranih poslušnika. Stvar je dodatno, uz asistenciju „desnice“, potonula u demagoški glib. Jadranku Kosor su po potrebi podržavali „njeni dečki“ iz braniteljskih udruga i probrani generali, što je u jednom trenutku, kada je visokorangirani časnik na tiskovnoj konferenciji u stranci izjavio da „vojska podržava Jadranku Kosor“, počelo zvučati vrlo nezgodno. Nastavljena je rasprodaja državnih dobara i nacionalnih interesa, a sve je pokriveno stvaranjem još jedne, najnovije “izvorne desnice” koja je takvoj politici štitila bokove.

Neraskidive „ljubavne veze“

Koliko god bile štetne za stranku, neke veze, koje su uspostavljene za Sanadera i nastavljene za Jadranke Kosor, nikada nisu raskinute. Jedna od najfrapantnijih je ona s Milanom Bandićem. Odnos koji je dugogodišnji zagrebački gradonačelnik, izabran prvi puta na žestokom pljuvanju po svim učincima i rezultatima „Tuđmanove vladavine“, imao sa Sanaderom bio bi jedinstven da ga nije nastavila Jadranka Kosor, a dodatno učvrstili i podigli na višu razinu Tomislav Karamarko i društvo. Sanaderova „desnica“ mogla bi se pravdati da mnogo toga nije znala, Kosoričina da je nastavila „surađivati“ po inerciji, ali što reći za „izvornu HDZ-ovu desnicu“ Tomislava Karamarka? Onu koja se u pokušaju destabilizacije Andreja Plenkovića kiti „Tuđmanovim perjem“, iako s Tuđmanom nikada nije imala ama baš nikakve veze? Kako se Milan Bandić, čovjek, koji je svoju platformu gradio na obračunu s „desetogodišnjem zlom Tuđmanove vladavine“, prometnuo u najpovjerljivijeg i najpoželjnijeg „desničarskog“ partnera. I to ne bilo kakvog, nego dominantnog, onog koji vodi igru, a za njim idu poslušne kreacije izravnog kadroviranja Karamarkovih desničarskih veličina? Zbog čega je HDZ u Zagrebu morao pasti? Da bi Bandić i ljudi iz njegove orbite mogli živjeti?

Država u državi, financijski eldorado

Bandić je povezivanje s tzv. HDZ-ovom desnicom odradio školski. Najprije je, ustrajan u svojim nastojanjima da na razini Grada ima sve institucije koje ima država, stvorio famozno „gradsko ministarstvo branitelja“ sa Švepsom i sličnima. Pa je dio ekipe uvezao kroz privatizaciju nekih gradskih tvrtki, a „raju“ kupovao kroz djelovanje svog „Fonda za razvoj i zapošljavanje“. Prodajom i iznajmljivanjem poslovnih prostora i stanova u vlasništvu Grada širio je svoj utjecaj i osnaživao rejting utemeljen na stvarnom i očekivanom utjecaju na sve što se u Zagrebu događa. Počeo je nuditi povoljne kredite i subvencionirane kamate. Osvojio je ključne „kote“ u zagrebačkoj policiji i pravosuđu, koje su mu dugo omogućavale da radi što i kako hoće. Kada je, primjerice, pijan skrivio prometnu nesreću, a to je bilo u relativno ranoj fazi širenja i učvršćivanja njegovog utjecaja, glasnogovornica PUZ-a izjavila je da „Bandić nije pobjegao jer se bijegom smatra samo odlazak kada je riječ o nesreći u kojoj je bilo mrtvih i ozlijeđenih“.

A Bandić je bježao i bježi od mnogočega. Od kaznenih prijava, istraga, pokrenutih sudskih postupaka i potvrđenih optužnica. Ponašajući se kao da se krug nikada neće zatvoriti, zagrebački HDZ-ovci mu „drže leđa“, uzimaju mrvice s njegova stola i osuđuju stranku na propadanje.

Kad „desnica“ kadrovira

Zagrebački HDZ, nekadašnji rasadnik kadrova, ljudi od ugleda i značaja, s kojima se mogla voditi država, srozan je na „dealove“ koji stranci ne donose ništa. U okviru takve podređene pozicije, zagrebački je HDZ, kreiran i vođen od onih koji su svojevremeno oktroirani od Karamarkove i Brkićeve „desnice“ i predstavljaju njenu sliku i priliku, dobio i neke svoje kvote, koje služe za dijeljenje odgovornosti za učinke Bandićeve vladavine. Iz kvote HDZ-a imenovani su član Uprave Zagrebačkog holdinga, članovi Holdingova NO-a, direktor Tržnica, direktor Vladimira Nazora, cijeli niz novih pomoćnika u ZET-u, Čistoći i td. U tijeku su ili su izvršena imenovanja ljudi u cijeli niz upravnih odbora škola, vrtića, domova zdravlja i drugih gradskih institucija, kao i u radna tijela gradskih ureda i službi “Gradskog poglavarstva”. HDZ je, dakle, upravljan od „desnice“, u stvarnoj koaliciji u Zagrebu sa strankom Bandić Milan 365, gdje u potpunosti participira u vlasti i pravo je pitanje što o tome kažu oni koji tako glasno rogobore kada im ne odgovara dvoje od dvadeset dvoje ministara u hrvatskoj vladi? Vide li u rezultatima svog kadroviranja narušavanje ugleda stranke, predavanja najmoćnije stranačke organizacije u ruke sumnjivih utjecaja i interesnih skupina? Plenković je s Mostom vodio pregovore o suradnji tjednima – i to javno i pred kamerama. Mediji su pratili svaki njegov potez i pažljivo bilježili izjave svih strana. Kada je, tko i na kojim mjestima s Bandićem pregovarao? I što o tim pregovorima i njihovim rezultatima zna javnost? Malo, jer ništa o tome ne zna ni članstvo stranke, a po svemu sudeći ni sam predsjednik.

Tko su „prevaranti i izdajnici“?

Kada ovako sagledamo situaciju, opravdano je zapitati se tko je danas u Hrvatskoj „prevarant i izdajnik“? Je li to Plenković koji je pred kamerama izbrusio program Vlade pa sada određuje tko su ljudi koji će kao ministri sudjelovati u njegovoj provedbi, ili društvo koje je do sada, preko bočnih veza, interesnih skupina i medijskih pritisaka, kreiralo ključne procese, pa i kadrovska rješenja u državi? Što je, i gdje leži „grandiozna prijevara i izdaja“ o kojoj ovih dana rogobore neki zagovornici Karamarkovih kadrovskih rješenja? Čiju volju takvi manifestiraju, kada Plenkoviću predbacuju da je morao „bolje manifestirati volju građana koji su ga birali“? Papir trpi sve, ali uistinu je začudno koliko se neki komentatori trude ne bi li dokazali da „nije biran Plenković nego njegov tim“, te da zbog toga nije smio „smijeniti“ Hasanbegovića. Ova neistina ponovljena je toliko puta da ju valja uvijek iznova demantirati. Kao prvo, Hasanbegovića je smijenio Karamarko. Da je mogao srušiti čitavu Vladu i raspustiti Sabor, a njega ostaviti, vjerojatno bi to učinio. No nije mogao, pa je „smijenio“, odnosno bez ministarske funkcije ostavio i svog obiteljskog prijatelja Hasanbegovića. I sam je Hasanbegović navijao za takvo rješenje, pa nije jasno zašto bi sada za to Plenković bio kriv? Nije ga ponovo stavio za ministra? Istina, ali nije ni deset drugih Karamarkovih ministara. Što je s Bernardicom Juretić i Darkom Horvatom? Zašto nitko ne roni suze za Josipom Buljevićem i Darijem Nakićem, Klimanom, Šustarom? Tko je njih smijenio? Plenković ili Karamarkova politika i oni koji su ju slijepo podržavali, i još uvijek podržavaju, a sada u Plenkoviću traže krivca? Je li itko zdrave pameti računao da će svi oni, nakon novih izbora, ponovo biti u Vladi? Jesu li to očekivali građani koji su Plenkoviću i HDZ-u dali svoj glas? Da jesu, bi li ga danas podržavali s 54 posto potpore? Bi li HDZ bio na razini od 35 posto glasova, a Plenkoviću je, prije samo dva mjeseca, stranka ostavljena na sramotnih dvadeset posto? I na kraju, budimo pošteni pa priznajmo – da nije bilo Plenkovića danas HDZ ne bi imao niti mandatara, niti vladu niti ministre, pa je tim više iluzorna priča o „izdaji“ kada je u pitanju jedno ministarstvo. Pa bilo to i Ministarstvo kulture, (vidi tekst „Skandal…“ u okviru).

Plenković kontrolirao izborni proces i brojanje glasova?

Onaj tko može tvrditi da je Plenković na unutarstranačkim izborima pobijedio jer je „kontrolirao izborni proces i brojanje glasova“, uistinu može tvrditi sve. U jednom tjedniku, koji javnost još uvijek doživljava „desnim“, glavni je urednik napisao kako se Kovač i Hasanbegović „nakon dugog razmišljanja nisu usudili kandidirati za predsjednika stranke jer su zaključili da oni ne mogu kontrolirati proces brojanja glasova i da bi se, u situaciji kada je već negdje odlučeno da Plenković bezuvjetno mora postati predsjednik HDZ-a, ponovila slika iz 2001., kada su pokradeni glasovi Pašaliću u korist Ive Sanadera“. Nevjerojatno! Zar netko, tko nesumnjivo zna stvarno stanje stvari, zaista može toliko nisko pasti? Zbog onih koji ne znaju, a ne zbog autora ovakvih teza, potrebno je napomenuti sljedeće: kao prvo, sve procedure za unutarstranačke izbore, uvjete za samu kandidaturu, način glasovanja i brojanja glasova i nadzor nad njima donosili su tadašnji zamjenik predsjednika stranke Milijan Brkić i Predsjedništvo HDZ-a u kojem su sjedili Kovač i Hasanbegović, a ne Plenković. Kao drugo, ista je družina, odmah po isticanju Plenkovićeve kandidature, najavila, a tijekom unutarstranačke kampanje i ozbiljno pripremala, izmjene Statuta po kojima bi se u budućnosti ograničile ovlasti novoizabranog predsjednika. Imajući to na umu, tvrditi da je netko odustao od kandidature zato što se bojao kako bi Plenković, pored kompletnog Karamarkova predsjedništva, koje je, nota bene, još uvijek nepromijenjeno, i u kojem su i tada sjedila četvorica Plenkovićevih protukandidata, „namještao i varao“ na izborima, je potpuno suludo.

Tko su šaptači?

Moglo bi se reći da je vrlom komentatoru „netko prišapnuo“ da je sada trenutak da projekt „deinstalacije“ Plenkovića krene po načelu jedan članak – jedna laž. I to od strane onih koji, od Plenkovićeva dolaska na čelo HDZ-a i države, više uopće ne mare za mrske im jugonostalgičare, komunjare, SDP-ovce i ljevičare, pa stranice i stranice pune objedama protiv „izdajnika goreg od Sanadera“. Sva sreća što su napisali da je to Plenković, kako netko ne bi pomislio da se radi o Karamarku, koji po njima sada ispada domoljub od formata, žrtva za nacionalne interese, vrhunski kadrovik i idealni vođa. A odgovor na pitanje kome je to u interesu vrlo je jasan. Pa valjda onima koji su po Karamarkovoj volji došli u vodstvo stranke i još uvijek sjede tamo. Ako je Plenković izdajnik, onda su oni, slijepo slijedeći Karamarka, bili u pravu. Ako je Plenković taj koji vara na izborima, onda su oni poštenjačine koji se toga boje, pa odustaju od kandidatura.

Trijumf novog HDZ-a, nego što?

Plenkovićeva pobjeda, tvrde neki, „pokušava se medijski predstaviti kao poseban trijumf nekog novog HDZ-a“, no istina je, kažu, potpuno drukčija. Pa koja je istina? Kažu da je HDZ pod vodstvom Plenkovića dobio 75.000 glasova manje nego na prošlim izborima. Kakva manipulacija – i to na više razina! Volio bih da mi netko objasni kako je došao do tog broja, kojeg se provlači po stotinama članaka? Na temelju kojih podataka, odakle? Dakle, kao prvo, HDZ je dobio 64 tisuće glasova manje. Ali ne manje od HDZ-a na prošlim parlamentarnim izborima, nego manje od HDZ-a i njegove koalicije s još osam stranaka s kojima je tada izlazio na izbore. Zahvaljujući toj Karamarkovoj politici HDZ je tada imao ne dva, (kako neki sada prikazuju) nego pet zastupnika manje nego Plenkovićev. Osim toga, taj manjak glasova (SDP je imao dvostruko veći) bio je jednak u izbornim jedinicama gdje su liste krasili “desničarski asovi” i Plenković i njegovi „izdajnički kadrovi“. Razlika je samo u tome, da je Plenković u svojoj izbornoj jedinici, unatoč manjoj izlaznosti, dobio više glasova nego Karamarkova lista na prošlim izborima, dok je lista na kojoj su bili Brkić i Hasanbegović dobila sedam i pol tisuća glasova manje. I to su notorne činjenice. Zašto ih se zaobilazi? Zašto se lako provjerljivim podacima manipulira? Čemu tvrditi da je HDZ dobio devet tisuća glasova manje nego ih je dobio? Da ima tri zastupnika manje nego što ih ima? Da se bez Brkića, Esih i Hasanbegovića ne bi dobili izbori? Na temelju čega tvrdnja da bi HDZ bez njih lošije prošao, kada je vidljivo da je Plenković bez njih prošao bolje? Koje istraživanje su proveli? Kada? Gdje? Pod kojim uvjetima? Kakvim metodama? I ako su skloni ovako manipulirati izbornim rezultatima – kako im vjerovati?

Minirali MOST da sruše Plenkovića

Napadi na Plenkovića naročito su intenzivirani nakon dogovora o formiranju Vlade, a u svom najbjesomučnijem obliku nastavljeni su uoči njezina konačnog sastavljanja, te traju i danas. Kao razlozi se navode pojedina ministarska rješenja, ali autori tih napada, njihovi kreatori i inicijatori, ako već ne i oni koji im služe, dobro znaju da tomu nije tako. Najmanji problem „pobunjenoj desnici“, a zapravo onima koji iz prikrajka vode ovu akciju, je taj što je Plenković stavio Obuljen za ministricu kulture. Problem je u MOSTU. Kako to? Zar nije, nakon Karamarka neizmijenjeno predsjedništvo, davalo jednoglasnu potporu stvaranju te koalicije? Je, ali s figom u džepu.

Nervoza je rasla kako su pregovori, u kojima nije bili ni Milijana Brkića, ni Karamarkovih ključnih igrača, napredovali. Čitavo vrijeme vođeni su paralelni procesi „novog preslagivanja“, ali izvan središnjice stranke i bez institucionalnog okvira. Potpisi, koje je u dogovoru s tim dijelom vodstva HDZ-a i Milanom Bandićem, Plenkoviću kao potporu odnio Beljak, označili su početak završne operacije „lomljenja“ novog mandatara. Nakon toga Plenkovića se pritiskalo tobožnjom „bezuvjetnom“ potporom Milana Bandića, odnosno „zastupnika koje on kontrolira“. U pričuvi su bili i neki zastupnici HNS-a i nacionalnih manjina, a sve kako bi se minirala suradnja s MOST-om.

Uvjeravalo ga se da bi HDZ-u ta vlada bila „puno jeftinija“ od one s MOSTOM, da bi stranka kontrolirala gotovo sva ministarstva i imala apsolutnu vlast. No, zapravo se Plenkovića željelo izvesti na čistinu, dovesti ga u poziciju da mu formiranje i stabilnost vlade ovise o kombinatorima iz vrha stranke. U toj bi se vladi onda našlo mjesta za potpuno druge ljude od onih koje danas imamo, među kojima bi Hasanbegović, što god tko mislio o njemu, bio najmanji problem. Tako ustrojenom vladom ponovo bi upravljale interesne skupine koje uporno, nitko u svim ovim procesima ne spominje. Gdje su? Postoje li uopće? I kako su, tako iznenada, nestale? Kladim se da bi među pobornicima teze o Plenkoviću kao izdajniku „gorem od Sanadera“ takvi dobili puno preferencijalnih glasova.

Potpuno je jasno kako je teza o Plenkoviću i njegovoj ekipi kao o „anacionalnom lijevom političkom krilu u Hrvatskoj“, kojim se upravlja iz Bruxellesa, skovana u radionici interesnih skupina koje su, zahvaljujući njegovom uspjehu, ostale odsječene od HDZ-a i Vlade. To, naravno, nije slučajno. Ljudi koji danas bauljaju po desnici, a tek su se nedavno uključili u HDZ, lažni su HDZ-ovci i lažni patrioti. Bestidnost? Proračunatost? Inačica povijesti u koju ne vjeruju ni oni koji ju propagiraju i koji su spremni do jučer anonimnog Klimana proglasiti nezaobilaznim ministrom, a Garija Capelija, koji je u HDZ-u već dvadeset i pet godina, kojega je Jadranka Kosor smijenila s mjesta predsjednika županijskog odbora jer se protivio progonu Gotovine i koji je tri puta zaredom izabran za gradonačelnika Lošinja – anonimusom? Tko će ga znati?

Autor: Vice Borić / 7dnevno / 28. listopada 2016.

ZADNJE VIJESTI