Photo: Borna Filic/PIXSELL
Photo: Borna Filic/PIXSELL

Igre hrvatskog prijestolja

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno/08.07.2016.

Tri brata uboga

Na izborima ćemo birati između Milanovića, Plenkovića, i Petrova. Što je otprilike kao izbor između kuge, kolere, i ebole. Koga god izabrali, Hrvatska ostaje udbomafijaška prčija. Teško je reći tko je od njih hrabriji zaštitnik hrvatskih interesa u Bruxellesu, tko je od njih spremniji suprotstaviti se interesima Buzina (Karamarko to nije preživio), tko je od njih spremniji provesti lustraciju, počistiti Augijeve štale pravosuđa i DORH-a, tko će od njih prvi ukloniti mafiju udbaške i druge provenijencije iz politike, medija, i gospodarstva, tko će prvi pokrenuti inicijativu za preimenovanje Trga maršala Tita u Zagrebu, kao simbolički korak s kojim bi se krenulo u raščišćavanje s totalitarnim naslijeđem i boljševičkim mentalnim sklopom u Hrvatskoj.
Još je teže reći tko će od njih prvi stati pred Angelu Merkel i reći joj da mi imamo svoje nacionalne interese koji nisu nužno isti kao interesi EU-a i SAD-a, tko će od njih bolje štititi nacionalni suverenitet, demokraciju, vladavinu prava. Tko će prvi počistiti Ostojićevu parapoliciju iz policije.
Izbor se, dakle, svodi na tri “antifašističke” opcije, i niti jednu stvarno demokratsku. Tri opcije koje nudi establishment po ukusu su vanjskih čimbenika, a nijedna proistekla iz naroda. Milanović je čovjek kojeg znamo, znamo da je nesposoban upravljati državom, znamo da je jedini od njih u stanju usprotiviti se Europi, ali samo i jedino da bi zaštitio stare udbaše, ne i nacionalne interese. Kao alternativa nudi se Milanović light iz iste briselske kvote, s natruhama Ive Sanadera. Razmjeri njegove nesposobnosti javnosti još nisu poznati, a vjerojatno ih nećemo imati prilike ni upoznati, što i nije neka šteta. I kao treća alternativa tu je provincijski majstor manipulacije i populizma, koji je sebi privatizirao poštenje u politici i stekao image nepodmitljivog političara, iako se upravo uz njegovu stranku vezuje najozbiljnija afera u zadnjih nekoliko godina, prodaja usluga DORH-a privatnicima preko ugovora.
Nezahvalno je prognozirati kako će tko od njih proći na izborima, ali zasad stvari stoje ovako – za HDZ s Plenkovićem na čelu će glasati vjerojatno samo oni čiji je materijalni boljitak vezan uz HDZ, partijsko članstvo i klijentela. Neki će možda začepiti nos i zaokružiti Plenkovića, smatrajući ga, iz nepoznatih razloga, manjim zlom od Milanovića. Međutim, taj isti Plenković je rekao da stranka ne može biti „talac jednog čovjeka“, rekavši time zapravo kako bi stranka trebala biti talac Bože Petrova, i svih onih koji su odlučili birati na čelo HDZ-a nekog više po svom ukusu, a da pritom nisu članovi HDZ-a. On je, očito, taj čovjek, samo malo je vjerojatno da će ti isti glasati za njega: oni ionako ne glasaju za HDZ.

Doživi li HDZ ozbiljan neuspjeh – što bi se lako moglo dogoditi – nije isključeno i cijepanje stranke. Vjerojatniji, ili barem zabavniji za zamisliti, je sljedeći razvoj situacije: Milanović u iduće 4 godine odvodi zemlju u bankrot, Plenković zbog izbornih neuspjeha pada s čela HDZ-a do idućih izbora 2020., Hasanbegović preuzima vodstvo stranke i vodstvo države.
Potom se u medijima pojavljuju napisi kako je Hasanbegović prepisao tri znanstvena rada, vozi neregistrirani „mercedes“ nabavljen preko svoje žene koja je radila za nekog tipa koji je radio za nekog drugog tipa koji je radio za nekog tko ima neke veze s MOL-om. I kako je član ISIL-a. Šeks potom izjavljuje kako bi bilo najbolje da se Hasanbegović vrati u Siriju i raznese, te nudi nasljednika koji je njegov dobar prijatelj, a stranačko članstvo potpisuje kolektivnu izjavu da Hasanbegovića ne poznaje. HDZ potom jednoglasno donosi odluku da se Hasanbegoviću oduzme državljanstvo, a Joža Manolić tvrdi da je Hasanbegović radio za UDBU. Što potvrđuje i Stjepan Mesić, te vadi dokumente kako je Hasanbegović izazvao rat Hrvata i Bošnjaka u BiH u dogovoru s Tuđmanom i Šuškom. Tjedan dana nakon izbora, agentura budi umornog Milanovića koji se još nije oporavio od partijanja nakon gubitka izbora i zove ga da ponovno preuzme vođenje države. Jer nema tko drugi. A on kaže: „Dajte zovite Vučića u Beogradu, meni je više dosta“.

Ovce

Popularni i populistički nastrojeni štedljivci iz Mosta su, prema svjedočanstvima nekih mještana, „satrali“ u tri dana tajnog druženja u zaleđu Omiša, na kojem se razmatrala predizborna strategija, sve živo što bleji i mekeće. Poznato je da u Mostu vole ovce, ali do ovog druženja nije bilo poznato koliko. Svjedoci masakra nad stokom sitnog zuba kažu kako su se dvije ovce spasile skokom s mosta, jedna se sakrila u gepek Buljevog „audija“, a neke još traže preko googlea.

Kako su novinari ipak uspjeli ući u trag mostovcima, slijedeći miris janjetine, zapitali su Petrova kako komentira tvrdnje da Most želi ukloniti Zorana Milanovića iz SDP-a po scenariju kako je uklonio Karamarka s čela HDZ-a, uz obilnu pomoć unutar samog HDZ-a, a bogami i izvan njega, Petrov je poručio SDP-ovcima: „Ja sam vidio te naslove i ono što mogu reći SDP-ovcima jest da, ako oni vide problem u svojim redovima, bilo bi korektno da oni sami riješe taj problem, da budu hrabri a ne da koriste nekoga drugoga za vlastiti problem“.
Za uvjet da Milanović da ostavku na mjesto predsjednika SDP-a Petrov kaže da je „čisto otkrivanje tople vode“. Jer zna se da samo Petrov ima pravo birati predsjednike SDP-a i HDZ-a. A ne stranačko članstvo. Osim ako se njihov izbor ne poklapa s njegovim. „Stranku ne čini jedan čovjek“, ponovo je odmantrao bivši sjemeništarac, pri čemu, jasno, nije mislio na svoju stranku. Jer nju čini Božo Petrov, i nitko drugi. Svi ostali su statisti.
Doduše, to s rušenjem Milanovića mu neće proći tako glatko kao s Karamarkom. Prvo, jer mediji nisu skloni difamirati Milanovića, dapače su mu skloni zataškavati afere. A i Milanović ima makijavelističke instinkte koji mu omogućuju održanje na vlasti, koje Karamarko nema. Usto, njegova partija čvrsto stoji iza njega. Oni koji su imali nešto protiv njega su ionako već izbačeni, a njihovi partijski ogranci raspušteni.
A za sastanak je Petrov ustvrdio kako nije bio tajan, već samo skriven od očiju javnosti da bi se mogli posvetiti poslu. I ponovio kako neće ni s jednima ni s drugima. Spreman je potpisati i dokument i pohraniti ga kod javnog bilježnika. Kao i prošli put, kad isto nije ni s kim koalirao kako bi došao na vlast. Kako brojni hrvatski birači imaju sličnosti s ovcama, vjerojatno će i oni ponovo završiti kao žrtve Mosta.
A da. I ponovo je spomenuo reforme. Koje je šest mjeseci uspješno zaustavljao. Jer mu je jedino do njih stalo.

Oglas

Mate Rimac ponovno ima problema zbog oglasa za posao. Prošli put su se na njega obrušili kad je tražio čistačicu koja zna dignuti telefon i pitati “halo, tko je” i uključiti računalo. Ovaj put jer je u oglasu propustio napisati čistač/ica, napisao je samo čistačica. Što je neviđeni čin spolne diskriminacije.

Mate Rimac je, unatoč svoj svojoj pameti, budala. Jer ne zna da se kod nas zaposlenike ne traži preko oglasa, nego se nazove lokalne ogranke stranke i partije. I zaposli petoricu iz Foruma mladih SDP-a i petoricu iz Mladeži HDZ-a, a kao privagu se uzme još dvojicu-trojicu mladaca iz Mosta koji će se pobrinuti da poslovna konkurencija dobije kaznenu prijavu kod DORH-a i da ministri promoviraju vaš posao u „Otvorenom“. I riješili ste problem, Porezna vas ne dira, ne morate plaćati doprinose. Niti vas sanitarna inspekcija zeza, a ako imate kakav zakonski problem, to se riješi preko središnjice ili centralnog komiteta na Iblerovom. A te mulce se stavi negdje u kut i da im se radni stol i oni, kakosezove, konpjutor. I dok god im ne dajete neke poslove na kojima mogu napraviti neku veću štetu, svi sretni i zadovoljni.
Da je Mate tako uradio, nikakvih problema s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova ne bi imao. Povjerenstvo za ravnopravnost onih koji nisu ni u jednoj stranci ionako ne postoji. Ali momak je još mlad, još stigne naučiti kako to kod nas ide. A još stigne i premjestiti firmu negdje van, uostalom.

Maloumni muslimani i veleumni četnici

Ministar Hasanbegović je tužio kolumnista beogradskog NIN-a Antu T. zbog teksta u kojem ga je Ante T. nazvao “retardom”, “političkim minotaurom”, “ideološkim jednorogom”, “ustaškim klaunom”, “maloumnim zagrebačkim muslimanom” te “bijednikom”.

Tomić kaže da je to satira. Iskreno, meni više sliči na loše pisan i zajapureni politički pamflet na tragu priopćenja Opštinskog komiteta SK Prnjavor o narodnim neprijateljima iz pedesetih. Ali zanimljivo je njegovo shvaćanje slobode govora. I hrvatskih medija za koje Tomić piše kad ne piše za četničke novine koje su prednjačile u ratnohuškačkoj propagandi devedesetih.

Jedan hrvatski Srbin (rođeni, ne politički kao Ante) kojeg znam je to na društvenoj mreži prokomentirao doslovce sljedećim riječima: “Tekst je šovinistički i ksenofobni pamflet prepun mržnje. Nije mi drag Hasanbegović niti su mi bliski njegovi stavovi, ali u ovome je u pravu.” Jedan drugi komentar, također od HDZ-u inače vrlo nesklone osobe, kaže: “Ante Tomić je agresivni seronja nesposoban napisati tekst bez mržnje ili otvorenog vrijeđanja onih o kojima piše”. Kad to misle i oni koji su inače svjetlosnim godinama od Hasanbegovića po političkim svjetonazorima, Tomić bi se trebao zamisliti.
Zacijelo bi me, kad bih ja napisao kako je Ante Tomić maloumni vlaški Srbin i kumrovečki tovar titoističke vjeroispovijesti, kao što je on napisao da je Hasanbegović retard i blajburški maloumni purger muslimanske vjeroispovijesti, on tužio zbog vrijeđanja po nacionalnoj i vjerskoj osnovi. S pravom. A da ne govorim što bi bilo kad bih napisao da je kakav srpski političar u Hrvatskoj, recimo, slaboumni zagrebački četnik. I niti jedna udruga ne bi stala u moju obranu, i obranu mog prava na „slobodu govora“, jer bi se tu radilo o osobnoj uvredi, ne o mišljenju. Tomić se, međutim, vadi da je objavio tekst u NIN-u jer se nadao da ga Hrvati tamo neće čitati. Valjda misli da Hasanbegović ne zna čitati ćirilicu. I da je to satira.
Vrijeđanje, međutim, nije satira, već propaganda usmjerena na intelektualno insuficijentne osobe. Satira je ismijavanje, po mogućnost suptilno, nečijih slabosti. A kad bivši podoficir JNA jednog vrhunskog intelektualca nazove „maloumnim“, i kad velik dio nacije to prihvaća zdravo za gotovo, morate se zapitati tko nam kroji javni diskurs.
O tome pak koliko je moralno olajavati ministra svoje zemlje u novinama susjedne, u kojoj su na vlasti otvoreni četnici i suradnici najgorih ratnih zločinaca, zaključite sami. Ja još nisam naišao na srpskog novinara koji će u hrvatskim novinama napisati kako je Vulin maloumna četnička Srbenda. Neće ni u srpskim. O Slobinom malom od kužine Dačiću, i Šešeljevim najbližim suradnicima – Tomislavu Nikoliću, danas predsjedniku antifašističke, susjedne i prijateljske Srbije, usto osumnjičenom za teške ratne zločine u Hrvatskoj, ili premijeru Vučiću, koji je otvoreno pozivao na genocid sred Hrvatske – da se ne govori. I ne očekujem da ću na takvog novinara naići, jer uostalom ne bi bilo u redu. Ako je već Tomić htio grubo izvrijeđati Hasanbegovića, minimum morala bi bio da je to uradio u novinama koje izlaze u Hrvatskoj. Ne tamo gdje su na vlasti oni koji su pozivali na genocid nad muslimanima i sudjelovali u ratu protiv njih. Ovako, to je kao da u tiskovini koja izlazi u zemlji gdje su bivši nacisti na vlasti izvrijeđate nekog Židova. I kažete na sudu da ste se nadali da Židovi to ionako ne čitaju.
Usto, Tomić je proglasio Hasanbegovića „manjinom“. Po kojoj je osnovi Hasanbegović manjina kao Hrvat u Hrvatskoj, nije posve jasno. Sigurno je da Tomić nije manjina u Srbiji.

Rakitićev prozor mora pasti

Zadarski PU je, vjerojatno po naređenju ministra Orepića, uvrijedio svačiju inteligenciju kad je izdao priopćenje po kojem ispada da Rakitić uopće nije bio cilj napada na Ugljanu, nego „prozor vile“. Rakitić se nigdje ne spominje. Ni to da je boravio u vili. Eto, ispada da su posve slučajno razbijali prozore na baš toj vili. Čak je pušten i spin da je to netko tko je pobjegao iz umobolnice, ma nema to veze s tim što Rakitić igra za „Mamićevu“ reprezentaciju.
Policija cijeli događaj oko kamenovanja vile u kojoj je boravio naš reprezentativac s obitelji, dvoje male djece, pokušava minorizirati, a Orepić je rekao kako su mediji stvar prenapuhali i kako time rade štetu turizmu. On je i prije davao izjave kako problem i nisu huligani koji teroriziraju reprezentaciju, već „kriminalci u svečanoj loži“. Ako je tome tako, ako uistinu kriminalci velikog kalibra sjede u svečanim ložama, onda je problem upravo ministar unutarnjih poslova, jer nije u stanju kriminalce smjestiti iza rešetaka. Pa treba dati ostavku i biti pozvan na odgovornost. Nedopustivo je da ministar minorizira takve stvari! To sigurno ne bi radio da je kamen doletio u prozor zgrade gdje je prošlog tjedna smjestio izbjeglice, niti bi itko rekao da je gađan „prozor“ da je cigla uletjela u prostorije kakve LGBTQ2-itd. udruge! A tamo bar nema male djece.

Prenapuhan je tu jedino Orepić. A štetu turizmu rade oni koji bacaju kamenje na Rakitića, ne oni koji o tome pišu. Što se huligana tiče, ako imaju nešto protiv Mamića, neka njemu bacaju kamenje u prozore, ne Rakitiću, jer on s njim nema ništa. A i kad bi gađali Mamićevu vilu, i tada to ministar policije ne bi smio ni na koji način podržati, jer on ne smije podržavati bezakonje. To samo znači da policija i pravosuđe ne funkcioniraju. Dakle, ili neka skupi dokaze protiv Mamića i smjesti ga iza rešetaka, ili neka prizna da to nije u stanju i pozove građane da ne uzimaju „pravdu“ u svoje ruke. Ako je već on nije u stanju osigurati.

Demokršćanski Puhovski

Dežurni stručnjak Žarko Puhovski izjavio je na HRT-u kako je „doista čudno kako bi netko tko je musliman mogao biti predsjednikom demokršćanske stranke“, te dodao kako to „zaista ne razumije“. Musliman je u ovoj priči Zlatko Hasanbegović, a „demokršćanska“ stranka je HDZ.

Odgovor na ono što Puhovskog zbunjuje je jednostavan, HDZ je politička stranka, a ne katolička udruga. HDZ je, usto, osnovan kao domoljubna i pučka, konzervativna, a ne „demokršćanska“ stranka. Osnovan je kako bi okupio Hrvate svih vjera (uključujući ateiste i pravoslavce) koji teže neovisnosti i suverenosti.
No to podmetanje je zanimljivo, očito da je strah od „muslimana“ Hasanbegovića na čelu HDZ-a vrlo jak među našim „antifašistima“, koji inače, izgleda, nekako baš ne vole muslimane. Možda dijelom i zbog prosrpskih sentimenata na tom dijelu političkog spektra? Uostalom, znamo da se Puhovski „naslikavao“ svojevremeno s četničkim liderom Raškovićem, i šefovima UDBE Perkovićem i Boljkovcem. Kao takav on nije baš kvalificiran suditi o tome tko jest, a tko ne pravi demokršćanin, ili bilo što u bilo kojoj demokratskoj stranci. Jer takve su u demokracijama davno lustrirali, tj. protjerali iz javnog života.
No, tu su dva zanimljiva pitanja. Puhovski se ne pita kako može predsjednikom demokršćanske stranke biti netko tko zapravo nije vjernik, tko potječe iz ugledne komunističke obitelji, a još manje kako predsjednik jedne domoljubne stranke, koja je vodila državu u neovisnost, može biti netko tko je zgibao od rata u London, Pariz, i Bruxelles. Ni kako predsjednik jedne takve stranke može biti netko tko s njenim članstvom ne dijeli niti svjetonazor niti išta drugo, tko uostalom zadnjih 20 godina Hrvatsku skoro da nije ni vidio. Zlatko Hasanbegović je, musliman ili ne, po svojim iskazanim stavovima sto puta bliži i demokršćanstvu i svemu drugome što je HDZ uvijek zastupao nego Plenković, i mnogo bliži svemu tome od većine članstva. Jedna od rijetkih osoba u toj stranci s kičmom i karakterom.

A drugo, kad je bivša vlada uspostavljena, pa je netko primijetio da u njoj ima pet-šest Srba, odmah se digla galama na „brojače krvnih zrnaca“. Zašto on sada proziva Hasanbegovića, tko sada broji krvna zrnca, ili zrnca u krunici? Uostalom, ekipa gospodina Puhovskog uvijek inzistira na tome da je Hrvatska sekularna, pa što im onda smeta da na čelu jedne stranke bude netko tko nije kršćanin? Što se mene tiče, na čelu HDZ-a može biti i Srbin i Židov, ako će zastupati hrvatske interese jednakim žarom kojim to čini Hasanbegović. Radije to nego pokazni demokršćanin „Hrvat“ koji će zastupati interese Bruxellesa i Washingtona.

Udba ne postoji, i lustracija nije potrebna

Jutarnji list je s neskrivenim uzbuđenjem javio kako, citiram, „sud više nije siguran koji je motiv ubojstva (Đurekovića)“ i kako ga dobrohotna UDBA uopće nije htjela ubiti, nego je, eto, to bio pokušaj otmice koji je krenuo po zlu.

Radi se o pokušaju abolicije udbaša: sud je i te kako siguran koji je motiv, samo je stvar prekvalificirana u državni terorizam, dakle ubojstvo koje je odrađeno po naredbi državnog vrha SFRJ. A i Nobilo, udbaški odvjetnik, i dalje dobiva prostor za svoje nebuloze u medijima.

A samo koji dan kasnije, Perkovića je posve pokopao bivši ubojica Udbe – Sindičić. Iako i bez njega sud ima dovoljno dokaza. No ovdje nisu bitni Perković i Mustač.

Bitno je da je cijela država ustala u njihovu obranu kad ih je trebalo izručiti, svi mediji, kompletno pravosuđe se angažiralo na dizanju optužnica protiv svjedoka, na prikrivanju dokumenata, kompletna vlast je pokušala minirati to suđenje, čak su i Ustav, koji je svugdje svetinja, htjeli mijenjati da ih ne izruče!
A treba se sjetiti što se događalo kad je Karamarko svojevremeno pokušao iza rešetaka strpati dva stara šefa tajne komunističke policije, dvojicu ljudi koji su po optužnicama radili neviđene zločine, silovanja i mučenja zatvorenika, dakle kad im je trebalo suditi za zločine protiv čovječnosti koji ne zastarijevaju. I tada je pravosuđe ustalo u njihovu zaštitu, Boljkovac je umro kao „ugledni građanin“, a ista sudbina čeka i Manolića. Mediji su tada naricali nad sudbinom starca „na kojeg se šalje specijalce“, iako je u optužnom materijalu bilo navedeno da se taj starac u mlađim danima zabavljao režući zarobljenicima nosove i uši, a ženama odsjecajući grudi.
Širina potpore koju udbaši u Münchenu uživaju u Hrvatskoj, te razmjeri javne hajke koja se diže na svakoga tko zaprijeti interesima mafije koja je proizašla iz tajne policije, slično kao u Rusiji gdje su svi tajkuni i svi ljudi koji imaju ikakvu moć proizašli iz nekadašnjeg KGB-a ili su s njima povezani i lojalni im, jasno govori da lustracija nije nikakva fantazmagorija ultradesničara, već preduvjet za demokratizaciju i normalizaciju stanja u državi. Ako svi vidimo da je bivši KGB nakon pada komunizma preuzeo kontrolu nad svim polugama vlasti u Rusiji, stvorio tajkune i mafiju, zašto je tako teško uvidjeti da ni u Hrvatskoj nije nimalo različito, samo s tom razlikom što tamo ta mafija bar štiti nacionalni interes, kad već ne poštuje ljudska prava i demokraciju? I tko onda nakon cijelog cirkusa može tvrditi da nam lustracija ne treba, i da UDBA ne postoji, iako danas funkcionira kao neformalna društvena mreža?

Autor: Marcel Holjevac/7Dnevno/08.07.2016.

ZADNJE VIJESTI