dnevno.hr/Dusko Jaramaz/PIXSELL

I vatra se povukla pred majkom herojem!

Autor: Marin Vlahović

Stigla je vatra sasvim blizu njih, a onda je stala. I sad tko ne vjeruje u čuda, ili u ono nešto iracionalno, nebo, Boga, dobro i zlo, najbolje da stane s čitanjem ovog teksta

Neke tekstove je lakše završiti nego započeti. Svjestan si težine priče, odnosno pokušavaš pojmiti kroz što je sve osoba kroz život prošla, ali ne jednom, već što prolazi svakoga dana. Pitaš se odakle joj snaga i ne možeš shvatiti kako još uspijeva zadržati tu vedrinu. Smije se, priča, glupira i sprda. Malo s drugima, još više i sa samom sobom. Ako postoji taj splitski đir, ona je u njemu stalno, usprkos svemu. I sad bi mogao ono teško i privatno preskočiti i za kraj napisati kako je Dijana Aničić heroj, i time bi valjda rekao sve, ali ne bi to bilo ni trećina priča, zato mučite i čitajte dalje. Dakle, radi se o ženi koja skoro dva desetljeća nosi svog sina Duju na rukama, brine o njemu, hrani ga, kupa i voli više od svega na ovom svijetu. Kad se rodio Duje, izgubila je drugo dijete pogreškom liječnika i od tada vodi bitku po sudovima kako bi ih natjerala da konačno priznaju krivicu. I to sve joj nije dosta.

Osnovala je udrugu u Splitu koja brine o stotinama djece s poteškoćama u razvoja i invaliditetom. Sam Duje je stopostotni invalid. Kako izgleda život roditelja djeteta koje je stopostotni invalid nemoguće je riječima opisati. Dujin život često visi o niti i nerijetke su krizne situacije. Tada sve staje i ide se za Zagreb, jer jedino u Zagrebu postoje neki stručnjaci i aparati koji mu mogu spasiti život. Onda ona bdije nad njegovim krevetom i čeka da Duji bude bolje kako bi se vratio u svoj dom u Splitu.

E, skoro sam zaboravio. Promijenila je zakon. Dijana Aničić, žena iz Splita, toliko je bila uporna da su ovi tamo u Saboru morali promijeniti zakon. Ej ljudi moji, shvaćate li sad o kakvoj  se ženi tu radi? O ženi koja ne staje, ne predaje se i ne povlači ni pred kim. I onda se pojavi taj požar i proguta tisuće hektara šuma, raslinja, maslinika. Gore kuće, vrtići, a vatra ide prema Splitu. Dijanin suprug Teo se odmah uključuje u gašenje požara, a Dijana kuha za gasitelje i nosi im hranu i vodu. Ne spava. Teo priča kako su „dica gasila vatru“, opet maloljetnici, klinci, kao oni na Kornatima. Ipak, građani se nekako snalaze, a stiže i pomoć iz drugih dijelova Hrvatske. Ne pravi Dijana oko toga svega neki veliki slučaj. Kaže sve su žene kuhale, a svi muškarci išli pomagati.

Tako je bar bilo u njezinu susjedstvu. Ali vatru nije briga za ljude i njihove napore. Neukrotiva je to gadura, ženskog roda, prevrtljiva i tajanstvena, nepredvidljiva. Vatra se tako opasno približila i njihovom domu pa su Duju morali preseliti na sigurno, a to znači seliti i kompletnu aparaturu, kisik, sve što mu je potrebno da živi. Jer Duje mora živjeti, i živjet će dok god je njegove mati Dijane. Stigla je vatra sasvim blizu njih, a onda je stala. I sad tko ne vjeruje u čuda, ili u ono nešto iracionalno, nebo, Boga, dobro i zlo, najbolje da stane s čitanjem ovog teksta. Ako vatru promatramo kao ženu, a ona jest ženskoga roda, pa i naravi, onda znamo što svaka žena učini kada naleti na onu koja je veća i bolja žena od nje po svemu. Povuče se i izgubi, nestane, ode ća. Nisu njih dvije razgovarale, ali emocije su govorile. Tuga, bijes i odlučnost. Nećeš, vatro, naš dom dirati. Gubi se. U takvim svađama pobjeđuje žena koja ima više životnih bitaka. Ona čija je životna priča jača. Slabija tu nema što tražiti i mora se povući.  Baš kao što se vatra povukla pred Dijanom Aničić, ženom čija je snaga života veća i od smrtonosne snage same vatre…

Autor:Marin Vlahović
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.