fssz2wqtykblweqdnuorzjae1nuuzoqe

‘Hrvatsku od nacističkog NATO-a spašava veliki Putin’

Autor: Zdenko LOZO / 7Dnevno / 18. studeni 2016.

Ovaj igrač nije nikakav harlekin, nego vrlo opasan egzibicionist koji se urotio sa sijačima kaosa, destrukcije, udaljavanja Hrvatske od njenog prirodnog kulturološkog i političkog okruženja i povratka na staro stanje, dakako u „slavensko bratstvo“

Pišući za ovaj list osvrt na prošle parlamentarne izbore zapisao sam sljedeće: „Zid od magle na pijesku sazdan ili politički amalgman imena Živi zid je posljedica politike samozvanih političkih elita u Hrvata. To je glas očaja nemoćnih, poniženih i opljačkanih dan skupini anarhista bez ikakvog političkog ili životnog iskustva. Na žalost, u modernom svijetu svugdje postoje takve manje ili veće skupine nastale facebook grupacijom ili po nešto moćnijim sponzorima (istaknuo Z.L.). O njima ni riječi više, tim više što sam ih slučajno imao prilike i izbliza analizirati“.

Ističući nešto moćnije sponzore ovdje sam ponajprije aludirao na Ivana Pernara i njegove nimalo bezazlene nakane destrukcije Republike Hrvatske za račun sponzora – da budem posve precizan, a kako vrijeme odmiče sve je to očitije – Rusa. To je bjelodano potvrdila emisija Nedjeljom u dva kod Ace III., kako ga odavna ispravno nazivam, računajući na njegove prethodnike toga imena, Karađorđevića i Rankovića, podjednako opasne za sudbinu našega naroda.

No, prije nego se osvrnem na raščlambu tek četvrtine zamišljenog međusobnog igrokaza dvojice aktera riječ dvije o „regrutima“ i njihovom vođenju pod paskom profesionalaca u instruiranju, doziranju i tempiranju djelovanja koja se od njih očekuju, a u što se ulažu golema sredstva – bilo da je riječ o najsurovijim oblicima terorizma ili pak verbalnim diverzijama sa značajnim ehom i učinkom.

Vratimo se na trenutak u burno vrijeme konca 8. desetljeća XX. stoljeća u kojem su pale odluke da se presudi komunizmu, razmontira Vrašavski pakt, a potom i SSSR. Prema prilično nepouzdanoj Wikipediji donosim opis događaja sa silno kontroverznim Mathiasom Rustom, tada devetnaestogodišnjim Nijemcem iz bogate obitelji. Pa kaže: „Unajmljenim avionom Cessna 172B 28. svibnja 1987. godine Mathias Rust uzletio je sa zračne luke Helsinki-Malmi rekavši kontroli leta da leti za Stockholm. Nakon završetka komunikacije usmjerio je svoj avion prema istoku. Kontrola leta pokušala ga je upozoriti da leti prema vrlo prometnom zračnom putu Helsinki-Moskva, ali Rust je isključio radio-opremu na svom avionu. Rustov avion je nestao s radara finske kontrole leta pokraj Sipooa, nakon čega je odmah organizirana potraga za ‘nestalim’ avionom. Nađena je i uljna mrlja na moru u području nestanka aviona te je istraživano i podmorje, ali bez rezultata. U međuvremenu Rust je preletio Baltičku obalu u Estoniji i usmjerio avion prema Moskvi. U 14.29 sati pojavljuje se na radaru (ruske) protuzračne obrane. Nakon neuspjele uspostave komunikacije letu je dodijeljen borbeni kodni broj 8255. Cijela protuzračna obrana stavljena je u stanje pripravnosti. Borbeni lovci naoružani raketama zrak-zrak pratili su Cessnu jedno vrijeme, povremeno je gubeći iz vida, ali nisu dobili dozvolu za njeno rušenje. Oko 7.00 Rust se pojavio iznad Moskve. Prva namjera bila mu je sletjeti pored Kremlja, ali se zbog premalog potrebnog prostora okrenuo prema Crvenom trgu. Zbog prevelikog prometa i nakon nekoliko napravljenih krugova iznad Crvenog trga spušta avion na otvoreni prostor pored katedrale Vasilija Blaženog gdje se nalazila manja gužva. Neposredno nakon slijetanja je uhićen.

Rusta su optužili za izgredništvo (njegovo slijetanje, po mišljenju suda, ugrožavalo je živote ljudi koji su se nalazili na trgu), kršenje zrakoplovnih propisa i nezakonit prijelaz sovjetske granice. Rust je izjavio na sudu da je njegov let bio ‘poziv na mir’. Rusta su, 4. rujna,  osudili na četiri godine zatvora. Vratio se u Njemačku 3. kolovoza 1988. nakon što je Andrej Gromyko, tadašnji predsjednik Prezidija Vrhovnog Sovjeta SSSR-a, potpisao pomilovanje. Bez obzira na to što su snage protuzračne obrane rano otkrile Rusta, u sovjetskim je novinama njegov let bio prikazan kao slom sovjetskog sustava protuzračne obrane.

Mihail Gorbačov je iskoristio izgred da bi smijenio ministra obrane Sergeja Sokolova i zapovjednika protuzračne obrane Aleksandra Koldunova, a također radi kasnijeg smanjivanja oružanih snaga. Obojica su bili politički protivnici Gorbačova. Umjesto njih je postavio ljude koji su podržavali njegov politički pravac…“.

Ovo je tek jedan od primjera regrutacije djece u odrastanju za vrlo opasne podzemne igre obavještajnih službi. Pritom je posve nevažno što će s njima dalje biti i hoće li završiti kao socijalno potpuno konfliktne osobe (Rust), kao psihički bolesnici (mnoštvo njih) ili pak kao žrtve vlastitih instruktora (Osama bin Laden). Naravno, pri regrutaciji se silno vodi računa o odabranima – njihovim intelektualnim, karakternim i tjelesnim osobinama, poziciji roditelja u društvenoj hijerarhiji, njihovoj interakciji s vlastitom djecom i tako redom. Dakle, ključ je bistra osoba (ne nužno i službeno obrazovana) ekscentričnih predispozicija, željna avanture i egzibicionizma, snobovskih stremljenja, po mogućnosti iz staleški značajnijih obitelji – uz dobrodošli očekivani politički background i tome slično.

Junak ove priče „lansiran je“ još prije nekih desetak godina, a ozbiljnije je zapažen kao vođa protuvladinih prosvjeda (mandat J. Kosor), a potom u presudnoj obrani zagrebačkog Cvjetnog trga te raznim aktivističkim prosvjedima u pravilu u prvim redovima i u trajnom sukobu s policijom, što je po definiciji klasičan scenarij za uporabu „aktivista“.

Prema vlastitom kazivanju, roditelji su mu kupili stan u njegovoj 21. godini, a za sebe tvrdi da je prvostupnik sestrinstava (Zdravstveno učilište Zagreb). Rado se predstavlja kao bliži srodnik Ivana Pernara starijeg, jednog od prvaka HSS-a ranjenog u atentatu na Stjepana Radića u Beogradu 1928. Istina je zapravo da je s njim u dalekim rodbinskim vezama. Po vlastitom kazivanju, izvrstan je u engleskom i njemačkom, dok ruski jezik ni ne spominje. Njegov je aktivizam bio najplodonosniji u doba vlade Kukuriku koalicije, ali s kukurikavcima, ne računajući policiju, nije imao ozbiljnijih konflikata.

Od ulaska u Sabor permanentno koristi, kad god to može i kad mu se to protivno Poslovniku omogućuje, saborsku govornicu kao sredstvo ocrnjivanja HDZ-a, grijesima koji s trenutnom vladajućom garniturom ove stranke nemaju baš nikakve veze – upravo suprotno i njeni članovi su bili žrtvama te iste politike. To ga ne smeta da raznim objedama čini sve kako bi unio sumnje i otvoreno dezavuirao vladajuću većinu s krajnjim ciljem izazivanja njihove smjene i dovođenja projugoslavenskih i ruskim interesima sklonijih političkih grupacija. I lošijim motriteljima saborskog rada jasno je kako on diskusije o bilo kojoj temi nevješto, ali drsko, svodi na dva izrazito naglašena stajališta. Osim dezavuiranja HDZ-a i NATO-a, on nemale grijehe i propuste HRT-a namjerno skreće na jednu jedinu temu, a to je palestinsko-židovsko povijesno naslijeđe, pri čemu nekritički zauzima palestinsku stranu do razine antisemitizma.

Nema tu ni riječi o permanentnoj Titovoj politici glede židovsko-palestinskih sukoba, koja je u osnovi njegov stav, o srbijanskom modelu rješenja židovskog pitanja u 2. svjetskom ratu i ruskom nakon njega, o komunističkoj pljački židovske imovine koja je bila i jest solidan materijalni oslonac jugokomunističke nomenklature iznimno utjecajne u RH – i tako redom

Njegova je očita misija, kao tobožnjeg izdanka mučeničke Hrvatske, uporni antisemitizam kojeg, eto, provodi ona Hrvatska kojoj je suverenost i sloboda rezon političke aktivnosti.

Samo gostovanje kod Stankovića je paradigma njegovih namjera, uz napomenu da ga Stanković nimalo ne koči u trenucima nekritičnih opservacija o Plenkovićevu HDZ-u i neukusnih vrijeđanja drugih osoba s jasnim obilježjima kaznenog djela i tome slično.

Šum na vezama nastaje tek kada Pernar izvan svakog konteksta i tematike razgovora povlači još jednom palestinsko pitanje, židovski genocid i slične nabiflane teme koje mu nalogodavci doziraju.

Dakle, nije problem Radmanova televizija i sve ono što je od nje napravio taj krupni nosivi stup zločinačkog jugoslavenskog režima, problem je što se „djeci i odraslima“ ne tumači istina o Židovima i njihov odnos prema Palestincima. Za očekivati je Zuroffa i još jedno njegovo šamaranje antisemitske Hrvatske i to, dakako, one „desne“ – ta nije Pernar baštinik Puniše Račića, Jakova Blaževića ili Ante Josipovića već, Bože moj, neospornog Hrvata i mučenika Pernara starijeg. Kad on kritizira tek na vlast pristigli drukčiji HDZ, a pritom ni riječi o liku i delu ministara Mrak Taritaš, Vrdoljaka, Zmajlovića, Hajdaša i još k tome Dončića, Linića, Mrsića, Čačića, Grčića…, onda je to primjer objektivnih intervencija, a ne govornih eskapada „najpopularnijeg političara“ u Hrvata.

Riječju, ovaj igrač nije nikakav harlekin, nego vrlo opasan egzibicionist koji se urotio sa sijačima kaosa, destrukcije, udaljavanja Republike Hrvatske od njenog prirodnog kulturološkog i političkog okruženja i povratka na staro stanje, dakako u „slavensko bratstvo“.

Stoga njemu treba pristupati kao osobi koja ima politički legitimitet i puninu slobode demokratskog izričaja, ali nema pravo maltretirati Sabor i hrvatsku javnost drskim provalama svojih opasnih teza.

Predsjedavajući na saborskim sjednicama neka se korektno drže Poslovnika kao trenutno važećeg akta ponašanja u ovom prevažnom hrvatskom domu, a istinski hrvatski zastupnici i medijski djelatnici neka jasno i glasno raskrinkavaju sve njegove opasne namjere.

 

Autor: Zdenko LOZO / 7Dnevno / 18. studeni 2016.

ZADNJE VIJESTI