Hrvatska, zemlja u kojoj studente učimo da se rad ne isplati

Autor: Marcel Holjevac

Medijskim se prostorom proširila (dez)informacija, odnosno poluinformacija, kako će svi studenti koji zarađuju preko tisuću kuna mjesečno ostati bez mjesta u domu: kao, vi imate novca, možete si platiti smještaj i sami. Za sad se to neće dogoditi, bar ne ove studijske godine, ali predložena mjera nije odbačena, o njoj se razmišlja i na čekanju je. U iole normalnom društvu o tako nečem nitko nikad ne bi niti razmišljao.

Hrvatska nije jedina takva država. Prije nekoliko godina mi je prijateljica, dobrostojeća zagrebačka pravnica, pričala o svom susretu s Turčinom u Njemačkoj, ocem jedno desetero djece, koji joj se žalio kako mu je ponajveći problem u životu to što ne može gledati televiziju dulje od desetak sati dnevno, a ostatak dana nema što raditi. Umire čovjek od dosade. A da ode nešto raditi? Ne, ne bi on. Istina, nije da nema zanat, autolimar je. Ali računao je malo, i izračunao da mu se, sa svom onom dječurlijom, više isplati biti socijalni slučaj nego raditi. Jednostavno, kad bi radio, ostao bi bez dijela socijalnih beneficija. Istina, ukupno bi zaradio nešto malo više nego što ovako dobije, ali nije to velika razlika. Njemu je ionako dosta i to što ima.

Drugi slučaj parazita je mlada Engleskinja koja je lani ljetovala u Baški. Sa svojim primanjima nije joj bio problem zabavljati se plaćajući vrlo skup paragliding ili skuter. Problem je što ona ne radi i nema nikakvu namjeru ikad išta raditi. Jednostavno, socijala je u Engleskoj dobra, a ona ionako nema neke škole s kojima bi mogla nešto spomena vrijedno zaraditi. Da, zapad danas nema nikom ništa za ponuditi, izgleda, osim najnižim pripadnicima ljudske rase, uključujući i brojne izbjeglice kojima je životni cilj domoći se država sjevera u kojima je socijala odlična, i svi imaju dobar mobitel. Zapad Europe je postao utočište za one kojima je civilizacija tek niz svjetlucavih đinđa i kromiranih automobila, reality TV, neobavezan seks, kojima je jedini cilj raditi manje za što više novca, za došljake iz trećeg svijeta, dok ga starosjedioci polako napuštaju ili jednostavno izumiru. U redu, ne treba ih kriviti, svakom je manje-više prihvatljivo raditi manje za više novca. Doduše, nije svakom prihvatljivo ne raditi ništa, a za to primati novac i beneficije. No, vlade i organizacije društva ne bi smjele protežirati takvo ponašanje. Jer zbog zdrave mlade engleskinje koja ne radi jer joj se ne isplati, brojni kojima je pomoć društva i zajednice stvarno potrebna tu pomoć ne mogu dobiti. Ne, nemojte misliti da sam ja apsolutni protivnik bilo kakve socijalne politike: samo onih koje su nerazumne, koje dijele novac onima koji bi MOGLI raditi kada bi se malo potrudili pronaći si posao.

Prilična je to razlika od Amerike, gdje djecu od malih nogu tjeraju da susjedima kose tratinu, peru automobile, nose mlijeko i novine ili staricama stvari iz dućana. I naravno, uče ih da to nije besplatno, da se taj posao nešto plaća i da nešto vrijedi. Da novac ima svoju vrijednost i ne pada s Marsa. Hrvatska je međutim radikalan primjer zemlje gdje se pošten rad ne isplati, i, budimo realni, nikad se nije isplatio. Pa zato očito nitko nije doveo u pitanje naslov teksta na tportalu, “Zarađujete 1000 kuna preko Student servisa? Letite iz doma!” Tamo piše kako će studenti koji zarađuje više od tisuću kuna izgubiti pravo na dom jer takva primanja uvelike utječu na socio-ekonomski status pojedinca.

Radi se o poluinformaciji. O tome se, kako saznajemo, raspravljalo početkom prošlog mjeseca u Ministarstvu znanosti, koje je takav prijedlog uputilo svim Studentskim centrima u RH, iako se izgleda o tome nisu prethodno konzultirali sa studentima. Hrvatski studentski zbor i Zbor zagrebačkog Sveučilišta pobunili su se protiv toga te je Ministarstvo odgodilo odluku za iduću godinu. “Studentski centri će za sljedeću godinu evidentirati podatke o iznosima koje su studenti prijavljeni na natječaj ostvarili putem studentskog rada. Na temelju prikupljenih podataka Ministarstvo će sa članovima Zbora napraviti analizu te predložiti na koji način i u kojoj mjeri će se ti prihodi uzimati u obzir za sljedeći natječaj domova, ali i za natječaj za studentske stipendije”, rekli su iz MZOS-a za portal srednja.hr, koji se zadnje vrijeme pokazao kao vrlo pouzdan izvor informacija o obrazovanju.

Bivši resorni ministar Fuchs smatra, posve ispravno, kako se takvim prijedlozima jednostavno poručuje kako je parazitiranje ispravan način života, čak poželjan. “Ako je namjera takvog prijedloga da se onemogući dobivanje jeftinog studentskog smještaja onima kojima on nije potreban te da se tako omogući više mjesta onima kojima je takav jeftini smještaj jedna od temeljni pretpostavki da uopće mogu studirati, onda mislim da postoji bolji i pravedniji način da se tako nešto provede u djelo. Mislim da ako bi se pokazalo točnim da će se nečiji rad kažnjavati, to šalje potpuno pogrešnu poruku onima koji tek trebaju ući na tržište rada, a to je ne samo da se rad ne isplati, nego se i kažnjava”, prokomentirao je on.

I u pravu je. Poruka je ona ista koja je uništila zapadnu Europu, koja danas nije privlačna vrhunskim umovima svijeta, koji redom odlaze put Amerike i dalekog istoka. Čak i oni rođeni u toj istoj zapadnoj Europi: od vrhunskih liječnika do vrhunskih znanstvenika, SAD kupi kremu. Europska “welfare state”, država blagostanja, danas je mjesto gdje se slijevaju rijeke izbjeglica iz Gvineje Bisao i Sirije u nadi da će im netko pokloniti kuću, auto (Mercedes, ne Toyotu kakve se voze kod njih), Iphone (Nokia je fuj) a da pritom ne moraju zamarati glavu time što nude društvu za uzvrat i koja je točno korist od njih. Europska država blagostanja, a napose Hrvatska, je postala posve neatraktivna kao mjesto gdje bi netko htio doći i stvarati – stvarati bilo što, umjetnička djela, biznis, novac, što god, pa sve manje i kao mjesto gdje itko sposoban želi ostati, okružen zavišću manje sposobnih. Europa je privlačna tek lošijim primjercima ljudske vrste, genetskom talogu čovječanstva, kojem obilje loše hrane i loših TV programa, svjetlucave tehno igračke, i “brza lova”, često nepošteno zarađena, zarađena u zamjenu za minimalan rad, stručnost, ili umijeće, ili nezarađena uopće, predstavljaju “summum bonum”, sve ono što je dobro i zbog čega je vrijedno živjeti. Hrvatska, jasno, nije atraktivna niti njima, jer ovdje i nema neke mogućnosti da se dobije velik novac od socijale, no problem je što ovdje ostaju tek najnekompetentniji od Hrvata, oni koje nitko nigdje drugdje ne želi zaposliti, i oni koji, nakon šest mjeseci na zapadu, shvate da im je bolje ne raditi ništa u maminoj i tatinoj kući i krasti Bogu dane igrajući džepni biljar uz pivu pred kvartovskom trgovinom nego biti podstanar u Münchenu i još morati raditi cijeli dan za 1300 eura plaće fizičkog radnika (za bolje poslove se ipak traže i bolje kvalifikacije, naročito od ausländera).

Hrvatska nikad nije izgradila državu blagostanja, nije izgradila ekonomsku osnovu odakle bi paraziti uopće mogli crpiti svoj nezarađen novac, već je krenula praktički od početka svog postojanja, preuzevši filozofiju koja je u propast odvela bivšu Jugoslaviju, nagrađivati lojalnost, nerad, pasivnost. Pogledajte mirovinski sustav koji je danas pred kolapsom, koji uništava ekonomiju kojoj je kamen oko vrata. Jedan umirovljenik na jednog zaposlenog! Zašto, odakle? Jer je uvijek najjednostavnije i “najhumanije” bilo problem viška radne snage u “socijalističkim gigantima” riješiti slanjem u prijevremenu mirovinu, na uštrb onih koji rade. Ali i tu je donesen zakon sličan ovom predloženom kod studenata: umirovljenicima je zabranjeno raditi! Zašto? Pa, nema dovoljno posla, kaže filozofija glupih i nekompetentnih birokrata koji takva pravila smišljaju po ministarstvima. Je li njima, i onima koji su osmislili ovakva genijalna rješenja za studentske domove, palo na pamet da umirovljenik koji radi ne oduzima posao nikom, jer što više ljudi radi, više se poslova stvara? Je li im palo na pamet da ako studenti rade, doprinose društvenom bogatstvu, pa time i mogućnostima da to društvo riješi problem smještaja studenata, i sagradi poneki novi studentski dom? Kad umirovljeniku zabranite da radi “da ne oduzima mladima posao” ili studentu da zarađuje “jer mu ne treba mjesto u domu, može si sam platiti”, implicirate onu staru glupu egalitarističku filozofiju balkanskog seljaka, koja smatra da zemlje ima koliko ima, pa time i posla na toj zemlji i plodova te zemlje ima koliko ima. Dakle, te plodove treba ravnomjerno podijeliti svima, jer svi imamo jednako velik želudac i nitko ne može pojesti dva ručka pa ako je zaradio dva ručka, drugi ručak treba dati nekom drugom.




To je filozofija koja ne razumije da se novac stvara razmjenom, da nove tehnologije i znanja stvaraju nove poslove i novi novac, da količina dobara, pa time i novca (kojeg uvijek ima upravo onoliko koliko na tržištu vrijede sva naša dobra, ni kunu manje niti više) ovisi od toga koliko ljudi radi i doprinosi, i koliko su oni stručni i kreativni, a ne od toga koliko ga “država naštampa” ili banke daju u kredite. To je filozofija koja prezire rad, uspjeh, poduzetnost, kreativnost, a protežira nerad, neuspjeh, pasivnost, i parazitiranje. To je filozofija socrealizma koja je dijelila stanove (“rješavala stambeno pitanje”) nesposobnim i poslušnim ljudima jednako kao što ova država razmišlja o dijeljenju mjesta u domovima istim takvim studentima, a kažnjavala poduzetne i sposobne, stvorivši kulturu nerada koja je obilježila svaki socijalizam (“ne mogu oni mene tak’ slabo platit kak’ ja mogu slabo radit'”). Dakle, umjesto da nagrađujemo studente koji uz studij nešto stignu i zaraditi, da im na svaku kunu koju zarade pedagoški damo još jednu od države kako bismo potakli rad, mi novac radije trošimo na “potrebite”. Sami studenti u domovima nisu toliki problem, on će se nekako riješiti. Problem je cijela društvena paradigma i kultura socijalne patetike, žicanja bakšiša, sadake i milostinje, i prezir prema poštenom radu koji se u ovoj zemlji svim silama obeshrabruje. Samo budale i konji rade, bila je mantra legendarnog Del Boya: u njegovom svijetu, svijetu socijalnih slučajeva kakav je i sam bio, put do uspjeha nipošto nije vodio preko rada, već preko grebanja za besplatne povlastice od države (poput njegovog legendarnog stana u neboderu Gyulius Nyerere) i sitnog kriminala. Slika Peckhama iz “Mućki” je zapravo slika današnje Hrvatske, koja je postala mjesto gdje svi žive od nekog oblika socijale i sitnog šverca, do te mjere da se to uopće više ne smatra nemoralnim niti nenormalnim, a one koji pošteno rade za taj isti novac za koji bi se mogli i besplatno ogrebati gleda se kao idiote.

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.