Vjeran Zganec Rogulja/PIXSELL

HRVATSKA NIJE MALA ZEMLJA NEGO SVJETSKI DRAGULJ

Autor: Marin Vlahović

Društvena klima podjela, beznađa i pesimizma koju su nametnuli političari i dio medija koči bilo kakav razvoj

Danas sam usputno pročitao tekst jednog ljevičarskog komentatora kojeg je posebno iznervirala izjava predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja je tijekom susreta s iseljenicima u Australiji rekla da Hrvatska nije mala zemlja. Kako nije mala, pitao se i zajapureno  histerizirao autor a onda naveo službene podatke kako bi dokazao suprotno. Naveo je njenu kopnenu površinu i broj stanovnika i onda poentirao tako što je rekao da političari u državama poput Danske sigurno građanima ne govore kako njihova nije mala. I to je točno. A jedini razlog zašto to ne čine je što Danci, kao i svaki narod neopterećen nasljedstvom socijalizma zna da njihova vrijednost nadilazi prostorna ograničenja i brojnost nacije. Iz tekst na koji se referiram ispada da je svaki Hrvat koji ne želi priznati da smo mala zemlja i mali narod, nacionalist u sukobu sa stvarnošću.

U fenomenalnoj knjizi „Kakvi su Hrvati“ dr.sc. Božo Skoko izvrsno analizira mnoge naše zablude i kriva uvjerenja, koja svakako doprinose općoj apatiji pa i masovnom iseljavanju. Poglavlje koje govori o tome čime sve Hrvatska, kao prostorno mala zemlja, obogaćuje svijet i Europu daje ponešto drugačiji prikaz naše veličine. Za početak tu su prirodna bogatstva. Tako smo, na primjer, treći po količine pitke vode u Europi. Tu su i šume, ali i neiskorištena nalazišta nafte i plina. O silnim hektarima plodne, neobrađene zemlje, besmisleno je više i pisati. Rijetko se spominje ribarstvo, pogotovo u slatkim vodama. A bogataši iz Rusije i Ukrajine dolaze specijalnim letovima u Hrvatsku samo radi ribolova jer jedino ovdje uloviti Šarana ili Soma željene veličine.

Hrvatska je svjetski dragulj, nebrušeni dijamant koji bi velika većina naroda svijeta rado zamijenila za svoje prostranije, mnogoljudnije ali u osnovi i siromašnije zemlje. Druga je stvar što mi do sada nismo uspjeli iskoristiti naše potencijale, te se konstanto vrtimo u krug. Ali usvajanje kompleksa manje i niže vrijednosti nam ne može pomoći. Odgovorno domoljublje koje se pokazuje djelima, a ne riječima, jedini je put prema oporavku i prosperitetnoj budućnosti.

Veliku krivnju za ovakvo podcjenjivanje naših potencijala i širenje apatije snose i mediji. Oni su odgovorni za duševno stanje nacije. O njihovoj ulozi profesor Skoko je napisao: „Upravo o toj odgovornosti medija za duševno stanje nacije govori nam jedan odličan primjer iz Njemačke. Tijekom 1999. godine, njemačka televizijska mreža ZDF obratila se konzultantima za identitet iz tvrtke Wolff Olins, radi stvaranja nacionalnog brenda za Njemačku. Glavni cilj kampanje bio je da se kod potrošača promjeni percepcija Njemačke, od zemlje „mehaničke savršenosti“ kojoj nedostaje „kreativnosti i dinamike“ u zemlju koja je „uzbuđujuća i iznenađujuća“. Nakon toga su 2006. vodeći njemački mediji pokrenuli veliku kampanju za jačanje samosvijesti i nacionalnog ponosa. Smatrali su da bi to bilo dobro za naciju i nisu čekali državne institucije i političare već su im nametnuli agendu koju su ovi prihvatili. Kod nas treba promijeniti tu odgovornost prema državi i društvu. Uostalom već smo svjedočili nekim malim iskoracima naših medija.“

Vjerojatno glavni problem Hrvatske, uz ostatke komunističkog mentaliteta i kadrova je nedostatak konsenzusa oko nacionalne strategije budućnosti, ali i činjenica da se zasad nije pojavio politički lider koji bi imao snage povesti Hrvatsku u bolju budućnost. O ovom problemu profesor Skoko piše:

„S druge strane već dugo nemamo zajedničkog cilja i vizije, koji bi nas ponovno motivirali i okupili, bez obzira na stranačke boje, te izvukli ono najbolje iz nas. A znamo da možemo kad hoćemo. Toliko puta smo se uvjerili kroz povijest. Društvena klima podjela, beznađa i pesimizma koju su nametnuli političari i dio medija koči bilo kakav razvoj, a posebno poduzetništvo i kreativnost. Već dugo državne institucije građani osjećaju otuđenima, korumpiranima i podložnima uskim stranačkim, ideološkim ili nekim drugim interesima, a ako se još više poljulja povjerenje u Crkvu, vojsku, obrazovne institucije, ne preostaje nam nikakvo sidrište koje bi moglo predstavljati neku društvenu i moralnu vertikalu. Ako poljuljamo povjerenje ljudi u ljude, a ono je kod nas ozbiljno narušeno, onda smo korak do kaosa. Jasno je da nekome to odgovara i da neki to namjerno potiču.“

Autor: Marin Vlahović