ustasa

Hrvatska kao Oz: jedan bez mozga, drugi bez hrabrosti!

Autor:

Naši političari, kad se radi o odnosima sa sve agresivnijom Srbijom, liče na likove iz "Čarobnjaka iz Oza". Milanović je strašilo bez mozga, Plenković lav bez hrabrosti, a Petrov je nešto kao Doroty koja više nije u Kanzasu, odnosno Metkoviću, pa je malo izgubljen.

Priča o uhićenju “hrvatskog špijuna” u Srbiji je priča za malu djecu. 57-godišnjak koji je uhićen, Čedo Čolović, nije mogao skupljati nikakve relevantne podatke o snazi srpske vojske, za što ga optužuju u Srbiji, jednostavno zato jer je nitko i ništa u Srbiji, kao i u Hrvatskoj, i nema pristup nikakvim relevantnim podacima. Radi se inače o bivšem oficiru JNA koji je ratovao na neprijateljskoj strani, a danas ima dvojno državljanstvo. “Strateški planovi srpske vojske” su jednostavno nešto čemu on kao davno umirovljeni major srpske vojske nema nikakvog pristupa. Da je i djelatni major, i da nije iz Hrvatske porijeklom, ni tada mu ti podaci ne bi bili dostupni. Jer su bilo kakvi relevantni podaci jednostavno daleko iznad njegovog ranga. A te podatke, uostalom, Hrvatska kao članica NATO uvijek može dobiti od CIA-e, koja zna što srpska vojska planira prije nego što to sama srpska vojska zna, zahvaljujući elektronskom špijuniranju. Špijuni “na terenu su” uglavnom stvar davne prošlosti.

Radi li se tu o provokaciji usmjerenoj prema Hrvatskoj, ili, još vjerojatnije, obračunu između kandidata za novog šefa tajne službe u Srbiji Aleksandra Đorđevića i Bratislava Gašića, pri čemu Vučić prvom koji trenutno vodi tajnu službu  želi nasapunati dasku i postaviti svog čovjeka, nama je manje bitno, jer se sigurno ne radi ni o kakvom “špijunu”: Uostalom, i Predsjednica i Premijer su bili i više nego jasni – provjerili su, kažu, i sigurni su da Čedo Čolović s našim službama nikakve pod Bogom veze nema. A zašto bi imao? Špijuniranjem se bave diplomati, visoko pozicionirani dužnosnici koji imaju pristup informacijama koje prodaju za novac onima prvima, eventualno ljudi koji se kreću u visokim političkim i vojnim krugovima. Ljudi poput Čede jednostavno nemaju pristup informacijama, niti ljudima koji posjeduju informacije “o strateškim snagama Srbije”, niti bi im oni takve informacije dali.

Ono što je bitno je da Hrvatska na tu provokaciju reagira, jer ovako postajemo sve više i više vreća za udaranje koju Srbija koristi za unutarnje političke obračune. Ozbiljna država si to ne može i ne smije dozvoliti. Jasno da se Srbija tako ponaša, jer nismo reagirali kad je trebalo. Kad su “Toma Grobar” i Vučić došli na vlast, nismo rekli da ćemo prekinuti s njima odnose, zahladiti ih, jer je Hrvatskoj neprihvatljivo da vlast obnašaju bliski suradnici Šešelja i Slobe, četničke vojvode. Kad je Srbija odlučila uhićivati naše ljude po “univerzalnoj jurisdikciji”, nismo reagirali. Kad je Srbija tražila da prestanemo slaviti Oluju, nismo na adekvatan način reagirali. Ima milijun slučajeva kad nismo adekvatno reagirali.

Najneadkvatnija reakcija je došla od kandidata koji bi na izborima trebao zastupati hrvatsku nacionalnu opciju, naspram lijevoliberalne koja ide za “regionom” i tradicionalno pazi da se Srbi ne uvrijede. Plenković je rekao kako je s informacijom “upoznat iz medija” (a da odakle bi bio, kao i svi ostali) i da “nema zakonsku mogućnost znati više”. “Da sam u poziciji da odlučujem, naložio bih ministarstvima i službama da provjere i uspostave kontakte sa srpskim tijelima, da se utvrdi o čemu je riječ”, rekao je, i dodao: ‘Moja poruka je da želim smiriti tenzije, maknuti teme i podizanje retorike iz predizborne kampanje”.

Dakle, poruka je “ja se ne bi štel mešati. Bum pital Vučiča i Srbe kaj se događa, ja vam nemam pojma”. I da, on ne bi htio “dizati tenzije” s notornim četnicima na vlasti u Srbiji. Nego ćemo s jednim Vučićem, onako, diplomatski. Usto, ta izjava se može tumačiti i kao “čekajte dok se konzultiram s veleposlanstvom u Buzinu i središnjicom u Bruxellesu, pa ću onda tek formirati svoje mišljenje.” Plenković svakako predstavlja veliko razočaranje za tradicionalne birače HDZ-a, jer to svakako nije nešto što velika većina njih želi čuti od njihovog kandidata! To je nešto što očekujemo čuti od Vesne Pusić. Koju bi desnica u Hrvatskoj već razapela da je ona izjavila tako nešto, da ne “želi dizati tenzije” u trenutku kad Srbija praktički vrši agresiju na Hrvatsku svim sredstvima – medijskim, diplomatskim, represivnim – osim vojnih. Srbija nije strana koju bi trebao konzultirati, ni “njihova tijela”. Jer od “srpskih tijela” možemo čuti samo gomilu laži.

Dakle, dok čak i jedan uglađeni i ideološki nedefinirani Orešković kaže kako se radi o provokaciji Srbije, Plenković čak ni to ne kaže. Plenković, ako misli dobiti izbore, mora ponuditi jasne i nedvosmislene stavove, govoriti određeno, znati kojem se biračkom tijelu obraća i koji dio društva zastupa. Ovakvi neodređeni i diplomatski odgovori koji idu za tim da se ne uvrijedi četnički šljam koji vlada Srbijom mu je idu u korist pred izbore. Birači očekuju da kandidati pokažu prije svega hrabrost i odlučnost. A ovakve kalkulantske izjave su najbolji način da se izbori – izgube. I da gledamo još četiri godine Milanovića. Kojeg se malo kome gleda, bar na konzervativnoj strani političkog spektra.

S druge strane čak i jedan Milanović otvoreno sprda potez Srbije,  kaže da se vjerojatno radi o konstrukciji, iako ni on nema nikakav “pristup informacijama” i iako je i on o svemu zacijelo doznao iz medija. Milanović govori ono što očekujem čuti od kandidata HDZ-a, ne od Milanovića: “Srbija se ponaša kao da je osnovala Europsku uniju”, kaže Milanović, i toj se izjavi jednostavno nema što zamjeriti. Ona je točna i precizna. “Ne vidim koje bi tajne skupljao hrvatski špijun u Beogradu, valjda recept za pljeskavicu”, dodao je još Milanović, i to je možda izrečeno u njegovom nediplomatskom i zdravoseljačkom stilu, ali je isto tako posve točno. Time je htio poniziti Srbiju, poručivši kako Srbija ionako nema nikakve tajne koje bi nas mogle zanimati osim onih oko pripremanja mesa, gdje su vrhunski. U svemu ostalom Hrvatska je ionako daleko ispred Srbije.

Dakle, od kandidata SDP-a slušamo retoriku kakvu smo navikli slušati od HDZ-a (samo što se nad Milanovićevim izjavama nitko u lijevim medijima neće zgražati, kao što bi bio slučaj da ih je dao Karamarko ili bilo tko iz HDZ-a – smjesta bi bio proglašen ratnim huškačem, seljačinom, primitivcem, i osobom koja zateže odnose sa susjednom, prijateljskom i nesvrstanom Srbijom da bi dobila koji bod u predizbornoj kampanji), a od kandidata HDZ-a onu koju bismo očekivali otprilike od Šuvarovog SRP-a ili Živog zida. HDZ je toliko ustrašen i isprepadan nakon svega što su mediji napravili Karamarku zbog izjava o lustraciji i antifašizmu, i Hasanbegoviću, da se više ne usudi komentirati baš ništa. Samo, da bi se dobilo izbore, treba i malo hrabrosti i odlučnosti.

Autor:

ZADNJE VIJESTI