Photo: Slavko Midzor/PIXSELL

Hrabro je nosio svoj teret, duboko vjerujući u Hrvatsku

Autor: Zdenko LOZO

„Nikada se nije žalio na svoje trude, napore i patnju, koju je kroz sav taj teror, uznice, proganjanja, šikaniranja proživio u Jugoslaviji, pa se ne treba danas libiti i reći istinu da i ova država, hoću reći hrvatska država, u koju je utkao svaki milimetar svog bića, svoje životne energije, svoje žive i neiscrpive inteligencije, ogromnog znanja, nije u doslovnoj mjeri znala, ili nije htjela afirmirati kao model za budućnost etičke supstance koju je Marko Veselica u sebi dično nosio, predstavljao  i stavljao na Oltar hrvatske domovine!“ (Iz oproštajnog slova suborca i supatnika Ante Glibote)

Časno je za domovinu trpjeti, ali još časnije je za nju živjeti. Marku Veselici naprosto ne bi dano živjeti za domovinu koju je neizmjerno ljubio, za nju žrtvovao čitavog sebe, svoju obitelj i bližnje svoje.Tek kratki proplamsaj onoga što bi se životom moglo nazavati na Golgoti njegova trajanja bijahu mu godine na prijelazu iz šestog u sedmo desetljeće prošloga stoljeće. A onda strašnih dvanaest godina poniženja i patnje – žrtve izuzetne, ali beskrajno čiste, pa gubitak najelementarnijih prava čovjeka i znanstvenika, pogled prema uskrsu porobljene domovine i nada u prestanak osobne i obiteljske drame.

Tri su žene njegovi Cirenci, one brišu krvavi znoj s njegova užarena čela i pomažu mu nositi teški križ pripravljen od staljinističkih krvnika i egzekutora – njegova ljubljena Božena i mile mu kćerke Snježana i Ines. Uz naše kasnije druženje i zajedničke vjeronaučne noći iz zagrebačke Palme trajno ću pamtiti trenutak kada su Snježana Veselica i Ana Gotovac u ime nas tristotinjak palmaša uručili simboličan dar svetom rimskom papi Ivanu Pavlu II., sada daleke 1981. godine u kojoj se bilježi prvo veliko poslijeratno organizirano hodočašće hrvatskih sveučilištaraca u Rim u vremenu dok su njihovi očevi drugi put u tamnicama Titoslavije, ovaj put u Lepoglavi nakon krvavog iskustva Stare Gradiške. Papa ih je osobno blagoslovio i na hrvatskom im rekao kako zna za njihove muke s kojima se solidarizirao i obećao moliti kako bi im patnje bile podnošljivije.

I dok se slutio kraj dugačkoj, mrzloj i mračnoj zimi Marko je Veselica, poput mnoštva njegovih supatnika, čekao u dugačkom redu dok su posuti odama časti i raznih privilegija pred njim grabili sitni udbaški kokošari, dželati hrvatskog naroda i ljudski kukavelj i mizerija posvemašna. Oni su žurili u nove urede po novo ordenje, sinekure i pljačku nečuvenu, a Marku tek su na trenutak prepustili nešto po imenu i biljegu HUD-o (Hrvatskog uzničkog društva), ali ga ni tamo ne ostaviše na miru. Sanjar i romantik, do boli ponizni sin domovine propovijeda i vjeruje kako još Horvatska ni propala jer mi živimo. Nažalost s mršavim rezultatima i sve debljim uvjerenjem kako su to samo puste sanje.

Bio sam na proslavi njegovog osamdesetog rođendana u prostorijama uznika na Krešimirovom trgu u Zagrebu i pred sobom vidio potpuno slomljenog svog učitelja i prijatelja, istinskog hrvatskog sina i muža te hrabrog lučonošu u tami svepostojećoj. Nekako nakon toga bivale su sve rjeđe njegove šetnje od stana uz Buconjićevu pa onda Bulatovu, Pantovčakom i Ilicom natrag, pri čemu bi se zaustavio na trenutak u Pavlinovićevoj uz čašicu razgovora i krepkog imotskog crnjaka. Bolest je postala sve učestalijom njegovom suputnicom i konačno ga uzela sebi u hudoj zimi ove 2017. godine. Obaveze su me odnijele u rodnu Imotu pa sam mišlju i molitvom bio prisutan s mnoštvom istinskih poštovalaca njegova djela toga prohladnog mirogojskog popodneva, svjestan da nas napušta jedan iz kolone tragičnih i da hodi prema Domovini, gdje će vjerujem uživati plodove obilate kao plaću za svoju patnju njemu datu gotovo doslovno od kolijevke pa do zadnjeg pogleda u ovoj grebenoj dolini.

U riječima ispraćaja i oproštaja od velikog hrvatskog sina njegov je suborac Dražen Budiša u jednu misao sažeo svu svrhovitost i veličinu jednog od značajnijih hrvatskih sinova riječima: “Velik je po tome što je hrabro nosio svoj teret, sve je izdržavao s vjerom u Hrvatsku. U onim vremenima nije bilo većeg čovjeka nego što je bio Marko. Napadi na njega bili su nagovještaj onoga što će se dogoditi – brutalni udar jugoslavenskog režima na Hrvatsko proljeće”.

Autor:Zdenko LOZO
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.