Dnevno.hr
Dnevno.hr

Hodakovo svjetlo u tmini cirkusa zvanog Hrvatska

Autor: Marina Tenžera

Pisati o najznačajnijem kolumnistu tjednika 7Dnevno i portala Dnevno.hr kojemu je u izdanju nakladničke kuće 'Alfa' upravo tiskana knjiga slavnih kolumni 'Lijevom našom', znači odati počast čovjeku nevjerojatne psihičke izdržljivosti koji već petu godinu razobličava besramne povijesne laži ljevice…

Stara, ali istinita priča svjedoči o džentlmenu kojega je na ulici pljunuo jedan prolaznik. Naš profinjeni džentlmen kratko je dobacio: „Gospodine, zaboravili ste svoju vizit karticu“. Zvonimir Hodak neodoljivo me podsjeća na tog engleskog džentlmena…

Pisati o najznačajnijem kolumnistu tjednika 7Dnevno i portala Dnevno.hr kojemu je u izdanju nakladničke kuće “Alfa” upravo objavljena knjiga slavnih kolumni “Lijevom našom”, znači odati počast čovjeku nevjerojatne psihičke izdržljivosti koji već petu godinu razobličava povijesne laži kvazihumane ljevice, analizom neborojenih obmana i krivotvorina, iskrivljenih istina, svega onoga što je ostalo čvrsto zacementirano tijekom desetljeća komunizma, ne samo u povijesti nego, nažalost, i u dijelu medija koji su sustavno negirali gole činjenice i to još u vrijeme dok je Hrvatska bila granatirana, bombardirana i zapaljena od Vukovara do Dubrovnika.

Uostalom, kao što su srpski mediji po nalogu SANU-a zaslužni za mobilizaciju Srbije uzduž i poprijeko vrlo slično propagandi Trećeg Reicha i dio hrvatskih tiskanih medija proslavio se izjednačavanjem srpske i hrvatske krivnje za rat, iako su četnici i JNA palili gradove i radili neviđene masakre u točno pet bivših republika i pokrajina s dva velika genocida (Vukovar i Srebrenica). Ne treba zaboraviti da su kreatori tri srpske države na tlu bivše SFRJ sustavno maltretirali Albance na Kosovu, a iz Vojvodine i BiH protjerali i ubili desetine tisuća Hrvata, što ipak daje malo drukčiju sliku “građanskih ratova”.

Čovjek, kojeg napad tih, doduše, tek desetak tzv. kolumnista koji tvore lijevu medijsku falangu, odnosno ostarjelih pripadnika Kumrovečke škole koja ima nevjerojatno bogat rječnik sastavljen od točno tri riječi (“klerofašisti”, “ustaše” i od nedavno zanimljive i za ljevičare logične novotvorenice – “katotalibani”), ujedno je, na veliku žalost novinarskih Kumrovčana, odvjetnik koji zna više i o hrvatskoj i svjetskoj povijesti, ali i o pisanju, pa što mi tu možemo?

Hodaka, ne samo da napadaju već i ljupko u svom stilu u tiskovinama, na društvenima mrežama i u komentarima pozivaju da se ubije, spominjući pritom osobnu tragediju obitelji Hodak što nije samo nezapamćen slučaj verbalnog nasilja, koji pripada mentalnom sklopu SS-a, već rečenica koja samo pokazuje pravi karakter hrvatske ljevice, točnije onog dijela partizana, odnosno komunista, koji su od 1945. do Titove smrti ubijali nemilice ne samo vojsku i civile od Bleiburga do Golog otoka, već je do danas otkriveno oko osam stotina jama od kojih zadnja Huda sadrži dječju i žensku kosu i tisuće kostura živo zazidanih ljudi, a ukupna procjena broja komunističkih žrtava iznosi oko pola milijuna.

Zato je Tito i dospio na deveto mjesto masovnih ubojica u europskim znanstvenim istraživanjima što je objavljeno u vodećim eu tiskovinama, ali to ni hrvatski tisak, ni ideologiziranu katedru za povijest ne zanima previše. Ali, nije samo Hodak jedini koji je pisao o komunističkim masakrima što veliki ljevičari jako dobro znaju. Najprisniji Titovi suradnici čije se knjige nalaze u zagrebačkim knjižarama, od Stevana Dedijera (Špijun kojeg smo voljeli, V.B.Z.), Vlade Kristla (Umjetnik otpora, Petikat) koji doslovno piše da se “vratio sa par stotina Hitlerov iz partizana), do Vladimira Dedijera, da ne nabrajamo dalje destine i destine autora, navode tisućeTitovih ubojstava po narudžbi, ali se taj dio povijesti sustavno prešućuje.

Preokrenute činjenice

Ali, perjanice Jutarnjeg, sve osim jednog, i tako su rat provele u foteljama lamntirajući i naričući za Jugoslavijom, dok su drugi, čerečeni na komade u istočnoj i središnjoj i južnoj Hrvatskoj, pribijani na ograde oko Karlovca s “kravatama”, klani, silovani, prebijani, slani u logore i ubijani… U stolici razmijenjenih zarobljenika iz pale Hrvatske Kostajnice, kako su otkrili nalazi u zagrebačkim bolnicama, nađeno je – ljudsko meso. Ali, naši vrli kolumnisti Jutarnjeg, neobično vole i glagol “ubijati” i imenicu “leš”, pa je davno bradati bjegunac iz Sarajeva i ljubitelj Draže Mihailovića pozvao Dražena Katunarića da se ubije, Tuđmana nazvao “trulom lešinom”, a borce ISIL-a nakon odrubljivanja glave Tomislava Salopeka ushićeno nazvao – “muslimanskim ratnicima”!

Nije li jedan od spomenutih, inače prozvan na televiziji zbog svojih nepreciznih filmskih kritika punih grešaka, obogatio hrvatsko novinarstvo konstatacijom da je Slobodan Novak – “kreten”? Doista, izvrstan opis jednog od najvećih hrvatskih pisaca. Kratko i jasno, rekli bi drugovi. I dragi nam Stjepan Mesić, mlađahni političar iz doba dok su dinosauri hodali Zagrebom, ljupki tužitelj hrvatskih branitelja i vojne vhuhuške koja mu je spasila glavu, volio je prije putovanja u Kumrovec zapjevati vedre ustaške pjesme u dalekoj Australiji koje i danas kruže internetom, dok je skupljao novac od hrvatskih iseljenika. I on je pričao neukusne viceve o pokojnom Tuđmanu pokazujući svu humanu širinu svoje antifašisitičke duše.

Još je verbalno najumjereniji svježe oženjeni i mladi Joža Manolić, sakupljač šampinjona i ubojica koji je rezbario ratne zarobljenike nožem u Bjelovaru, a za kojega je pokojni Tomislav Ladan, vidjevši ga u crkvi, zlobno rekao: “Bože, ne pošalji na mene sve one koje sam ja tebi poslao…“

Sve nam to otkriva doista human i bogat rječnik primjeren nacističkim smeđekošuljašima koji su 30-ih špricali židovske dućane po Njemačkoj i najprimitivnijim verbalnim eskapadama sličnim urlikanju Veselina Šljivančanina u Vukovaru.

Istinabog, riječ je o verbalnim ubojicama koji i ne bi mogli u rat s bratskim narodom koji je stvarao tri srpske države, skriveni iza ideologije koja je trebala stvoriti neki bolji svijet, ali se, eto, tko zna zašto, svugdje prometnula u diktature i kult ličnosti. Hrvatski ljevičari ovakvim rječnikom i pozivima na ubojstva, klanja, stavljanjem vješala i metaka na Facebook i druge špijunske mreže koje su puki policijski pretraživači tajnih pretinaca, samo potvrđuju svoju pravu SS prirodu.

Malo ste preokrenuli činjenice, drugovi, poziv na ubijanje ili samoubojstvo odlika je i staljinista i nacista koji su uostalom isprva i surađivali sporazumom Ribbentrop/Molotov dijeleći i komadajući Poljsku. Ustaše je doslovno izmislio lijevi tisak, jer do dolaska SDP-a i najžešćeg aktiviranja Udbe nije bilo ustaša, osim nekoliko jadnika na koncertima jednog pjevača i nepriličnih naziva nekoliko ulica i postrojbi iz Domovinskog rata.

Smrtonosne društvene mreže

Danas je, naravno, drukčija situacija. Četiri godine proglašavajući ustašama svakog tko nije u SDP-u, drugovi su postigli svoj cilj – svi smo ustaše samo to ne znamo. Pa čak i gore potpisana novinarka kojoj se diže želudac i od ustaša i od komunista i koja je bila u nezgodnoj situaciji da u ovom tjedniku brani prijateljicu Srpkinju i ravnateljicu Spomen područja Jasenovac, koja je u logoru izgubila sedmero članova obitelji, od žestokih napada Slavka Goldsteina i Milorada Pupovca. I to zbog suvremenog muzejskog postava koji poštuje žrtvu, stavljanjem lijepih fotografija dok su bili sretni za života, maknuvši stravične fotografije izmasakriranih trupala, što se radi u cijelom svijetu. Ali ne znaju to naši antifašisti, pa što opet možemo?….

No, pakao Drugog svjetskoga rata koji je otvorio SDP slavnim ultimatumima premijera – “ili mi ili oni” – izjednačavanjem ratne krivnje i masovnim vrijeđanjem ljudi koji su stradali u ratu, bio je i tako samo krinka nepostojećeg ekonomskog programa. Ali, šteta je načinjena i to zauvijek, propala je ideja “trulog leša” o ujedinjenoj Hrvatskoj. “Truli leš”, nastavimo ovaj wescravenovski rječnik, kriv je i što je povukao Udbu u svoje redove, abolirao četnike i na kraju dobio frišku figu.

Nikada više Hrvatska neće biti ujedinjena, niti će prestati već smrtonosni obračuni po glupim društvenim mrežama koji su već postali opasni po život količinama prijetnji i jednih i drugih, pa se čovjek pita – što, u stvari, očekuju sve one službe koje špijuniraju ljude, ostvarivši orvelijanski san o Velikom bratu kakav ni komunisti nisu mogli sanjati prisluškujući sve i svakoga? Možda stvarno čekaju građanski rat kojega su raspirili na Internetu…

Hodak je upravo tih godina pisao svoje kolumne i na sve izazove ostao engleski hladan. Ta zna on s kim ima posla. Na sve pljuvačke odgovorio je gospodski ili ako hoćete pravnički – činjenicama, sa stilom i vrlo, vrlo duhovito. Samo Hodak može napisati za Perkovića – “DORH je dva puta spašavao vojnika Ryana…“

Moram priznati, uz gorku hrvatsku stvarnost koja u globalnom kontekstu ratova i neoliberalizma novog tipa koji drma svom snagom fuzijama korporacija i čistim ekonomskim darwinizmom, s nesposobnim hrvatskim političkim elitama koje već 22 godine nemaju ekonomski program osim rasprodaje zemlje i punjenja vlastitih švicarskih i računa, rijetko me tko nasmijao kao Hodak još od kada je punašni kriminalac Slavko Linić likvidirao zadnje hrvatske nacionalne novine „Vjesnik“ i šarmantno prodao Austrijancima druge najčitanije novine “Večernji list”, iz kojega su naglavačke izbačeni novinari kulture od kojih su neki od šoka i umrli.

Ni Goebbels koji je rekao da se “prima za pištolj kada čuje riječ ‘kultura'”, ne bi bolje obavio posao od Linića i poznatog vozača i terminatora uspješnih tvrtki, Radimira Čačića, koji su kao dobermani bili zaduženi za likvidacije i kriminalne operacije najšireg stupnja, naravno, nikada procesuirane. U Hrvatskoj ionako suci pišu samo ovrhe sirotinji, dok krupni kriminalci skupljaju samo novac..

Pad svih društvenih vrijednosti

Hodakovu knjigu “Lijevom našom” ne možete ispustiti iz ruke. Ma koliko stravična bila stvarnost i laži kojima smo okruženi, Hodak će ih razobličiti i nasmijati vas. Mnogi su, možda, već i zaboravili neke zgode koje tvore cirkus zvan Hrvatska, a na koje pisac podsjeća u svojim kolumnama, od kojih je sada objavljena samo jedna trećina.

Podsjeća Hodak kako je potplaćeni kolumnist Jutarnjeg, Davor Butković zvani Bule, koji državi duguje više od milijun kuna jer je u EPH-u imao plaću samo sto i nešto tisuća kuna, napisao da “ustaše i dalje gmižu Lijepom našom”, a to su, ističe Hodak, “valjda svi oni koji su 1991. krenuli bez oružja u rat za obranu domova”.

Posebno je ljupka knjiga nekog dr. Davida Gibbsa, “Humanitarno razaranje Jugoslavije”, u kojoj taj apologet Slobodana Miloševića, negira genocid u Srebrenici, a o knjizi je panegirik, podsjeća nas Hodak, napisao savjetnik predsjednika Josipovića, Dejan Jović.

Kako su među ubijenim muškarcima bila i muška djeca, potpuno je nejasna ova teza “humanitarnog razaranja”, a kako genocid u Srebrenici od nedavno negira i sam Ephraim Zuroff skačući sebi u usta (op.a.), onda bi morao priznati genocid u Hrvatskoj, jer su u okupiranim zonama Hrvatske masakrirani i žene i djeca i ranjenici iz Vukovarske bolnice, pa je pitanje što, u stvari, po gospodinu Zuroffu čini definiciju genocida za koju više svjetskih autora tvrdi da je obilježje baš svakog rata?

Pisac nas podsjeća i na totalni pad svih društvenih vrijednosti, pa i onih znanstvenih, ne samo zakazivanje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja se nikada nije aktivno i svakodnevno uključila idejama svojih prvaka u ekonomski boljitak Hrvatske, već i na rad sramotnih katedri za povijest Filozofskih fakulteta u Zagrebu, Splitu i Osijeku. Od Tvrtka Jakovine, Titovog apologeta kojem je i autorica ovog teksta jednom neoprezno i ne znajući za njegovo jugofilstvo dala dokumente pokojnog oca koje su mu poslali albanski povjesničari, a koji su sadržavali ideje SANU-a o “nestanku Kosova”, točnije rušenju groblja Albanaca.

Hodak nas sjeća i na famoznog Hrvoja Klasića koji je uistinu zadivljujuće ustvrdio da su svećenici ubijeni nakon 1945., u stvari, “bili ustaše s kamom u zubima”. Dakle, 663 svećenika, karikira Hodak, a naročito 31časna sestra s kamom u zubima i bombama, jurišale su sve dok ih Klasić “nije bezumno hrabrim jurišem slistio s lica zemlje”.

Što se tiče Splita, činjenica da povijest predaje Dragan Markovina ista je „kao da u Izraelu povijest predaje Goebbels“, jasan je Hodak koji nas i vrlo duhovito podsjeća na ideju stanovitog srpskog akademika Jovana Deretića koji je došao do spoznaja da je Zagreb – “srpski grad”. Na temelju takvog istraživanja, zaključuje kolumnist tjednika 7Dnevno, “i Aristotel i Obama su Srbi, a srpski jezik vjerojatno je govorio i Isus…”

Na što nas sve Hodak podsjeća…

Moram priznati da me zadivila opaska o kritičaru Tomislavu Čadežu koji je svojedobno za predstavu “Hamlet” Olivera Frljića u ZKM-u, zadivljeno ustvrdio da je “Frljić odbacio većinu Šekspirovih ionako neuvjerljivih zapleta…” Moram priznati da takvu dobru kazališnu kritiku nikada nisam pročitala. Još dok sam i sama bila na monstruoznoj društvenoj mreži Facebook, Riječani su sami napisali da nikada, ali baš nikada dok se nije pojavio Frljić u Rijeci, nije bilo ustaških grafita. Toliko o stvaranju masovne histerije o ustašama.

Da ni u svijetu baš kultura ne štima, svjedoči nagrada Peteru Handkeu i to Ibsenova, koju je primio pisac “briljantne refleksije” koji je, uzgred budi rečeno, bio na sahrani balkanskog krvnika Slobodana Miloševića, kojem je i održao “shrvan govor”.

Da nam ni pravosuđe ne štima, Hodak podupire brojnim primjerima od kojih je možda najžalosniji odluka Županijskog suda u Osijeku koji je oslobodio ubojicu Milana Ðekića kojem se stavljalo na teret da je 1991. u Vukovaru ubio 21- godišnjeg branitelja Aleksandra Laba, a svjedokinje su bile Željka Jurić – ona glasovita sijeda i zaplakana djevojčica čija je slika obišla čitav svijet, te njezina majka. Sud je zaključio da je curica bila premlada da bi mogla objektivno iskazivati, a majka nije govorila istinu rekavši da je na Laba ispaljen rafal jer je imao prostrijelnu ranu vrata i prepona.

Ni EU nije Bog zna što, podsjeća nas Hodak, treba se samo sjetiti borbe oko toga, treba li isporučiti generala Gotovinu za što je Jadranka Kosor bila duboko uvjerena da treba i to slavnim riječima – “locirati, identificirati, uhititi i transferirati”. Ako mi je dopušten osoban osvrt, rekla bih da je taj kukavički potez i SDP-a i HDZ-a bio toliko nelogičan kao kada bi u Drugom svjetskom ratu na nirnberškoj klupi sjedili američki generali zbog bombardiranja njemačkih gradova u kojima je poginula masa civila i djece, a Rusi su masovno silovali Berlinčanke, itd.

Osobno mislim da je general Gotovina jedina bitna ličnost suvremene vojne povijesti i mnogo veća ličnost od Tita, čovjek koji je davno trebao dobiti spomenik u cnetru Zagreba. To je i zadnji čovjek koji je uz Kolindu Grabar Kitarović pozivao na pomirenje, naravno uzalud.

Uostalom, kako piše Hodak u jednoj od kolumni citirajući Josipa Juratovića koji je predložio Srbima i Hrvatima pisanje zajedničke knjige, pitanje je kada je to Hrvatska napala Srbiju, srušila Zemun, raketirala Bele dvore, osvojila Šabac i pobila srpske ranjenike?

Nebrojene teme

Čitajući Hodakove tekstove postaje vam jasno da Churchill i de Gaulle nikada ne bi isporučili svoj vojni vrh zbog borbe s komunistima, pardon, nacistima, ali mi imamo to što imamo. Ali mi očito nemamo političare takvev snge koji bi jednoj smiješnoj tvorevini kakava je EU rekao – ne. Zanimljivo s obzirom na Island koji je to i učinio i – ekonomski se preporodio, Velikoj Britaniji koja je sita Europe, odnosno velike EU koja je Lisabonskim sporazumom što je, posebno zanimljivo, izbacila kršćanstvo, što je, kako duhovito piše Hodak, „ne razlikuje od ISIL-a“.

Nebrojene teme obrađuje Hodak; njegovi opisi Peđe Grbina zaslužuju poseban članak, kao i opservacije o književnom geniju muškarca bez brkova koji je napisao da bi šmajserom prorešetao HDZ. Naravno, sve u prepoznatljivomi gadljivom stilu perjanica nacističkih tiskovina.

No, da ne otkrijemo sve tajne i sve protagoniste ove sjajne knjige koja će vas nasmijati u mraku u kojem živite, i otkriti tko je to u stvari zločinac, recimo da je Hodak potvrdio, analizirajući člančiće lijeve falange, da novinarstva, u biti, više i nema, osim za ljubitelje laži, ostajući rijedak primjer vrhunskog pisca koji na veliku žalost svojih protivnika ne samo zna više od njih, već svojim protivnicima u kolumnama donosi ono što ih najviše boli – istinu.

Pa zviždali su naši “antifašisti”, koji ne priznaju zločine komunista, i jednom Branku Lustigu, deportiranom kao dijete u Auschwitz. A i to nam mnogo govori gdje živimo, kaj ne? Uostalom, kako piše Hodak, Hrvati su sami krivi za 95 najgorih stvari koje su im se dogodile i to je istina. Narod koji ne može prihvatiti vlastitu povijest, vječno će je i ponavljati. Zbog toga je život u Hrvatskoj postao nepodnošljiv, ne samo zbog činjenice da se po povijesti kopa jer se ni jedan političar ne zna nositi s prezentom u kojem većina kopa po smeću i to doslovno, a prošli Božić 10 000 ljudi samo u Zagrebu nije imalo struje kako je izvjestila jedina humana politička grupa Živi zid, koja se bori protiv deložacija.

Zaključno, Hodakova knjiga izvnredno je štivo koje nećete ispustiti iz ruku, kirurški precizna analiza teške moralne deformacije hrvatske ljevice koja se ne može suočiti s istinom. Iskarikiraio je i mnoge HDZovce, čim više možete uživati u nezaboravnim kolumnama koje je napisao čovjek koji je izdao knjigu, a ne domovinu.

Autor: Marina Tenžera

ZADNJE VIJESTI