Robert Anic/PIXSELL

Hoće li u Srbiji, BiH i Sloveniji doći do juriša na imovinu Agrokora?

Autor:

Prije pet dana, predsjednik SDP-a Davor Bernardić je rekao da će Lex Agrokor smatrati veleizdajom ukoliko Slovenija donese 'lex Mercator', a to poslije napravi i Srbija, i na taj način otuđi hrvatsku imovinu. No od toga ne strahuje samo on.

Bernardić, naravno, griješi oko toga da se tu radi o “hrvatskoj imovini”: radi se o bivšoj Todorićevoj privatnoj imovini, a kako je njegov Agrokor de facto u stečaju, radi se zapravo o imovini vjerovnika, prije svega ruskih banaka. Da i u HDZ-u postoji strah i od najgoreg scenarija, koji nije nimalo neutemeljen, a to je jednostavno nacionalizacija imovine Agrokora u Srbiji i Sloveniji, po receptu po kom je Zagreb nacionalizirao Agrokorova poduzeća u Hrvatskoj, potvrđuje izjava Martine Dalić, koja kaže kako “Ministarstvo privrede, poduzetništva i obrta od susjednih zemalja očekuje da se vlasništvo svih Agrokorovih kompanija u regiji poštuje, kao što ga je i Vlada Hrvatske poštovala pri uvođenju izvanredne uprave u hrvatski dio koncerna Agrokor”. Radi se, naravno, o besmislici jer Hrvatska upravo NIJE poštivala pravo vlasništva – pravo dobavljača i vjerovnika da raspolažu svojom imovinom i potražuju je sudskim putem. Oni sad ne mogu do svoje imovine. Imamo li mi uopće moralno pravo tražiti da se poštuje “naša” imovina, do koje je država došla partizanski, klasičnom otimačinom (ne od Todorića, nego od stvarnih vlasnika, onih koji su uložili svoj novac, dakle vjerovnika)? I što to znači u današnje vrijeme kad se ipak ne može tako kaubojski raditi, već postoje međunarodna pravila koja smo dužni poštovati?

Činjenica je naime da je Lex Agrokor ne samo neustavan, na što su upozorili brojni pravni stručnjaci, nego ruši sva prava vlasništva. Tim zakonom je dobavljačima i ostalim vjerovnicima Agrokora zabranjeno, odnosno onemogućeno, da u idućih 15 mjeseci – koliko će tvrtka biti de facto nacionalizirana – tuže Agrokor ili bilo kojim vansudskim putem pokušaju utjerati svoja potraživanja. Zakonom je određeno da od dana otvaranja postupka izvanredne uprave, što je bilo 10. travnja, do njegova završetka nikom nije dopušteno pokretanje parničnih, ovršnih, upravnih i postupaka osiguranja, kao niti postupaka izvansudske naplate protiv dužnika.

Potraživanja vjerovnici u Hrvatskoj mogu dakle naplatiti samo dobrom voljom povjerenika uz suglasnost vjerovničkog vijeća, nagodbom, što podrazumijeva zapravo odricanje od većeg dijela potraživanja – dakle svoje imovine – kako bi se utjeralo bilo što. Ako u roku od 15 mjeseci ne dođe do nagodbe među vjerovnicima, tvrtka ide u stečaj. Ukoliko dođe, vjerovnici bi nakon toga vjerojatno svoja potraživanja pretvorili u vlasnički udio, što znači da Todorić (suprotno uvriježenim pričama iz tramvaja i s placa da se zakonom spašava njega) u svakoj varijanti ostaje bez svoje sad već bivše tvrtke. Zašto Vlada nije odmah oduzela vlasnička prava Todoriću? Jednostavno, jer to ne smije, kad bi otvoreno rekli da je to nacionalizacija – što zapravo jest – otvorili bi pandorinu kutiju odštetnih zahtjeva.

A da se Todoriću oduzme imovina?

Ovdje odmah valja odgovoriti i na pitanje koje stalno visi u zraku: Zašto Vlada nije Todoriću oduzela privatnu imovinu kako bi njome namirila dugove koncerna? Osim, naravno, očite činjenice da privatnom imovinom Todorićevih, koja nije mala i mjeri se stotinama milijuna kuna (ne računajući jasno dionice Agrokora, koje su predstavljale daleko najveći dio Todorićevog osobnog imetka procijenjenog na više milijardi, jer one trenutno vrijede nula kuna, obzirom da su dugovi koncerna višestruko veći od kapitala), ne bi namirila ni djelić dugova koncerna koji se mjere desecima milijardi kuna? Sviđalo se kome ili ne, Ivica Todorić nikom ništa nije dužan. Dužan je Agrokor, koji je pravna osoba. Agrokor je d.d., vlasnici odgovaraju samo imovinom koju su uložili u tvrtku i dionice, ne i osobnom imovinom (isto je i kod d.o.o.). Zašto je tome zakonski tako, svugdje na planeti, ma kako se svima činilo nepravednim? Jer nitko ne bi pokretao poslove kad bi riskirao da bankrotom tvrtke koju je pokrenuo ostane bez osobne imovine, niti bi itko ulagao novac u poslove kad bi pored uloženog novca u dionice mogao ostati i bez svega drugog što ima. Rizik bi bio nerazumno velik, i to bi zaustavilo gospodarstvo. Čitava ideja dioničarstva pa time i kapitalizma se bazira upravo na tome. Postoji doduše pravni institut proboja pravne osobnosti, i jedino bi se tako moglo uzeti Todoriću imovinu, no za sad očito nema temelja za takve postupke. Naravno, Plenković i naročito Petrov bi to svakako rado uradili kad bi postojao način da se to ozakoni, naročito sad pred lokalne izbore, jer pola države (ako ne i tri četvrtine) vjeruje da je zakon donesene da bi se pomoglo Todoriću. On je međutim posve nebitan u priči, i prošlost.

Taj zakon, jasno, ne obvezuje strance! Jer, hrvatski zakoni ne mogu se primijenjivati u drugim državama, gdje vjerovnici pred tamošnjim sudovima i te kako mogu tužiti Agrokor ukoliko isti ne bude isplaćivao svoje dugove na vrijeme. U tom slučaju, teško je vidjeti zašto se vjerovnici ne bi naplatili iz tamošnje imovine korporacije. No, izgleda da Srbi i Slovenci za sad tu mogućnost ne žele javno spomenuti. Kao i Hrvatima, i njima je u interesu da Agrokor ne ode u stečaj. Ne, naravno, zato jer žele “spasiti Todorića”, nego jer bi formalni stečaj Agrokora imao katastrofalne posljedice i za ekonomije njihovih država, iako ne toliko katastrofalne kao za Hrvatsku. No, sama činjenica da su ministri 4 države bivše SFRJ organizirali sastanak u Beogradu o sudbini Agrokora u tim zemljama – a na koji nisu pozvali predstavnike Hrvatske – govori dosta sama za sebe.

O Agrokoru bez Hrvata

U zaključku objavljenom nakon sastanka Aleksandra Vučića s ministrima Crne gore, BIH i Slovenije priopćeno je da je formiran ministarski tim koji će biti u svakodnevnoj komunikaciji radi preduzimanja zajedničkih aktivnosti “na očuvanju radnih mjesta, interesa dobavljača i stabilnog poslovanja firmi iz sastava “Agrokora” u svakoj od zemalja”. Također je navedeno kako će se provoditi kontrola tokova kapitala kako bi se spriječilo da Agrokor svoje probleme i dugove pokuša riješiti izvlačenjem novca iz Srbije i Slovenije. Pozitivno za Hrvatsku je što je izražena spremnost za razgovore s predstavnicima Vlade Republike Hrvatske “u cilju nalaženja zajedničkih rješenja za stabilizaciju poslovanja cijelog koncerna Agrokor”. Nije ni čudo: u BiH Agrokor ima 10 kompanija koje zapošljavaju 6.000 ljudi, u Srbiji zapošljava 12.000 radnika, a u Crnoj Gori 1.500. Trećinu svojih prihoda Agrokor ostvaruje u Sloveniji, drugu trećinu u ostalim zemljama regije. Samo trećinu ostvaruje u Hrvatskoj. Dugovi su, međutim, gotovo u cijelosti alocirani u Hrvatskoj. No, ovdje valja spomenuti i da je Merkator Srbija koji zapošljava 9.000 ljudi od spomenutih 12.000 u vlasništvu slovenskog Merkatora. Merkator je, naime, i dalje slovenska tvrtka, obzirom da mu je sjedište u Ljubljani, ne hrvatska. Donošenjem Lex Merkatora, kojeg su Slovenci najavili, Merkator bi de facto prestao biti dio Agrokora, čime bi i Srbi riješili svoj problem s Agrokorom. Pored Merkatora, “Agrokor” je u Srbiji vlasnik “Dijamanta”, “Frikoma”, “MG Mivele”, “Kikindskog mlina” i “Nove sloge”. Usto, gotovo 700 tvrtki u Srbiji je povezano s “Agrokorom”, kao dobavljači, a dug prema njima je 130 milijuna eura, oko milijardu kuna. Ukoliko Agrokor ne bude uspio naći novac da ih isplati, a nije sigurno da hoće, oni bi mogli pokrenuti parnice pred sudovima u Srbiji i otjerati tamošnje tvrtke u sastavu Agrokora u stečaj.

No tu ima još zanimljivih stvari. Agrokor je, recimo, lani poslovao s dobiti u svim svojim tvrtkama u Srbiji, ali dobit nije nikad povukao iz Srbije! Dobici za 2016. godinu su još neraspoređeni u tim poduzećima, dakle nije odlučeno hoće li ostati u njima kao zadržana dobit ili će ići dioničarima, tj. Agrokoru! U ovom trenutku, kad Agrokoru očajnički trebaju likvidna sredstva, bilo bi logično da on povuče dobit iz Srbije i ostalih država, te time olakša svoj položaj. Srbija sad to izvlačenje dobiti, očito, više neće dozvoliti – no ostaje enigma zašto to nije urađeno ranije. Vjerojatno ipak nitko nije očekivao ovakav razvoj situacije!

Vjerojatni epilog – prodaja u bescjenje

Slovenija je u prilično dobrom položaju kad se radi o Agrokoru. Jedna od klauzula u ugovoru o kupovini Merkatora od strane Agrokora zabranjuje stavljanje imovine Merkatora pod hipoteku, a u toj imovini se nalazi i imovina Merkatora Srbija. Zato je Todorić bio prisiljen izdati PIK obveznice, a u konačnici i založiti osobnu imovinu. No, upravo to omogućava Sloveniji i Srbiji da sad preuzmu tu imovinu bez da se stvari zakompliciraju s bankama koje bi eventualno imale hipoteke na Mercator.

U kojem će smjeru na kraju susjedi krenuti? Oni znaju da bi kolaps tako velikog sustava imao katastrofalne posljedice za cijelu bivšu SFRJ, svi kojima Agrokor duguje novac bi se našli u problemima, u pravilu velikim, i to bi značilo nelikvidnost i val stečajeva ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji i Sloveniji. Zato juriš na imovinu Agrokora neće krenuti odmah – dok god u Srbiji i Sloveniji misle da postoji i najmanja nada da Hrvatska uspije stabilizirati poslovanje i restrukturirati koncern. Ta nada je međutim svakim danom sve manja: Ramljak je za sad uspio od banaka dobiti tek 80 milijuna eura, što je tek kap u moru kratkoročnih potreba – dug Agrokora prema dobavljačima je preko dvije milijarde i dvjesto milijuna eura, ne računajući još oko četiri milijarde prema bankama. Sigurno je da će prodaja raznih poduzeća u sastasvu Agrokora biti dio rješenja, i da će se prvo rasprodavati firme u drugim zemljama, izvan Hrvatske, prije svega Merkator. Pitanje je međutim tko će za njega ponuditi bilo što: Slovenci ne bi imali ništa protiv da ga otkupe nazad, ali sigurno neće dati za njega ni blizu cijenu koju je platio Todorić. Najvjerojatniji scenarij možda i nije otimačina i nacionalizacija Agrokorovih tvrtki, već jednostavno – kupovina istih u bescjenje, od strane lokalnih tajkuna. Jer, Agrokoru očajnički treba novac, i to svi znaju, a to znači da će za svoju imovinu moći dobiti tek mali dio njene stvarne vrijednosti. Dobije li uopće išta. Tako da bi u konačnici čitava priča mogla završiti tako da hrvatskoj ostanu dugovi Agrokora, a Srbiji i Sloveniji, te vjerovnicima – imovina.

U Srbiji smatraju da je bitno da Agrokor isplati dobavljače u Srbiji: “Dugovanja prema srpskim firmama nisu velika u makroekonomskom smislu, ali su za sve te firme ključna”, rečeno je na sastanku ministara, i napomenuto kako se radi o izvoznicima, “najboljem dijelu sprske privrede”. I dok u Hrvatskoj prevladava socijalistički način razmišljanja, kako sve treba nacionalizirati a dugove otpisati, Srbi ipak izgleda bolje razumiju kapitalizam. Komentari uglavnom idu u pravcu da se država nema što miješati u poslovanje privatne tvrtke, osim u smislu osiguranja normalnih uvjeta za poslovanje. U Hrvatskoj, pak, unatoč tome što pad Todorića brojni slave kao poraz kapitalizma, ili bar hrvatskog modela kapitalizma, upravo Todorićev slučaj dokazuje da se mi od socijalizma nismo ni maknuli. Naime, zakon o sistemskim kompanijama se odnosi samo na tvrke s više od 5.000 zaposlenih, a gotovo sve takve u Hrvatskoj su – državne! Konzum, Hrvatske šume, HEP-distribucija, HŽ Infrastruktura, Hrvatska pošta i Zagrebački Holding. To su tvrtke s najviše zaposlenih u Hrvatskoj! Osim Konzuma, niti jedna nije privatna! Jasno je iz toga da je zakon donesen, ipak, samo za Agrokor. 
Autor: