Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

Hoće li Plenković tražiti nagodbu od MOL-a?

Autor:

Plenković je naslijedio arbitražni postupak koji su Mađari pokrenuli protiv Hrvatske u mandatu Zorana Milanovića. Ishod same arbitraže se nitko u ovom trenutku ne usuđuje predvidjeti, ali šanse da je izgubimo su svakako prilične, a potencijalna odšteta koju bismo morali platiti MOL-u ogromna.

Početkom 2017., za svega nekoliko mjeseci, arbitražni sud će donijeti odluku na koju nema žalbe. Plenković ima neugodnu zadaću – ili pokušati nagovoriti Mađare na nagodbu oko arbitraže, ili riskirati gubitak proračunskih milijardi, najmanje tri. To je ogroman novac u bilo kojim razmjerima. Rizik da se to dogodi nije malen, a Plenković nije čovjek koji voli ikad išta riskirati. S druge strane, rizike nosi i pokušaj nagodbe s Mađarima. Pod uvjetom, jasno, da su oni za nagodbu zainteresirani. Što je malo vjerojatno u ovom trenutku. No gdje Plenković više riskira?

Ukoliko se oduči za prvu varijantu, rizika gubitka arbitraže, i uz pretpostavku da istu izgubimo, Plenković će se suočiti s dvije stvari: prvo, nezadovoljstvom javnosti koje će u početku biti moguće kanalizirati prema svima drugima, od Račana do Milanovića i Karamarka. Ali ne za uvijek. Drugo, nezadovoljstvom birača zbog financijskih gubitaka koje će prije ili kasnije osjetiti na svojoj koži. Kod druge varijante, riskira da se ljudi zapitaju zašto radi nešto zbog čega je smijenjen, navodno, njegov prethodnik. Potonje je ipak manji problem.

Povijest kretenskih odluka hrvatskih vlada u vezi INA-e ima dugu povijest. Od Račanove vlade koja prodala “Bijele noći” u Sibiru za sitniš, a one danas proizvode više nafte nego INA i MOL zajedno, do nalazišta u Siriji vrijednih nevjerojatnih 20 milijardi dolara, kojih su se 2011. godine odrekli Zoran Milanović i Vesna Pusić. Oni su to uradili u žurbi da se uvuku u stražnjicu našim američkim saveznicima, a u nadi da će oni srušiti s vlasti Bashara Al Assada. Što se, kako vidimo nije desilo.

Sirija, naime, nije prihvatila Inino pravno obrazloženje prekida suradnje nakon odluke hrvatske Vlade o uvođenju sankcija Siriji. Ina se pozvala na “višu silu” kao za razlog prekida međunarodnog ugovora. Međutim, kao i kod svih međunarodnih ugovora,  višu silu kao obrazloženje moraju prihvatiti obje strane, a ako jedna to odbije, onda ima pravo raskinuti ugovor. Sirija je to, naravno, odbila. Inina naftna polja po će po završetku rata preuzeti Rusi ili Kinezi. Čak i da Amerikanci dobiju taj rat, mi nećemo od toga imati koristi, zahvaljujući žurbi Vesne Pusić da zacementira sebi mjesto u UN-u na štetu Hrvatske. Naime, iako je Vlada napustila Inina naftna polja u Siriji, a Vesna Pusić se uguzila u skupinu “Prijatelji Sirije” – to su oni koji su pokrenuli građanski rat, mi nismo bili pozvani na konferenciju o Siriji u švicarskom Montreuxu, na kojoj je bilo 30-ak zemalja. U hrvatskoj Vladi se jedno vrijeme razmišljalo od utjecajnih država tražiti ozbiljna jamstva za povrat Ininih naftnih polja u Siriji: svakog mjeseca Ina je od sirijske proizvodnje zarađivala skoro 15 milijuna dolara, odnosno gotovo 180 milijuna dolara godišnje. Hrvatska Vlada je 23. veljače 2012. zabranila nabavu, uvoz ili prijenos sirove nafte ili naftnih derivata iz Sirije. No, od toga nije bilo ništa: tko god dobio rat, mi smo bez naftnih polja ostali – jer smo ih se sami odrekli.

Dakle, situacija nije blistava. INA nije sjena kompanije koja je nekoć bila – i za to nisu krivi Mađari, već pogrešne odluke hrvatskih vlada. Unatoč tome, u javnosti se podgrijava ideja da INA treba biti “naša” i da je se ne smijemo odreći, kako bi političari imali gdje krasti i kako bismo mi, porezni obveznici, mogli u nedogled financirati gubitke. S druge strane, MOL se INA-e želi riješiti, jer mu ona strahovito ruši rating. Fitch je u ožujku ove godine srušio rating MOL-a na BBB- upravo zbog “tenzija između hrvatske vlade i MOL-a zbog sukoba oko upravljačke strukture iz 2013.” Oni navode kako je INA predstavljala 19% konsolidirane bilance MOL-a u 2015., i kako upravlja s dvije od četiri MOL-ove rafinerije, “iako manje sofisticirane i gubitaške”. Mađari nas tuže zbog nepoštivanja ugovora po kom se Hrvatska obvezala preuzeti plinski posao. Usto, Hrvatska je očito prekršila i vlastiti zakon o privatizaciji INA-e po kom se obvezala do ulaska u EU potpuno napustiti upravljanje INA-om, i spustiti paket dionica ispod kontrolnog od 25% + 1 dionice, a sad ima 42%. Mađarima, naravno, ne pada na kraj pameti ulagati u kompaniju koju su kupili uz zakonom potvrđeno obećanje da će njome upravljati oni, a sad bi njome trebala upravljati Hrvatska, ali tako da Mađari snose gubitke. S druge strane, mi tužimo MOL jer nije, kako se ugovorom obvezao, modernizirao rafinerije.

INA raspolaže s dvije beznadno potkapacitirane rafinerije, od kojih jedna ne može biti rentabilna ni uz kakva ulaganja (Sisak), a druga možda, uz vrlo velika. Mađari pak nisu spremni ulagati u ovakvoj situaciji. Već dugo vremena MOL razmišlja o prodaji INA-e: ona je nuđena i Milanovićevoj vladi, no oni su rekli da nisu zainteresirani za otkup. Milanović je tada rekao da se ne želi zadužiti za tri milijarde dolara i dovesti građane na prosjački štap da bi otkupio nešto što smo prodali, a sad više ne vrijedi bog zna što ekonomski, tek politički. A što je još gore: za INA-u nitko zapravo nije zainteresiran. Mađari je se već odavno žele riješiti, razočarani odnosom (skoro) svih hrvatskih vlada prema strateškim ulagačima, koje tretiraju kao neprijatelje. Problem je što je nemaju kome uvaliti. Mlaki interes su svojevremeno pokazivali Rusi, ali je sasvim sigurno da bi SAD zaustavile takvu transakciju. Uostalom, Hebrang je napomenuo da je meki državni udar u Hrvatskoj – smjena Karamarka pučem unutar samog HDZ-a, po svemu sudeći uz glavnu ulogu Pantovčaka, vjerojatno uzrokovan upravo igrama oko INA-e: “Karamarkovo razdoblje završava za mene još uvijek jako upitnim razlogom njegova odlaska. To će tek budućnost pokazati. Može li se rušiti čovjek koji je dobio pet izbora zaredom jer je tada još njegova nevjenčana supruga, prijateljica, imala neku firmu s nekim tko je savjetnik nekoga trećega? To je plitka izmišljotina za razlog i besmislica.”, rekao je Hebrang nedavno za Hrvatski radio. Karamarkov politički pad uvjetovale su po njemu dvije stvari, a prvi i najvažniji razlog je međunarodni plan, odnosno utjecaj jedne velike sile na razvoj događaja oko INA-e. To nekom može zvučiti kao teorija zavjere, ali ne i onom tko malo bolje prati međunarodnu politiku, u kojoj se dosta toga vrti oko – nafte. Zbog nje se pokreću ratovi, i smjenjuju nepoćudne vlade.

Problem za Plenkovića je što je Karamarko uklonjen, oficijelno, jer se na sastancima s Mostom zalagao za dogovor s MOL-om pretpostavljajući da ćemo izgubiti arbitražu. Stoga je za njega nezgodno da sad predloži to isto. Ali to se ipak medijski da pokriti. Gubitak arbitraže bi vjerojatno otvorio mnogo nezgodnija pitanja. Međutim, i ovako je dovoljno nezgodno: Plenković je u jednom intervjju za “Nacional” rekao kako “neće MOL-u dopustiti gašenje rafinerije u Sisku”, iako ona zapravo već odavno praktički ne radi. “Ne smije se zaboraviti da je ishodište svih ovih problema nastalo u trenutku kada je vlada Ivice Račana prodajući 25 posto udjela u Ini dala MOL-u više upravljačkih prava od onih koje proizlaze iz 25 posto vlasništva. Na primjer, već 2003. godine MOL je stekao pravo veta na sve investicijske odluke Ine veće od 10 milijuna dolara, što je u naftnom biznisu iznimno mali iznos na razini vrlo malog projekta”, rekao je Plenković. Međutim, 25% + 1 dionica je tzv. “kontrolni paket”, koji u praksi upravo to omogućava. I upravo se Hrvatska strana obvezala spustiti svoj paket ispod kontrolnog do ulaska u EU, i to ne ugovorom već zakonom, što se također često zaboravlja.

“Sve dok nismo u mogućnosti održavati smislene konzultacije s hrvatskom Vladom o budućem razvoju, a stalno smo suočeni s mentalitetom planske ekonomije, neće biti nikakvog napretka na tom području. ‘MOL 2030’ strategija održiva je i bez Ine. Znamo kako i gdje se MOL može razvijati i Ina može imati ulogu na tom putu rasta, ali ne nužno”, rekao je predsjednik Uprave MOL-a Zsolt Hernadi u intervjuu mađarskom web portalu Origo.hu. Na upit misli li da će imati priliku za smisleni dijalog s novom hrvatskom Vladom, Hernadi odgovara: “jedna je stvar sigurna: budemo li mogli raspravljati o pitanjima vezanima uz Inu kao našu zajedničku tvrtku, na tržišnim temeljima, taj će dijalog biti smislen. MOL Grupa će slijediti svoj put sa ili bez Ine”, ustvrdio je.

“Najviše žalim što trenutno ne mogu predstaviti nikakvu viziju Ininim zaposlenicima. Dat ćemo sve od sebe da omogućimo održivo poslovanje Ine, ali za sve smjernice daljnjeg razvoja neizbježno ćemo trebati i hrvatsku Vladu. Ukoliko bi hrvatska politika radije Inu temeljenu na konceptu planske ekonomije pod striktnom političkom kontrolom, koja posluje netržišno, i to je moguća opcija, no MOL nije potreban za takav scenarij“, poručio je Henardi.

Na strani Hrvatske nisu baš ni pravni argumenti. Naši pravnici kao najjači naš adut u sporu s MOL-om ističu presudu Ivi Sanaderu, koja je u međuvremenu – poništena. A i da nije: arbitražni sudovi u pravilu presude domicilnih sudova ne uvažavaju. To ne znači da Hrvatska ne može dobiti presudu u svoju korist, ali znači da glavni argument naših pravnika ne stoji. Nepravomoćna, poništena presuda pravno ne postoji. Ako nemaju ništa bolje od toga, onda nemaju ništa. Sve to ukazuje da bi za Plenkovića ipak manji rizik bio sjesti s Hernadyjem za stol i pokušati se dogovoriti. Pitanje je međutim zanima li Mađare uopće ikakav dogovor. Za sad ničim nisu pokazali da ih zanima nagodba i odustajanje od arbitražnog postupka, niti su to kad nudili, bar ne javno. Ono što se zna je da žele INA-u prodati što prije, jer im je dosta natezanja s Hrvatima, a prilike na naftnom tržištu su takve da im INA, kakva danas jest, bez nalazišta u Rusiji i Siriji, i bez monopola na uvoz nafte u Hrvatsku, zapravo ne treba. Rafinerije su takve da ih vjerojatno nikakva ulaganja ne mogu dugoročno spasiti – profitabilnost bi dugoročno jamčili tek višestruko veći kapaciteti od postojećih, a pitanje je postoji li tržište za to, obzirom na rafinerije s talijanske strane Jadrana. Samo hrvatsko tržište je premalo.

O INI Plenković ovih dana govori da će se nastaviti arbitražni postupci, te da će se i razgovarati s partnerima, MOL-om, a cilj je očuvanje te strateške tvrtke. No, ti razgovori bi lako mogli krenuti u smjeru koji je zagovarao Karamarko. Borbeni pokliči “ne damo naše rafinerije” pri tom neće puno pomoći: rafinerije rade gubitke, a gubitke nema tko pokriti osim MOL-a, koji ih pokrivati ne želi, ili hrvatskih poreznih obveznika, koji misle da žele jer naivno vjeruju da rafinerije mogu biti profitabilne, i to i kad ih vode hrvatski političari. Hrvatska međutim nema sredstva za ulaganje u rafinerije, a ni sredstva kojima bi mogla otkupiti INA-u od Mađara, a i kad bi mogla, ona bi se vjerojatno pridružila dugoj listi javnih poduzeća koja ne služe ničem osim generiranju javnog duga, te kao kasica-prasica za političare i mjesto zapošljavanja za uhljebe. Nagodba s MOL-om bi ipak, neovisno o populističkim izjavama, bila najbolje rješenje, i najmanje rizično za Plenkovića na dugi rok, no pitanje je, nakon svega, kako do te nagodbe doći. Mađari su jasni: politika mora van iz INA-e. Hrvatske političke elite međutim žele zadržati kontrolu nad kompanijom, pravdajući to “patriotskim razlozima” na što Mađari nipošto neće pristati.

Autor:

ZADNJE VIJESTI