Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Hoće li Bruna Esih doživjeti sudbinu Mirele Holy?

Autor: Vice Borić/7Dnevno/07.04.2017.

Tko se još sjeća Mirele Holy? I gdje je ona uopće danas? Što se dogodilo sa tom mladom, entuzijastičnom, prodornom i „autentičnom“ zastupnicom SDP-ove politike, koja doduše Ivicu Račana nije dobro upoznala, više je o njemu čitala u novinama, ali se u svojim istupima, a pogotovu u fazi kontriranja stranačkom establishmentu, pozivala na njega.

Mirela je svoju političku profilaciju, kako je sama rekla, odlučila graditi na razlikovnoj crti od ostalih, jer se tako brže napreduje. Zato je izabrala disciplinu koja popularno zvuči, a drugi se s njom, zbog ozbiljnijih poslova ne stignu baviti. Objavljivala je tekstove pod naslovima „Evolucijom svijesti do učinkovite preobrazbe društva“, bavila se temama poput – „Intuicija kao put do istine ženske prirode“ i „Žene – glasnogovornice životinja“, te onakva specifična kakva jest, nakon studija etnologije i komparativne književnosti doktorirala s temom „Mitski aspekti ekofeminizma“. U SDP se učlanila u završnoj fazi Tuđmanove vladavine, priključujući se tada nastajućem pokretu za svrgavanje HDZ-a i provedbu temeljite „detuđmanizacije“. Nevidljivom rukom unutarstranačkih križaljki, postaje i članica užeg vodstva stranke te zastupnica i ministrica. Logikom da su svi ostali kadrovi više-manje slični, Holy, iz čije svake pore ističe potreba za naglašenom i često brutalnom različitosti, dobro je profitirala čak i na valu opće pobune protiv tzv. sistemskih stranaka i sistemske politike. Ona, i sama dio tog ljevičarskog sistema, jednostavno nije percipirana na isti način kao ostali. Ona je Nova, drugačija, bolja, iskrenija i poštenija… To što nema neki zavidan radni put i što se svela na „problemsku političarku“, odabirući jedan segment politike kao svoj fetiš i vječitu temu, nikome nije smetalo. Nije smetalo ni to što u državi, s tada rekordnom nezaposlenošću i svim gospodarskim trendovima u padu, netko uporno insistira i u prvi plan gura temu koja, ruku na srce, nikako nije spadala u vrh prioriteta.

Površni politički parazitizam

Bruna Esih nikako nije Mirela Holy. Teme s kojima se ona bavi su neusporedive sa, objektivno govoreći, fah idiotizmom ove donedavne ljevičarske ikone, i njenom ambicijom da zbog izmišljenog problema sa dvije endemske vrste zaustavi sav razvoj u Hrvatskoj. Zbog intenzivnijeg bavljenja temom Bleiburga i Križnog puta i Bruninih pokušaja da ovo pitanje učini središnjim pitanjem u Hrvatskoj, neće se, naravno, ništa u Hrvatskoj zaustaviti. Možda će neki procesi, u prvom redu onaj suočavanja s prošlošću, krenuti brže i dobiti na intenzitetu. Toj se temi trebaju, sa dužnom pažnjom, posvetiti i znanstvenici i povjesničari i političari. Za nju treba senzibilizirati i domaću javnost. Oko nje treba snažnije komunicirati i sa svijetom. No ona nikako ne može biti ono što bi HDZ-ovo biračko tijelo trebalo odvojiti od te stranke i njezinih kandidata koji se u lokalnim izborima natječu kako bi poboljšali živote stanovnika najvećeg hrvatskog grada, izgradili infrastrukturu, iskoristili novce iz europskih fondova, realizirali potrebne kapitalne projekte, izgradili potrebne vrtića, bolnice, škole, sportske dvorane.

Eksperimentiranje bez vlastite odgovornosti

Usporedba Brune i Mirele nema nikakve veze sa omalovažavanjem žrtve koju su Hrvati podnijeli od strane zločinačkog komunističkog režima. Upravo suprotno. Tu temu i te žrtve nitko ne bi smio uzimati kao isključivo svoje, postavljati se kao njihov jedini, pravi, isključivi i autentični glasnogovornik, te u izbornu trku, pogotovu onu lokalnu, ulaziti s njom kao ekskluzivnom političkom porukom u odnosu na koju bi se trebali odrediti podržavajući jednu osobu, odnosno kandidata. Ako se to i čini, ne treba smetnuti s uma krajnje efekte i posljedice takve činidbe. Pa se stoga s pozornošću treba prisjetiti ljevičarskog eksperimenta od prije 6-7 godina, Mirele i njezinog sirenskog zova „istinskoj i autentičnoj“ ljevici. Podsjetimo. Pri donošenju Zakona o strateškim investicijama i usvajanju Zakona o zaštiti prirode Holy je prepoznala trend umanjivanja moći svojih saveznika u ministarstvu, zaobilaženje lokalnih organizacija SDP-a s kojima je u dosluhu, te izmicanje saveznika u vrhu stranke koji su joj do tada omogućavali poziciju „neformalne“ gospodarice procedura. U takvim okolnostima Mirela Holy se odlučila na prozivanje Milanovićeve vladu za odstupanje od Plana 21, skretanje s „autentičnog“ puta i prijevaru birača. „Niti jedan ministar, niti premijer, pa čak ni Vlada u cjelini nema pravo prekršiti ugovor s građanima“, grmila je u Saboru Holy, bez grižnje savjest što proziva vlastitog premijera u (za njega) prilično teškim trenucima. Desnica je u Mirelinom slučaju likovala i s nestrpljenjem iščekivala svaki njezin slijedeći nastup i raspirivanje sukoba. Popularnost Holy u ljevičarskim je krugovima rasla, a oko nje su se počeli okupljati i oni koji su iz posve drugih razloga bili nezadovoljni s Milanovićem, baš kao što se oko Brune i Zlatka Hasanbegovića danas okupljaju oni što bi rado smijenili neželjenog Plenkovića.

Samozadovoljno igranje živcima

Rasprave u Saboru počele su se koristiti za unutarstranačko odmjeravanje snaga, a za to je bila korisna svaka prilika. Dovoljna je bila već i sama nervoza u SDP-ovim redovima svaki puta kada bi kuburili sa potrebnim brojem glasova za izglasavanje nekog zakona, što je sigurno Mireli (u HDZ-ovom slučaju Brunu i Zlatku) davalo osjećaj moći i zadovoljstva. Tako je u SDP-ovom slučaju Zakon o okolišu iskorišten za unutarstranačko odmjeravanje snaga, baš kao što Zlatko to radi kada je riječ o Zakonu o arhivima, kojega nije ni izradio ni predložio kada je sam bio nadležni ministar. Kao što danas takvo poigravanje sa živcima iritira ogromnu većinu HDZ-ovih zastupnika, tako je i tada stvar dovodila do ruba strpljenja SDP-ovce. Čak je i inače suzdržani Zmajlović morao reagirati prema „zlonamjernoj“ i „licemjernoj“ kolegici, koju je optužio da „lažima želi naštetiti vladi“. Zmajloviću se sigurno nije bilo lako odvažiti na ovako oštru retoriku obzirom na utjecaj koji je zastupnica Holy nakon razrješenja s ministarske funkcije (Hasanbegović je također nakon gubitka ministarske fotelje postao zastupnik, dok je Esih to postala preko HDZ-ove izborne liste) upravo u ministarstvu kojega on vodi.

Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL

NO PASARÁN

Jesu li Bruna i Zlatko preuzela povijesni slogan s lijevog spektra – „NO PASARÁN“ i pretvorili ga u ovovremeni ratni poklič protiv umjerenog Plenkovića? Za one koji su se odazvali tom zovu u to nema nikakve sumnje. Koliko će ta metoda „vrelog ulja“ donijeti probitaka Hrvatskoj? Nimalo. Hoće li koristiti njenim nositeljima? Teško. Zašto se onda, unatoč svemu, u ovaj projekt krenulo? To je pravo pitanje, na koje postoji više odgovora. Možda je najbolje da svatko nađe svoj. Radi lakšeg razumijevanja treba samo podsjetiti na pravu prirodu ovog slogana. Dolores Ibárruri, glavna tajnica Španjolske komunističke partije od 1945. do 1960. za vrijeme Španjolskog građanskog rata skovala je slogan „No pasarán“ (“neće proći”) koji se koristio kao ratni poklič. Njen glas se mogao čuti na zvučnicima na ulicama i na radio Madridu kako poziva žene da se bore noževima i vrelim uljem protiv napadača. Danas u Hrvatskoj postoji fronta raznorodnih interesnih skupina koje u svim prilikama uspješno, doduše ne vrelim uljem i noževima, ali ne i daleko od toga, ostvaruju neke svoje, nikada javno deklarirane interese. Iako njihove glavne aktere vjerojatno nikada nećemo u potpunosti istjerati na svjetlo dana, rezultati njihova djelovanja su uvijek vidljivi. Pitanje je samo koliko ih netko želi vidjeti. Jer, istina je kao sveta vodica – svi ju vole, ali nitko ne voli da im se njome štrca u oči!

Autor: Vice Borić/7Dnevno/07.04.2017.