Petar Glebov/PIXSELL
Petar Glebov/PIXSELL

HDZ izlazi iz ponora, SDP u nj pada – balkanska politika u Hrvatskoj na izdisaju

Autor: Zdenko Lozo / 7dnevno / 16. rujna 2016.

Jasno dijagnosticirajući političko pulsiranje, umorna od lažnih obećana i sl., gotovo polovica biračkog tijela u RH odlučila se na bojkot izvanrednih parlamentarnih izbora. U zemlji s bijednim stanjem svih vrsta politika ova je poruka više od alarma, ali političke elite to ne zanima

Svaki novi parlamentarni izbori u Hrvatskoj donose važne promjene kako u stranačkoj pozicioniranosti i odlikama izabranih sabornika iz velikih stranaka ili koalicija, tako i u udjelu novih strančica tzv. trećeg puta. Pokazatelj je to demokratske nezrelosti i manjka jasnih programskih određenja te površnosti stranačkih lidera, kao i očajni pokušaj pauperiziranih građana RH da svoje nezadovoljstvo i nepovjerenje prema velikim strankama pokušavaju demonstrirati tražeći eventualnu novu političku profilaciju. Sve to generira nestabilan politički sustav, hiperprodukciju stranačkog ustrojenja lišenog bilo kakvih kompetencija i vizija, ali s neupitnom lojalnošću gazdama, ma kako se oni zvali. Rezultat je sve dublja politička, gospodarska i socijalna kriza te raslojavanje društva na ideološkoj i sociološkoj matrici.

Jasno dijagnosticirajući političko pulsiranje, umorna od lažnih obećana i sl., gotovo polovica biračkog tijela u RH odlučila se na bojkot netom završenih izvanrednih parlamentarnih izbora. U zemlji s potpuno bijednim stanjem svih vrsta politika ova je poruka više od alarma, ali političke elite zacijelo to ne zanima. Njih u pravilu zanima vlast, osobni, stranački i parcijalni interes raznih grupacija, a koji je ovdje, na žalost, i te kako primaran.

Recimo riječ-dvije o zadnjim izborima. Oni će se pamtiti po dva velika događaja, a to je ponajprije kriza Vlade koja je dovela do njenog političkog samoubojstva i drastičnog zaokreta unutar stožerne hrvatske stranke HDZ-a, a potom početka raspada SDP-a kao izravne posljedice gubitka još jednih od šest uzastopnih izbora.

Ispiranje Augijevih štala u vlastitim redovima

Navedena dva događaja mogla bi označiti početak drukčije političke konfiguracije, konačno ozbiljniji pristup prema samoj svrsi politike i dovođenje novih ljudi u taj prostor s puno snažnijim životnim atribucijama od onih koji politiku, na svu sreću, trajnije napuštaju.

Sam početak izlaska HDZ-a iz potpunog stranačkog ponora navijestio je novo doba, a zrelost birača u korištenju škrte mogućnosti odabira zastupnika po vlastitom izboru – putem krnjeg preferiranja, dodatna je poruka vodstvu stranke što birači od nje očekuju u smislu ispiranja Augijevih štala, čiji gnoj zaudara još od samog nastanka ove za hrvatsku državnost iznimno važne stranke.

Budućnost stranke, a onda i državne opstojnosti te svekolikog prosperiteta ne može se graditi na klimoglavim bezličnjacima, od najniže lokalne razine do samog vrha stranke i javne uprave. Na krilima ove velike pobjede vrijeme je kazati hvala i nikad više, potražite nove sponzore koji će vas držati na debelim jaslama.

Mi želimo Hrvatsku graditi s ljudima koji se nisu bojali strahota komunističkog zuluma i ratnog pakla, koji su čestito gradili osobne živote i časno podizali svoje obitelji, sanjajući Hrvatsku za koju su neštedimice darovali živote njeni najbolji sinovi.

To bi morao biti kriterij novog vodstva HDZ-a, novog vodstva SDP-a i svih onih koji politiku drže časnom službom, a ne razvratnom noćnom damom.

Ovo je vodstvo HDZ-a navijestilo da Hrvatsku želi graditi u okruženju europske uljudbe, daleko od balkanskih vilajeta i zločinačkog jugokomunizma koji uporno prisvaja istinski hrvatski antifašizam Istre i Dalmacije, a svoje zločine proglašava svijetlom prošlošću. To vodstvo HDZ-a želi graditi socijalnu pravednost, efikasnu upravu i zauzimati se za društvo jednakih šansi. Stoga mu je računati da osim zakonskih odrednica i inzistiranja na njihovoj dosljednoj provedbi za to mora imati ljude spremne za takvu misiju. Njih Hrvatska ima u svim slojevima i staležima, za njihov angažman nije nužna stranačka pripadnost, a za budućnost HDZ-a je imperativ da što više njih uključi u svoje redove. Već prilikom sastavljanja nove vlade, imenovanja uprava javnih i državnih kompanija i tome slično, bit će razvidno je li to tek deklarativni ili istinski naum novih ministranata na Oltaru domovine.

SDP-u je potreban ozbiljan vođa, a ne dezorijentirani narcis

Od samog čudnovatog dolaska na čelo SDP-a Zoran Milanović doslovce se ponašao kao slon u uskom kristalnom dućanu. Ovaj hrvatski Jugoslaven rođenjem, odgojem i, što je najstrašnije, vlastitim izborom te ocvaloj životnoj i političkoj dobi, dogurao je do ustaškog unuka, a da je izborna kampanja potrajala nešto duže moguće je da bi se predstavljao i sivom eminencijom UNS-a, tog čeličnog štita NDH. Solidan student zagrebačkog Pravnog fakulteta, elokventan i naočit mladić, izdanak moćne jugokomunističke obitelji jesu one odrednice koje ga karakteriziraju. Uz njih ravnopravno ide nerad, neiskustvo, šarlatanstvo i ono najgore – nečuveno samoljublje. Takvi tipovi u svojoj blizini trpe upravo ljude poput Dragovana, Milanke, Ostojića – Ranka dakako, Zmajlovića, Dončića ex Hajdaša, Grčića ili Peđe i Jovanovića.
Pupovac i Josipović, ideološki posve mu bliski, ne žele misliti njegovom, već vlastitom ili glavom nešto moćnijih gospodara pa se nisu mogli uklopiti u njegovu škvadru.

Izravna posljedica ovih odnosa rezultirala je višestrukim izbornim debaklima i onda kad je HDZ bio u knockdownu, a ljevica monolitnija nego u predrankovićevsko vrijeme.

Preranom abdikacijom po vlastitom ili izboru nekog moćnijeg ipak je doprinio hrvatskom trenutku, oduzimajući MOST-u mogućnost još jednog cipelarenja Hrvatske sa svrhom uhljebljenja diletantske družine i metkovskog okruga u njene vrhove moći. I kako nije Bog zna kako osobito mrcvariti mrtvo magare (makar se potpisnik ovih redova nije libio to raditi dok su on i kompanija bili na vrhuncu moći) složimo se u potpunosti s mišljenjem njegove partijske drugarice Aleksandre Kolarić koja ga je usput i podsjetila da on nije osvojio na ovim izborim ništa više od 38 saborskih mandata. Čak mu i uskrsla Al Caponeova družina preko svojeg vodstva poručuje da su mu oni svojim glasovima, uz svoje, priskrbili još dva saborska mandata. Svjetla u ovoj krčmi su sada pogašena, a izlazak iz nje morao bi biti na čelu s danas posve modernim socijaldemokratom Toninom Piculom, kao stjegonošom kolone.

Redikul „premijer“, Zid od magle i pravaši koji to nisu

Kako su se bližili izbori čovjek oštećene nosne sluznice i sve bunikonozniji uporno je ponavljao kako je on budući premijer, jer po vlastitu mišljenju ima najprestižnije atribucije za to. Osim elementarne zablude da se bira premijer, a ne parlamentarni zastupnici, ovaj je čovjek zaboravio kako je njegova jedina stručnost „odbrana i zaštita“ Titove satrapije (u čemu ima zavidne rezultate), a da je njegovo javno djelovanje u rasponu od lažiranog bračnog razvoda, preko pijanstva i indiciranog kriminala došlo do nepodnošljivog seksizma i potpuno neprihvatljivog društvenog ponašanja. Još sam davno zapisao da je on ovom gradu i narodu ispostavio račun papreniji negoli su to napravile tri njegove katastrofe: požar, potres i poplava zajedno. Od megalomanskih bučno najavljivanih projekata ostale su nuklearnom bombom pogođene čitave gradske četvrti, razni gradski Obrovci i tramvaji kao jedini hipotekarni zalog u gradu, koji je gospodarski najsnažniji, a porezno najopterećeniji u ovoj zemlji. Kazneno popravni domovi uvijek su odgajali udarnike pa u dobroj namjeri valja moliti gospon Cvitana da omogući Milanu Bandiću još jednu šansu za spas i obraćenje.

Zid od magle na pijesku sazdan ili politički amalgman imena Živi zid je posljedica politike samozvanih političkih elita u Hrvata. To je glas očaja nemoćnih, poniženih i opljačkanih dan skupini anarhista bez ikakvog političkog ili životnog iskustva. Na žalost, u modernom svijetu svugdje postoje takve manje ili veće skupine nastale facebook grupacijom ili po nešto moćnijim sponzorima. O njima ni riječi više, tim više što sam ih slučajno imao prilike i izbliza analizirati.

Pojedincima i skupinama samozvanih pravaša koji to nisu, valja poručiti da je pravaštvo u Hrvata, od Oca domovine do značajnih političkih prenositelja ove ideje, nešto najsvetije iz hrvatske političke i filozofske ostavštine. Pravašima su redovito bivali najveći sinovi ovog naroda kao tvorci i prenositelji modernog hrvatskog nacionalizma, kao ratnici, kulturni i sportski značajnici i tako redom. Dakle, sve upravo suprotno od konjokradica, ratnih špekulanata, Manolićevih guzolizaca, Sanaderovih junoša i tome sličnog. Dakako, ovdje ne mislim na čestite sinove hrvatskog roda poput generala Željka Glasnovića, Ante Paradžika, Mira Barešića, Blaža Kraljevića i stotina vitezova hrvatskog rata za neovisnost i slobodu, ili onih iz novije pravaške povijesti poput Gabelice, Bićanića, Rožića, Tadića, dr. Kljenka i još nekolicine istinskih pravaških sinova.

Autor: Zdenko Lozo / 7dnevno / 16. rujna 2016.

ZADNJE VIJESTI