Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Hasanbegović – Karamarkovo kukavičje jaje i najveća zabluda HDZ-ovih desničara

Autor: Vice Borić

Hasanbegović je, ni kriv ni dužan, postao 'razdjelnicom' ideološkog svrstavanja na naše i njihove, na državotvorce i one koji to nisu. To se u potpunosti uklapalo u Karamarkovu političku viziju nove Hrvatske, u kojoj je njegov i Brkićev HDZ trebao postati stranka snažno naglašene ideološke orijentacije, za koju je čak i predsjednik Franjo Tuđman bio 'nedovoljno odlučan', 'naivan' kada je riječ o pomirbi i 'nedosljedan' kada je riječ o stavljanju ljevice gdje joj je mjesto.

Kada je krajem siječnja 2016. godine imenovan ministrom kulture u Vladi Republike Hrvatske, za Zlatka Hasanbegovića je malo tko znao. Čovjek, koji u trenutku imenovanja nije imao gotovo nikakve kompetencije u području kulture i nikakvu dužnost u HDZ-u, bio je iznenađenje ne samo za širu javnost, nego i za ljude iz HDZ-a – i za opće članstvo i za one koji su se bavili kulturom.

Uskoro je postalo jasno da je u ministarsku fotelju zasjeo zahvaljujući svom prijateljstvu s Tomislavom Karamarkom i njegovom, sada već bivšom suprugom Enisom. Hasanbegović, koji gotovo i da nema nikakvu povijest u HDZ-u, uskoro je postao član predsjedništva stranke i jedan od glavnih idola stranačke desnice. Kako je to moguće?

Objašnjenje tog „fenomena“ prilično je prozaično i nema tu nikakve posebne tajne. Čim je došao na dužnost, suprotstavio se do tada funkcionirajućem sustavu dotacija iz državnog proračuna kojima je SDP-ova vlast kupovala naklonost ljevičarskog kulturnog miljea. To nitko ne spori, iako je pitanje, je li taj posao trebalo raditi u kombinaciji s otvorenim ideološkim zaoštravanjima, o čemu svjedoče i Hasanbegovićeve izjave kako prema „subverzivnim aktivistima na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija“, osjeća samo prijezir.

Samo naivci smatraju da je javno izražavanje ovakvog, po mnogima opravdanog osjećaja, bilo u funkciji provedbe nove politike u kulturi. Ono je, zapravo, pomoglo da se ta politika opstruira. Ovako je, u svojoj potrebi da se i sam u javnosti „ideološki profilira“, Hasanbegović zapravo učinio medvjeđu uslugu i Vladi u kojoj je sjedio i onome što je kanio napraviti, baš kao i Crnoja svojim famoznim „registrom izdajnika“.

Obje stvari jako lijepo zvuče, ali samo neupućeni ne shvaćaju kako je lamentiranje „registrom izdajnika“ zapravo onemogućilo da se izdajnici raskrinkaju. I da su neki od njegovih najglasnijih zagovornika zapravo bili oni koji su jako dobro znali da bi se, kada bi se nešto slično uistinu radilo, našli na vrhu te liste.

Potpuno nerazumijevanje Tuđmana

Naravno, Hasanbegovićevo desničarenje, koje s pravom državotvornom desnicom nema nikakve veze, drugoj je strani došlo kao naručeno. Zato su na zavrtanje slavine kojom je novac godinama tekao u izobilju, reagirali prozivajući ga za desničarenje i ustašluk i sve svoje, Hasanbegovićevim jezikom rečeno – marifetluke, sakrili ispod ideološkog kišobrana.

Povod su našli u, po njima, „revizionističkim stavovima o nekim temama iz novije hrvatske povijesti“, koji s revizionizmom nemaju nikakve veze, ali koji su, nota bene, na razini političkog rezoniranja koje je zadnji put u javnosti bilo značajnije prisutno u vrijeme ranih devedesetih i velikosrpske agresije, kada partizani i zvijezda petokraka i nisu bili baš najbolji uzori za odlučno branjenje nacionalnih interesa.

Tako je Hasanbegović, ni kriv ni dužan, postao „razdjelnicom“ ideološkog svrstavanja na naše i njihove, na državotvorce i one koji to nisu. To se u potpunosti uklapalo u Karamarkovu političku viziju nove Hrvatske, u kojoj je njegov i Brkićev HDZ trebao postati stranka snažno naglašene ideološke orijentacije, za koju je čak i predsjednik Franjo Tuđman bio „nedovoljno odlučan“, „naivan“ kada je riječ o pomirbi i „nedosljedan“ kada je riječ o stavljanju ljevice gdje joj je mjesto.

Dezorijentirana desnica

Kada se s jedne strane nađu Nadežda Čačinović, Oliver Frljić, Jurica Pavičić, Slobodan Šnajder, Robert Naprta, Borivoj Ćosić, Đorđe Matić, Saša Leković, Vesna Teršelič, Mira Šuvar i slični, prirodno je očekivati da će napadnutog u zaštitu uzeti hrvatska desnica. I na tome joj svaka čast. Posebice, ako se kao temeljni razlog potpore Hasanbegoviću uzme želja da se ukaže na važnost osvješćivanja hrvatskoga društva o negativnom nasljeđu totalitarnog komunističkog poretka i potrebi uklanjanja toga nasljeđa u svrhu pune demokratizacije, pluralizacije i zaštite ljudskih prava.

Jer, kada Hasanbegović kaže kako je „stanje koje je nastupilo nakon 1945., bilo negacija hrvatskog naroda i nezavisnosti i totalitarna diktatura“, tko se s njim ne bi složio? No, problem je u tome da je Hasanbegović u ne tako davnim povijesnim okolnostima, u kojima je imao priliku i sam sudjelovati, isto mislio i govorio i o Tuđmanovom projektu stvaranja Hrvatske. Iz njegovih usta i njegovih istomišljenika i Tuđman je, već kao izabrani hrvatski predsjednik i vrhovni zapovjednik u obrambenom Domovinskom ratu, bio negacija hrvatskog naroda i nezavisnosti, a demokratski hrvatski poredak – totalitarna diktatura.

Za njega je Tuđman bio samo izdanak partizanskog, komunističkog i jugoslavenskog sustava, koji je rat dogovarao s Miloševićem, dijelio „njegovu Bosnu“ i izdao državotvorne interese koji su u glavi mladog Hasanbegovića podrazumijevali sliku nove države u kojoj ni za Tuđmana ne bi bilo mjesta.

Poseban problem nastao je kada je, ne hrvatskom krivnjom, izbio sukob s muslimanima. Tada je oštrica bila uperena i na ministra Šuška, koji je za Hasanbegovića bio krivac za stvaranje Herceg–Bosne i suprotstavljanje sarajevskoj viziji Bosne i Hercegovine.

Povjesničar za kojega je Mesićev čovjek ‘retuđmanizator’“

Nevjerojatno je da su danas najglasniji Hasanbegovićevi zagovornici, među kojima ima i onih koji su ga prije samo nekoliko mjeseci željeli postaviti na čelo Tuđmanove stranke. To su oni koji se smatraju odanima Tuđmanu i Šušku, dvojici najzaslužnijih za stvaranje i obranu Hrvatske, koje Hasanbegović, baš kao i Karamarko, zapravo preziru.

Posebice je začuđujuće što svoje najljuće pobornike Hasanbegović regrutira iz redova ljudi koji su rođeni ili su podrijetlom s hrvatskih prostora u BiH. Zaštitu tih prostora i hrvatskog korpusa, njihov je miljenik Hasanbegović, u vrijeme borbe za biološki opstanak tamošnjih Hrvata, gledao potpuno drugim naočalama. No, o njegovim „pogledima“ je uistinu suvišno govoriti.

Jer, čovjek koji se smatra povjesničarom, a uza sve povijesne činjenice prihvati Karamarka za nositelja „retuđmanizacije“ HDZ-a, uistinu ima, osim osobnih, i ozbiljnih profesionalnih problema. A profesionalnih problema ima i kada je riječ o hrvatskoj kulturi.

HDZ za vrijeme Hasanbegovića nije vodio nikakvu kulturnu politiku

Hasanbegović je, a malo je onih koji to mogu opovrgnuti, u hrvatskoj kulturnoj branši potpuno nepoznata i nepriznata osoba. On s kulturom uistinu nema baš neke veze. Zato je bilo za očekivati da će svoj deficit u poznavanju tog područja nadomjestiti suradnjom s istaknutim „kulturnjacima“ iz HDZ-ova političkog bazena, među kojima ima uistinu značajnih imena. No, tu se dogodilo potpuno suprotno.

Hasanbegović je, čini se, s istim prijezirom s kojim je gledao na “subverzivne aktiviste na jaslama državnog proračuna i multinacionalnih korporacija“, gledao i na članove HDZ-ova Odbora za kulturu, koje je svojedobno okupila Anja Šovagović. Više desetina istaknutih imena iz kulture mjesecima su radili na HDZ-ovom izbornom programu, da bi Hasanbegović već nakon mjesec dana, umjesto podizanja izdvajanja za kulturu, dao suglasnost na smanjivanje novca u državnom proračunu.

Nakon što je Karamarkovom voljom, mimo svih tih ljudi imenovan za ministra, nastavio je pokazivati prijezir i prema stranci i prema tim ljudima. Nikada niti s jednim od tridesetak angažiranih članova tog Odbora nije razgovarao, ni s kim se od njih nije konzultirao, niti je ikoga od njih uzeo za svog suradnika u Ministarstvu.

Čini se da su te osobine u određenim „stranačkim“ krugovima na cijeni, pa je u jednom trenutku čak figurirao kao ozbiljan kandidat za stranačkog vođu. Do zadnjeg je trenutka o tome razmišljao, pa je odustao „da ne unosi razdor u stranku“. Sudeći po njegovom sadašnjem ponašanju, njemu pokušaji unošenja razdora nisu ni najmanje strani, obzirom da koristi svaku priliku kako bi unio nemir među članstvom.

Tu je, izgleda, ostao odan Karamarku, koji od toga nema baš neke koristi, posebno nakon maestralne Plenkovićeve pobjede, no neke ipak to veseli.

Ako je za Hasanbegovića „ključno pitanje konsolidacije i stvaranja nove nacionalne paradigme kojom će se nova Hrvatska konačno rasteretiti duhova prošlosti i uspostaviti jedan novi nacionalni obrazac koji će integrirati cijelu naciju i prekinuti ideološke sukobe”, onda je i laiku jasno da on i Karamarko nisu osobe koje to, o čemu govori, mogu provesti. No, niti jedan od njih dvojice to nije shvatio.

Naprotiv, obojica su, kada je trebalo, smatrali da su glavni kreatori moderne hrvatske države i njezine slobode, Tuđman i Šušak, ljudi koje ne treba podržavati nego, naprotiv, protiv njih raditi. I obojica su, svaki prema svojim mogućnostima, to činili. Karamarko, kada je 1994. zajedno s Manolićem i Mesićem bio u epicentru pokušaja svrgavanja Tuđmana i HDZ-ove parlamentarne većine, a Hasanbegović, kada je praktički u isto vrijeme, samo petnaestak dana nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, svojim postupcima pridonosio pokušajima da se kompromitira Tuđmana i Hrvatsku.

Ni s odmakom od dvadeset godina, Karamarko i Hasanbegović nisu ništa shvatili, baš kao što malo toga shvaćaju oni koji ih tako srčano podržavaju. Ono što Hasanbegović radi ovih dana na planu održavanja slike o sebi kao ikone hrvatske desne političke misli, pokazuje da ni sada ne shvaća da ulogu konsolidacije i stvaranja nove nacionalne paradigme koja će nas konačno rasteretiti duhova prošlosti ima Andrej Plenković, pored kojega su njegove i Karamarkove „usluge“ u integriranju nacije uistinu suvišne, ako ne i štetne.

Plenkovićev zadatak

Plenkovićev je zadatak konsolidirati razmrvljenost hrvatskih političkih interesa, objediniti sve što se objediniti može i pretvoriti Hrvatsku u gospodarski jaku i socijalno stabilnu državu. U tom, poprilično zahtjevnom poslu, Hasanbegović je danas sporedan lik, koji na političkoj sceni opstaje samo zahvaljujući velikim osobnim naporima, o čemu svjedoči i njegova epizoda s tobožnjim suprotstavljanjem Miloradu Pupovcu i njegovom „kadroviranju“ u Vladi.

Ne postoji nikakva dilema „Pupovac ili Hasanbegović“ i potpuno je izvan pameti s njome javno lamentirati. No, Hasanbegovićevo poimanje politike jednako je oskudno kao i njegov HDZ-ovski profil. U svom političkog grču, sračunatim u prvom redu na osiguravanje nekakve svoje pozicije, nekako se našao u zgradi središnjice i strpljivo po hodnicima čekao završetak Plenkovićevih pregovora s nacionalnim manjinama.

Ne shvaćajući ni politiku ni sadržaj i intenciju tih razgovora, iskoristio je medijski interes za ovim događajem da bi pred kamerama u javnost plasirao lažnu dilemu, koja postoji samo u njegovoj glavi. Ili on ili Pupovac!

Što li će napraviti kada mu se ponovno pruži slična prilika, teško je pretpostaviti. No, jedno je sasvim izvjesno: na tu traljavo smišljenu smicalicu novi se predsjednik HDZ-a neće dati navući. A ne bi trebali ni desničari koji drže do sebe.

Autor: Vice Borić

ZADNJE VIJESTI