Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Grmoja – vrijeme je da očistiš kukolj i ispred vlastitog praga, i s njegovih plodnih polja

Autor: 7Dnevno/2. prosinca, 2016./Zdenko LOZO

Izdanak dičnog partizanskog Zabiokovlja i seoski učitelj u neviđenoj je moralnoj hipokriziji svake vrste pokušao uvjeriti hrvatsku javnost kako je upravo Božin kum, a njegov pulen Bukmir jedini spreman spasiti Hrvatske vode od potpunog ponora i utapanja u podzemlju preduboku

Velika izborna noć onog povijesnog 8. studenoga 2015. s nevjerojatnim izbornim ishodom donijela je MOST-u neslućenu mogućnost odlučivanja o hrvatskoj budućnosti, u najboljem smislu te riječi. Pomalo mesijanski govor izrečen te noći u nesigurnom i drhtavom glasu debitanta u ozbiljnijoj političkoj areni Bože Pertrova također je ukazivao na jednu posve novu hrvatsku zbilju. Na žalost, sve je to trajalo doslovce do sutra kad se ta proturječna skupina izabranih narodnih predstavnika pokazala u punini svojih problematičnih namjera, posebice nekolicina njih viđenijih.

Dvoličnost i populizam MOST-a ogoljeni do kosti

U tom se metežu odnekud pojavio seoski učitelj Nikola Grmoja, po vlastitu priznanju ćuprijaški bombarder, i to najprije kao glasnogovornik, a potom kao strateg čudne metkovske družine, poput gljive izrasle na iznimno truloj ostavštini neretvanskog šerifa suočenog s bezbrojnim kriminalnim aferama. Kako su otpočela trilateralana sijela koja im diktiraju sponzori, među kojima je prvinom izdanak znamenite KOS-ovske podbiokovske kuće, pukotine na MOST-u su bivale danomice rupetinama.

U tim prvim danima njihova trijumfa, ocjenjujući im reakcije plodom neiskustva, a ne orkestriranih namjera, ozbiljnije sam im se želio približiti u namjeri da im na raspolaganje stavim svoje nemalo političko iskustvo, krvavo stjecano i branjeno još od vremena burnih sveučilišnih događaja u Hrvatskoj konca 70-ih i prve polovine 80-ih godina prošloga stoljeća.

Potpuno konsterniran neuspjelom namjerom jednog ozbiljnijeg kruga pravaških intelektualaca za skupni ulazak u HDZ, o čemu smo započeli razgovore s Tomislavom Karamarkom gotovo godinu dana prije izbora, a još više naknadnim njegovim potezima, tražio sam nove političke putove. Nakon Petrovljeva govora, u već spomenutoj izbornoj noći, sa skupinom eminentnih energetskih stručnjaka namjeravao sam mostovcima pomoći u razvitku ovog prevažnog gospodarskog sektora u RH. Donosim ovdje tek djelić iz ozbiljnije korespodencije i razgovora s perjanicama MOST-a, ponajprije njegova „ideologa“, koji se u to premetnuo na samom početku ćuprijaškog urušavanja i pokazivanja njihova pravog lica.

Iz jednog od pisama mostovskim prvacima ovdje donosim tek ulomak:

Osim na reformskim zahvatima, koji moraju biti posvemašnji i totalni, u pregovorima bi valjalo ustrajati na razvojnim projektima sa značajnim ciklusima investicija koji bi uz „poštimavanje“ svih oblika vlasti bili generator izlaska zemlje iz krize i njenog preporoda.

Tu je osobito važno (prema trenutnoj konfiguraciji) pet ministarstava: gospodarstvo, promet, poljoprivreda, okoliš i vanjski poslovi.

Energetski potencijali ove zemlje su iznimno respektabilni kako na planu proizvodnje i prerade, tako i na planu njihova transporta i skladištenja. Oni su iznimno važni čimbenici moderne geopolitike, pa time i naše vanjske politike. Nadam se da Vam je poznato kako sam na strateškoj razini u ovoj problematici proveo dugo vremena u našoj svakako najmeritornijoj instituciji za ovu problematiku.

Stoga se stavljam na raspolaganje u bilo kojem svojstvu za pregovore o ovoj važnoj temi. Nadalje uz ovu, ali ne samo ovu, problematiku vezana je prometna strategija sa svim oblicima prometa od vodnog do sve više dominirajućeg cjevovodnog transporta sviju oblika fluida. Od presudne je važnosti povezivanje i dogradnja postojećih prometnih koridora RH s BiH…

Nakon višesatnih telefonskih razgovora s Nikolom Grmojom on je očito bivao to sigurniji u moje odlike pa mi je zahvalio s obrazloženjem da oni imaju u vlastitim redovima eksperta za energetiku, koji će izgleda nešto povoljnije proći od kuma Marija Bukmira u ministarstvu na čijem je čelu, ovdje očito zalutali i politički nezreli, prof. dr. Slaven Dobrović.

Naime, Grmoja mi je otkrio da je taj njihov ekspert stanoviti mladi inženjer sa zagrebačkog FER-a. U njegovu je stručnu karijeru do sada stao tek propali angažman savjetnika jedne europske banke na mini hidroelektrani u Makedoniji. Za sada mu dobro ide, i uz izvjesnog Čikotića predodređen je izgleda upravljati kompletnim energetskim resursima i strateškim državnim energetskim tvrtkama u Hrvatskoj!?

Borimo se za jednake šanse svih građana RH – naročito onih iz HNS-a i MOST-a

Sjeća li se još netko one HNS-ove izborne rečenice, a koja glasi – vjerovali ili ne: Hvala vam na podršci i na svakom glasu. Nastavljamo borbu za slobodu i jednake šanse za sve građane Hrvatske. Komentirajući ovih dana Grmojinu dvoličnost i neprincipijelnost, glede kuma Bukmira, prvak ove Al Capone družine Ivan Vrdoljak ga poduči kako se to treba tako delati. Jer, Bože moj, ako si preuzeo odgovornost, onda ti treba mogućnost političkog dovođenja ljudi od povjerenja kako bi se odgovornost i realizirala. Tako je on provodio odgovornost u svim javnim kompanijama iz njegova resora, a to je uglavnom ono što je u RH još donekle izmaklo drp-meštrima pa je uz onih 37 od 40 vodećih ljudi u HEP-u među kojima, gle čuda, bijaše i njegov kum pica-majstor Tomislav Šerić. On je plesao sve dok se nije počeo suprotstavljati Vrdoljakovim pogodovanjima ruskim namjerama u čitavom energetskom sektoru RH. Dio te do kraja neispričane priče jesu i Vrdoljakove zasluge približavanja kutinske Petrokemije Gazpromovu carstvu. U Agenciji za ugljikovodike još uvijek je na čelu Uprave Vrdoljakova mlada frendica Barbara Dorić, izobrazbom i radnim iskustvom bez ikakve dodirne točke s ugljikovodicima, napose njihovim istraživanjem i eksploatacijom. Kriterij je „politička odgovornost“ koju je preuzeo njen boyfriend. „Demokratski“ mediji nisu tada postavljali upit oko njenih kompetencija, izobrazbe i slično, kako to sad učiniše za još jednog iz kolone Grmojinih eksperata, koji obilato rađaju u plodnoj Neretvanskoj dolini. U neviđenoj moralnoj hipokriziji svake vrste Grmoja je pokušao uvjeriti hrvatsku javnost kako je upravo Božin kum, a njegov pulen Bukmir jedini spreman spasiti Hrvatske vode od potpunog ponora i utapanja u podzemlju preduboku. Nabrajajući silne Bukmirove reference, koje su toliko značajne da je zbog njih bilo potrebno mijenjati i statut tvrtke, Grmoja je posebno poentirao s njegovim radom u realnom sektoru – i to u firmi vlastitog oca koja je davnih godina otišla na bubanj. Sama činjenica da je pomoćnik direktora jedne javne kompanije „politički kadar“, što spomenuti Vrdoljak smatra posve normalnim, a Grmoja ustaljenim redom vožnje, pokazuje svu poročnost, bljutavost i fatalnost političkog djelovanja u ovoj predpotopnoj zemlji. Imati ovakve koalicijske partnere u savezu u kojem capo uhljebljuje svoje rodbinu, kumove i stranačku klijentelu, a „ideolog“ mu biva gromobranom i visoko moralizirajućim promotorom doista je tragično.

Leković i SDP-ov amanet paklenog scenarija

Na drugoj strani imati oporbu koja je, svjesna silaska s iznimno kriminalno vođene vlasti, jedino razmišljala o priređivanju i provođenu paklenog scenarija novoj političkoj garnituri – u vlastitoj državi i narodu za čije se interese tobože bori, također je alarm koji traži žurnu i odlučnu reakciju. Bijeda i bljutavost tih rabota ovih je dana isplivala i kroz stranačke izbore u SDP-u u kojima su jasno očitovani baš svi elementi nemorala, hipokrizije i animalnih instikata produženja vrste. „Demokratski mediji“ niti na razini informacije, a kamoli stava ne reagiraju na usmrđenu baruštinu očito zaokupljeni važnijim problemom „atentata“ na šaraf-efendiju, cehovskog predvodnika te bulumente Sašu Lekovića – Leku, rodom iz opjevanog pakračkog sela Bučje.

Da je u životu ove legende od novinara sve moguće pokazuje i to da je on kao svršeni srednjoškolac postao sveučilišnim profesorom usred još aktualne jugo metropole. Krleža je sa sedam razreda bio vodeći intelektualac, a krvnik bravar doktor vojnih znanosti. Čudni su putovi revolucije.

Tako šaraf-efendija u svojoj omiljenoj točak-mućkalici iskazuje kako su mu u Zagrebu prepiljeni vijci prednjeg kotača koji su dolaskom u Srbiju imali popucati i odvesti druga Sašu – preko Romnije. Vodeći komunistički spletkaroš i čuvar Jovanovićeve septičke jame Nenad Stazić unaprijed je pripremio ekspoze o atentatu na druga Sašu. Do danas nije objelodanjeno je li na stručnom pregledu u mehaničkoj radionici jedan od eksperata bio i Sašin imenjak – mirotvorac Aca Vasiljević. Zanimljivo, kroz Hrvatsku Saša neimaše nikakvih voznih smetnji, već dolaskom na srbijanske drumove osjeti da je njegov automobil dobio treskavicu.

I brucošu strojarstva jasno je da prepiljeni vijci u kombinaciji sa zdravima mogu gotovo jednakom čvrstoćom držati kotač na osovini, a u slučaju pucanja prepiljenih vijaka i dalje držati kotač podjednako pričvršćen ili pak uvjetovati postupno odvijanje zdravih vijaka. Tada bi se pojavila ekscentrična vrtnja koja stvara užasnu buku i onemogućuje vožnju, ali ništa strašno se ne bi dogodilo za sigurnost vozila, jasno pod uvjetom da vozač prekine takvu vožnju, koja postaje jednostavno nemoguća. Oni koji se bave ovakvim oblikom diverzije znaju te aksiome pa druže Saša odvijaju nešto bitno opasnije, a to su spone upravljača, čije posljedice vozač teško uočava, a uslijed mehaničkih reakcija dolazi do ispadanja spone i mogućeg fatalnog finala. Možda je Saša pomiješao vijke i spone!?

Ne bih se upuštao u napor o „slobodnom novinaru“ da kojim slučajem on ovo ne koristi orkestrirano muteći i onako mutnu Savu, do te mjere da na saborskom Odboru za medije ovih dana nameće tu priču kao jedino relevantnu i kao „dokaz“ eklatantne ugroženosti novinara u Hrvatskoj. Očekivao sam da će netko sučelice Saši nametnuti puno važnije teme, primjerice pitanje odgovornosti tzv. novinara („dragi Ivo“!) za svu bljutavost i probleme u koje je zapala naša država.

Ili ih upitati: Tko su kosovski kriminalci zvani medijski moguli koji i danas drže kompletne ovdašnje mainstream medije, tzv. privatne televizije i neovisne portale, a čija je jedina zadaća optuživanje Hrvatske i društvena destrukcija te rastakanje svega Hrvatima imanentnog? Kada i kako će završiti radmanizacija HRT-a, brutalno provađana barem zadnjih petnaest godina komunističkih zulumaša na Prisavlju?

I tako redo, i tome slično. Na žalost, još jednom se pokaza superiornost yugoša nad nejakim našim žurnalistima, izuzmemo li barem donekle Katju Kušec, lidericu HNiP-a. Naravno, gonetanje o brojnosti udruženja tzv. novinara u čijem članstvu još manjkaju nećak Biljane Plavšić Miroslav Lazanski, Domagoj Margetić i Mila Štula naspram hnipovaca otvara logično pitanje: Koja je ovo zemlja i godina u kojoj živimo?

Otvorena pitanja za izlazak Hrvatske iz kaosa

Navedena i niz drugih neriješenih pitanja pred aktualnu hrvatsku vlast stavljaju neodložive odgovore i žurne reakcije svim raspoložim sredstvima pravno i demokratski uređene te nacionalno svjesne države. Diverzije, sabotaže, laži i destrukcije dobro su znana oruđa nebrojenih boljševičkih krvnika, a očito i njihovih nasljednika, i s njima se jedna ozbiljna vlast i njezine institucija moraju, u interesu nacionalne sigurnosti i prosperiteta, beskompromisno obračunati. Ovo je hrvatska država stvorena krvlju najbiranijih njenih sinova i žrtvom neviđenom nanesenom od barbara s istoka i njihovih ovdašnjih petokolonaša, a o njenoj sudbini dužni su skrbiti demokratski izabrani predstavnici sukladno njenom Ustavu, pozitivnim zakonima te prirodnim i narodnim pravicama suvereniteta i slobode.

Da bi legitimna vlast to mogla i napraviti ona mora ponajprije u vlastitim redovima očistiti sav kukolj pa onda beskompromisno protresti ponajprije pravosudne, sigurnosne i represivne dijelove državnog aparata, te uz političku utvrditi i evidentne oblike kaznene odgovornosti, nastale hotimičnim nastojanjima, neznanjem ili nečinjenjem.

Onda stranka na vlasti ili pak u oporbi ne propituje potvrđene optužnice u kojima se navode, među inim, četiri puta više isplaćene vrijednosti radova od standardiziranih. Nisu sumnjivi, već razvidni, kriminalni čini koji su strojna bojanja tunela učinili nekoliko puta skupljim od keramikom optočenih zidova tih tunela za istu jedinicu mjere. I tako dalje i tako redom.

Sve one koje je hrvatska država obilato plaćala kao službenike za borbu protiv kriminala i korupcije, dok su oni pod pritiskom političkih oligarhija ili svojom voljom provodili selektivnu i partijsku pravdu, prve treba uhititi i osuditi, bez obzira jesu li okrunjeni najvišim položajima u DORH-u, MUP-u, HV-u, raznim ministarstvima i sl. Samo se tako izlazi iz posvemašnjeg mraka. Samo se tako zadobiva povjerenje naroda, napose pred za Hrvatsku prevažne skorašnje lokalne izbore.

Ne postoje neosvojive tvrđave – postoje samo loši napadači

Da bi se mogla provoditi ovakva politika treba najprije omesti vlastite pragove, političkim partnerima i akterima istaknuti jasna pravila igre i izbiti im iz glave namjere o ucjenama, pod cijenu manjinske vlade ili novih izbora. Ako je tijekom sastavljanja postojeće vlade moglo biti razumijevanja za vještinu mogućeg, više nema vremena časa časiti. Hrvatska država pravno uređena, socijalno osjetljiva, domoljubno potvrđena, je imperativ i mora ga se realizirati. Vi gospodo koji ste po izborima dobili odgovornost i služenje, a ne privilegije i nepotizam, znajte da nema neosvojivih tvrđava – postoje samo loši napadači. Da smo mi, branitelji Hrvatske kojim slučajem kalkulirali u paklu Vukovara, epskoj obrani tvrđave Srđ, viteštvu Maslenice, krvavim kušnjama svete gore Dinare, olujnog micanja srpskih krajina iz hrvatske države, i maestralnih bojišnica od Kupresa do Varcara, ne bi bilo više nas ni našeg imena, ni prava na trajanje imena hrvatskog. Predsjednik srpskih prečanskih zemalja bio bi kamiondžija Nikolić ili monstrum Karadžić, Vojkica Šešelj bi zapovijedao srpskim krajiškim kapetanijama od Kranjske do Dunava i Ugarske do Bojane, a oružani nadglednik bio bi mu već spomenuti Plavšićkin nećak, dok bi o Vukovom pravopisu i provedbi Načertanija brinuo lično još jedan Aleksandar – dakako demokrata – Vulin.

Autor: 7Dnevno/2. prosinca, 2016./Zdenko LOZO

ZADNJE VIJESTI