Gorljivi detuđmanizator, krvnik hrvatskoga sigurnosnog sustava, Gotovinin progonitelj

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 23. listopada 2015.

Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko bili su na čelu kolone koja je 2000. odlučila ne samo iskoristiti, nego se i pridružiti vanjskim pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata. Prepoznavši u tome svoju šansu za rušenje Tuđmana i njegove stranke, objeručke su prihvatili politiku Haaškog tužiteljstva kojoj je bio za cilj izjednačavanje odgovornosti za rat i ratna stradanja u Hrvatskoj i BiHi vezivanje Hrvatske za nove balkanske asocijacije.

Početak je 2000. godine. Započelo je razdoblje koje će ostati zapamćeno po tome što je politička oporba jedne države, nakon deset godina apstinencije od obnašanja vlasti, odlučila ne samo iskoristiti nego se i pridružiti vanjskim pokušajima kriminalizacije Domovinskog rata kojim je stvorena i oslobođena država. Prepoznavši u tome svoju šansu za rušenje Tuđmana i njegove stranke, objeručke su prihvatili politiku Haaškog tužiteljstva kojoj je bio za cilj izjednačavanje odgovornosti za rat i ratna stradanja u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i vezivanje Hrvatske za neke nove balkanske asocijacije. Stjepan Mesić i Tomislav Karamarko bili su na čelu te kolone.

Uz medijsku baražnu vatru, potporu “nevladinih organizacija” i stranih obavještajnih službi, a za račun politike koja se htjela obračunati s Tuđmanom i njegovim nasljeđem kao glavnom preprekom za ostvarivanje tih ciljeva, započela je najsramotnija politička epizoda u našoj modernoj političkoj povijesti. Rezultat te epizode biti će pobjeda Stjepana Mesića na predsjedničkim izborima i dolazak Tomislava Karamarka na čelo njegova ureda.

Mesić i Karamarko obećavaju detuđmanizaciju Hrvatske i HDZ-a

Svojim političkim, medijskim i financijskim sponzorima, Mesić i Karamarko obećali su detuđmanizaciju Hrvatske i HDZ-a u zamjenu za potporu na izborima. Stjepan Mesić je još 1996., preko HHO-a uz posredovanje Ivana Zvonimira Čička, postao “zaštićeni svjedok Haaškog tužiteljstva”, svjedočeći protiv Hrvatske i lažima optužujući Hrvatsku i predsjednika Tuđmana za “antagoniziranje Srba u Hrvatskoj”, dijeljenje BiH, agresiju, dvostruku liniju zapovijedanja, udruženi zločinački pothvat, planiranje i izvršavanje zločina. Na unutarnjem planu, Tuđmana se proziva za nepotizam, kriminal, militarizaciju i fašizaciju društva, tajkunizaciju, zločinačku privatizaciju, socijalnu neosjetljivost, autoritarnost, gušenje javnih i medijskih sloboda, kršenje ljudskih i manjinskih prava.

Nakon dobivanja izbora, na toj političkoj platformi Tomislav Karamarko postaje predstojnik UNS-a i Mesićev savjetnik za nacionalnu sigurnost. U tom svojstvu Karamarko, u svom nastupnom intervjuu Slobodnoj Dalmaciji 25. veljače 2000., demonstrira svoju odlučnost u obračunu s Tuđmanom i HDZ-om, ističući da Tuđmanov HDZ nije dovoljno pobijediti, nego da ono što je Tuđman izgradio treba doslovce razbiti:

“U bivšoj (Tuđmanovoj, op.a.) je vlasti bilo dosta elemenata boljševičkog mentalnog sklopa, odnosno ona je u svom najvećem dijelu na taj način funkcionirala i s takvom se praksom u svim segmentima mora prekinuti. Dakle, nije dovoljno samo smijeniti tu vlast, treba taj nazadni mentalni sklop, koji je najčešće bio dominantan, razbiti!”

Karamarko stvara osnovu za svoju prvu lustraciju




Tijekom te 2000., selektivno dostavljanje predsjedničkih transkripata medijima i Uredu haaškog tužitelja postalo je masovno, a posljedice takvog djelovanja bile su puno dublje od onih koje je mogao pojmiti obični hrvatski građanin. Iako se tako prikazivalo, ono je tek u svom užem smislu bilo usmjereno na “kompromitaciju” Tuđmana i njegovih najbližih suradnika. Vidljivo je to i iz činjenice što, osim zabave za one koji su podupirali novu ljevičarsku Vladu i od Karamarka izabranog novog predsjednika države, sve što je objavljeno i s čime se “dilalo” nije dovelo ni do kakvih kompromitirajućih spoznaja na temelju kojih bi se moglo suditi i jednom hrvatskom časniku ili dužnosniku. No, takvo je djelovanje ipak nečemu poslužilo.

Ono je stvorilo pogodnu atmosferu za odstranjivanje stotina državotvornih ljudi iz svih državnih službi pa i, kako ćemo kasnije vidjeti, devastiranje i raspuštanje čitavog sigurnosnog sustava izgrađenog za vrijeme Domovinskog rata. No, tu se dosezi Mesićeve i Karamarkove izdaja ne zaustavljaju. Uz svesrdnu pomoć ljudi koje je Karamarko inaugurirao u sam vrh obavještajnog i sigurnosnog sustava, te na bitne pozicije unutar policije i vojske, kreirana je politika koja je ostavila devastirajuće posljedice na državnu politiku i međunarodni položaj Hrvatske.

Te posljedice nisu proizlazile iz toga što su predsjednik Tuđman i njegovi suradnici radili nedjela koja je trebalo skrivati, nego zato što su, nakon objavljivanja tisuća državnih dokumenata i transkripata, hrvatska politika, njezini nositelji, njezini ciljevi, dosezi, kapaciteti i mogućnosti postali otvorena knjiga za sve hrvatske neprijatelje. Vlada Ivice Račana takvu je protuzakonitu aktivnost šutke promatrala, tek se privatno skanjivajući, i nije ništa poduzela da se to spriječi, a izdajnici kazne.




Upravo suprotno, svojim ustavnim i zakonskim obvezama, Račan i njegova bratija su na krilima ove izdaje i sami pokušavali ubrati što više političkih bodova, postajući tako sudionicima u nezakonitim poslovima antituđmanovskog dvojca s Pantovčaka, prikrivajući i pokrivajući Mesićeve i Karamarkove nezakonite radnje, kojima su se u nezakonitom djelovanju uskoro pridružili i brojni Račanovi ministri.

Pantovčak postaje centar protutuđmanovske politike

Uskoro je Pantovčak, kojega su Mesić i Karamarko obećali raspustiti, iznajmiti, staviti u komercijalne svrhe, dati međunarodnim predstavništvima, ustupiti humanitarnim organizacijama, ukloniti crvene tepihe, raspustiti Predsjedničku gardu itd., postao glavno središte protutuđmanovske i protuhrvatske politike. Stjepan Mesić i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost Tomislav Karamarko, toliko su se razigrali da je došlo do općeg rasula u dilanju dokumentima iz Ureda predsjednika i iz Račanove vlade, medijima i tužiteljstvu, nastala je zbrka u kojoj više nije bilo jasno što je objavljeno, što je traženo, što je poslano, što je završilo u Haagu.

U tom vremenu, Stjepan Mesić je grupi novinara britanske TV kuće “Newswatch” iz Londona protuzakonito dao pristup bez presedana hrvatskim tajnim dokumentima, omogućivši im uvid u 100 audio snimki i 17.000 transkripata i pravo da ekskluzivno snime skidanje voštanog pečata s vrata sobe u kojoj su bili uredno pohranjeni transkripti i audio vrpce prvog hrvatskog predsjednika i hrvatskog državnog vodstva. Nakon toga, britanska televizijska mreža Channel 4 emitirala je “dokumentarni” film – “Hrvatska: Otkrivene su Tuđmanove vrpce” (Croatia: Tudjman Tapes Revealed) o “tajnom” arhivu Franje Tuđmana. U Hrvatskoj smo tih dana vidjeli prilog o tome na Dnevniku HTV-a, a potom u cijelosti u Političkom magazinu “007” istoga dana.

Danas je potpuno jasno da su Stjepan Mesić i njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost, ujedno i predstojnik UNS-a Tomislav Karamarko, kao i ostali činovnici, izabrali transkripte koje su trebali najuvjerljivije potkrijepiti u Velikoj Britaniji znatno ranije stvorene predrasude o prvom hrvatskom predsjedniku kao stvarnom djelitelju Bosne i Hercegovine, Miloševićevom tajnom ortaku u “kovanju rata”, narodnom pljačkašu, povijesnom revizionisti koji niječe holokaust, despotu, diktatoru i na kraju krajeva – opakom ratnom zločincu.

Da bi se Mesićev kriminal zaštitio – sustav nacionalne sigurnosti morao je biti srušen!

Na tako teško kršenje zakona o tajnosti podataka, tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost i predstojnik UNS-a Tomislav Karamarko nije ni trepnuo, a kamoli upozorio ili zaustavio Stjepana Mesića u počinjenju teških kaznenih djela. On će postupiti upravo suprotno: kada su u Državno odvjetništvo počele stizati kaznene prijave protiv Stjepana Mesića, Tomislav Karamarko će napraviti sve da zaštiti svoga mentora Stjepana Mesića.

Da bi to napravio, morat će srušiti cijeli sustav nacionalne sigurnosti. Radi zaštite od kaznenog progona zbog nezakonitog raspačavanja tajnih državnih dokumenata iz Vlade i transkripata iz Ureda predsjednika, 24. svibnja 2000., samo nekoliko mjeseci nakon dolaska na vlast, Stjepan Mesić i Ivica Račan su se dogovorili da unište novostvoreni sustav nacionalne sigurnosti. Tu delikatnu operaciju povjerili su Tomislavu Karamarku.

Firma u kojoj je nestranački ministar bio član Uprave Soboli d.o.o. jedan od najvećih sponzora HDZ-a

Policijom na sigurnosnu službu – dan kada se svaki Hrvat sramio svog novog vodstva

Na put tim planovima neplanirano je stao novoimenovani ravnatelj HIS-a, Ozren Žunec. Ovaj sveučilišni profesor, teoretičar vojske i obavještajnih službi je nakon upoznavanja ljudi, metoda rada i rezultata Hrvatske izvještajne službe, odbio sudjelovati u planu Mesića, Račana i Karamarka. On neće pristati na Karamarkov plan da s policijom okupira HIS, pa će zbog toga dati ostavku.

Da bi izvršio svoje zadaće, Karamarko će Mesiću i Račanu za ravnatelja HIS-a predložiti Damira Lončarića, svog pomoćnika iz Policijske uprave zagrebačke, istog onog Lončarića koji mu je “sredio” da besplatno živi u stanu mafijaša Petrača. Odmah po Lončarićevom imenovanju, Karamarko je naredio pokretanje operacije rušenja sustava nacionalne sigurnosti. Tako su 24. svibnja 2000. u prostorije HIS-a upali policijski specijalci “Alfe”, koje je još vodio general Mladen Markač, te su počeli pretraživati sve koje su zatekli na poslu.

Ta Karamarkova predstava trebala je poslužiti da se vrijedni Tuđmanovi obavještajci u javnosti prikažu kao kriminalci, te da se pretresanjem do kože ponize pred cijelom državom. Pretražen je potpuno i ravnatelj u ostavci, dr. Ozren Žunec, a šefica njegova kabineta svučena je do gaćica!

Nedugo nakon toga, Damir Lončarić kao ravnatelj HIS-a i predstojnik UNS-a Tomislav Karamarko, postavit će Aleksandra Sašu Perkovića (sina Josipa Perkovića) za pomoćnika za operacije HIS-a.

Brutalno raspuštanje sigurnosnog sustava

Raspuštanjem HIS-a kao krovne službe, raspušten je cijeli sustav nacionalne sigurnosti i učinjen nepovratan korak u devastaciji dosegnute razine državnih institucija. Kako je uništen postojeći, a nikakav drugi nije uspostavljen, posljedice za cijeli sustav i za državu biti će katastrofalne. Nedugo nakon toga, ista sudbina zadesila je i vojnu Sigurnosno informativnu službu, koja je u medijima stekla zloglasan status, jer je prepoznata kao glavna točka otpora planu kriminalizacije Domovinskog rata, Tuđmana i Šuška.

Ukidanje službi, demonstriranje sile bez presedana u demokratskim društvima, proglašavanje krivaca prije sudskih presuda, pa čak i prije provedenih istraga, licitiranje haaškim optužnicama, linč kroz plaćene medije, bili su glavni elementi politike “detuđmanizacije” kakvu je provodio Tomislav Karamarko. No, stvar je tek počela…

Državni odvjetnik koji je spasio Mesića, odlukom Karamarka postaje odvjetnik HDZ-a

Udruga za zaštitu vrijednosti Domovinskog rata 2000. podnijela je kaznenu prijavu protiv Stipe Mesića Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu. U obrazloženju prijave opisano je kako je Stjepan Mesić omogućio Johnu Cooksonu, novinaru britanske TV kuće “Newswatch” iz Londona, uvid u neodređeni broj transkripata i tonskih zapisa označenih kao – “državna tajna”.

U prijavi su naveli da su dokumenti arhivirani u Predsjedničkim dvorima povjereni na čuvanje predsjedniku Stjepanu Mesiću, što znači da je on odgovoran za njihovo čuvanje i za postupanje u skladu sa zakonom. Obzirom da je on te materijale učinio dostupnim stranom novinaru, o čemu postoje i televizijske snimke, počinio je kazneno djelo špijunaže protiv RH i kazneno djelo odavanje državne tajne. Ta kaznena prijava je odbačena sa slijedećim obrazloženjem:

“Transkripti na koje ukazujete nemaju na sebi oznaku državne tajne, pa se niti otkrivanjem sadržaja takvog zapisa ne može počiniti kazneno djelo odavanja državne tajne ili pak špijunaže iz spomenutih članaka”.

Međutim, u samom Cooksovom prilogu se lijepo vidjelo kako oznaka “državna tajna” piše na kuverti u kojoj su pohranjeni transkripti. Dakle, imamo kuvertu na kojoj stoji oznaka “državna tajna”, transkripte koji su u njoj pohranjeni, ali bivši zamjenik županijskog državnog odvjetnika Davorin Budin tvrdi kako je riječ o – običnim papirima!

Odmah po dolasku na čelo HDZ-a, Tomislav Karamarko će donijeti jednu od svojih prvih odluka, tako što će za HDZ-ova odvjetnika u slučaju “crni fondovi” i Fimi media, imenovati Davora Budina! Budinov zadatak je uvjeriti Sud da nitko u predsjedništvu Sanaderova HDZ-a, kada je šef POA-e i ministar policije bio Tomislav Karamarko, nije imao pojma kako im se stranka financira i na koji se način pljačkala država. Biti će da na kuvertama i vrećama u kojima su nosili novac nije pisalo “opljačkano”, “oteto”, “dobiveno ucjenom”. A kasnije će se pokazati da je “kuverte” nosio i Karamarko.

Davorin Budin – tipično lice hrvatskog pravosuđa ne vjeruje vlastitim očima

Davorin Budin, bivši je zagrebački državni odvjetnik, koji je Mesića 2000. oslobodio kaznenog progona odavanja državnih tajni. Poslije je Budin u političkim i pravosudnim krugovima označen kao Mesićev čovjek za sve poslove. Danas taj Mesićev čovjek služi Karamarku, braneći HDZ u aferi Fimi medija za mjesečni honorar od 250.000 kuna.

Svojedobno je odbacio kaznenu prijavu protiv Mesića s prilično neobičnim i smiješnim obrazloženjem: ”Razlog tome primarno leži u činjenici što transkripti na koje ukazujete nemaju na sebi oznaku državne tajne…”

Prva stranica transkripta_Dokaz da su transkripti bili državna tajna

Kako su Mesić, Karamarko i Račan ‘izručili’ Tuđmana Haagu

Arhiv predsjednika Tuđmana bio je na raspolaganju Stjepanu Mesiću i njegovim savjetnicima sve do 2006. godine. Oni su čitavo to vrijeme posvetili “pronalaženju” dokumenata i fabriciranju pseudo dokaza koji su trebali poslužiti za dvije stvari. U prvoj fazi, za kriminalizaciju Tuđmana i njegovih suradnika. U drugoj fazi, koja je bila opsežnija i dugotrajnija, za podizanje optužnica protiv hrvatskog vojnog i političkog vrha i pripremu javnosti na teoriju Haaškog tužiteljstva o udruženom zločinačkom pothvatu. Tek kada su u Haagu podignute posljednje optužnice protiv hrvatskih generala, taj je arhiv predan Hrvatskom državnom arhivu.

Svjedoci te “primopredaje” svjedoče da je zatečena građa bila devastirana, da je puno dokumentacije već na prvi pogled nedostajalo, da su popisi građe uništeni i da ih se moralo ponovno raditi. Nije bilo nikakve evidencije o njezinom izuzimanju, o ljudima koji su ju koristili, o adresama na koje je slana i kojima je ustupana.

Večernji list još je u siječnju 2001. objavio članak pod naslovom “Tuđmanov arhiv ide u Haag” u kojem prenosi pisanje talijanske Repubblice o tome kako je hrvatska Vlada ustupila Carli del Ponte cjelokupni Tuđmanov arhiv:

“Milijuni listova, zabilježaka i državnih protokola, stotine sati telefonskih razgovora koji su snimani, a zatim prepisani tijekom sukoba najprije sa Srbijom, pa zatim s Bosnom, njegove zapovjedi oružanim snagama i tajnim službama biti će na raspolaganju istražiteljima tužiteljice Carle del Ponte”. Talijanske novine pišu da se pri predaji dokumentacije “išlo po rubu tumačenja hrvatskih ustavnih normi”.

Kratki predah, 38 milijuna kuna prometa, pa natrag u politiku

Nakon rušenja sustava nacionalne sigurnosti, Stjepanu Mesiću, Ivici Račanu i Tomislavu Karamarku bile su potrebne dvije godine da donesu novi Zakon o sigurnosnim službama. Time su si kupili dovoljno vremena da po pitanjima od sigurnosnog interesa, rade što hoće. Kada su Zakon konačno donijeli, u travnju 2002. godine, nacionalna sigurnost svedena je na interesni kompromis stranaka i utjecajnih pojedinaca.

Karamarkove ambicije u tom preustroju nisu bile zadovoljene, pa je on napustio UNS i otišao u privatnike. Postaje stvarni ili tajni vlasnik ili suvlasnik nekoliko tvrtki koje od 2003. do 2005. godine bilježe veliki financijski promet, mahom na poslovima sigurnosti i zaštite. Mediji su izvještavali o četiri tvrtke, u kojima je očito vlasnik ili suvlasnik: Doron net d.o.o., Soboli d.o.o., Ippon security d.o.o. i Caballis net d.o.o.. U tri godine, dakle 2003., 2004. i 2005., te su tvrtke s minimalnim brojem zaposlenika, ostvarile financijski promet od trideset osam milijuna kuna. Zarada je ostvarena prikupljanjem poslovnih podataka i pružanja sigurnosnih usluga za državne tvrtke i ministarstva.

Povratkom u obavještajni sustav na mjesto ravnatelja POA-e u prosincu 2004., u svim tim privatnim tvrtkama koje su uživale povlašteni status pri važnim poslovima za državne institucije i poduzeća, Karamarko je bio ili predsjednik uprave, ili direktor, ili savjetnik. U pitanju je bio čisti sukob interesa s funkcijom koju su mu tada dodijelili Ivo Sanader i Stjepan Mesić, ali Tomislava Karamarka režimski novinari i mediji nikada se nisu usudili staviti pod povećalo, a i oni rijetki koji bi nešto upitali, zadovoljavali su se s odgovorom o prijenosu upravljačkih prava “na odvjetnički ured”, kao i tvrdnjom da ih se poslije “riješio”!

Posebno je zanimljivo kako je firma Soboli d.o.o., koja nema niti web stranicu, ugovarala milijunske poslove s državnim poduzećima u vrijeme kada je Tomislav Karamarko obnašao dužnost ravnatelja Sigurnosno obavještajne agencije i dužnost ministra unutarnjih poslova. Sada, kada je podignuta optužnica protiv Božidara Kalmete koji se tereti za izvlačenje novca iz HAC-a, možda će isplivati i zapisnici sa sastanaka Uprave te tvrtke, na kojima su donesene odluke o ugovaranju poslova s poduzećem Soboli d.o.o., s kojim je Tomislav Karamarko bio suvlasnički povezan.

Početak i kraj dokumenta_pripremljeno

Nestranački ministar, glavni financijer HDZ-a

Iako je govorio da s HDZ-om od 1994. nema nikakve, ni duhovne ni stvarne veze, a u stranku se učlanio tek za mandata Jadranke Kosor, zanimljivo je da je Karamarkov Soboli d.o.o., upravo u vrijeme Ive Sanadera bio jedan od glavnih donatora HDZ-a. U financijskom izvješću HDZ-a za 2008., navedeno je da je Soboli d.o.o. Zagreb donirao 280.000 kuna, a u financijskom izvješću za 2009., Soboli d.o.o. donirao je HDZ-u 300.000 kuna. Tako je Soboli. d.o.o. postao jedan od najvećih donatora Sanaderova HDZ-a, donirajući 580.000 kuna.

Javna je tajna da su tvrtke iz grupacije prehrambene industrije, na diskretno sazvanom sastanku, dobile od resornog ministarstva “preporuku” da na svoj trošak, a navodno u nacionalnom interesu, moraju pojačati mjere osiguranja i tehničke zaštite. Bilo bi zanimljivo znati koliko se taj sastanak razlikuje od onog na kojem je bivši predsjednik Vlade pozvao javna poduzeća i “preporučio” im suradnju s Fimi medijom.

Sanader i Karamarko – sluge britanskog MI6

Jedan od najskandaloznijih dokumenata koji je Hrvatska ikad vidjela, onaj je kojeg je 4. veljače 2004. potpisao tadašnji ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, sadašnji predsjednik HDZ-a i vođa Domoljubne koalicije. U njemu britanska obavještajna služba MI6 naređuje hrvatskoj Vladi što treba poduzeti u “slučaju Gotovina”. Za to vrijeme, Mladen Bajić kao državni odvjetnik, daje “legalni okvir” u kojem koristi diskrecijsko pravo da amnestira izdaju, kršenje hrvatskih zakona, ugrožavanje nacionalne sigurnosti i financijske malverzacije.

Za sva ta nedjela nitko neće biti kriv i sve će otići u zastaru i zaborav. Najveći dileri državnim tajnama ipak će se pozvati na njihovu zaštitu kada ih se pita o njihovoj ulozi u tim nezakonitostima. Baš kao što se i Karamarko pozvao na državnu tajnu kada je odbio govoriti o svojoj ulozi u progonu generala Gotovine, nezakonitim aspektima “Akcijskog plana” koji je u podčinjen položaj prema britanskoj tajnoj službi bacio čitavu Hrvatsku, a pojedince ostavio bez temeljnih ljudskih prava.

Novinar2
Novinar2
Novinar2
Novinar2

Potpis i suglasnost za korištenje svih zakonitih i nezakonitih sredstava radi progona Gotovine

U tom dokumentu Karamarko izvješćuje državni vrh o sastanku koji su njegovi “profesionalci” održali u prostorijama POA-e 1. veljače s pripadnikom britanske službe MI6, g. Gerethom Geoffrey Lungleyjem i pripadnikom američke obavještajne službe Andrewom Waltonom, na kojem su razmatrane posljednje aktivnosti vezane za “utvrđivanje skrovišta i identifikacije pomagača generala Ante Gotovine”.

Tijekom sastanka, pripadnik MI6, g. Lungley je predstavnicima POA-e predao dokument “Prijedlozi za poboljšanje obavještajne suradnje sa zahtjevima britanske Vlade u 9. točaka”. U prvoj točci je MI6 tražio da se izda jasna javna izjava potpore premijera Sanadera i predsjednika države Mesića, radu hrvatskih službi i policije na uhićenju Gotovine i njihovo očekivanje da će svi državni službenici pomoći u toj zadaći. U drugoj točci MI6 traži da se pokušaju angažirati aktivni vojni časnici koji su povezani s Markicom Rebićem. Ukoliko oni odbiju suradnju, treba ih otpustiti iz radnog odnosa i optužiti, odnosno izvesti pred Vojni sud zbog “curenja državnih tajni”. U trećoj točci Britanci traže da se službe pozorno usredotoče na Antu Kotromanovića, sadašnjeg ministra obrane i na odvjetnika Ivu Farčića, uključujući njihove komunikacije…

Drugo ‘suradništvo’ Tomislava Karamarka, još gore i opasnije od prvog

Karamarko je imao častan izlaz. Bio je šef službe, mogao je upoznati pripadnika MI6 da ovakvim svojim prijedlozima izlaze iz okvira suradnje i ne dopustiti protuustavno podčinjavanje hrvatskih službi stranoj obavještajnoj agenciji. Mogao ih je upozoriti da hrvatske službe, ni po jednom hrvatskom zakonu, ne mogu prikupljati informacije počinjenjem teških kaznenih dijela. Mogao je upoznati britanskog agenta i prvog tajnika britanske ambasade, da zbog ovakvog prijedloga može biti izložen kaznenom progonu u Hrvatskoj. Mogao je puno toga.

Nitko nije od njega očekivao da uhiti one koji su išli prema hrvatskoj državi s ovakvim zahtjevima, iako je na to imao potpuno pravo. Ali Karamarko nije napravio ništa. Baš kao što nije napravio ništa kada mu je UDBA, dvadeset godina prije toga, ponudila suradnju. Je li posrijedi neki moralni feler, neka unutarnja nesposobnost da se odupreš vanjskom pritisku ili nešto drugo, teško je reći. No, ostaje činjenica da je Karamarko, nakon nesretne epizode s komunističkom tajnom službom, te 2004. godine dobio priliku života. Šansu da sve ispravi i postupi časno.

Više nije bio zbunjeni mladić pritisnut ucjenom, sada je izazov došao pred iskusnog i ozbiljnog čovjeka, domoljuba, koji ima svoju državu u kojoj obnaša časnu dužnost ravnatelja službe zadužene za njezinu sigurnost. No, još jednom, Karamarko je postupio upravo suprotno od onoga što je bio dužan učiniti. Opet je iznevjerio samog sebe zdušno podržavši prijedlog britanske tajne službe. Nešto u njemu bilo je jače od spoznaje da takvom suradnjom, zajedno s pripadnikom MI6 Lungleyjem, čini sljedeća teška kaznena djela: ucjena, udruživanje za izvršenje kaznenog djela, dogovor za izvršenje kaznenog djela, sudjelovanje u skupini koja izvršava kazneno djelo, neprijavljivanje kaznenog djela i zloupotreba položaja i ovlaštenja itd.

Vojni časnici, koji se spominju u ovom britanskom zahtjevu, a koje je ucjenjivao Karamarko, predali su predstavku saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u kojoj su ukazali na ozbiljna kršenja zakona, sa svim pratećim dokumentima, no ostali su – bez odgovora. HDZ-ovci koji su sjedili u tom Odboru i koji su jako dobro upoznati s ovim drugim Karamarkovim “suradništvom” protiv vlastite domovine i ljudi koji su ju stvarali, danas su njegovi najbliži suradnici koji su ga doveli na čelo stranke i stavili za lidera Domoljubne koalicije. U kojoj HSP dr. Ante Starčević proziva Ružu Tomašić za suradnju s britanskim konzervativcima. Kojih se gnuša zbog toga što je britanska politika protuhrvatska!?

Ne zna se što sve nisu radile političke elite kada je u pitanju Ante Gotovina. Sam Karamarko je, bez ikakve dvojbe, kao šef POA-e, masovno kršio temeljna ljudska prava, planirao i ucjenjivao visoke hrvatske časnike, nalagao podmetanje lažnih dokaza, prikrivao izdaju, uspješno pronalazio audio zapise “brijunskog transkripta” i potvrđivao njihovu “autentičnost” usprkos drukčijim iskazima sudionika samog sastanka, itd…

Ovaj put to nije učinio iz straha za vlastiti život ili sigurnost. Zašto je to napravio?

>>>Karamarko – Mesićev čovjek za operativne zadaće sudjelovao je u svakom udaru na dr. Tuđmana od ’93. do ’99. (2. dio)

>>> Tko je bivši UDBAŠ koji je Karamarku dao kodno ime? (1. dio)

Autor:Vice Borić / 7Dnevno / 23. listopada 2015.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.