screenshot

Georg Gavrilović: Prvi otvaramo dossier optuženika za ratno profiterstvo

Autor: Iva Anzulović/7Dnevno/26. svibnja 2017.

Georgu Gavriloviću sudi se pod optužbom USKOK-a za period od studenog 1991. do listopada 1992. Istraživanjem okolnosti zauzimanja nekoć najpoznatije mesne industrije, vrlo je lako utvrditi brojne nezakonitosti i teška kaznena djela koja su prethodila periodu kojeg obuhvaća optužnica

„Prodao sam motor i auto“ naveo je Georg Gavrilović kao promjenu u svojim podacima sutkinji Renati Miličić u srijedu 16.svibnja. Također je tražio promjenu adrese za zaprimanje poziva sa one u Novom Vinodolskom na onu u Grazu. Na pitanje sutkinje o posjedovanju imovine, Georg Gavrilović izjasnio se kako nema ništa izuzev mirovine koju dijelom zaprima iz Hrvatske a dijelom iz Austrije i iznos joj je 1500 eura protuvrijednosti.

Drugo nema ništa.

Tako je započelo suđenje prvom optuženiku za ratno profiterstvo koji, uz mirovinu, posjeduje Austrijsku i Američku putovnicu te diplomatski imunitet statusa trgovačkog atašea za Grad Rijeku.

Hrvatsku putovnicu nikada nije imao.

Ugledna, poštena i marljiva obitelj

Georgu Gavriloviću sudi se pod optužbom USKOK-a za period od studenog 1991. do listopada 1992. Istraživanjem okolnosti zauzimanja nekoć najpoznatije mesne industrije, vrlo je lako utvrditi brojne nezakonitosti i teška kaznena djela koja su prethodila periodu kojeg obuhvaća optužnica. Priča o „Gavriloviću“ je višeslojna, vrlo dinamična, intrigantna, isprepletena dvama ratovima, prepuna dokumentiranih dokaza kao i kriminalnih djela, izdaja, prijevara, laži i obmana.

Ipak, Gavriloviće povijest bilježi kao marljivu i poštenu obrtničku obitelj koja je početkom 19.stoljeća u Petrinji izumila „Zimsku salamu“ i počela graditi brend mesne industrije. Što je pošlo po krivu? Kako su i kamo nestali proizvodi servirani nekoć na kraljevskim dvorovima diljem Europe? Kako je sin poštenog pokojnog Đure postao optuženikom za ratno profiterstvo? Gdje je nestala šunka koju je američka vojska uvozila u količini 6 tona tjedno? Zašto je cijela, nekoć 2 milijarde dolara vrijedna industrija nestala? I – gdje je gotovo 6 tisuća ljudi koji su stvarali tu industriju i što rade danas? Pitanja je mnogo ali odgovor na posljednje pitanje otvara ključni problem cijele priče jer radnici koji su stvarali okuse i brend kojeg mnogi pamte već se 27 godina bore kako bi svoju tvornicu vratili u svoje ruke. Kako bismo shvatili točno okolnosti optužbe za koje se Georgu danas sudi, nužno je zavrtjeti kotač vremena na sam početak 19.stoljeća, u vrijeme izgradnje željeznice i rapidnog razvoja Banske Hrvatske.




Gavrilovići su bili marljiva petrinjska obitelj koja je svojim radom stjecala poštovanje sugrađana. Pradjed Đuro bio je izabran i za gradonačelnika Petrinje 1800.-te godine i bio pionirom inovativnih ideja kod pristupanja rješavanju problema. Brinuli su ga kolnici i ceste Petrinje, rasvjeta, vodovod, no kolege u Skupštini ga nisu razumjeli i okrenuo se od svega nakon manje od godine dana. Cijela je obitelj u novinama „Banovac“ uvijek oslovljavana sa velikim poštovanjem kojeg su Gavrilovići opravdano uživali u Petrinji. Kao dioničari tvornice koja je objedinila svu ljubav Petrinjaca oko mesa i mesnate hrane na jedno mjesto, Gavrilovići su zauvijek upisani u kulturnu baštinu Banske Hrvatske. Ipak, posljednji potomci u samo 27 godina bacili su svojim postupcima u tamnu sjenu svu obiteljsku tradiciju i sav ugled nekada poznate obitelji.

Mesarski ceh

Petrinja je oduvijek imala jak mesarski ceh. Posljedica je to odluke carice Marije Terezije 1774. godine kada je upravo Petrinju proglasila sjedištem obrtništva tadašnje Vojne krajine. U gradu se otvorilo mnogo obrta, prva škola za oficire, život je postao dinamičniji.




U to vrijeme, obitelj Gavrilović bavila se staklarstvom i drugim zanatima dok je prvi obiteljski mesarski obrt 1821. godine otvorio Ivan Gavrilović te radio sa svoja dva sina, Matijom i Josephom. Matija Gavrilović nastavlja tradiciju sa svoja tri sina, Stjepanom, Matom i Đurom te 1883. godine prvi puta rade smjesu, danas poznate „Zimske salame“.

Iste godine nazivaju svoj obrt “Prva hrvatska tvornica salame, sušena mesa i masti” i počinju izvoziti salame u Češku, Austriju, Mađarsku… Kako su godine prolazile, zapošljavali su sve više majstora, većinom talijane koji su bili vješti mesari. No, usporedno se razvijala i mesna industrija Krajčinović.

U Petrinji je, naime, oko 1930. godine radila tvornica suhomesnate robe mnogo veća od obrta kojeg su imali Gavrilovići. Otac Ilija Krajčinović utemeljio je tvornicu na početku Majdanaca, današnjoj ulici Stjepana Radića u Petrinji, koju je uspješno vodio njegov sin Rade do 1941. kada su tadašnje okupatorske vlasti oduzele tvornicu obitelji Krajčinović te je dali Gavrilovićima.

„Gavrilović“ trebalo ugasiti

Sama je tvornica Gavrilovića zbog nemirnih prilika 1943. godine prekinula s radom. Po završetku rata, Đuro Gavrilović biva proglašen „neprijateljem naroda“ te je odveden na robiju u Novu Gradišku, a njegov udio kao dioničara od 13 posto u „Gavriloviću“ biva konfisciran. Radnike je, pak, dočekao nacionaliziran pogon u derutnome stanju no već za godinu dana nekoliko se entuzijasta okupilo s vjerom kako mogu izgraditi novi pogon i nastaviti raditi. To i čine te već 1957. godine pogon dostiže svoj maksimum u količinskoj proizvodnji s tadašnjih oko 1000 zaposlenih radnika. Đuro Gavrilović bio je te iste godine pušten s prisilnog rada u Zaprešiću gdje je bio upućen nakon zatvora u Novoj Gradiški te sa sinom Georgom odmah pobjegao u Austriju, dok su kći Marijana i supruga Dody ostale u Zagrebu.

Rukovodstvo „Gavrilovića“ tada je formiralo komisiju kojoj je zadatak bio razmotriti daljnje korake razvoja Gavrilovića. Najveća je dilema bila hoće li renovirati postojeću ili izgraditi potpuno novu tvornicu i odlučuju graditi potpuno novi pogon na novoj lokaciji. Tadašnje vlasti, ipak, nisu imale razumijevanje niti podršku za razvoj Gavrilovića te 1959.godine na adresu tvornice stiže rješenje s potpisom Vladimira Bakarića, tadašnjeg predsjednika izvršnog vijeća Sabora, kojim se dozvoljava ulaganje u Belje kao sirovinsku bazu te u Sljeme, ali u Gavriloviću, kako je napisano, valja ugasiti proizvodnju.

Obitelj isplaćena za brend i recepturu

Ogorčeni takvim rješenjem, radnici odlučuju pokazati neposluh te nastavljaju sa svojim planom i odlaze u obilazak zemljišta. Okupljaju uskoro vlastita sredstva, kupuju ogromnu građevnu parcelu na području izlaza iz Petrinje prema Sisku te daju projektnom birou „Plan Zagreb“ podatke na temelju kojih ovaj biro izrađuje kompletan nacrt, izvedbeni nacrt i tehnološke gabarite za novu tvornicu koja je samo 2 kilometra udaljena od stare. Sve pripreme završavaju 1961. i u rano proljeće započinje izgradnja današnje tvornice. Zbog neposluha prema postojećoj vlasti, tadašnji  je direktor Pajo Birač primoran odstupiti s položaja direktora te na njegovo mjesto dolazi Pajo Manojlović.

Bez ikakve podrške tadašnje vlasti i bez mogućnosti dobivanja poticaja, radnici samoinicijativno nastavljaju sakupljati sredstva te osnivaju i štedionicu „Gavrilović“.

Upravo u vrijeme kada je gradnja tvornice bila u punom jeku, Đuro Gavrilović stupio je iz Austrije u kontakt s Pajom Manojlovićem, negodujući da tvornica nosi baš njihovo ime.

Direktor Manojlović odazvao se pozivu pokojnog Đure Gavrilovića te su vansudskom nagodbom u odvjetničkom uredu u Beču potpisali ugovor 1961. godine koji je odmah potom verificiran u Strasbourgu.

Tim se potpisom Đuro odrekao brenda Gavrilović te primio isplatu u iznosu od, tada ogromnih, 7 milijuna dolara te nekoliko poluga zlata. Također, pripalo mu je i 13 posto dionica nove tvornice koja je tek bila u izgradnji. Đuro se okrenuo razvoju posla u Austriji i uložio novac u proizvodnju gotove hrane u limenkama.

Ubrzo je bankrotirao te se vratio u Hrvatsku a za posao je zamolio direktora Manojlovića koji ga je i zaposlio u „Gavriloviću“ te mu je pomogao oko denacionalizacije kuće na zagrebačkom Kaptolu koja mu se vratila u posjed.

Svoje novo radno mjesto Đuro Gavrilović imao je na programu gotovih jela uz obećanje Manojlovića „kako će do kraja života imati osiguranu egzistenciju“ i na tom je radnom mjestu Đuro Gavrilović dočekao svoju mirovinu. Živko Juzbašić, bivši ministar i generalni direktor „Gavrilovića“ od 1967. do 1973.godine, za Đuru je govorio: „Poznavao sam pokojnog Đuru. Bio je 1945. osuđen kao ratni profiter, ali je 1957. amnestiran. Obitelj Gavrilović nije nikada bila vlasnik stare tvornice, već jedan od dioničara. Godinama je radio u novoj tvornici i bio je dobar čovjek, odlično je radio i surađivao, a uvijek je govorio ‘izgradili ste tvornicu kakve nema u Europi’.“

Od brazde do trpeze

Svima nam je poznata izmišljena priča o tome  kako je nastalo ime paštete kada je stari Đuro Gavrilović šetao pogonom čisteći na kraju radnog dana stolove, te skupljajući ostatke mesa rekao „Pa šteta je ovo baciti!“. U pogonu „Gavrilovića“ svaka je sirovina imala svoju namjenu, od mesa i iznutrica do kože koja se koristila za proizvodnju obuće pa do krvi od koje se izdvajala plazma najsuvremenijom tehnologijom. Ništa se nije bacalo.

Svečano otvorena 19.prosinca 1965.godine, tvornica je krajem 80-ih godina zapošljavala 6000 radnika od kojih samo u Petrinji njih 4300 koji su samodoprinosima izgradili pogon proglašen najljepšim na svijetu, po tehnologiji, kadru, čistoći i organizaciji. Najljepšim su ga vidjeli članovi američke inspekcije koja je obilazila tvornicu svaka tri mjeseca, s obzirom da su uvozili proizvode „Gavrilovića“ za potrebe svoje vojske.

Radnici su sami izgradili tvornicu stočne hrane u Petrinji, kapaciteta do 60 tisuća tona godišnje sa silosima. Radnici su razvili kooperaciju od Une do Turopolja za  150 tisuća svinja godišnje te su radnici imali ugovor sa 6000 kućanstava koja su te svinje hranila. Razvijena je vrlo brzo i poslovno – tehnička suradnja s PIK-om Belje i VUPIK-om te je osigurano 60 posto potreba pogona „Gavrilović“ za svinjama. Također, razvijena su tri reprocentra; za 60 tisuća komada odojaka, tri farme junadi sa 17 tisuća komada godišnje, 3000 hektara zemlje u svrhu proizvodnje silaže za tov junadi i potrebe farme junadi na Kosovu.

Edukacija, ulaganje, stvaranje

U najsuvremenijoj tvornici u Europi, koju je za njih projektirao Franjo Bahovac iz zagrebačkog studija „Plan“, konstantno se educirao kadar. Sama tvornica bila je izgrađena sa spojenim halama i doslovno su s jedne strane dopremane životinje predviđene za klanje, dok su s druge strane kamionima otpremani gotovi proizvodi put dvjestotinjak prodajnih mjesta diljem zemlje. Radnici su sami projektirali neke od strojeva koje su koristili u proizvodnji jer su stalno razmišljali kako ubrzati i učiniti boljim proces proizvodnje i konzerviranja. Tako su, primjerice, patent za stroj konzerviranja hrane, kojeg je projektirao Davor Škobić, otkupili Amerikanci, Nijemci, Englezi i mnogi drugi. Stalno promatrajući proizvodnju, sve nedostatke i prijedloge, radnici bi ih zajedno iznosili na sastancima te usvajali nova rješenja koja bi odmah i primjenjivali.

Uvijek s ciljem maksimalnog iskorištavanja svih sirovina, radnici nisu bacali ništa već su ‘otpadu’ našli namjenu pa su tako proizvodili obuću od kože goveda a od kosti se proizvodila visokoproteinska masa za tov svinja. U proizvodnji se, uistinu, ništa nije bacalo. Višestruko nagrađivani proizvodi, pak, nalazili su svoj put na vanjska tržišta tako da je tijekom 80 – ih „Gavrilović“ izvozio 30 posto proizvoda u 22 zemlje svijeta.

Lomljeno staklo u šunki

Kolektiv je 1989.godine odlučio dokapitalizirati pogon te izaći na svjetsku burzu dionica. Naručili su procjenu Ekonomskog instituta koji je istu napravio po narudžbi rukovodstva „Gavrilovića“ te ustvrdio – mesna industrija „Gavrilović“ sa svim nekretninama, robom, ugledom u svijetu i naručenim poslovima, pogonom i voznim parkom vrijedi 2 milijarde dolara. Radnici su te godine bili okrenuti pravnoj pretvorbi industrije iz SOUR-a u Holding d.o.o no nedugo nakon obavljene procjene, u „Gavriloviću“ se dogodio incident koji je šokirao sve radnike – kompletna pošiljka šunke za američko civilno tržište vraćena je natrag i otkazan je ugovor o suradnji. Naime – u šunki je pronađeno lomljeno staklo.

Đorđe Komljenović, koji je u novoj tvornici radio od njenog otvaranja pa sve do 1991.godine, sjeća se dan danas tog dana. „To nam je svima bio ogroman šok. Nikome nije bilo jasno što se događa jer nitko, ali baš nitko od nas ne bi tako nešto učinio. Svi smo voljeli svoj posao, svoju tvornicu i nitko to namjerno ne bi učinio. Slučajno to niti niste mogli napraviti jer nigdje u pogonu nije bilo stakla koje bi palo u smjesu. Danima smo bili tužni, u nevjerici, ogorčeni.“

No lomljeno staklo i otkazan ugovor o izvozu 6 tona šunke tjedno bila je, ispostavilo se ubrzo, tek najava crnih dana za radnike i pogon „Gavrilović“.

Promjena pravnog oblika

Tihom, mirnom i prirodnim bogatstvima okupanom Banijom, u zimi 1991. godine počeli su odjekivati uznemirujući zvukovi minobacača.

Mirise ukusnih proizvoda „Gavrilovića“ zamijenio je smrad spaljenih kuća i goveda a smijeh sretnih radnika ugušila je buka oružja i tenkova JNA koji su bili nadomak Petrinje. Ipak, kolektiv i rukovodstvo „Gavrilovića“ bilo je i dalje okrenuto izlasku na svjetsko tržište što kao SOUR (Složena organizacija udruženog rada, op.a.) nisu mogli učiniti.

S ciljem da postanu jedinstveni pravni subjekt, kolektiv 20. ožujka 1991. odlučuje pet poduzeća SOUR, „Gavrilović“-a spojiti u jedno te osnovati novo poduzeće – „Gavrilović“ Holding d.o.o. Petrinja.

Novoosnovano poduzeće „Gavrilović“ Holding d.o.o. Petrinja pak tih pet poduzeća razdjeljuje na devet od kojih, već nekoliko mjeseci kasnije, pet odlazi u stečaj. Još u siječnju 1991. predsjednik poslovnog odbora „Gavrilovića“ Borislav Mikelić otišao je u Beograd da bi 15. veljače u 14 sati i 27 minuta poslao faxom svoju potpisanu neopozivu ostavku. Njegovo mjesto 5.veljače preuzima Mladen Mikulić i biva prvim direktorom Holdinga dva mjeseca kasnije.

Zaključno s 9.travnja 1991., spojeno je svih pet poduzeća u jedno dok je 14 dana kasnije održana i prva sjednica skupštine Holdinga.

Tadašnjem Okružnom privrednom sudu u Petrinji predaje se 29.travnja zahtjev za upisom svih nekretnina i imovine „Gavrilovića“ na novoosnovani Holding, no rat je zaustavio sve, a upis do dan danas nije učinjen i sve još uvijek „visi u zraku“. Upravo ovu činjenicu Georg Gavrilović iskoristio je kao povod arbitražnom procesu protiv Hrvatske jer nikada u 27 godina nije uspio upisati imovinu nekadašnjeg SOUR „Gavrilovića“ na poduzeća koja je on sam osnovao nakon 1991.

Dolazak rata i Georga Gavrilovića

Tih mjeseci, rukovodstvo Holdinga komuniciralo je, uspješno, s kabinetom premijera Franje Gregurića i uspijevalo isplatiti četiri plaće radnicima, pokrenuti dio proizvodnje i imati stabilnu bilancu. Iz nekog razloga, ta je komunikacija ubrzo prestala i tadašnja je Agencija za restrukturiranje i razvoj, sa Zdravkom Mršićem na čelu, preuzela daljnju komunikaciju s Holdingom a na tragu nalaženja rješenja za pomoć mesnoj industriji u problemima.

Dana 12. srpnja, spomenuta Agencija donosi „rješenje o uvođenju Upravnog odbora u poduzeće „Gavrilović“ Holding d.o.o. Petrinja kao mjeru zaštite društvenog kapitala“ što je značilo – raspustili su postojeći i imenovali novi Upravni odbor.

Tako su od 24.srpnja 1991. o budućnosti Holdinga odlučivali: Davor Trgo, Petar Grgin, Mladen Mikulić, Lovorka Penavić (PBZ), Tomislav Radovanović (Zagrebačka banka), Josip Živković i Jovan Drobnjak.

Posljednjeg dana mjeseca srpnja taj upravni odbor odlučuje pokrenuti proces pretvorbe do 30.rujna, stvoriti sanacijski plan do kraja kolovoza i uknjižiti svu imovinu „Gavrilovića“ na „Gavrilović“ Holding, no tada se, unutar nekoliko dana, događa okret u drugome smjeru i 14. kolovoza, bez ikakvih zakonskih pretpostavki, odlučuju nad pet poduzeća pokrenuti – stečaj.

Radnica Štefica Škobić i danas se jasno sjeća tih dana. „Ništa nismo znali što se događalo tih dana, u lipnju se pojavio Slavko Degoricija s Davorom Trgom, pozvao rukovodstvo na sastanak ali nama nitko nije ništa rekao. Samo smo doznali kasnije kako je na sastanku rekao da postoji mogućnost da Boro Mikelić iz Beograda preko Genexa i Jugobanke stavi hipoteku nad „Gavrilović“ i kako je najbolje da se proglasi stečaj. Mi uvjeta za stečaj nismo imali jer smo radili bolje i od „Podravke“, a to je i Agencija za restrukturiranje i pretvorbu potvrdila u svom očitovanju.“ Godinama naviknuti na zajedničko odlučivanje o svemu što se ticalo njihove tvornice, radnici su tih dana, u proljeće i ljeto 1991., odlazili na posao ne samo potpuno neinformirani, već i riskirajući vlastite živote jer rat je sve brže i glasnije gutao sav dotadašnji život Banske Hrvatske.

Već 21.kolovoza 1991. pokrenut je stečaj nad pet od devet poduzeća „Gavrilović“ Holdinga d.o.o. Petrinja i otvorena su vrata ulasku Georga Gavrilovića, tada siromašnog domara austrijskog veleposlanstva, u najmoćniju mesarsku industriju u Europi.

Prva privatizacija u prvim danima rata

Uoči odluke upravnog odbora novonastalog Gavrilović Holdinga o pokretanju stečaja nad pet poduzeća, Josipa Kožić (16) iz Gornje Budičine pokopana je kao prva žrtva agresora na području Banske Hrvatske, ubijena na kućnom pragu.

Život uz Kupu nepovratno se promijenio. Dani su bili ispunjeni sastancima međustranačkog odbora Narodne zaštite, organizacijama seoskih i kvartovskih straža te osnivanjem prve postrojbe Zbora narodne garde Petrinja pod zapovjedništvom Željka Adžage.

Točno 16 dana prije pokretanja stečaja Gavrilović Holdinga, u zloglasnu je vojarnu „Vasilj Gaćeša“ dovedeno 700 rezervista uz postojećih 800 koliko ih je tamo živjelo i radilo pod zapovjedništvom Slobodana Tarbaka.

Radnici Gavrilovića u to vrijeme,  iako nisu primili već četvrtu plaću, svakodnevno su dolazili na posao u tvornicu. Rat je bio sve glasniji i opipljiviji a svakim novim danom rasla je neizvjesnost o sudbini tvornice i samog grada Petrinje. U srijedu 21. kolovoza upravni odbor ‚Gavrilović Holdinga‘ pokrenuo je stečaj nad pet od njegovih devet poduzeća. Istog je dana svim prodajnim mjestima poslana Okružnica s naputkom kako se utržak krajem dana više ne uplaćuje u tadašnji SDK već se osobno predaje osobama koje će po njega doći.

Nemalo začuđene prodavačice doslovno su od tog dana rukama vadile utržak iz blagajni te ga polagale u platnene vreće koje su donosili neuniformirani muškarci bez ikakve istaknute identifikacije, ne ostavljajući nikakve potvrde.

Dva dana nakon pokretanja stečaja, u petak 23. kolovoza, sjedište ‚Gavrilović Holdinga‘ prebačeno je iz Petrinje u Ilicu 8 u Zagreb a Georg Gavrilović već je tada zauzeo službene prostorije „Gavrilovića“ u Ilici 8 sa svim inventarom i dokumentacijom koja se tamo nalazila.

Upravo u Ilicu 8 donošene su, svake večeri, vreće pune novca sakupljenog po prodajnim mjestima. Tadašnji SDK zatvorio je krajem kolovoza žiro – račune u Sisku i otvorio nove za ‚Gavrilović Holding‘.

Uzmi danas, plati kad imaš

Od 23. kolovoza, Georg Gavrilović je uputio sve partnere ‚Gavrilovića‘ neka potraživanja Gavrilovića uplaćuju na račun u Zagrebu, dok dugovanja Gavrilovića prema kooperantima sva prebacuje na račun u Sisku te je tako od samog početka financijski opterećivao novo poduzeće ‚Gavrilović Holding‘.

U nedjelju 25. kolovoza Baniju je, odjeven u maskirnu odoru, obišao predsjednik Tuđman, dok je u ponedjeljak Vlada započela mobilizaciju. Georg Gavrilović još uvijek nje potpisao nikakav ugovor niti dobio ikakav dokument kako je vlasnikom ičega od mesne industrije ‚Gavrilović Holding‘.

U rujnu je palo Kijevo, Europska zajednica prihvatila je „Deklaraciju o nepovredivosti granica“, a predsjednik Predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić naredio je jugo – vojsci ‘neka se izvoli povući u kasarne unutar 48 sati’ što je zapovjednik JNA Kadijević odbio. Po isteku tih 48 sati, u subotu 14. rujna, blokirane su sve kasarne u Hrvatskoj. Vlada nacionalnog jedinstva sa sindikatima je dogovorila moratorij na štrajkove a dok je u Zagrebu oglašena prva zračna opasnost, počeo je opći napad na Vukovar.

U Zagrebu, prodajno mjesto Gavrilovića u Tkalčićevoj 7 tih je dana postalo mjesto građevinskih radova; iznosile su se police, škrinje i hladnjaci, a vrlo skoro taj je prostor i prodan.

Georg i generali JNA

Slobodan Tarbak iz vojarne početkom je rujna započeo granatiranje Petrinje i rat je u ovom gradu postao svakodnevica. Radnici su odlučili spašavati što se spasiti može i iz tvorničkog je kruga tako krenuo odvoz voznog parka koji se sastojao od preko stotinu kamiona. Uspjeli su spasiti i pet tisuća komada pršuta te dvije tone čajne kobasice te ih otpremiti za Zagreb. Svakoga su dana i dalje odlazili na posao ali bivalo je sve jasnije kako to vrlo skoro više neće biti moguće. U Petrinji, u ponedjeljak 16.rujna 1991., osoba od Georgovog povjerenja Tomislav Đorđević koji je doslovno živio u tvornici i nije se iz nje micao, pozvao je radnike da im isplati zaostale plaće. Otkako je početkom rujna došao u tvornicu, Tomislav Đorđević nije dopuštao niti snagama tadašnjeg Zbora narodne garde da se zadržavaju u blizini govoreći im, kako su nam prenijeli svjedoci, „da jugo – vojska neće napasti ukoliko u tvornici ne bude nitko naoružan“. Oko 11 sati, kada je oko 700 radnika došlo u tvornicu – okružili su ih vojnici i tenkovi JNA. Ono što se tada dogodilo svježe je u sjećanjima svih Petrinjaca i dan danas. „Goloruke su nas okružili tenkovi i vojska, naše kolege i prijatelje, maltretirali ih, ubijali te odvozili hranu iz tvornice. Prijatelju Stjepanu Komesu, koji se rukovao s predsjednikom Tuđmanom, Jugoslav Vidić mesarskim je nožem odrezao ruku te ga ostavio da iskrvari i umre u mukama…“ svjedoče mnogi. Tog istog ponedjeljka 16. rujna, Georg Gavrilović bio je na Zagrebačkom Velesajmu na štandu „Gavrilovića“, sjećaju se mnogi očevici koji su se tog dana i sami zatekli na Jesenskom Velesajmu. Štefica Škobić:“U isto vrijeme, na otvorenju Zagrebačkog Velesajma, na našem je štandu Georg sjedio s oficirima JNA i Mirjanom Štokić, znao je sve što se događa i nastavio je piti i jesti.

Moj je suprug Davor bio potpredsjednik SOUR – a za tehnologiju i tog je ponedjeljka u jednome danu tri puta izbjegao smrt i uspio izvući živu glavu. Georg je točno znao što se događa jer je stalno bio na telefonu i Tomislav Đorđević mu je sve javljao što se zbiva u okrugu tvornice.“

Većina radnika uspjela je izbjeći tragediju i to upravo zahvaljujući šteti na spremniku amonijaka u kojem je bilo 87 tona ove opasne tekućine, a koji se zapalio usred pucnjave.

Unatoč kaotičnim i po život opasnim okolnostima, Petar Trkulja s kolegama je uspio spriječiti ekološku katastrofu te sanirati požar i štetu koja je nastala na spremniku.

„Rat je prilika koju ne smijemo propustiti“

Petrinja 19.rujna trpi avionske napade te se broj civilnih stradanja povećava na preko dvjesto. Zapovjednik 4. bojne 1.Gardijske brigade Drago Horvat naredio je povlačenje hrvatskih snaga iz centra Petrinje u kojoj su se borbe tih dana vodile za svako dvorište i svaku kuću. Pakirajući stvari koje su mogli ponijeti sa sobom i put Zagreba krenulo je nekoliko tisuća stanovnika Petrinje.

U Zagrebu, pak, javnošću je odjeknula navodna izjava tadašnjeg predsjednika Sabora Žarka Domljana, kojeg do danas prozivaju kao autora rečenice „kako je rat prilika koja se ne smije propustiti“. U to vrijeme, naime, Žarko Domljan bio je suprug Georgove sestre Marijane Gavrilović.

Petrinju je okupator zauzeo 21. rujna. Radnici su stigli u Zagreb i po prijašnjem se dogovoru okupili u svom sjedištu u Ilici 8.

U sveopćoj gužvi, tražeći međusobno vijest o kolegama koji još nisu pristigli u Zagreb, u ponedjeljak 23. rujna doznaju vijest koja ih dodatno šokira – stečajno je vijeće na prijedlog stečajnog upravitelja Slave Borasa donijelo rješenje kojim dozvoljava prodaju pet poduzeća Gavrilović Holdinga.

Petar Trkulja se sjeća:“Nismo znali gdje ćemo spavati ni mi ni djeca, iz sata u sat smo se organizirali, dogovarali, kako i kamo. Predložio sam da se prodaju oni pršuti koje smo spasili pa da se podijeli radnicima, ali pršuti su nestali.

Pomagali smo jedni drugima i stalno tražili nove informacije o kolegama – tko je živ, tko je stigao u Zagreb, a koga još nema i gdje su. I u toj gužvi doznajemo kako nam Gavrilović ide u prodaju. Kome? Tko kupuje našu tvornicu dok padaju granate po Petrinji? Zašto? Pa bili smo jači od Podravke, ni za stečaj nismo imali uvjete, kakva prodaja? To su bili nevjerojatno teški dani. Možete li zamisliti kakav nam je šok bio kada smo u Večernjaku, pet dana kasnije, vidjeli mali oglas o prodaji pet poduzeća registriranih u Zagrebu. Nitko nije znao za Gavrilović iz Ilice 8 – svi su uz ime tvornice vezali Petrinju.Nije ni čudo da se nitko, osim Georga, nije odazvao prodaji. Sve je bilo planski osmišljeno i izvedeno, to je jasno.“

Po tadašnjim zakonima, bez odobrenja ministarstva Vanjskih poslova, strani državljani nisu mogli kupovati imovinu na području Republike Hrvatske.

Ipak, bez da je MVP ikad zaprimio takav zahtjev, Georg Gavrilović tog je 11. studenog, uz potpis Slave Borasa, stavio svoj potpis na ugovor sastavljen na tri stranice i kupio za 3,3 milijuna maraka 2 milijarde vrijednu industriju.

Do danas, ipak, nitko nikada nije vidio potvrdu uplate.

Autor:Iva Anzulović/7Dnevno/26. svibnja 2017.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.