Donosimo nove podatke o velikoj ustaškoj pobjedi nad četnicima u bitci kod Lijevča polja – 1. dio

Autor: Ante Junaković

Sukoba ustaša i četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovim područjima bilo je bezbroj, a obrazovni sustav nudio je ili tek nudi priče o sedam neprijateljskih ofenziva. Do kapitulacije Italije, četnici su često znali "zakuhati" bitku pa potom pobjeći pod zaštitu Talijana, a ustaške snage tu su bile nemoćne.

Priča o bitci na Lijevča polju, krajem Drugog svjetskog rata, bitci ustaša i četnika u kojoj su četničke formacija doživjele teški, nezapamćeni poraz ima svoje brojne verzije, a najveći dio javnosti svaka priča i svaka verzija iste priče – iznenađuje! Tim više jer se desetljećima u obrazovnim sustavima, i pod starim jugoslavenskim režimom ali i danas, kriju brojni detalji iz krvavih događaja na ovim prostorima od 1941. Do 1945. Godine.

O bitci na Lijevče polju malo se zna, jer su se ljudi zatupljivali jednim te istim pričama o Zelengori, Kozari, Sutjesci, Neretvi, kao da se u isto vrijeme ništa drugo nije događalo. Složenost situacije na balkanskom području, u kotlu naroda, nameće samo jedan zaključak. Komunistička, partizanska istina bila je jedina poželjna, sve ostalo skrivano je pod tepih, pa čak i pod prijetnjom smrtne ili zatvorske kazne.

Povjesničari, također, u službi državnih vrhova i ustanova od te teme su bježali, podatke o događajima o kojima nismo učili čuvali su malobrojni svjedoci i entuzijasti. Koji su obično nazivani šarlatanima i revizionistima.

No, bitka na Lijevče polju nedaleko Banja Luke uistinu se dogodila i bila je iznimno krvava, dugotrajna, žestoka i napeta. I od te činjenice se ne može pobjeći. Oni koji zagovaraju jednostavnost opisa situacije u Drugom svjetskom ratu tu bitku nazivaju ne samo nebitnom nego umanjuju i njen opseg, sve u cilju zagovaranja teze da se ustaše i četnici nisu uopće sukobljavali.

S druge strane, nekima podaci o uistinu impresivnom opsegu bitke služe za razračunavanje s četničkim pokretom, što donekle može imati smisao, no takva objašnjenja isto su prejednostavna.

No, što se više spominje opis i tijek bitke, što se više analizira situacija i odnosi za vrijeme WW2 na ovdašnjim prostorima to je jasnije da se ništa iz tog vremena ne može objašnjavati – laički. Kako se to već činilo šezdesetak godina.




Bitka je, dakle, bila s golemim ljudstvom i žrtvama s obje strane, u bitci je bio i pobjednik i poraženi, a dogodila se pred kraj rata pa zbog te činjenice sama pojava takvih borbi može djelovati ne samo iznenađujuće nego i zanimljivo.

Za četnički pokret priča o bitci na Lijevče polju donosi mnoge neugodne spoznaje. Ne samo zbog katastrofalnog poraza četnika, nego i zbog prethodnih trvenja među četničkim zapovjednicima što je i dovelo uopće do određenih pokreta jedinica i njihovog razbijanja. Uostalom, na suđenju Draži Mihajloviću, vođi četničkog pokreta dalo se čuti zanimljivih stvari o bitci na Lijevče polju.

Pred sudom u Beogradu 1946. Godine Draža Mihajlović je u svom svjedočenju govorio:




„Sporadične borbe, mi četnici smo nastavili i sljedeće 1945.godine. U toj godini, početkom travnja, Lijevče polje postalo je najtragičnije srpsko stratište, čemu sam i ja donekle krivac. Zadržavajući pored sebe majora Pavla i njegovu vojsku, slijepo vjerujući u skorašnje iskrcavanje saveznika na obale Jadrana. Moj nesuđeni nasljednik major Đurišić, uzdajući se u podmetnutog i pokatoličenog Crnogorca Sekulu Drljevića, prešao je noću, između 2. i 3. travnja 1945. godine, rijeku Vrbas, a potom neoprezno stigao u prazno Lijevče polje, svoju nesuđenu stepenicu za spasonosnu Sloveniju. I dok je u kratkom predahu prebrojavao ljudstvo i vršio pripreme za pokret, ustaški generali Metikoš i Maks Luburić, napali su ga s leđa, svom žestinom… Tako se žedno Lijevče polje napojilo krvlju iz tijela naše pospane i glađu iznurene djece. Od četrdesetak tisuća nevinih duša, uspjelo je da se spasi i pobjegne prema Kordunu najviše njih tisuću. Zarobljeni Pavle Đurišić odveden je u kazamate Stare Gradiške, 20. travnja. Ugledavši u zatvorskim prostorima svog krvopiju Luburića, moj crnogorski komandant istrčao je na balkon i iz sve snage pozvao svoje porobljene ljude da se dokopaju oružja i bore do posljednje kapi krvi. Među dvadesetak ustaša koji su se tada bacili na čeličnog majora bila su oba komandanta sa Lijevča polja. Dva dana prije konačne kapitulacije Njemačke (7. maja 1945.) završen je poslednji čin tragedije ovog polja, zalivenog srpskom krvlju. Tog dana pogromski ustaški logor i usijane jasenovačke peći progutale su krupnu figuru rodoljubivog otadžbinskog četničkog pokreta, majora Pavla Đurišića… Bila je to tragedija baš kao i na Kosovo polju“.

Tako je na svom suđenju zborio Draža Mihajlović, vođa četničkog pokreta. Ni u tom trenutku nije izdržao i u cijelu priču dodao je elemente mitova, jer njegove rečenice što se događalo za vrijeme i nakon bitke nisu uopće točne.

O sukobu ustaša i četnika na Lijevče polju dalo se čuti nedavno kada se u Srbiji potakla sveobuhvatna akcija oko rehabilitacije četničkog generala Draže Mihajlovića. Nakon što su se oglasili i neki naši političari – bitka na Lijevče polju konačno je postala zanimljiva i našoj javnosti. Naime, potaknut posvemašnjom rehabilitacijom vođe četničkog pokreta Draže Mihailovića u današnjoj Srbiji, oglasio se i bivši hrvatski predsjednik Stipe Mesić. Pokazujući otvoreno svoje neslaganje s rehabilitacijom četničkog zločinca, Mesić je pokazao i svoje neznanje i neupućenost glede tematike – Drugi svjetski rat na ovim prostorima – što je njegovim izjavama dalo dimenziju neistine.

Rekao je tako Mesić da “rehabilitacija Mihailovića pothranjuje pobornike ustaštva”, ističući pritom “kako se ustaše i četnici praktički nisu sukobili od 1941. do 1945. godine, aludirajući tako na staru tezu o saveznicima u zločinu” i zanemarujući neke povijesne činjenice kojih se u priči oko Drugog svjetskog rata valja dohvatiti.

To što je, primjerice, na suđenju u Beogradu 1946. godine Draža Mihailović za bitku na Lijevče polju rekao da je to za „srpsku vojsku bilo – “novo Kosovo polje” Mesića ne zanima. Za njega sukoba nije bilo, zalud priče o bitkama na Drini, Ozrenu, Udbini i gdje već ne.

Ipak, potpuna je neistina da se ustaše i četnici nisu sukobljavali na području koje je obuhvaćala NDH! problem je u tome što su se naši povjesničari desetljećima trudili objašnjavati događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata po uzusima samo jedne istine, partizanske i revolucionarne.

Sukoba ustaša i četnika za vrijeme Drugog svjetskog rata na ovim područjima bilo je bezbroj, a obrazovni sustav u bivšoj državi, a okrnjeni i u ovoj, nudio je ili tek nudi priče o sedam neprijateljskih ofenziva, kao da se u međuvremenu za isto vrijeme praktički baš ništa nije događalo.

Ne ulazeći u namjeru rehabilitacije jednog ili drugog pokreta valja istaći da su se ustaše i četnici sukobljavali često, a u povijesti njihovih borbi ima i bitaka koje su po obimu, snagama koje su sudjelovale, ali i žrtvama bile goleme, doslovce krvave do koljena.

Dok se nije dogodila kapitulacija Italije, četnici su često znali “zakuhati” bitku pa potom pobjeći pod zaštitu Talijana, a ustaške snage tu su bile nemoćne jer im je bilo zabranjeno ulaziti u talijansku okupacijsku zonu. No četnici su prve velike poraze doživjeli još 1941. godine kad je ustaška Crna legija čistila prostor oko rijeke Drine, sukobljavajući se i s četničkim i s partizanskim snagama. Upućeniji u zbivanja za vrijeme Drugog svjetskog rata znaju za borbe ustaša i četnika na planini Ozren, oko Sarajeva, Udbine, pa i u Bosanskoj posavini, Lici. Sukoba je bilo na sve strane, a iz ustaške dokumentacije dalo se jasno nazrijeti kako su četnici ujutro znali biti četnici, a navečer – partizani.

U borbama kod Foče, Bugojna i Travnika silnih žrtava je bilo na obje strane. U kaosu koji je vladao često su ustaše u borbama protiv četnika znali biti zaustavljani od Nijemaca, opet na inicijativu Talijana, a i kod četnika se događao raskol, skupina jednih odmetnula bi se od drugih, što je na kraju znalo rezultirati velikim, doslovce kobnim porazima od ustaša, no o tome kasnije.

Pred kraj rata kada su se strane mijenjale gotovo pa svakodnevno ustaše su vodile borbe i s četnicima i s partizanima, makar će neki srpski povjesničari tražiti i činjenice da su i partizani znali surađivati s ustašama, sve u cilju zatiranja četničkog pokreta što je Titovim partizanima bila nasušna potreba kako bi spriječili povratak kralja u Beograd.

Došlo je tako i do najveće bitke ustaša i četnika, u ožujku i travnju 1945. godine, bitke na Lijevče polju, na golemoj ledini kod Banja Luke. Gdje su se sukobile regularne snage NDH s gomilom četnika u povlačenju prema Sloveniji. Da bi se razumjelo otkud toliko četnika na malom prostoru, valja poznavati okolnosti tog razdoblja. U čestim razmiricama i nesuglasicama kod četnika, o čemu je na svom suđenju govorio Draža Mhajlović, došlo je i do izbjegavanja naređenja, zapravo do samoinicijativa lokalnih zapovjednika, pa su se tako mnoge četničke snage povlačile preko NDH, no za tako nešto morali su zatražiti i dozvolu.

Činjenica jest da su se dozvole izdavale, uz Pavelićeve uvjete poput cijepljenja i šišanja, kao što je činjenica da su se dozvole za prolazak preko teritorija NDH od strane četnika zloupotrebljavale, pa su ti isti četnici pri povlačenju činili masovne zločine, na koje je nekad uslijedila i reakcija. Tako je došlo i do bitke na Lijevče polju u smiraj Drugog svjetskog rata.

Četnici pod zapovjedništvom Crnogorca Pavla Đurišića povlačili su se prema zapadu, dakle preko teritorija NDH i zaustavili se nakon niza masakara po hrvatskim i muslimanskim selima u sjevernozapadnoj Bosni. Kod ustaša, tako je navodila poslijeratna ustaška emigracija, pojavila se bojazan da četnici planiraju naglo zaokrenuti i ući u Zagreb čim hrvatski glavni grad napuste Nijemci. I tako se potom predstaviti kao osloboditelji. K tome, četnici se nisu libili činiti zločine i ustaše su se brže-bolje morali organizirati, iako su i sami bili “zabavljeni” organizacijom povlačenja prema zapadu.

Gotovo desetodnevna bitka završila je posvemašnjim četničkim porazom. Gubici četnika bili su golemi: sedam tisuća mrtvih, pet tisuća zarobljenih i pet tisuća vojnika koji su dezertirali. Usto je gotovo cjelokupna četnička regimenta iz Crne Gore, pod vodstvom Sekule Drljevića, prešla na stranu ustaša. Opseg bitke u kojoj su partizani dahtali za vratom četnika i pustili ih u ustašku klopku, što i te kako mori srpske nacionaliste, zorno pokazuje kako je notorna neistina, uz sve prethodne sukobe ustaša i četnika, da u četiri godine Drugog svjetskog rata sukoba među njima nije bilo. A kamoli da su bili saveznici, što nam serviraju neki naši političari.

No, kada su se događaji iz Drugog svjetskog rata pomno skrivali od svih nas, nije ni čudo da ni današnji gorljivi pobornici ustaškog pokreta ne znaju za ovu bitku. Jednostavno, ta je bitka bila skrivena u tumačenju povijesti kroz nekoliko desetljeća, pa je svako čuđenje na tijek i obim ove bitke u najmanju ruku i očekivano. Međutim, ne može netko lakonski utvrditi da ustaše i četnici nisu ratovali, a još je k tome pretendirati da bude renomirani političar.

U slijedećem nastavku pročitajte tijek bitke na Lijevča polju u travnju 1945. godine.

Autor:Ante Junaković
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.