Dokumentrni video film: Bruno Bušić – Život, djelo i mučko ubojstvo

Autor: Bože Vukušić

autori filma htjeli su poljuljati, raskrinkati postudbaški establishment koji je bio, a i danas jest, umrežen u sve društvene strukture.

Zapovjednik vojnih postrojbi za posebne namjene Ante Roso, danas general zbora u mirovini, izdao je početkom 1992. zapovijed o ustrojavanju Satnije 'Knez Branimir'. Službeno je ustrojena 13. lipnja u Gradcu kod Posušja, ali je na izričit zahtjev dr. Franje Tuđmana preimenovana u Pukovniju 'Ante Bruno Bušić' (koja će s vremenom prerasti i u brigadu).
Na tragu inicijative da je potrebno hrvatsku javnost, osobito mlađe naraštaje, što detaljnije upoznati s djelovanjem Brune Bušića i afirmirati njegove teze o borbi za hrvatsku samostalnost, u Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava RH rodila se zamisao o snimanju dokumentarnog filma. Nositelji ideje bili su prvi predsjednik Komisije Vice Vukojević i tajnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika Branko Vidaček.

Kad je dogovor postignut, scenarij je na temelju tekstualnog predloška vanjskog suradnika Komisije Bože Vukušića napisao bojnik HV-a Andrija Popović, tadašnji pomoćnik za informativno-političku djelatnost (IPD) zapovjednika Južnog bojišta generala Janka Bobetka. Za scenarij je korišten materijal koji je prikupila Komisija iz raznih izvora, uključujući tajne, dotad neistražene arhive Udbe i stranih policija.

Redateljske se palice primio Nikola Babić, a film se dijelom radio u konspiraciji i pod posebnim sigurnosnim režimom jer su stizala ozbiljna upozorenja da se pripremaju sabotaže. U otežanim uvjetima snimanje se razvuklo do sredine rujna 1992. godine, tako da je film dovršen – nakon montaže i sinkronizacije – tek na dan javne promocije 15. listopada.

Potpora dr. Tuđmana

Film o Bruni Bušiću, naravno, nije mogao biti snimljen, a kamoli javno prikazan bez potpore dr. Franje Tuđmana. Predsjednik države bio je izvještavan o svim fazama produkcije, nijednog se trenutka nije usprotivio planiranoj objavi imena suradnika Udbe, a i organizirao je prezentaciju završne radne verzije filma za cjelokupni državni vrh 13. listopada. O događaju svjedoči scenarist Andrija Popović:

– Sastanak je bio zakazan za nedjelju u 12 sati kod predsjednika Tuđmana. Bio sam pozvan zajedno s redateljem filma Nikolom Babićem. S nama je pošao Bože Vukušić, a gore je već bio Vice Vukojević. Kad smo na ulaznim vratima prošli proceduru sigurnosne provjere i našli se u velikoj dvorani Predsjedničkih dvora, zaprepastih se kad sam shvatio da je u toj velikoj dvorani bio poredan u nizu cijeli državni vrh. Bili su tu svi: Manolić, Šušak, Vrdoljak, Šeks, Milas i drugi. Bio je tu i predsjednikov sin Miroslav, zatim Markica Rebić – koje posebno pozdravih jer smo se još od prije poznavali. Negdje iza 12 sati u dvoranu je iznenada onako žurnim korakom ušao predsjednik Tuđman.
Rekonstrukcija Bušićeva ubojstva je ukazala na onodobnu nepobitnu ulogu i odgovornost ne samo vrhova tajne policije, nego i političkih vrhova Hrvatske i Jugoslavije jer policijski nije mogao raditi bez blagoslova političkoga vrha. Bila je to uistinu tema koja je tražila ozbiljniji pristup s neizbježnim učinkom spirale – čega su gotovo svi nazočni bili svjesni, a mnogi su se vrlo moguće i bojali, što se dalo primijetiti na njihovim ozbiljnim licima. Filmom se htjelo isprovocirati to neizbježno pitanje od kojeg se stalno bježalo. Manolićevo lice nije odavalo nikakvo unutarnje stanje. Tijekom tih nekoliko najbitnijih minuta filma nije se ni trgnuo, iako sam znao i osjećao da je on općenito protiv toga da film izađe u javnost. Iz profila je djelovao poput mumije staroga indijanskog poglavice.
Profil predsjednika Tuđmana također nije odavao neko posebno emotivno stanje. No on je bio življi. Na njega sam se posebno usredotočio u trenutku kad je u filmu bilo govora da je on, unatoč tomu što mu je oduzeta putovnica i pravo javnog nastupanja, tajno boravio u inozemstvu kada se kriomice sastao s domobranskim pukovnikom Ivanom Babićem, a s kojim je raspravljao i razmijenio mišljenje o svim aspektima borbe za stvaranje samostalne hrvatske države. Ovo je bilo posebno uvijeno, jer se pod sintagmom ‘svih aspekata borbe za Hrvatsku’ zapravo krila i mogućnost oružane borbe, što je spominjao i Bruno Bušić koji je smatrao da Hrvati nikad bez oružja neće moći dobiti svoju državu. U biti je i bio u pravu.
(Bože Vukušić: Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva, Klub hrvatskih povratnika iz iseljeništva, Zagreb, 2002.)

Kad je projekcija završila, prvi se za riječ javio Josip Manolić. Izjasnio se protiv filma, navodeći kao razlog to što otvara pitanja o odgovornosti za poratne zločine i eksplicitno proziva nekoliko uglednih javnih osoba zbog agenturne povezanosti s Udbom. Zaključio je da bi javno prikazivanje moglo produbiti podjele u hrvatskom narodu. Nakon Manolića, pomislivši da njegovo mišljenje dijeli i dr. Tuđman, filmu su se usprotivili još neki visoki državni dužnosnici. Najglasniji je bio ravnatelj Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) Milovan Šibl. Predsjednik Tuđman prekinuo ga je naglasivši da priča o nečemu što mu je slabo poznato, a potom će jednako tako ušutkati i ravnatelja Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP) Smiljana Reljića. Manolićev kadar Reljić, inače, ime je dobio po stricu, nekadašnjem komesaru partizanskoga Drniškog odreda (istodobno je komesar Kninskog odreda bio zloglasni Simo Dubajić).




Ali, nakon što su se i ministar obrane Gojko Šušak i Miroslav Tuđman izjasnili protiv filma, predsjednik je demonstrativno ustao i doslovce rekao: Moje je mišljenje da film neće izazvati podjele u narodu, nego upravo obrnuto. Film treba prikazati. Nato je Manolić dobacio: U tom slučaju treba izbaciti Cesara (dr. Ivan Cesar, predsjednik Hrvatske kršćanske demokratske stranke i tadašnji ministar bez portfelja u Vladi RH – op.a.). Tuđman se okrenuo prema njemu i ljutito ga upitao: Kako se Cesar mogao iskandidirati za predsjednika države, a da ja nisam znao da je bio suradnik Udbe?
Nakon što je dr. Tuđman jasno izrekao svoje stajalište, pojedinci su počeli toliko hvaliti film da je i predsjedniku i autorima ubrzo postalo neugodno.

Predsjednik je Tuđman prije projekcije proučio i odobrio dokumente koji su u filmu trebali razotkriti više poznatih javnih osoba kao suradnike Udbe. Ne samo apostrofiranog Cesara, nego i ondašnjeg pomoćnika tajnika HDZ-a za iseljeništvo Tomislava Sedlu, ravnatelja Zagrebačke filharmonije Ivana Cerovca te emigranta iz Pariza Nevena Baričevića, u međuvremenu preminulog.

Dr. Cesar od 1960. je radio za Centar SDS-a Zagreb pod pseudonimom Branko. Iz Udbinih izvješća sastavljenih temeljem njegovih dojava može se zaključiti da je bio zloćudan i beskrupulozan – nije mario za posljedice! Zahvaljujući njegovoj denuncijaciji praćeni su, a potom i uhapšeni Tvrtko Miloš, Đuro Perica, Branko Vidaček i još desetorica sudrugova pod optužbom da su 17. rujna 1975. postavili bombu u Paromlinskoj ulici u Zagrebu – s namjerom likvidacije Josipa Broza Tita! Petorica njih osuđena su 18. lipnja 1976. na smrt, a šestorica na dugogodišnje zatvorske kazne. Osuđenima na smrt kazna je na kraju zamijenjena u 20-ogodišnju robiju.
Cesar je očigledno prije prikazivanja filma saznao da se priprema njegovo javno torpediranje, pa je u ljeto 1992. započeo pregovore s predsjednikom Hrvatske demokratske stranke (HDS) dr. Markom Veselicom o ujedinjavanju stranaka – s ciljem stvaranja političkog kišobrana protiv optužbi za doušništvo.




Tomislav Sedlo emigrirao je 1965. u Njemačku. Početkom sedamdesetih, zajedno s Velimirom Tomulićem, u Frankfurtu je osnovao fantomski Savez hrvatskih komunista u inozemstvu (SHKUI). Tvrdili su da ih podupire SSSR te da blisko surađuju s partijskim vodstvom Hrvatskog proljeća. No Savka Dabčevič Kučar u svojim je memoarima označila Tomulića kao provokatora i agenta Udbe kojeg je prevrbovala jedna strana služba (Savka Dabčević – Kučar: ‘71. – Hrvatski snovi i stvarnost /I-II/, Inerpublic, Zagreb, 1997.). Uistinu, ispostavit će se da je Tomulić radio (i) za američku vojno-obavještajnu službu, a nakon umirovljenja početkom devedesetih prošloga stoljeća izrađivao je elaborate za predsjednika HSP-a Dobroslava Paragu pod egidom kako srušiti Tuđmana i preuzeti vlast u Hrvatskoj.
Dobojski centar Udbe vodio je Sedlu kao suradnika pod pseudonimom Orland, ali je on krajem osamdesetih pristupio HDZ-u. Uz Manolićevu pomoć postao je stranački tajnik za iseljeništvo, a moćni će ga Joža pogurati i na mjesto otpravnika poslova u Moskvi. Sedlo je navodno bio u dobrim odnosima s tadašnjim ruskim ministrom vanjskih poslova Andrejem Kozirevim koji će, znakovito, 1996. biti primoran podnijeti ostavku zbog optužbi da je agent CIA-e.
Uvidom u dokumente iz filma predsjednik Tuđman je i prije projekcije bio sumnjao da Manolić koristi bivše suradnike Udbe mimo njegovog znanja, a ponekad i protivno njegovim interesima. Te večeri, nakon što je državnom vrhu prezentiran predfinal dokumentarnog filma o Bruni Bušiću, dr. Tuđman ostao je u dužem razgovoru s Manolićem. A nakon Jožina odlaska zamišljen je, bez riječi, sjedio više od sat vremena za radnim stolom. Na izlasku iz Predsjedničkih dvora rekao je tajnici Zdravki Bušić:

– Joža i ja smo se sukobili. Večeras je započeo naš rastanak.

Dramatični 16. listopada 1992.

Film treba prikazati – ponovimo riječi dr. Tuđmana. Dne 15. listopada promotivno je prikazan u hotelu Intercontinental (danas Westin) pred više stotina uglednika. Iste večeri, predsjednik Tuđman sazvao je još jedan sastanak najužih suradnika, s njima odgledao konačnu verziju filma i opetovao svoju čvrstu odluku. Bila je to večer uoči 14. obljetnice Bušićeve likvidacije; večer uoči Dana D, kada je film trebao biti emitiran na HTV-u, tada jedinoj nacionalnoj televiziji. Drama će početi još izjutra…
I doista, film je emitiran u udarnom terminu, odmah nakon središnjeg Dnevnika, na Prvom programu. Prethodila mu je, u samom Dnevniku, vijest o smjeni (umirovljenju) Josipa Perkovića. Prethodno je danima uvjeravao ministra Šuška da nije sudjelovao u organiziranju likvidacija hrvatskih emigranata, čak da u slučaju Brune Bušića nije sudjelovao ni u njegovoj obradi. Isto je tvrdio i u pisanom očitovanju (17.09.1992.) na zahtjev dr. Tuđmana. No predsjednik je u međuvremenu dobio dokumente koji su nedvosmisleno dokazivali da ih Perković obmanjuje, zbog čega ga je onako naprasno i umirovio.

Udbaško-medijski protuudar

No drama se nastavila. Već idućeg dana pokrenuta je neviđena lavina napada na autore filma, a Manolić će u intervju tjedniku Globus (Kaznena odgovornost za autore filma o Bušiću, 23.10.), čak zaprijetiti uhićenjima. Medijska hajka na autore, producente i pokrovitelje filma vođena je nesmiljenom, neviđenom žestinom (i traje, praktično, do današnjih dana). Stoga je Komisija u prosincu 1992. od Instituta za primijenjena društvena istraživanja (danas: Institut društvenih znanosti 'Ivo Pilar') naručila da istraži taj fenomen. U elaboratu je među ostalim zapisano:

– Hrvatska se, kao i druge zemlje na prijelazu iz socijalističkog u demokratsko društveno uređenje, nalazi pred problemima koje je stari sustav generirao, a njihove dugoročne posljedice još su nejasne i do danas nedostupne analizi. Dana 16. listopada 1992. – na 16. godišnjicu ubojstva Brune Bušića – hrvatska javnost imala je prigodu vidjeti film ‘Bruno Bušić: život, djelo i mučenička smrt’, prikazan na prvom programu HTV u 20 sati, u trajanju od 78 minuta. Spomenuti film izazvao je brojne burne reakcije javnosti, ponajviše kroz tisak, koje su zbog svojeg trenutnog i kumulativnog učinka zahtijevale sustavnu analizu.
S obzirom na količinu informacija, koje su se pojavile u hrvatskom tisku nakon filma o Bruni Bušiću, upotrijebljena je kombinacija kvantitativnih i kvalitativnih metoda i tehnika, pod zajedničkim imenom analize sadržaja. Kvalitativno i kvantitativno su obrađeni svi prilozi (174) vezani za film o Bruni Bušiću, posredno ili neposredno, objavljeni u najtiražnijim hrvatskim dnevnim listovima i periodici, u razdoblju od 17. 10. do 17. 11. 1992.
Prvi podatak koji je potrebno istaknuti u kvantitativnoj analizi je broj od 174 priloga u tisku izazvanih filmom, što ukazuje na neuobičajeno visok interes, uzevši u obzir razdoblje analize od mjesec dana. Podatak o velikom interesu još je jači kada se istakne da je najveći broj priloga, ukupno 147, objavljen od 17. do 30. listopada, dakle u nepuna dva tjedna, što iznosi 84,48 % svih tiskovnih reakcija. Dva najfrekventnija dana bila su 21. listopada s 26 priloga (14,94% svih priloga) i 23. listopada s 31 prilogom (17,82% svih priloga), što je djelomice uvjetovano i činjenicom da su u ta dva dana, osim dnevnih listova, objavljeni i tjednici.
Središnji podatak dobiven kvalitativnom analizom ukazuje na negativan odnos prema filmu, koji nije isprovociran cjelokupnim sadržajem filma (78 minuta) i odnosom autora prema Bruni Bušiću, već kratkim dijelom (2 minute i 59 sekundi), u kojem su apostrofirane osobe navodno vezane uz djelatnost obavještajnih službi i tajnih policija bivše Jugoslavije u progonjenju Brune Bušića. U svim negativnim relacijama prema filmu negativno se ocjenjuje uloga autora filma Nikole Babića i Andrije Popovića. Osim njih, u istom kontekstu se spominju i inicijatori filma, koje se ne navode poimence, osim u slučaju Vice Vukojevića, čija je uloga u stvaranju filma negativno interpretirana u 24 priloga.
Autori priloga (analitičari) glavnim razlogom nastajanja filma smatraju pokušajem nadvladavanja jedne od frakcija u HDZ-u nad ostalima. Obično ti analitičari definiraju frakciju koja je potaknula film kao ‘tvrdu’, ‘desnu’, ‘hercegovačku’, ‘ustašku’ itd. Frakciju, kojoj se, po mišljenju tih analitičara željelo nauditi, definira se kao ‘lijevu’, ‘zagrebačku’, ‘liberalnu’, ‘udbašku’ itd.

Zaključak pisaca novinskih članaka bio je posve pogrešan, no tko mari za istinu! Jednostavno su željeli – ili morali – diskreditirati autore filma kojima ni na kraj pameti nije bilo miješati se u frakcijske obračune unutar HDZ-a, a još manje u sukobe između vladajućeg HDZ-a i oporbenih stranaka. U dijelu filma koji se više odnosio na aktualnu situaciju nego na samog Bušića cilj im je bio tek ukazati na prikriveni, maligni utjecaj tajno-policijskih struktura bivšeg režima u novostvorenoj hrvatskoj državi. Uostalom, i činjenica da su se podjednako bunili i Manolić i Šušak govori o deplasiranosti tvrdnji da su se preko filma sukobile dvije frakcije: s jedne strane desna, hercegovačka i ustaška frakcija, a s druge lijeva, liberalna i zagrebačka – kako ih prema potrebi sve nisu nazivali neokomunistički mediji.

Zapravo, autori filma htjeli su poljuljati, raskrinkati postudbaški establishment koji je bio, a i danas jest, umrežen u sve društvene strukture. A stari centri moći pobojali su se – ne bez prava – da će zbog sadržaja filma, a možda još više zbog afirmativnog odnosa predsjednika Tuđmana prema njemu, njihovi dugoročni planovi i ciljevi biti dovedeni u pitanje.

(U sljedećem nastavku: Glavni sumnjivac Vinko Sindičić alias Pitagora)

>>> Feljton povodom 35. obljetnice ubojstva Brune Bušića

{aridoc engine="google" width="600" height="820"} http://www.dnevno.hr/dokumenti/CesarIvanBranko.pdf{/aridoc}

{aridoc engine="google" width="600" height="820"} http://www.dnevno.hr/dokumenti/IvanCerovacPutnikUpravadržavnebezbjednostiizvjestaj30111971.pdf{/aridoc}

{aridoc engine="google" width="600" height="820"} http://www.dnevno.hr/dokumenti/IvanCesarBrankoInformacijabr19406071971.pdf{/aridoc}

{aridoc engine="google" width="600" height="820"} http://www.dnevno.hr/dokumenti/IvanCesarBrankoSDSZagrebInformacijabr17124081972.pdf{/aridoc}

{aridoc engine="google" width="600" height="820"} http://www.dnevno.hr/dokumenti/IvanCesarBrankoZagrebIzvorsaradnikBranko04031966.pdf{/aridoc}

Autor:Bože Vukušić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.