screenshot youtube

Đoković je razočarao hrvatske antifašiste, oni su mislili da je partizan!

Autor: Marcel Holjevac

Svaki put kad ispadne da je neki Srbin zapravo Srbin, hrvatski projugoslavenski mediji se strahovito razočaraju u njega. Ipak, zanimljivo je povući paralele između slučaja Đoković, i slučaja jednog drugog pjevača četničkih pjesama, pravoslavnog popa. Zbog izjave voditelja Juriča da je potonji "oštar četnik" na tri dana je zabranjena TV Z1, a branitelji koji su ustali u obranu slobode govora su proglašeni klerofašistima. A onda, za Đokovićevo pjevanje Jutarnji napiše da su to "orgije primitivizma".

Prva stvar, zašto bi “primitivizam” bio pjevanje pjesme “Marš na Drinu?” Da, to je srpska pjesma, iako nije izvorno četnička četnici su je prihvatili kao svoju i to je jedna od pjesama koju se pjevalo dok se klalo Hrvate u zadnjem ratu. Ali kakve pjesme bi netko trebao pjevati na stadionu kad se navija protiv Hrvata, partizanske? Da su pjevali “Po šumama i gorama” to bi bilo jako sofisticirano? Osim toga, stadioni oduvijek i jesu mjesta za ispoljavanje navijačkih strasti, koje su kao takve u osnovi primitivne, ne očekuje netko valjda crkvene psalme ili gospel?

Drugo, kad se Jurič na Z1 zgražao nad tim da jedan pravoslavni svećenik u centru Zagreba pjeva četničke pjesme, svi mediji su se digli na stražnje noge oko tog “nezapamćenog govora mržnje”, iako se tu ni po jednom kriteriju osim Rakićkinom nije radilo o govoru mržnje. Ono što se danas zove “govor mržnje” – a pod firmom zabrane “govora mržnje”, odnosno hereze, je uvijek moguće zabraniti bilo koju sustavu i argumentiranu kritiku bilo kojeg  režima  s totalitarnim tendencijama  – bi, kako je definirano zakonom na koji se pozvala Mirjana Rakić, trebalo biti usmjereno protiv određene nacije, religije, ili tzv. “rodne ili spolne orijentacije”. Ništa što je upereno protiv samo jedne konkretne osobe s imenom i prezimenom ni po kakvim kriterijima ne može biti “govor mržnje, može biti samo uvreda ili kleveta ako nije istina.

Ovaj put mediji se ne bave time je li Đoković “samo otvarao usta” ili i pjevao. I ovaj put Igor Mirković, filmaš projugoslavenske provenijencije, nije prijavio medije koji su se istresli na Novaka Đokovića zbog pjevanja “srpskih narodnih”. Ovaj put Zoran Stevanović iz Rijeke nije ništa prijavio niti jednoj međunarodnoj organizaciji, kako to redovito čini kad netko na hrvatskim stadionima pjeva Thompsonovu “Lijepa li si”, a ako netko i vikne “Za dom spremni” onda se diže skandal do New Yorka i Brisela.

Dva su tu pitanja – prvo, zašto mediji, pa i međunarodne organizacije, puno benignije gledaju na srpska navijačka posla nego na Hrvatska? Svojedobno su hrvatski navijači nakon rukometne utakmice u Novom Sadu fizički napadnuti pa i ganjani sjekirama – bilo je to 2012. godine – ali to nije bio neki naročit problem, problem je nešto kasnije ispao Joe Šimunić. Joeu mediji nisu nikad oprostili: Novaku svakako hoće. Uostalom, živimo u državi gdje se smatra “fašističkim” ili bar nepristojnim postaviti pitanje gdje je tko bio 1991., ali ti isti ljudi kojima strašno smeta to jednostavno pitanje onda naprave ogromnu aferu oko toga tko je kakvu kapu nosio 91. i tko je kakve pjesme pjevao!

No kad se radi o pravoslavnom popu koji pjeva četničke, nekako vjerojatno mediji kreću od pretpostavke da je pravoslavni pop ionako četnik (partizan nije sigurno), a kako su ti mediji ionako ulijevo nagnuti, nisu preveliki ljubitelji ni pravoslavne crkve kao ni katoličke, iako je u jugoslavenskom sustavu vrijednosti pravoslavna crkva uvijek bila “naša, domaća, narodna” a katolička izdajnička, ustaška, i vatikanska, kamen spoticanja oko pomirenja dva naroda. Pa ih to niti ne smeta, ali eto dobro dođe da se malo plače i cendra oko “govora mržnje”. Iako je navodno u Pakracu i danas pop čovjek koji je tijekom rata bio pripadnik niških specijalaca i ratovao upravo na Pakračkom području gdje su počinjeni brojni zločini protiv civila. I iako pročetnička orijentacija većeg dijela SPC nije sporna, uostalom zašto bi bio govor mržnje i uvreda nekom reći da je četnik ako se on sam deklarira kao četnik?

S Novakom je malo drukčije, njega su mediji prihvatili, on je “naš dečko”, pozitivac, njegova je uloga da pomiri Hrvate i Srbe, HTV ga gura, idealan je za “pomiritelja”. Simpatičan, uspješan, mama Hrvatica i otac Srbin, pravi jugo mix po želji krojača “regiona”. Malo su se razočarali u njemu, izgleda! Jutarnji piše, “I zato, ako je Joe Šimunić zbog svoje gluposti na Maksimiru suspendiran za Svjetsko prvenstvo, Crvena zvezda bi zbog onoga što pjevaju njezini navijači trebala biti izbačena iz Eurolige, a i ATP bi mogao kazniti – barem novčano – Novaka Đokovića, koji je u jednom trenutku također primijećen kako pjeva “stražama generala Draže.”

Problem s jugoljevicom je što bi oni stalno nekog odnekud izbacivali, zabranjivali ljudima da govore i pjevaju što im se pjeva, jer eto mogao bi se netko s druge strane uvrijediti. Pa to i jest smisao navijanja! No, ovdje je specifičan problem što je upravo Đoković iznevjerio one koji su puno nade polagali u njega kao “idola zapadnog Balkana”. Kad god hrvatski mediji ustanove da neki od u Hrvatskoj popularnih Srba nije jugoslaven i anacionalni ljevičar kao što su oni sami, već posve normalan Srbin, smrtno se uvrijede na njega.




Prvi takav Srbin je bio Bora Čorba, koji je krajem sedamdesetih mogao u zagrebački Dom Sportova dovući više ljudi nego Freddie Mercury i Queen. Jedini pravi i iskreni buntovnik yu-rock scene je ubrzo postao nepoželjan u Hrvatskoj zbog intervjua koji je dao za “Start” u kom se slikao sa “Serbian power” majicom i zagovarao četništvo i velikosrpske ideje. I dok danas raširenih ruku dočekuju konvertite, dok raširenih ruku dočekuju Bajagu koji je pjevao u ratu za četnike u Bjeljini, Brenu, jednog Đoleta koji je pet puta okretao kaput pa od “Računajte na nas” preko “Bečkih konjušara” i “jebo nas ko nas sastavi” došao do patetičnih “ko nas bre zavadi” pjesmuljaka, Bora je i dalje persona non grata. Jer je bio iskren, nije nikad skrivao što je. Bora nikad nije skrivao da mrzi Tita, partizane, Albance, a nije baš pretjerano, pretpostavljam, volio ni Hrvate. To je u redu, on bar nije pjevao o nama kao o “bečkim konjušarima!”

No, projugoslavenski dio hrvatske javnosti se uvijek nekako osjeća “izdanim” kad se desi nešto takvo, kad idol masa iz susjedne, prijateljske i nesvrstane Srbije ispadne iz vlastite medijske slike, uljepšane i umivene, i kad se pokaže da je zapravo, kao i velika većina Srba, ipak skloniji srpskom Čiči nego jugoslavenskom Titu. A usto, dovodi ih u neugodnu situaciju, pa se onda moraju ili praviti mutavi ili se zamjerati braći Srbima traženjem da se takve pjesme protjeraju sa sportskih natjecanja a “Zvezdu” izbaci iz eurolige (!). Osobno, nikad mi ne bi na kraj pameti palo tražiti izbacivanje bilo koga radi nečeg što navijači pjevaju – tko je nježna dušica, tankoćutan i uvredljiv, vjerojatno ne bi trebao pratiti sport ionako (doduše, ja ga isto tako ne pratim, iz drugih razloga).

No Đokovića svakako treba podržati u pjevanju četničkih pjesama na stadionima, jer će time znatno otežati moralističko zgražanje raznim Stevanovićima, i možda malo probuditi hrvatsku javnost oko toga da u Srbiji nipošto nismo najomiljenija nacija koja postoji. A hrvatskim medijima će svakako otežati posve nekritičku idolatriju i promoviranje Đokovića maltene kao “našeg igrača”, “igrača s ovih prostora”.




Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.