Wikimedia Commons

Dok je trajao pokolj u Srebrenici, činovnici EZ-a smišljali – ’imidž Europe’!

Autor: Marina Tenžera/7Dnevno/18. studenoga 2016.

Delors je krajem 1992. smatrao nužnim provoditi ‘ispitivanja jačanja imidža Europe’. Za to je imenovao Odbor mudraca pod vodstvom europskog zastupnika Williya de Clerqua. Njihov izvještaj objavljen je u ožujku 1993. na tiskovnoj konferenciji u Bruxellesu. Taj izvještaj, ističu cinično pisci, ’najbolje je prikazivao jaz između građana i političkih elita Europe koje su se pretvarale da ih predstavljaju’

Zbog određenog nemira kojeg je izazvalo dansko – ”nej” i tijesnog ishoda francuskog glasovanja o Maastrichtu, kako ističu Booker i dr. North u svojoj knjizi “Velika obmana – tajna povijesti Europske unije”, Delors je krajem 1992. smatrao nužnim provoditi “ispitivanja jačanja imidža Europe”. Za to je imenovao Odbor mudraca pod vodstvom europskog zastupnika Williya de Clerqua, koji je radio sa skupinom marketinških direktora.

Njihov izvještaj objavljen je u ožujku 1993. na tiskovnoj konferenciji u Bruxellesu koju je održao gospodin de Pinheiro, povjerenik za “informacije, komunikacije, kulturu i audio-vizualne tehnike”. Taj izvještaj, ističu cinično pisci, “najbolje je prikazivao jaz između građana i političkih elita Europe koje su se pretvarale da ih predstavljaju. Tvrdili su da Europu treba tretirati kao “brand” i reklamirati je kao takvu. Sporazum iz Maastrichta bio je prekompliciran, kako je Clercq rekao: “Odluke sporazuma previše su stručne i udaljene od svakodnevnog života da bi ih ljudi razumjeli”.

Umjesto da im omoguće čitanje sporazuma, “građanma” valja nuditi slogane poput “Zajedno za Europu na dobrobit svih nas” ili “Majka Europa mora štititi svoju djecu”. “Mudraci” su predložili i da Delors financira “paneuropsku televiziju”, uključujući program “koji bi režirale Europljanke”. Slično tome, mediji bi trebali zauzeti “pozitivniju liniju” prema EU-u, povijesne knjige trebalo bi ponovno napisati da odražavaju “europsku dimenziju”, a televizijske kuće trebalo bi financirati kako bi uvele tu dimenziju u “sapunice i kvizove”.

To je bilo previše i za inače miran briselski novinarski kor. U “kakofoniji prosvjeda, bijesni novinari napustili su tiskovnu konferenciju, a grčki predsjednik briselske udruge novinara, Costas Verros, optužio je Komisiju da “postupa kao vojna hunta”.

Pokolj u Srebrenici

Ta zanimljiva epizoda bila je kontrast druga dva događaja 1993. godine, ističu Booker i dr. North. Prvi je bila tragedija koja je zahvatila Bosnu, gdje su Hrvati, muslimani, te Srbi, koje je podržavala vlada u Beogradu, zaglavili u najkrvavijem ratu koji je Europa vidjela od 1945. godine. Dok su sukobljene vojne snage i pljačkaške bande opsjedale Sarajevo, Mostar, Srebrenicu i ostale gradove, stotine vojnika i civila ginule su svakog mjeseca u ime „etničkog čišćenja“, dok su UN-ovi mirovnjaci s plavim kacigama gledali, nemoćni intervenirati. Od fijaska iz 1990., bilo je jasno da oni koji predstavljaju „Europu“ nisu imali čime utjecati na te događaje.

Druga sjena nad EU zemljama bili su sve lošiji pokazatelji njihovih ekonomija. Rast koji je krajem 80-ih prosječno iznosio tri do četiri posto, pao je na jedan posto i kretao se prema nuli. U Njemačkoj je nezaposlenost narasla na sedam posto, u Francuskoj više od 11 posto, te je nezaposlenih tada bilo 18 milijuna, više nego dvostruko u odnosu na deset godina ranije. Ipak, održavajući atmosferu nerealnosti, Delors se Europskom parlamentu u Bruxellesu 4. veljače žalio da se to događa „zbog opasnog udaljavanja od europske ekonomske strategije: iduće faze ekonomske i monetarne unije“. Njegov odgovor na svaki problem bila je – veća integracija.




Unutar mjehura

Prvo Europsko vijeće 1993. koje se u lipnju okupilo u Kopenhagenu, izgledalo je kao da živi u mjehuru nestvarnosti, ističu Booker i dr. North. Šefovi vlada pljeskali su „svom uspjehu“ na drugom danskom referendumu i odredili 1. siječnja 1995. kao datum pristupanja četiri nove članice: Austrije, Finske, Švedske i Norveške. Ali, na horizontu je bio i ulazak bivših komunističkih država srednje i istočne Europe. Izgledi za to razmatrali su se bez oduševljenja.

Da bi izbjegli čvrsto obećanje njihova što skorijeg ulaska, Vijeće je postavilo pet takozvanih „kopenhaških kriterija“ koji su od kandidata zahtijevali uspostavu propisne demokracije i slobodne tržišne ekonomije, zaštitu manjina, te poštivanje vladavine prava i ljudskih prava. Članstvo je pretpostavljalo i kandidatsku „sposobnost preuzimanja obveza članstva, uključujući svrstavanje uz ciljeve političke, ekonomske i monetarne unije“. Ti uvjeti općenito su smatrani „taktikom odlaganja“.




Vijeće je samo kratko dotaknulo loše ekonomsko stanje, zatraživši od Delorsa da pripremi „Bijelu knjigu“ o „radnim mjestima, konkurentnosti i rastu“. Ali potvrdilo je odluku ministara financija o proširenju „strukturnih“ fondova. Za razdoblje od 1994. do 1999., oni su trebali biti povećani na 30 milijardi funta godišnje, gotovo do razine CAP-a, što je u realnim razmjerima odgovaralo trostrukoj veličini Marshallova plana. To je bila Delorsova iduća „velika ideja“.

Niže na dnevnom redu bila je tempirana bomba. Promičući povjerenje u „europsku građevinu“, stajalo je u zaključcima, Vijeće „naglašava važnost“ stalne borbe protiv prijevara u Zajednici. Iako su tvrdnje o prijevarama dugo progonile Zajednicu, sada je to postalo stalno, posebno nakon misterioznog samoubojstva koje je 30. ožujka u Bruxellesu počinio Antonio Quatraro, visoki dužnosnik Komisije, zadužen za potpore za duhan u CAP-u. Njegova smrt izazvala je nemir, zbog sumnje da je njegov odjel isplaćivao 800 milijuna funta godišnje talijanskim i grčkim poljoprivrednicima za uzgoj tako lošeg duhana da je većina morala biti uništena ili za bagatelu prodana u istočnu Europu i sjevernu Afriku.

Ali sve što je Vijeće napravilo, bio je zahtjev Komisiji da do ožujka 1994. izradi prijedloge „strategije borbe protiv prijevara“.

Ožiljci iz bitaka

To nije bila jedina tempirana bomba. Dok je Vijeće završavalo, Delors je iskoristio priliku da grakne zbog zdravstvenog stanja ERM-a. Nije shvaćao da je preostalo samo sedam tjedana do njegova kolapsa, jer će ga rastrgati suprotstavljene potrebe različitih ekonomija. Bundesbank je trebao visoke kamate za pomoć financiranja njemačkog ujedinjenja posuđenim novcem. Francuska je trebala niske kamate zbog poticanja oslabljene ekonomije, a ERM ju je prisiljavao da ih održava na previsokoj razini. Kad je krajem srpnja njemačka ignorirala francuske pozive na smanjenje kamata, tržišta su postala uvjerena da će Francuska morati devalvirati franak.

U četiri dana prije „crne nedjelje“, 1. kolovoza, Francuska je dala 100 milijuna dolara za podršku franka, prije nego je priznala poraz. „Faza jedan“ na putu prema jedinstvenoj valuti, postojala je samo na papiru. Major se u tim trenutcima odmarao u Portugalu, meditirajući kuda bi moglo voditi britansko uključenje u „Europu“. Prošlo je 20 godina od britanskog ulaska u zajednicu i Maastricht se pokazao kao račvanje puta: „Naši partneri željeli su jedinstvenu valutu. Mi nismo. Oni su željeli više harmoniziranja politike. Mi nismo. Željeli su veću kontrolu Zajednice nad obranom. Mi nismo. Sve su više privatno govorili o federalnom odredništvu, iako su javno uvjeravali u Europu nacionalnih država“. Do tada je imao, pišu autori, tri godine iskustva za europskim glavnim stolom i počeli su se pokazivati ožiljci iz bitaka.

Kako je zabilježio: „Svi oko stola iznosili su svoja mišljenja u pripremljenim govorima koji su često bili više za domaću uporabu, nego što su bili ozbiljan pokušaj utjecanja na raspravu. To se često događalo zato što su odluke donesene privatno… Prije svakog summita, Francuzi i Nijemci dogovarali su pozicije… većinu odluka predlagala je Komisija nakon pregovora s Francuskom, Njemačkom i državom koja je predsjedavala Unijom… Komisiji se rijetko suprotstavljalo, a kad bi se to dogodilo bilo je previše kukavičluka za kritičnost: svakom protuprijedlogu prethodila je zahvalnica uz sramežljivu sugestiju da bi Komisija mogla biti u krivu. Delors je lako odbaciao takve prigovore…“

Samo je Britanija, tvrdio je Major, bila pijesak u kamenici. Sad je mogao shvatiti zašto je Thatcher postala tako „nepopularna“ među kolegama. Bila je naviknuta na demokratski sustav u kojemu su ljudi iznosili svoja mišljenja. Ali kad su ljudi govorili jezikom Westminstera u Bruxellesu, „to je bilo kao da pljuju u crkvi“.

Rađa se EU

Te jeseni, Major je napisao članak za Economist, da bi se Britanija trebala fokusirati na ono što ljudi žele, a ne na institucionalne reforme koje toliko opsjedaju njezine lidere. Doveo je u pitanje prevladavajuće mišljenje da se „moramo kretati prema sve većoj političkoj i ekonomskoj uniformnosti“. Želio je vidjeti Zajednicu koja postaje široka unija, obuhvaćajući cijelu demokratsku Europu u jedinstvenom tržištu i sa zajedničkim aranžmanima čvrsto povezanima s NATO-om. Naposljetku, kako je napisao, želio je gledati Europu koja je prestala „grickati nacionalne slobode“… no, njegovi pokušaji bili su uzaludni, bio je u manjini.

U jesen 1993., u Bruxellesu se dogodio velik trenutak slavlja. Odlukom njemačkog Ustavnog suda u Karlsruheu da sporazum iz Maastrichta ne krši temeljni zakon države, taj je sporazum konačno stupio na snagu. Šefovi vlada su se 29. listopada okupili na „Izvanrednom Europskom vijeću“ kako bi objavili da će od 1. studenoga Europska zajednica postati – Europska unija. Pobjednosno su izjavili: „Građani Europe znaju da im je Zajednica donijela kraj krvavih ratova, da će im pomoći da se nose s industrijskim i društvenim preobražajem, vanjskim izazovima i pošastima…“

Izvan tog mjehura samočestitanja, naglašavaju Booker i dr. North, nezaposlenost je dosegla najvišu razinu od osnivanja EEZ-a. Što se tiče okončanja „krvavih ratova“ – na naslovnicama je dnevno dominirao kaos u Bosni koji Zajednica nije bila u stanju okončati. Jedina odluka koju je Zajednica uspjela donijeti o jugoslavenskom sukobu, bio je embargo na prodaju oružja, ističu autori, sažeta u glasovitoj izjavi Douglasa Hurda, „da će prodaja oružja stvoriti samo bojno polje“.

Kako su Srbi već bili dobro naoružani, embargo je ozbiljno štetio samo Hrvatima i bosanskim muslimanima. Od Hurda bi bilo poštenije da je priznao da se uskraćivanjem sredstava za obranu nesrbima, zalagao za „neravnopravno bojno polje“. Unatoč visokoumnoj politici Zajednice, Hrvati i Bošnjaci zaobilazili su embargo krijumčarenjem oružja kupljenim na međunarodnom crnom tržištu.

Delors ponosan kao paun

Nerealnost se nastavila i sa sljedećim Vijećem, pišu autori, vrhunac kojega je bila Delorsova „Bijela knjiga“ o tome kako izliječiti nezaposlenost, opet samo žargonskim frazama „temelja za održivi razvoj“. U tom trenutku bilo je 18 milijuna nezaposlenih. Ali Delors je hitao svom cilju – želio je da Unija kontrolira istraživačku i razvojnu politiku Zajednice tako da „suradnja“ koju će usmjeravati Komisija postane temeljni princip. Još je veći plan bio izgradnja „transeuropske infrastrukture“ koja bi povezivala sustave prijenosa energije i nizove prekograničnih cestovnih i željezničkih projekata, poznatih kao Transeuropska mreža ili TEN (Trans-European Network). Cijena bi bila 400 milijardi ecua kroz 15 godina, što bi se djelomično platilo iz regionalnih fondova, ali uglavnom bi to plaćale članice, uz uključivanje privatnog financiranja. Vijeće je odobrilo Delorsov plan tako blistavim izrazima, da je sam izjavio „da je ponosan kao paun“.

Kad se Major vratio u Britaniju, predstavio je Bijelu knjigu, rekavši zastupnicima: „… članice su sada odlučne slijediti realistične, praktične i tržišno orijentirane politike kako bi unaprijedile europsku konkurentnost… Složile su se oko potrebe za čvrstom kontrolom javnih troškova i niskom inflacijom, otvorenim tržištima, deregulacijom i decentraliziranom Europom, fleksibilnošću na tržištima rada i smanjenjem socijalnih troškova“.

Nitko nije mogao pomisliti da su se on i njegovi kolege, šefovi vlada, upravo u načelu složili s programom javnih radova uz državne potpore koji je stajao više od 200 milijardi funta, što je bila cjelokupna godišnja potrošnja njegove vlade.

(Nastavlja se)

Autor:Marina Tenžera/7Dnevno/18. studenoga 2016.
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.