Dusko Marusic/PIXSELL

Dobro je da zvižde predsjednici, znači da je demokracija: Titu se sigurno ne bi usudili zviždati

Autor:

Damir Kajin je dobro primijetio: Nije problem što zvižde Predsjednici, ona je političarka, političari služe da bi im se zviždalo. Oni su tu da narod na njima iskali kolektivne frustracije, da ima tko biti kriv za neuspjehe i nerealizirane ambicije. Čitava poanta demokracije je da se političarima smije zviždati, da ih se smije i smijeniti na izborima. Slažem se s njim i da je malo problematično kad se zviždi na spomen svećenstva: no još problematičnije je to da u današnjem svijetu malo tko vidi nešto problematično kad se zviždi  na spomen katoličkih svećenika, a da se zviždalo na spomen hodža i mula, to bi bio klerofašizam i govor mržnje! Zanimljivo je kako antifašistima odmah očnjaci narastu na spomen crkve! Uzalud je Kajinov trud i pokušaji da im dokaže kako je crkva u Istri bila na strani partizana – s izuzetkom jedino talijanskih svećenika, što im je doduše vraćeno tako da su brojni svejedno završili po zatvorima ili jednostavno zaklani, poput blaženog Miroslava Bulešića koji nije imao ništa s fašistima, naprotiv, ali se drznuo zboriti protiv komunista pa su ga isti zaklali u župnom uredu.

Simptomatično je da u Istri ima toliko mržnje prema RKC i njenim svećenicima, a ta ista katolička crkva je praktički jedina čuvala hrvatski nacionalni identitet Istre kroz stoljeća i stoljeća, dok je katoličko svećenstvo u Istri među najzaslužnijima za priključenje te iste Istre Hrvatskoj! Zviždi li im se unatoč tome – ili, možda, upravo zbog toga? Istra je tradicionalno jako tolerantna sredina – prema Breni koja je za rata pjevala Arkanovcima dok su klali po Bijeljini s kapicom srpske vojske na plavoj glavi, ali ne i prema Thompsonu.

No ti isti istarski antifašisti plješću na spomen Tita! Dok je on bio predsjednik, njemu se nije smjelo zviždati. Da ste mu zviždali dok je držao govor, u najmanju ruku bi vam narodna milicija sva rebra prebrojila pendrekom. I to je jedan od paradoksa demokracije, ne samo naše: Onom tko je demokraciju zatirao se u demokraciji plješće, onom tko je demokratski izabran se zviždi. Dodatni paradoks je u slijedećem: Antifašisti, kad se povede rasprava o Titu, obično u njegove zasluge ubrajaju povrat Istre Hrvatskoj, što je, povijesno, doduše malo upitno, a s druge strane, reklo bi se da baš nisu previše sretni s time što je Istra dio Hrvatske. A da taj paradoks bude još veći: današnje stanovništvo Istre često naginje nekoj istarskoj autohtonosti na tragu talijanštine, ili bar talijanofilstva, dok je Tito Talijane praktički istrijebio iz Istre. Procjene broja protjeranih Talijana nakon rata se kreću od 40.000 (Troha) preko 191.000 (Žerjavić) do malo ipak nerealnih 350.000 koliko tvrde talijanski iredentistički povjesničari (Rocchi, Pupo), a tome treba dodati desetak tisuća koji su završili u fojbama. To je neka srednja brojka, i tu se procjene razlikuju, no nedvojbeno je da je “etničkog čišćenja” u Istri 1943-1947. i te kako bilo.

Opet, svakako je dobro da u Istri ljudi poput Miletića mogu mahati putovnicama “republike Istre”, a da im se ništa zbog toga ne dogodi. Jer, da su takvim putovnicama mahali za voljenog im Tita svakako bi u najmanju ruku završili na robiji. A za mahanje putovnicama republike Hrvatske bi prošli zacijelo i puno gore. Dakle, Tito je Istru vratio Hrvatskoj za koju inače nije htio niti čuti. A za ideje o vraćanju Hrvatske, skupa s Istrom, Hrvatskoj i Hrvatima je slao na dugogodišnju robiju. Još malo paradoksa demokracije, bar one istarske: nakon govora Predsjednice, istarski župan Valter Flego poručio je kako “Istra ne može zatvarati oči kada se u Hrvatskoj legitimira ustaški pozdrav ili kada se mijenjaju imena trgova i ulica”. Istovremeno, sred Istre, u Puli, stoji kino koje je nakon domovinskog rata preimenovano i to u – kino Alida Vali. Za one koji ne znaju, dotična je bila ikona fašizma, a to je još i uvijek. Osim što je bila Musolinijeva priležnica, nakon rata je u intervjuima s krajnjim prezirom govorila o Slavenima, tj. svoje se fašističke ideologije nikada nije odrekla. Pa se treba upitati je li svaki fašizam u Istri neprihvatljiv, ili samo onaj iz Domovinskoga rata, oličen u slovima ZDS.

Odgovor na to pitanje možda je i nehotice dao ljevičar i antifašist Furio Radin prije sedam godina, kad je u posjet antifašističkoj Puli pozvao lidera talijanskih fašista Gianfranca Finnija. Možda slučajno, a možda ne, posjet je bio ugovoren 21. rujna 2010., ravno na 90. obljetnicu posjeta Benita Mussolinija tom istom gradu. Miletić i Jakovčić nisu imali primjedbi. Isto tako, Radin se sastajao i razgovarao s neofašistima poput Roberta Menie, Lucia Totha, Renza de Vidovicha (direktor lista Il Dalmata koji izlazi u Trstu!), i drugima.

Autor: