Dalibor Urukalovic/PIXSELL

Do kad ćemo iz proračuna plaćati one koji misle da je katoličanstvo zločinačka ideologija?

Autor:

Prilikom sklapanja ugovora Hrvatske sa Svetom stolicom, tadašnji papa Ivan Pavao II. rekao je: “Načela vjerske slobode, odvojenosti Crkve od države i potreba suradnje kao dio demokratskog pravnog sustava sada stupaju na snagu i u Republici Hrvatskoj, poštivajući vaše povijesne, kulturne i vjerske posebnosti. Ne radi se nipošto o povlasticama danim Katoličkoj Crkvi, nego o redovnome načinu uređivanja međusobnih odnosa Crkve i države na korist svih građana. Jasno je da uređivanje pravnog položaja omogućuje Crkvi da se, s više sigurnosti, posveti svojem vlastitom djelovanju. Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja novim poletom, žarom i stvaralaštvom, u zoru trećeg kršćanskog tisućljeća.

Odonda su prosvjedi protiv tih ugovora postali tradicija u ovo doba godine, nešto kao Oktoberfest. Antiteističke udruga Protagora, nazvana po antičkom sofistu i kvazifilozofu – danas bi se to zvalo “trol” – za kojeg danas znamo uglavnom samo zato što ga je Aristotel u nekim svojim djelima uzeo kao primjer svega onoga što u filozofiji ne valja i kao predmet sprdačine, ne zbog njegovih djela koja ionako nisu ni sačuvana – svako malo organizira kakav prosvjed protiv tzv. “Vatikanskih ugovora”. Ti ugovori inače uopće nisu sklopljeni s Vatikanom kao državom, nego sa Svetom stolicom, koja je zasebni subjekt međunarodnog prava, krovno tijelo katolika u svijetu. Zašto oni uopće onda uvijek govore o “Vatikanskim ugovorima”? Jer je Vatikan, za razliku od Svete stolice, država: pa tako preko obične laži prodaju praznu priču kako mi tim ugovorima “financiramo drugu državu”. To jednostavno nije istina. Kao ni većina onoga što tvrde. Ali se time namjerno stvara pogrešan dojam da “Hrvatska financira Vatikan”: Ništa od tog novca koji se daje za crkvu ne ide izvan Hrvatske, ni kuna!

No najzanimljiviji detalj s jučerašnjeg “velebnog skupa”, koji je, kako to inače bude, skupio otprilike onoliko prosvjednika koliko je i udruga sudjelovalo u njegovoj organizaciji – što je uglavnom posljedica toga što je prosječan član Protagore član još bar deset militantnih udruga tzv. “civilnog” društva – bilo je spominjanje financiranja “zločinačke ideologije”.

Spominjati katoličanstvo kao “zločinačku ideologiju” može samo netko posve neuk i zatucan, k tome maliciozan: katoličanstvo, kao prvo, nije ideologija, već religija. Ideologija je ono što oni zastupaju, a sve su ideologije u konačnici manje-više zločinačke, zbog same prirode i unutarnje dinamike masovnih pokreta koji su pratitelj svake ideologije. Ideologije su vid sekularnih religija, i one zahtijevaju od sljedbenika vjeru i krajnje iracionalne poglede na svijet. Religije su pak humus na kojem su sazdane sve svjetske civilizacije: niti jedna civilizacija nigdje nije nastala i razvila se bez da je u korijenu imala određen skup vrijednosti definiran kroz religiju. Jedino što je religijama i ideologijama u osnovi zajedničko jest da niti jedne ne trpe herezu: no dok je pristupanje nekoj religiji u pravilu dobrovoljno, i to je regulirano upravo zakonima sekularne države, pa i samim ugovorima protiv kojih oni prosvjeduju, koji jasno, crno na bijelo, razdvajaju nadležnosti Rimokatoličke crkve u Hrvatskoj od nadležnosti svjetovnih vlasti u Hrvatskoj, ideologije u pravilu idu za nametanjem svojih iracionalnih ideja svima, pod prijetnjom izopćenja iz društva ili zatvora za “govor mržnje”, što je orvelovska novogovorna kovanica za herezu i blasfemiju.

Priča o “Vatikanskim ugovorima” traje otkad su potpisani, a tome je više od dvadeset godina. Po raznim hejterskim i anticrkvenim udrugama, Hrvatska daje milijarde godišnje mrskoj RKC, posve nepotrebno i neutemeljeno, a usto je to, po njima, narušavanje principa sekularizma. No to jednostavno nije točno. Ugovora sa svetom stolicom su četiri: prvi je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24. siječnja 1997, drugi je o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, ratificiran 24. siječnja 1997., treći iz iste godine se bavi pravnim pitanjima, a četvrti, ratificiran u Saboru 4. prosinca 1998., gospodarskim.

Smisao tih ugovora proizlazi iz toga što je Sveta stolica središnje upravno tijelo Katoličke Crkve – a ne “vlada strane države”, kako se to pogrešno predstavlja. Papa, dakle, sklapa ugovore kao vjerski poglavar i predstavnik vjernika katolika u dotičnoj državi, a ne kao predstavnik Vatikanske države, i upravo ti ugovori su jamstvo sekularnosti! Naime, njima su crno na bijelo definirane uloge crkve i uloge države, jasno razdvojene. Kad tih ugovora ne bi bilo, ne bi bilo jasno ni što su točno nadležnosti države, a što crkve, što svjetovnih, a što crkvenih vlasti! To bi tek bilo grubo kršenje načela sekularizma: zato su u svim državama svijeta gdje ima katolika u većem broju odnosi države i crkve regulirani bilo konkordatom, bilo pisanim ugovorima, pri čemu je potonje bolje rješenje. Da je Hrvatska sekularna država svjedoči upravo to što ona nema takav ugovor samo sa Svetom stolicom – nego sa svim većim vjerskim zajednicama koje djeluju na teritoriju RH, jedino što ti drugi ugovori nisu predmet međunarodnog prava jer ostale vjerske zajednice ni nemaju instituciju poput Svete stolice.

Raskidanja Vatikanskih ugovora neće biti

To nas dovodi do prvog problema s izmjenom ugovora sa Svetom stolicom (ne vatikanskih!): novac koji vjerske zajednice dobivaju iz proračuna otprilike je jednak za sve, sukladno broju vjernika koji se utvrđuje popisom stanovništva i popisom vjerskih objekata. Dakle, smanjenjem novca koji se izdvaja za RKC – a koji je razmjerno malen s obzirom na broj katedrala i crkava kojima RKC raspolaže, moralo bi se temeljem nediskriminacijskih zakona i načela ravnopravnosti smanjiti znatno i davanja za SPC i islamsku te židovsku zajednicu – s čim se one zacijelo ne bi složile. A ne vjerujem da bi oni koji prosvjeduju na Trgu svetoga Marka protiv ugovora sa Svetom stolicom upustili u prosvjed protiv financiranja SPC u Hrvatskoj.

Dodatno na to, kad bi se građanske udruge poput “Protagore” i ostale na temu “nisam vjernik”, “mrzim crkvu” i “smeta mi buka crkvenih zvona” financirale na jednak način na koji se financiraju vjerske zajednice, prema broju članova, onako kako se financiraju vjerske zajednice, vjerojatno ne bi dobivale ni jedan posto novca koji ovako sišu iz proračuna! Možda s te strane ideja o uvođenju crkvenog poreza kojeg bi plaćali samo vjernici i nije loša: moglo bi se, kao u Njemačkoj, odrediti koliki je crkveni prirez – recimo 10 % od poreza – i odrediti da je on obvezan za sve građane, s tim da svatko izabere hoće li financirati crkvu i koju, ili, ako nije vjernik, tim novcem financirati neku od građanskih udruga po svojem izboru. S tim da bi se u tom slučaju ukinulo bilo kakvo financiranje građanskih udruga iz proračuna RH – trebalo bi ispoštivati princip za koji se sami prosvjednici zalažu! A to je da oni koji nisu vjernici ne moraju davati novac za crkvu. Naravno, slijedom toga oni koji nisu pobornici feminizma, gay agende, i ne vjeruju u globalno zatopljenje ili ih za sve to skupa nije briga, ne bi trebali plaćati one koji takve ideje promiču. Ako ateisti ne bi trebali plaćati obnovu crkvenih objekata i održavanje katedrala, zašto bi pobogu muškarci iz svog poreza plaćali za feminističke udruge, homofobi za gay udruge, rasisti za multikulti udruge, lovci za one koje bi lov zabranile pa i jedenje mesa, mesari za udruge koje promoviraju vegatarijanstvo, ratni vetarani za Documentu koja ide za tim da ih se praktički proglasi ratnim zločincima?

Vjerski objekti kao spomenici kulture

Zašto, dakle, neće biti raskidanja Vatikanskih ugovora, pa niti njihove izmjene? Još je Zoran Milanović, došavši na vlast, razočarao brojne svoje birače rekavši kako neće biti raskidanja ugovora sa Svetom stolicom. Država ima ustavnu obvezu tretirati sve građane jednako. Kad bi ukinula financiranje RKC, morala bi, prema načelu ravnopravnosti građana, ukinuti financiranje svih vjerskih zajednica. U Hrvatskoj, Sveta stolica je diplomatski prisutna od vladavine bana Borne: 679. godine sklopljen je prvi međunarodni savez između Hrvata u njihovoj novoj postojbini, i to sa Svetom stolicom na kojoj je sjedio papa Agaton. Od onda je RKC bitan dio javnog života u Hrvatskoj, ali i dio nacionalnog identiteta te jamac očuvanja istog. Nacionalni identitet Hrvata kao političke nacije neodvojiv je od RKC, hrvatsko kulturno naslijeđe neodvojivo je od RKC.

Tu su prije svega tisuće vjerskih objekata, među njima i katedrale poput one Đakovačke i Zagrebačke: održavanje tih objekata ekstremno je skupo. Oni nisu samo vjerski objekti, nego zaštićeni spomenici kulture, kao i brojne crkve u Hrvatskoj. One nisu tu samo za vjernike, nego su one odraz kulture jedne nacije. Zagreb je nastao oko crkve koja je bila prvi objekt u gradu, osnovan na crkvenom imanju. Većina naših gradova i sela nastala je oko neke crkve, ljudi su se okupljali i gradili svoja naselja oko crkvi. Ukidanjem financiranja RKC iz proračuna, te bismo katedrale i crkve morali srušiti, a one su slijedom geneze gradova i sela u pravilu u samom središtu mjesta. Ili prepustiti njihovo održavanje isključivo državi, a kako je država uvijek osjetno korumpiranija od crkve, osobito u Hrvata, vjerojatno bi obnova Zagrebačke katedrale stajala više nego da je se sagradi ponovo iz nule, od mramora iz Carrare i s ukrasima od punog zlata. Dovoljno je sjetiti se koliko su stajale septičke jame i montažne kuće u Gunji da bi se to razumjelo.

Povrat crkvene imovine

Nadalje, tu je problem povrata crkvene imovine: velik dio novca koji crkva dobiva iz proračuna, oko 250 milijuna kuna godišnje, nije za samu crkvu – nego naknada za povrat otete imovine, koja uključuje recimo zemljište na kojem je sagrađen cijeli Novi Zagreb, brojne gimnazije i škole, bolnice, jer crkva je stoljećima ulagala u obrazovanje i zdravstvenu zaštitu, dok se svjetovne vlasti to do 19. stoljeća u pravilu nije ni najmanje ticalo, niti su imale interesa time se baviti. A tu je opet problem ravnopravnosti: ako crkva ne bi imala pravo na naknadu za imovinu koju nije moguće ili je država ne želi vratiti u naturi, onda to pravo ne bi mogli imati ni Židovi ni itko drugi. Ili bi država morala, ako već ne želi plaćati naknadu za oduzetu imovinu koja je regulirana tim ugovorima, vratiti crkvi gimnazije i zemljišta, zgrade, objekte, jako puno toga. A to država ne želi, niti u biti može.

Najvažniji razlog zašto promjene tih ugovora neće biti jest taj što pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države, te ih nije moguće raskinuti niti mijenjati jednostrano. U slučaju njihovog kršenja, primjenjuje se međunarodno pravo. Bilo kakvo jednostrano poništenje tih ugovora također podliježe međunarodnim pravnim sankcijama – a vatikanska diplomacija ipak je malo jača od one hrvatske. Što i nije neko dostignuće, jer je i diplomacija Burkine Faso vjerojatno jača, ali svejedno.

Što ugovori zapravo jamče?

Ugovori, dakle, jamče Katoličkoj Crkvi pravnu sigurnost, i štite vjerske zajednice od samovolje i hirova političkih i uopće građanskih vlasti, koja je bila tako česta u XX. stoljeću. Velik dio prošlog stoljeća odnos Crkve i države nije bio pravno uređen ugovorima, kako to treba biti u civiliziranim državama, već je bio prepušten volji pojedinaca i raspoloženju vlasti. Ugovorima je zajamčeno da su i Crkva i država, svaka unutar svog poretka, posve neovisne jedna od druge i samostalne u djelovanju: to što mnogi neuki i indoktrinirani smatraju da “sekularizam” znači zabranu financiranja Crkve od strane države, i zabranu javnog i političkog djelovanja crkve, jednostavno nema veze s mozgom niti činjenicama. Načelo sekularizma jednostavno znači upravo to: neovisnost države u djelovanju od crkve, i ravnopravan položaj svih vjerskih (i nevjerničkih) zajednica pred zakonom. Što ti ugovori upravo i jamče.

Sekularna država je, naime, koncept u kojem je država neutralna naspram religije, i ne podržava niti ireligioznost niti religioznost, a sve građane tretira jednako neovisno o religijskoj pripadnosti. Naravno, tumačiti značenje pojma sekularizam onima koji pod svaku cijenu žele istjerati Crkvu iz javnog prostora nema previše smisla, pa njima ovo tumačenje nije niti namijenjeno.

 

Autor: