Deklaracija kao provokacija: Što je sve u njoj besmisleno?

Autor: Marcel Holjevac

Skupina građana bivše SFRJ - redom javnosti dobro poznatih imena, uglavnom iz redova aktivističkog klera i s jugodesnice, odnosno hrvatske ljevice - odlučila je sastaviti "Deklaraciju" o zajedničkom jeziku i prezentirati je na samu 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika.

Jasno je već iz toga kako je objavljivanje deklaracije tempirano da se radi o šamarčini polustoljetnim hrvatskim naporima za nacionalnu emancipaciju, koji su u Jugoslaviji započeli upravo s tom deklaracijom. Danas, kad nas od neovisnosti dijeli jednako koliko i neovisnost od deklaracije, neki bi željeli stvari vratiti na stanje od prije sto godina. Jasno je da iza odricanja prava ex-jugoslavneskim narodima na zaseban jezik stoje određene hegemonističke težnje, s epicentrom u Beogradu. Naravno, pritom ne mislim da je službeni Vučićev Beograd umiješan u to, već da dvorske elite s Titovog dvora nikad nisu prežalile njegov pad. Tim padom su ostali bez sigurnog oslonca svoje društvene moći i utjecaja, iako su taj utjecaj zadržali i nakon pada Titovog malog carstva, po inerciji, i time što u Hrvatskoj lustracija nije provedena.

Na deklaraciju su se našli shodno osvrnuti i premijer, doduše onako usput, i ministrica kulture koja je uglavnom kuhana i pečena s dobrim dijelom potpisnika. Oni minoriziraju značenje te inicijative, no ja to nipošto ne bih minorizirao. Svi napori za povratkom hegemonije Beograda na tzv. “ovim prostorima” počinju od pitanja jezika, a ti napori i te kako imaju podršku u centrima političke moći izvan Hrvatske, i u Berlinu i u Bruxellesu, a do nedavno i u Washingtonu. Je li se u potonjem politička klima oko toga promijenila tek treba vidjeti, jer Trump očito za sad nije uspio ukloniti “deep state”, odnosno isušiti močvaru, kao što uostalom nismo ni mi. I kao što močvara njemu uzvraća udarac preko medija, tako i ovdje neisušena močvara pokušava uzvratiti udarac koji je dobila prije četvrt stoljeća proglašenjem hrvatske neovisnosti.

Mediji su, nekorektno, prenijeli kako je tekst deklaracije sastavljalo tridesetak “stručnjaka”, no za što su stručnjaci potpisnici – Mima Simić, Boris Dežulović, Ante Tomić, Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Vesna Teršelić? Među imenima potpisnika je na prvi pogledu uočljivo samo dvoje lingvista, a ni oni zapravo za ovo pitanje nisu mjerodavni.

No vratimo se samoj deklaraciji. Njen tekst je objavljen u “Slobodnoj Dalmaciji”. U njoj se, za početak, kaže: ”

Činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama.”

To je izvrtanje teze. Upravo postojanje više standardnih jezika ne dovodi to u pitanje. Štoviše, u većini slučajeva je upravo postojanje zasebnog jezika bitan formativni, odnosno razlikovni čimbenik  između susjednih nacija. Postojanje vlastitog jezika, i vlastitog jezičnog standarda, u većini je država bitan dio nacionalnog identiteta. Ne uvijek i ne svugdje, neke različite nacije dijele zajednički jezik, no najčešće je jezik jedan od čimbenika koji formiraju naciju kao zajednicu. Taj argument za uvođenje zajedničkog jezičnog standarda je bezvrijedan, jer indvidualno pravno na pripadnost različitim narodima, regijama ni državama nije ni na koji način dovedeno u pitanje ni ovako.

Svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika.




Da, i? U čemu je poanta? Svaka država može i ovako kodificirati svoj jezik. Već samim tim on nije zajednički. Zajednički jezik zahtijeva i zajedničko kodificiranje, inače se ne radi o zajedničkom jeziku. Bar ne onom kodificiranom, standardnom.

“Sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika.”

Koliko mi je poznato, u Hrvatskoj ionako ne postoji stav da se srpski ne može smatrati jezikom, kao ni bošnjački ni crnogorski. Takav stav postoji jedino kod dijela Srba, koji još od Vuka smatraju da je sve to jedan, srpski jezik. Najbolje jamstvo ravnopravnosti svih jezika je da sve ostane kao i do sad. U čemu je problem tih ljudi?




“Policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika.”

U redu, nisam jezikoslovac, ali znam prepoznati besmislicu kad je vidim. A ovo je upravo to – besmislica. Ne postoji u stvarnosti nikakva policentrična standardizacija, jer onda to nije stadnardizacija. Onda se radi o različitim standardizacijama. I kakve veze stvarna upotreba jezika ima s jezičnom standardizacijom, i zašto bi ih trebalo približavati? U Međimurju ili u Splitu se govori svakodnevnim, uličnim jezikom koji je kilometrima daleko od hrvatskog jezičnog standarda – kako ćete približiti međimurski i splitski govor? Nikako, jer svaki ide posve na svoju stranu. Ako približite hrvatski jezični standard kajkavcima, udaljili ste ga dodatno od čakavaca, i obratno. A nema smisla unutar jednog jezika imati dva standarda. Zato policentričan standard koji bi bio blizak načinu na koje se govori u različitim dijelovima hrvatske uopće nije moguć – a niti potreban. Kamoli “policentrični standard” na razini bivše SFRJ. Na ulici će se ionako govoriti kako se govori – i nema nikakve potrebe da se književni govor i svakodnevni govor približavaju, niti je to uostalom smisao i svrha standardizacije jezika. Kad bi ulični, svakodnevni, dijalektalni govor bio jezični standard, onda jezičnog standarda zapravo ne bi niti bilo. Jer svakodnevni govor ne slijedi standarde, nego život.

Činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi.”

E ovo je tek idiotarija. Jezici, naravno, imaju ime, u znanosti, prirodnoj ili ne, naravno da je bitno kako se nešto zove kako bi se to isto moglo definirati. Ovako, ispada da zapravo “policentrični jezik”, jugoslaviš, svatko može zvati kako hoće, ali to je i dalje “jugoslaviš”. Ono, bit ćemo velikodušni, dat ćemo vam da svoj jezik zovete hrvatskim, ali znate, to vam je samo varijanta zajedničkog, “policentričnog jezika” (srpskog). Divno. Da ne govorim da bi tako Srbi recimo imali pravo dubrovački štokavski govor valjda zvati srpskim? Pa slijedom toga jasno i Dubrovnik proglasiti starim srpskim gradom. Tu se u stvari ne radi o poštivanju prava da svatko zove svoj jezik kako hoće, već o “pravu” da si Srbi prisvoje ono što im se od hrvatskog dopada. Suptilna podvala.

Između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova deklaracija biti objavljena i korištena.”

Ne, ova deklaracija neće biti objavljena na “različitim standardnim varijantama zajedničkog jezika“, jer je to oskimoron. Bit će objavljena na različitim standardnim jezicima. Naime, ako postoje dva različita jezična standarda, onda postoje i dva standardna jezika, čak i ako imaju isti naziv (postoje američki i engleski standard engleskog, i oni se razlikuju. Govornici se možda međusobno razumiju, no jezični standard jednostavno u te dvije zemlje nije isti). Čak i da je govorni jezik Hrvata i Srba jednak, a nipošto nije, dva različita jezična standarda znače upravo to – dva različita standardna jezika, neovisno je li govorni jezik u obje zemlje jednak ili različit.

Standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika!

Ovo je opet čisto izvrtanje teze. Nitko nije “nasilno razdvojio” jezike, već ih se nasilno pokušalo spojiti u jedan jezik, tzv. “srpskohrvatski ili hrvatskosrpski”, koji nije odgovarao niti jednom stvarnom jeziku u stvarnoj upotrebi! Nasilan je upravo pokušaj spajanja!

Dakle, što potpisnici traže temeljem tih pogrešnih i izvrnutih premisa?

Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.”

To znači, za početak, ukidanje srpskih škola u Hrvatskoj i dvojezičnih tabli u Vukovaru. Zašto isti ljudi koji su tražili službenu upotrebu srpskog u Hrvatskoj – dakle jezičnu segregaciju – sad kažu da ona nije dobra? Kako sam napisao u tjednom pregledu osvrćući se na ovo, ispada da je ono što je srpsko, uključujući jezik, samo srpsko, a ono što je hrvatsko je “naše, zajedničko, jugoslavensko”. To je politika srpske hegemonije još od kralja Petra.

“Zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika.”

Ne postoje nikakve represivne prakse, svatko je slobodan govoriti jezikom kojim mu drago, i u javnosti i drugdje. Zašto bi razdvajanje jezika bilo štetno? Nitko nije “razdvojio” jezike, oni su oduvijek bili razdvojeni! Molim da mi potpisnici kažu koje su represivne prakse, i što je štetno u tome da Hrvati imaju svoj jezik, a Srbi svoj? I za koga je to štetno? Za čije interese je to štetno?

“Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.”

Definiranje je po prirodi stvari uvijek rigidno, inače nije definiranje nego lamentiranje. Standardni jezik je određen striktnim normama, pravopisom, gramatikom, rječnikom, koji su temeljem dogovora postavljeni kao standard. Naravno, svatko je slobodan govoriti srpski, mandarinski kineski, ili engleski. Ali postoji jasno pravo da se službeni dokumenti objavljuju na standardnom jeziku, jer kad to ne bi bilo tako, onda bi postojale nejasnoće u zakonima i drugdje. Jezik mora biti striktno, ili ako hoćete rigidno, definiran, kako ne bi dolazilo do različitih tumačenja službenih akata i zakona. Mora se znati što koja riječ i jezična struktura točno znači. Ulični šatrovački govor nije rigidno definiran, ali ne mogu se zakoni pisati ležernim i nedefiniranim govorom ulice. Jer bi onda na sudu svaki odvjetnik svakog mogao izvući.

Izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih „prevođenja“ u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja.”

Naprotiv, treba ukinuti prakse da se srpski filmovi emitiraju bez prijevoda i titlova na TV stanicama koje imaju koncesiju za emitiranje u RH. Jer je tako definirano zakonom, koji se ne poštuje. Usto, po Ustavu građani imaju pravo dobiti od države službene dokumente na  standardnom hrvatskom jeziku. I ne, neće se mijenjati Ustav radi Mime Simić i Bore Dežulovića. Prakse prevođenja nisu nimalo besmislene, jer ne želim da mi dijete doma nakon gledanja RTL-a kaže mami “gde si bre kevo, daj mi parče hleba i pirinač”. Iz razloga njegovanja jezične kulture.

Slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti.”

Ta sloboda izbora postoji. Naravno, izvan sfere onog što su službeni dokumenti i govor u javnim sredstvima priopćavanja poput nacionalne TV. Iz gore navedenih razloga jednoznačnog definiranja pojmova.

Jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima.

I to postoji. Većina potpisnika ionako piše na srpskom. I nitko im ne brani.

“Slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe.”

A tko to brani? Upravo dijalekti, uostalom, potvrđuju zašto nam je potreban jezični standard! Ne mogu dokumenti u Zagorju biti izdani na kajkavskom, a u Rijeci na čakavskom. Naravno, dijalektima je mjesto gdje im je mjesto, ne u službenoj i poslovnoj komunikaciji, jer to nije ni kulturno ni primjereno. Čak ni kad se radi o komunikaciji između govornika s istog područja.

“I, konačno, slobodu „miješanja“, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika!

Ako netko želi govoriti kombinirajući izraze i riječi iz različitih jezika (“nemreš belivit”, “kaj je bre”),  to je njegova stvar. Naravno, time u osnovi pokazuje nisku kulturu, ako se radi o hibridu srpskog i bošnjačkog, hrvatskog i srpskog, itd. a ne o zezanciji kao gore. No to opet ne spada u jezični standard.

Dakle, osim što se radi o glupoj provokaciji na 50. obljetnicu prave Deklaracije  – što se zapravo tom “Deklaracijom” želi postići, koja je njena svrha? Dokazati da se Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci u svakodnevnom govoru razumiju? To uopće nije sporno, niti je ikad bilo. Razumiju se i Danci i Šveđani, ta dva jezika se razlikuju možda koliko hrvatski i srpski, pa nitko ne govori o “jednom jeziku s dva standarda”. Ni norveški se zapravo ne razlikuje od njih. Ili se želi jednoj suverenoj državi osporiti pravo na zasebno ime i položaj vlastitog jezika, podrediti ga nekakvom nakaradnom “zajedničkom” jugoslavišu, ekavica + latinica, i izbaciti iz službene upotrebe jezik koji je u Ustavu naveden kao službeni? Za taj jezik, za pravo na njega, su robijale i ginule generacije Hrvata. Ne bez razloga, jer jezik je jedan od bitnih temelja nacionalne samobitnosti i emancipacije. No, među Hrvatima je uvijek bilo puno onih koji, kako reče Pavao Štoos, “vre i svoj jezik zabit hote”.

“Vre i svoj jezik zabit Horvati
Hote, ter drugi narod postati;
Vnogi vre narod sam svoj zameče,
Sram ga j’ ak stranjski “Horvat” mu reče,
Sam proti sebi je l’ ne šetuje,
I ovak slepec sam sebe truje.”

Autor:
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.