di

Dedijer – svjedok Titovih zločina

Autor: Marina TENŽERA

U potpuno bespotrebnim raspravama o komunističkim zločinima priznatima u cijelom svijetu, pogubnom neshvaćanju razlike između antifašizma i komunizma valja se sjetiti prvorazrednog svjedoka XX stoljeća - Stevana Dedijera

Sin zloglasnog Jevte iz “Crne ruke”, američki fizičar, padobranac američke vojske koji je sudjelovao u paklu Drugog svjetskog rata, jedan od Titovih najbližih suradnika, emigrant i osnivač slavnog švedskog istraživačko-infomacijskog instituta, Stevan Dedijer (Sarajevo 1911.-Dubrovnik 2004.), koji je obožavao Hrvatsku, nije samo prvorazredan svjedok tragičnog 20. stoljeća, već i Titovih zločina o kojima je pisao u svojoj izvanrednoj knjizi.

Paradoksalno, iako su u svijetu odavno priznati komunistički zločni, u Hrvatskoj se 2015. još uvijek vode nevjerojatne rasprave o karakteru komunističkog nasilja koje je poslije Drugog svjetskog rata odnijelo više od 300. 000 života, kako pokazuju dosadašnja znanstvena istraživanja. Ni Dedijer nije šutio. U svojoj važnoj knjizi “Stevan Dedijer – špijun kojeg smo voljeli” (V.B.Z., Zagreb), ili kako je sam zapisao “izvještaju o svom posljednjem obavještajnom zadatku”, iznio je svoj filmski životopis. Zaljubljenik u Hrvatsku koji se nikada nije dao zavarati krvavom prirodom totalitarnih režima napisao je duhovito: “Od sljedbenka Karla Marxa postao sam sljedbenik mudrosti Groucha Marxa: “O čemu god bila riječ, ja sam protiv”.

Prvi svjetski rat

Zanimljivo je da su Dedijerovi roditelji, majka Milica i otac Jevto bili potpuno oprečnih karaktera, a takvi su im bili i životi. Kako opisuje Dedijer, Jevto je već kao mladići siromašni seljački sin potpao pod utjecaj veliksrpskog nacionalista Jovana Cvijića uz čiju će pomoć dobiti stipendiju za Beč, te doktorirati na Cvijićevom predmetu političkom zemljopisu koji se podučavao s tezom “kako je ljudska povijest povijest krvi i tla”, što će kasnije, piše Dedijer postati “osnovom nacističke imprijalističke ideologije” koju će prihvatiti i svi oni koji su podržavali srpsku eskpanziju radi formiranja “Velike Srbije” na Balkanu, što će njegov otac podržavati do smrti. Dedijerova majka, s druge strane potjecala je iz zemljoposjedničke obitelji iz Gradačca u kojoj su žene bile vrlo samostalne i buntovne, te je i njegova baka ostavila muža usprkos čvrstim patrijarahalnim običajima. Zanimljivo je da se Dedijerova majka bila prisiljena udati za Jevtu jer “Žene u to vrijeme nisu imale izbora”. No, upravo ga je njegova snažna majka, koja je uvijek imala otpor prema vlastitom braku, piše Dedijer, “programirala na različite načine i usadila u mene osjećaj za pravdu i poštenje”.

Dedijer je do svoje 22 godine sudjelovao u dva rata, a prvih sedam i pol godina prveo je kao ratni izbjeglica u BiH i Srbiji. Kako svjedoči, ubojstvo austrijskog nadvojvode Franza Ferdinanda u Sarajevu bio je najuspješniji teroristički čin u povijesti, a cilj “pukovnika Apisa, “osnivača Crne ruke i prijatelja mog oca o ujedinjenju svih srpskih zemalja na Balkanu kojim će dominirati Srbi ostvaren je na Versailleskoj mirovnoj konferenciji”, kada je stvorena Jugoslavija kojom su dominirali Srbi. Dedijer brutalno iskreno piše o tim turbulentim godinama kada je začeta mostruozna ideja o “ujedinjavanju svih srpskih pokrajina” , a njegov otac bio asistentom profesoru Cvijiću i surađivao s Apisom. S druge strane, majka mu je ostala upamćena kao vojna bolničarka u Beogradu 1912. pomažući ranjenim vojnicima. Nakon ratnih peripetija, bjegova pred Austrijancima, gladi i izbjeglištva, Dedijeru umire otac.

Zanimljivo da Dedijer ova najranija sjećanja prekida zgodom kada je u avionu 1993. godine za Švicarsku sreo lorda Owena, predstavnika UN u Bosni koju su tada napale srpske jedinice. Većina NATO lidera, Clinton, premijer Major, lored Owen i premijer Bildt “nije shvaćala uopće što se zbiva u bivšoj Jugoslaviji “vjerujući ratnom zločincu Miloševiću da je tamo građanski rat, a ne agresija srpske vojske”, piše ogorčeni Dedijer, zgađen lordom Owenom koji je u svojoj knjizi zapisao: “Rekao sam Miloševiću da neće dobiti Veliku Srbiju, ali da će dobiti veću Srbiju no što ju je imao.” “Toliko sam se razjario ugledavši lorda Owena da sam ga poželio prebiti”, piše Dedijer koji će navesti kako su SAD, Velika Britanija i Owen stvorili na Daytonu Republiku Srpsku upravo “na području gdje su Srbi počinili najstrašnije zločine protiv Hrvata i Bošnjaka”.

Školovanje u Italiji i SAD-u

Živeći s majkom i dva brata Vladimirom i Borom nakon očeve smrti u Beogradu Dedijer se oduševljavao prirodnim znanostima, a majka je njemu i njegovoj braći omogućila kvalitetno školovanje. Dedijer se školovao najprije u Rimu, a potom i dobivši stipendiju za Ameriku. Prvo je pohađao Taft School gdje je upoznao Jacka Chryslera, sina slavne auto tvrtke koji će ga uvesti u ured direktora Horacea Tafta, brata američkog predsjednika, koji je u svojoj prestižnoj školi pripremao tinejdžere za sveučilišta Ivy League. Nije čudo stoga što se mlađahni Dedijer kasnije odlučio za studij teorijske fizike na Princetonu gdje će susresti mnoge slavne znanstvenike, i razmišljati o sudbini svijeta u kojem se uspinjao fašizam i komunistička Rusija. Po povratku u Beograd, Dedijer doznaje da mu je brat Vladimir postao novinar. Nakon boravka kod kuće, odlučuje se ponovno vratiti u New York, postavši ni manje ni više nego komunist “uskočivši u kulturu nezaposlenih Amerikanaca”. Ta ga je ideja “čvrsto čšepala, a da nije bio svjestan prirodne komunizma u SSSR-u”. Dedijer se u to doba bavio raznim poslovima, među ostalima kao instruktor, radio u robnoj kući, prodavao je vlastitu krv, da bi se na posljetku zaposlio kao analitičar u novom tjedniku “Newsweek” i upravo će na tom poslu “otkriti osnovni princip istraživanja za proučvanje državnog, gospodarskog i društvenog obavještavanja” što će, biti, kako sam ističe “vrlo korisno za njegovu budućnost”. U to vrijeme, nevjerojatno 1936. upoznaje Hrvata Aleksandra Jurića, vlasnika restorana “Whitestar”, ali i “druga Lojena” nakon čega princetonski đak postaje uredik partijskog tjednika srpskih radnika Slobodna reč u Pittsburgu! Naravno, neke Srbe šokirala je vijest da je sin velikosrpskog nacionalista postao komunist u Americi….

Odlazak u Drugi svjetski rat

Međutim Hitlerov napad na Jugoslaviju, Dedijeru će nanovo promijeniti život. Zanimljivo je da su se i hrvatski i srpski radnici u Americi tada počeli sukobljavati, a raspravljajući što je izazvalo takvu nacionalističku mržnju urednik hrvatskoga ista Franjo Borić je rekao: Evo što sam kao dijete naučio o Srbima. Uzmeš jedog Srbina, daš mu obilat objed i darove, pričaš o njemu lijepe stvari i iskreno ga voliš, a potom uzmeš drugog Srbina, staviš ga u vreću i tučeš. Na kraju će ono što Srbin u vreći misli o Hrvatima biti istovjetno onome što misli onaj drugi, kojega si hranio i pravedno premanjemu postupao”. Dedijer prati krvava događanja u domovini, prati i TASS i katolički tisak, te se u ljeto 1942., na nagovor Aleksandra Vučinića dobrovoljno javlja u prvu američku obavještajnu agenciju OSS koji je vrbovala komuniste. U vojnom kampu prolazi obuku, rukovanje pištoljima, njemačkim lugerima, karabinkama, bazukama, i, novoizumljenim plastičnim ekplozivom. Penjao se uz uže, naučio judo, kopati rovove. Međutim, Dedijera izbacuju iz OSS (“vjerojatno zbog razgovora s dalmatinskim prijateljima novinarima”), nakon čega se sam prijavio u vojni kamp Croft u Južnoj Karolini, fanatično vježbajući za padobranca. Nakon obuke, dodijeljen je štabu satnije američke 101. zračne divizije koja se upravo vratila iz operacije u Normandiji. Određen je za jednog od tjelohranitelja zapovjednika divizije, generala Maxwella Taylora. Tako je komunist Dedijer s američkim trupama 17. rujna 1944. u sklopu operacije Market garden iskočio na tlo okupirane Europe. Nagledao se tada jezivih slika – mrtvih Amerikanaca, Britanaca i Nijemaca. U ratu je razvio i neobičnu vještinu: po zvuku granate mogao je pogoditi gdje će pasti. Nazočio je strašnim postpucima nekih američkih vojnika koji su silovali Francuskinje, sudjelovao je u obrani opkoljene 101. zračne divizije u Bastognei kada je genral MC Auliffe Nijemcima koji su ih okružli samo poručio da su “Nuts” (Luđaci). Preživljavanje bitke, bio je i kraj Dedijerova angažmana u američkoj vojsci, na nalog samog Eisenhowera odlučili prebaciti u partizane.

Antifašisti sami započinju teror

Nakon raznih peripetija, stiže u razrušeni Beograd gdje je njegov brat uređivao “Borbu”. Te ga je večeri brat poveo na susret s Đilasom u vilu na Dedinju gdje su prije živjeli bogataši. Već tada Dedijer ustvrđuje: “Svi oni vođe pojedonosne KP, među njima i Tito sada su živjeli u vilama i palačama u kojima je prethodno živjela buržoazija. Đilas ga zove da radi kao novinar, a Dedijer otkriva da su mu iz torbe nestali “svi lugeri” koje je vjerojatno uzela tajna policija “ne vjerujući komunistu koji je nosio američku uniformu”. Osim što je radio za Politiku, kasnije i Tanjug u ožujku 1948. Dedijer počinje uočavati da nestaju mnogi “moji partijski drugovi koji su hapšeni kao staljinisti, a podatak sa su se deseci tisuća komunista koji su podržali ustanak protiv fašista izjasnili protiv Tita, imao nesagledive posljedice. Uhapšen je i Dedijerov šef i direktor Tanjuga Šime Balen, a mnoge žene i kćeri dolaze mu moleći ga za pomoć njihovim uhapšenim muževima.

Posebno je jeziv i podatak da je Savezna vlada odlučila otkupiti žito i drugu hranu od seljaka a koja je bila daleko ispod svjetske cijene. “To je urodilo pobunama i strijeljanjima seljaka, a o tome nije bilo riječi u novinama u čijem sam uređivanju sudjelovao”. Tako Dedijer vrlo iskreno otkriva titoističke zločine koji su buknuli svom silinom. U Jugoslaviji je Tito već bio štovan poput idola, ali ne i u stranim državama. Upravo je Dedijeru dodijeljen zadatak da u SAD promijeni sliku o Jugoslaviji. Dogodila se nevjerojatna stvar. Kada su Amerikanci Tita, lidera zemlje kojom upravljaju radnici, vidjeli u filmskim novostima odjevena u bijelu uniformu s dijamantim prstenom nalikovao im je Goringu! kada je Dedijer izvjestio Kardelja i Đilasa o negativnim komentarima Amerikanac, Kardelj mu je samo kazao “A tko bi se usudio reći mu to”? Već tada se u Dedijeru počinje rušiti mit o komunističkim sustavima općenito “uključujući i jugoslavenski”.

 Titova atomska bomba

Iako je kao fizičar bio više nego dobro upućen u apokaliptične učinke atomskih bombi nije dugo trebalo da mu Kardelj 1950. kaže: “Moramo imati nuklearnu bombu. Moramo je napraviti čak i ako ćemo za to godinama izdvajati pola nacionalnog dohotka”. No, čitava je priča izgledala poput udbaškog krimi-romana. Dedijer je poslan u Vinču gdje je s Pavlom Savićem trebao stvoriti bombu. Savić ga je zaprepastio već pri dolasku davši pred Dedijerom uhapsiti čovjeka koji je u zgradi bio zadužen za vodu koje u tom trenutku nije bilo. “Pritvor” u koji je poslan uhapšenik bio je ni manje ni više nego logor za zatvorenike koji su radili na izgradnji Instituta. Drugo neugodno iznenađenje otkrio je kada je shvatio u razgovoru s knjižničarom Instituta da je sve stručne čsopise UDBA krala u inozemstvu i kada je Saviću rekao da se mogu pretplatiti na njih, dotični je odgovrio: zar se to može?

Nakon tri mjeseca pozvan je u CK ne bi podnio izvješće pred članovima Politbiroa, uključujući Đilasa, Kardelja, Rankovića, Tempa pred kojima otvoreno kazuje da na Institutu nitko, ukljućujući Savića, ne radi na nuklearnom programu osim slovenskog kemičara Bojana Zaletela koji je ovladao kemijom urana i nastojao dobiti uran iz male količine rudače. S druge strane, Savić ga je zaprepastio neznanjem o reaktorima kada mu je predao izvješće na tri stranice po nalogu partije, predloživši “nemoguću ideju o reaktoru koji bi se sastojao od mješavine praha urana i grafita”. Potom je otkrio da domaći kemičari ne poznaju kemiju urana, pa su i oni iz Vinče, Zagreba i Ljubaljane dobivali različite rezultate. Na kraju, usprkos svim Dedijeriovim naporima, kontaktima s švedskim stručnjacima, zbog čega je ukoren, plan o Titovoj atomskoj bombi je propao….

Đilasov pad

Slijedile su burne godine Titovih obračuna, Đilasovo izbacivanje iz partije, Dedjerova kritika SANU, napuštanje fizike, ostanak bez posla i “unutrašnja emigracija”, prevođenje udžbenika iz teorijske fizike da bi 1961. uz pomoć profesora Nielsa Bohra napustio Jugoslaviju i otišao u Švedsku gdje će osnovati svoj glasoviti Research Policy Institute gdje nije samo zadužio znanost važnošću analize svjetskih informacija, već i podcrtao kako će u budućnosti gospodarski i poslovni obavještajni rad postati od ključne važnosti.

Dedijer je svakako jedinstvena pojava, kao Srbin nikada nije htio priznati velikosrpsku ideologiju, točno je procijenio zločinačku narav komunizma, propali “društveni eksperiment i sovjetski neuspjeh da od 1917. do 1990. da stvori novo, humanije društvo” i potvrdio jeziv podatak koji je iznio njegov brat Vladimir kako je Tito “iz čiste osvete” dao pogubiti 195. 000 Hrvata, Srba i prpadnika drugih nacionalnosti”.

Autor: Marina TENŽERA

ZADNJE VIJESTI