Dan kad je otišao Tito s Trga Republike Hrvatske

Autor:

Zagreb je današnjom odlukom Odbora za imenovanja ulica o preimenovanju Trga maršala Tita napravio velik korak prema 21. stoljeću, Dan kad će Trg konačno biti i preminenovan će simbolički označiti i kraj 20. stoljeća u Hrvatskoj.

Zašto nešto što bi trebalo biti posve normalno, uklanjanje imena Trga kojeg je diktator sam po sebi imenovao na samom početku svoje vladavine, uopće izaziva ikakve rasprave u Hrvatskoj? I zašto to nije urađeno odmah 1990., nakon prvih demokratskih izbora? Jer, upravo to je urađeno svugdje gdje je postojao kult ličnosti: od Rusije, gdje su Lenjinovi i Staljinovi spomenici padali kao snoplje, preko cijele istočne Europe, do daleke Kine gdje formalno diktatura nikad nije pala, ali ni u Kini više nigdje nema Maovih slika u javnosti. Očito, kult ličnosti u Hrvatskoj nije umro s Titom. O tome koliko je kult ličnosti u Jugoslaviji bio snažan dosta govori rečenica iz jednog preko 30 godina starog teksta Davida Bindera u New York Timesu: Pišući o Ceaussescuu, on je ustvrdio kako je “njegov kult ličnosti dostigao, pa možda i prestigao, onaj Staljinov u SSSR-u, Maov u Kini, ili čak Titov u Jugoslaviji.”

Kroz povijest, carevi i kraljevi su često svoj legitimitet kao vladara pravdali pozivajući se na to da su ih sami Bogovi odabrali da vladaju, a nerijetko su, u predkršćansa vremena, i sami sebe proglašavali nekom vrstom božanstava.  Širenje sekularnih ideja u Europi 18. i 19. stoljeća je to znatno otežalo, ali su se pojavili masovni mediji, koji su im otvorili mogućnost da, ukoliko kontroliraju iste, stvore o sebi sliku kakvu god žele. I tu nastaje pojam “Kult ličnosti”. Oni su obično vrlo dobro elaborirani i konstruirani kako bi dali vladaru legitimitet, ali i neograničenu moć. I tipični su za totalitarne režime. A Titov kult ličnosti je bio jedan od najprominentnijih u 20. stoljeću, školski primjer. Titov kult je bio jači i od Hitlerovog ili Staljnovog, jer dok su se njihovi kultovi oslanjali na njihovu ulogu u svjetskoj revoluciji, i postojeći pangermanizam Nijemaca i panslavizam Rusa, gdje je kult ličnosti bio nadogradnja postojeće ideologije, u Jugoslaviji se na kultu ličnosti se temeljilo sve. Titov kult ličnosti je bio jedina stvar koja je Jugoslaviju držala na okupu. Institucije u Jugoslaviji su ili postojale samo na papiru, ili jednostavno nisu funkcionirale i nisu imale nikakvu stvarnu moć. Jedino je Tito, institucionaliziran i deificiran kroz svoj kult ličnosti, imao stvarnu moć.

Ustav je bio slovo na papiru, ako je Tito nešto odlučio to je moralo biti tako. Njegova vlast i moć, kao ni golemo bogatstvo – rezidencije, dvorci, vile, privatna otočja, stotinjak luksuznih autmobila, privatni vlak i jahta od preko sto metara – nisu bile ograničene ni zakonima ni institucijama, već samo snagom kulta. Zato je sloboda govora u Jugoslaviji bila poprilična – mogli ste prilično otvoreno govoriti o svemu, pa i kritizirati komunizam kao takav, ali samo u Tita osobno niste smjeli dirati. Samo to i hrvatski “nacionalizam” su vas mogli odvesti u zatvor po političkoj osnovi. Ništa osim Tita i s njim povezanog jugoslavenstva nije bilo naročito sveto.

U knjizi “Kult lidera u komunističkim diktaturama: Staljin i istočni blok” iz 2004. piše da je Tita kult ličnosti kojeg je izgradio oko sebe prikazivao kao “kombinaciju seljačkog vođe, zaštitnika, i legendarnog heroja”. Tijekom života i 35 godina vladavine, taj kult je uključivao, među ostalim, imenovanje mjesta po njemu (uključući čak četiri grada!), proglašavanje svog rođendana za nacionalni praznik uz ekscesno skupu proslavu na stadionu Mladosti, njegove potrete posvuda uključujući svaku učionicu i svaku tvorničku halu (po uzoru na Mussolinija i Hitlera), i pisanje njegovog imena po krajoliku kako bi bilo vidljivo i iz aviona. Tito je unio i jednu inovaciju u kult ličnosti, nošenje štafete, koja je bila ultimativni čin pokoravanja naroda vođi i simbolizirala je to da svi zapravo rade za njega, da je on matica u koju se sve slijeva, gje sve počinje i završava. Diktator sunce.

U učionicama su nas učili da je Tito taj kojem dugujemo slobodu i blagostanje, pa zato mnogi vjeruju da je u Jugoslaviji stvarno i bilo slobode i blagostanja, iako Hrvatska ni u svojim najboljim danima, krajem sedamdesetih,  nije dosegla ono mjesto po standardu među Europskim državama koje je imala banovina krajem tridesetih, kamoli mjesto na karti Europe koje je imala za Austrougarske. Ali zato sustavno propuštaju napomenuti gdje smo bili 1991., i što je do konačnog pada Jugoslavije od svega ostalo.

I ne samo to, nego su nas učili da Titu zapravo dugujemo sve. Da je Tito razlog zašto sunce uopće izlazi i zalazi, razlog što smo uopće živi, i da je krajnji i vrhovni cilj naših života služiti Titu. Naravno, nitko to nije rekao izravno, no sve se svodilo na to. Obrazovni sustav je bio formiran oko Titovog kulta ličnosti, uz primanje u pionire i dočeke najvećeg sina, kad su pioniri ponekad satima na suncu (uključujući nižepotpisanog) čekali da prođe u crnom Mercedesu pullman i mahne dječici. Drugu Titu su se pisala pisma i pjesmice. Titova megalomanija praktički nije imala granica, a narod mu se divio. Tito je pak dobro poznavao psihologiju masa, i znao je kako ih “kupiti” i na što padaju. Uostalom, još kao dječak je promatrao dvorce velikaša u Zagorju, kao gladno i u osnovi zlostavljano dijete pijane propalice koja je zapila naslijeđeno sasvim pristojno imanje, i sanjario o tome kako će on jednog dana biti taj velikaš. Znao je da se narod divi moćnima, i da ih i mrzi, ali znao je  i kako ih i čime potkupiti kako bi mu tolerirali ekscesan način života. A kao agent NKVD-a, kasnije je dobro izučio i psihologiju masa. Lukavi i bistri, iako neškolovani Tito je kasnije u mrežama tajnih službi plivao kao riba u vodi. Plejboj, šarmer, špijun, i nemilosrdni ubojica sklon razmetanju novcem i bogastvom, Tito je bio puno toga. Njegova bajka je završila kad je pokopan pod dvije tone mramora u Beogradu.

A s njim je završila i bajka o Jugoslaviji, jer se nije temeljila ni na čemu. Iza njega nisu ostale institucije, osim JNA i tajne policije. Niti mjesec dana po njegovoj smrti, dinar je devalvirao 30%, jer dok je bio živ, nitko se nije usuđivao reći mu da smo propali. Uslijedila je hiperinflacija, nestašice, i u konačnici bankrot Jugoslavije oko dvije godine nakon Titove smrti zbog nemogućnosti plaćanja dospjelih državnih obveznica – tjah, ti prokleti lihvari nisu primali dinare tiskane na Topčideru nego samo dolare. Dugovi Jugoslavije su bili u dolarima, a devize smo zarađivali u markama: Kad je dolar na svjetskom tržištu u Reaganovoj eri odletio na preko tri marke, ekonomija SFRJ je jednostavno kolabirala. Doživjela scenarij “duga u švicarcima” Još četiri godine kasnije pojavio se Memorandum SANU. Milošević je prvi u Jugoslaviji shvatio da je Tito mrtav, i krenuo graditi – vlastiti kult ličnosti, zabivši time zadnji čavao u lijes Tita, i njegove Jugoslavije. Samo što njegov nije bio zasnovan na jugoslavenskom nacionalizmu, kao Titov, već srpskom. U biti, svaki kult ličnosti u konačnici je ekstremno nacionalistički.

Svaki totalitarni režim je trebao kult ličnosti, jer je lider taj kojeg se u revolucionarnom društvu poistovjećuje s revolucionarnom promjenom, on je taj bez kojeg se budućnost (svijetla i lijepa, ali uvijek negdje u budućnosti) ne bi dogodila. Kult ličnosti je bio potreban i zato da bi se dao legitimitet revolucionarnom vladaru, vladaru poput Tita, Hitlera, Staljina, Maoa,  jer demokratski legitimitet ionako nisu imali, a za razliku od kraljeva iz prošlost nisu se mogli pozivati na božju providnost, obzirom da su i fašizam i komunizam ideologije nespojive s kršćanskom etikom i kršćanstvom. Ateizam je bio bitan upravo zato jer kršćanstvo ne priznaje niti jednom čovjeku apsolutnu moć i vlast: Ona pripada samo Bogu, Bog je iznad svakog. Iznad diktatora ne može i ne smije biti nitko, pa je zato Bog završio “na smetlištu povijesti” a religioznost se suzbijala. Prvenstveni razlog suzbijanja religije u totalitarnim režimima nije bio motiviran prosvjetiteljskim razlozima, već razlozima izgradnje kulta ličnosti, kulta vladara čija je moć neograničena.

Zato brojni nisu mogli vjerovati kad je Tito umro, vjerovali su da je besmrtan. “I nakon Tita, Tito”, bila je parola kojom je kanoniziran nakon smrti. Danas neki – Rada Borić, konkretno – kažu da smo micanjem njegovog Trga Tita po drugi put ubili: kad je ubijen prvi put? Izgleda da i Rada ne vjeruje da je Tito mogao umrijeti prirodnom smrću, lapsusi zapravo otkrivaju dosta toga podsvjesnog. Brojni se, upravo zbog tog kulta ličnosti koji je kao religija ostao usađen u mentalitet brojnih Hrvata, danas osjećaju kao da im je netko ubio Boga. A konkretni razlozi opiranja bilo kakvim promjenama koje bi uvele Hrvatsku u 21. stoljeće leži i u konkretnim razlozima: Titov dvor u Beogradu je bio izvor moći tadašnjih elita, koje su to ostale i nakon pada Jugoslavije. Intelektualcem, novinarom, režiserom, bilo čime takvim se postajalo po milosti Tita: to je nosilo brojne povlastice, biti u milosti vladara, kao i uvijek kroz povijest, ali je nosilo i obavezu da ga uvijek i u svakoj prilici branite i veličate.

Zato je priča o tome da je Hasanbegoviću važno jedino promijeniti ime Trga zapravo klasična zamjena teza: naprotiv, upravo je ostacima Titovog režima, ostacima elita iz njegovog vremena, onima koji su po milosti Tita postali nekakav čimbenik u društvu koji bez njega nikad ne bi postali, jedino važno sačuvati kult na životu. Jer taj kult je temelj i njihovog društvenog utjecaja i moći. Ali, to je i temelj njihovog unutarnjeg vrijednosnog sustava, izvor njihovog samopoundanja, uvjerenja da su, ako su na strani Tita, na strani dobra a protiv zla (što je opet klasični trenutak u izgradnji kulta ličnosti; neprijatelji Vođe su uvijek ujedno i neprijatelji naroda). Usto, biti protiv Hrvata, a za Tita, je također postao uvjetovani refleks sljedbenika njegovog kulta: zato uvijek naginju Beogradu, gdje je stolovao, i groze se “hrvatskog nacionalizma”. Iako su i sami Hrvati. Tipičan primjer onog što se zove “Pavlovljev pas”: jednostavno su tako istrenirani. Očekuju da će biti nagrađeni ukoliko i dalje budu napadali neprijatelje Vođe, iako je isti mrtav već desetljećima.

No vratimo se Ceussescuu. Iako je izgradio kult ličnosti ravan Titovom, završio je kako je završio. Vjerojatno bi tako isto završio i Tito, da je dočekao revolucionarnu 1989: kao što su krajem osamnaestog stoljeća padale u košare glave dotad obožavanih careva, tako su te godine padale glave dotad obožavanih vođa. Malo je potrebno da se obožavanje pretvori, pod pritiskom neuspjeha i razočaranja neostvarenim snovima o “Budućnosti svjetloj i lijepoj”, u slijepu mržnju. Jedan od razloga koji je održao Titov kult ličnosti na životu je i taj što je on ipak umro – na vrijeme. Ali sad bi konačno bilo vrijeme i da se tak poganski kult pošalje tamo gdje mu je i mjesto.

Autor:

ZADNJE VIJESTI