Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL

‘Da smo izgubili Domovinski rat, cijela Hrvatska bila bi pretvorena u Ovčaru’

Autor: Dnevno.hr

"Još mogu razumjeti povijesne krivotvorine o Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata, ali zar u Domovinskom ratu pobjednik nije bila slobodna i neovisna Republika Hrvatska?"

Bruna Esih nestranačka zastupnica u Hrvatskom saboru za Slobodnu Dalmaciju u velikom intervjuu progovorila je o nekim temama koje u  Lijepoj našoj izazivaju velike tenzije, o zločinima totalitarnih režima, lustraciji, ali i o svom mogućem ulasku u HDZ. Dio intervjua iz Slobodne Dalmacije vam prenosimo:

Možete li usporediti zločine nad Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata s onima na Ovčari prije 25 godina? Ni za jedne nije nitko odgovarao, a neki izvršitelji su još živi?

– Ne samo da ih se može usporediti, već su posljedica istog totalitarnog sustava, počinjeni su pod istim komunističkim simbolima i s jednakim intenzitetom ideološke mržnje. U slučaju izgubljenog Domovinskog obrambenog rata, cijela bi Hrvatska bila pretvorena u Ovčaru, jednako kao i 1945. Kaže se da povijest pišu pobjednici, pa još mogu razumjeti povijesne krivotvorine o Hrvatima nakon Drugog svjetskog rata, ali zar u Domovinskom ratu pobjednik nije bila slobodna i neovisna Republika Hrvatska? Ne čini se tako iz perspektive majki koje su izgubile sinove, i mnoge ih još danas traže, branitelja koje se kriminalizira jer su ustali protiv dvojezičnih ploča u gradu simbolu mučeništva i srpske agresije i ne čini se tako iz perspektive silovanih žena koje svoga krvnika sretnu u ničim ometenoj šetnji. Nebriga države za događaje otprije 25 godina jednostavno je previše nevjerojatna da bi bila slučajna. Nesankcioniranje zločina iznimno je plodno tlo za njegovo ponavljanje, odnosno ponavljanje povijesti.

Što bi za njih bila lustracija?

– Lustracija, odnosno pojmovno šire – odgovorno suočavanje s prošlošću – mora ići za tim da nikoga unaprijed ne obilježi niti abolira. Nužno je rasvijetliti događaje tako da se utvrde nedvojbene i cjelovite činjenice, a potom da se država u skladu s njima ponaša. Za vrijeme izborne kampanje poručivala sam: bez istine nema pravde, a bez pravde nema mira i suživota. Postoje mnoge prijave protiv pojedinaca i Kazneni zakon po kojemu se trebalo postupati, ali se to u mnogim slučajevima nije provodilo. Dakle, ne utvrđuju se činjenice niti se ostvaruje pravda, a potom nastupi i zastara. Takvo postupanje kratkoročno i dugoročno nanosi izravnu štetu državi, pa bi i one koji usporavaju te procese također trebalo sankcionirati. Zbog toga i mimo postojećeg kaznenog zakona mora postojati sustav koji će vršiti svojevrsnu provjeru, odnosno vrednovanje dotadašnjeg djelovanja pojedinaca prilikom njihova ulaska na svako odgovorno mjesto u državnoj ili javnoj ustanovi. Nadam se da se na pragu 2017. godine možemo svi složiti da se bilo kome tko se bilo kada i na bilo koji način ogriješio o temeljna ljudska prava i slobode ne smije omogućiti nastavak protuljudskih i, u ovim slučajevima, protuhrvatskih djelovanja i moguće daljnje umrežavanje s pojedincima sličnog moralnog statusa i habitusa. To bi posredno dovelo do uklanjanja negativnog društvenog utjecaja onih struktura koje i danas svoj položaj ne temelje na objektivnim kriterijima već na ranije stečenom monopolu.

Ima li Hrvatska danas snage za provođenje lustracije?

– Ne znam tko bi, osim onih na koje se odnosi, mogao s upravo opisanim imati problem? Izostanak političke volje za takvo suočavanje s prošlošću bio bi, slažem se, znak slabosti, ali i sudioništva u daljnjim negativnim procesima.

Upravo se priprema proračun za 2017. godinu. Koliko će država izdvojiti za istraživanja masovnih grobnica u RH i Sloveniji?

– Nažalost, s tim podatkom nisam upoznata. Međutim, podsjećam na izjave hrvatskog premijera Plenkovića koji je u više navrata, a potom i na 1. sjednici Vlade naglasio kako je odgovorno suočavanje s prošlošću jedan od prioriteta sadašnje Vlade. Istraživanje masovnih grobišta svakako je bitan dio ukupnog suočavanja s prošlošću pa bi s tom činjenicom trebala biti usklađena i materijalna podrška države.

Podaci govore o 1000 jama kod nas i više od 600 jama u Sloveniji. Koga smatrate glavnim kočničarima istraga?

– U Hrvatskoj smo imali dvije Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava Drugog svjetskog rata i obje su po hitnom postupku ukinute dolaskom SDP-ovih koalicija na vlast, baš kao i pokroviteljstvo središnje komemoracija bleiburškim žrtvama i žrtvama Križnoga puta na Bleiburškome polju. To govori dovoljno samo za sebe. S druge strane sve su se dosadašnje Vlade i sve politike po tom pitanju odnosile nikako ili neodređeno, zadovoljavajući formu i eskivirajući artikulaciju jasnih stavova i održivih rješenja. To je pitanje uvijek bilo institucionalno i materijalno marginalizirano, bez kontinuiteta i nikad od stvarnog prioriteta. Takvo opiranje države i pojedinaca sveobuhvatnom procesu suočavanja s prošlošću upravo nameće tvrdnju da je ono Hrvatskoj neodgodivo i prijeko potrebno.

Zašto se često manipulira s brojem žrtava na Bleiburgu i Križnom putu? A čak i britanski vojni izvori navode kako je u hrvatskim izbjegličkim kolonama koje su se povlačile prema austrijsko-slovenskoj granici, bilo oko 700.000 ljudi, od čega oko 500.000 civila?

– Ne postoji potreba za umanjivanjem i za uvećavanjem broja žrtava, jer već do sada ekshumirana grobišta svjedoče o zločinu nevjerojatnih razmjera. Druge izravne i neizravne posljedice tadašnjeg stradavanja i iseljavanja, poglavito na demografsku sliku Hrvatske, nesagledive su i dan danas su prisutne. Od političara često čujemo kako se tom problematikom trebaju baviti isključivo povjesničari. Međutim, mnogi se time već jesu bavili na objektivan, znanstven način, ali te utvrđene činjenice nigdje nisu implementirane, nema ih u udžbenicima, nisu opće prihvaćene. Namjerno se umanjuje značaj političkih odluka, upravo kako bi se izbjeglo ili prolongiralo njihovo donošenje i zauzimanje jasnog stava, a jednako toliko će trajati i spomenute manipulacije.

Treba li zabraniti petokraku, jer su se i pod njom činili zločini?

– Nisam za zabrane toga tipa. Iako ih s moralnog aspekta osuđujem, smatram da postoje puno gore stvari od isticanja simbola kao što je, primjerice, još uvijek tražiti opravdanje za počinjenje masovnih zločina i to s katedri hrvatskih sveučilišta te, do prije dvije godine, i s Pantovčaka. Apsolutno sam za međusobno uvažavanje osjećaja, uvjerenja i mišljenja svih ljudi, ali se mora znati što je dio intime svakoga od nas, a što stav civiliziranog svijeta, Europe i države. Moraju postojati jasne smjernice što je prihvatljivo društveno ponašanje, a što prelazi njegove okvire.

Opet se povela rasprava o promjeni imena Trga maršala Tita u Zagrebu. Biste li mijenjali ime trgu?

– Iako se radi o glavnome gradu RH, ne vidim razloga i smisla da se to učini samo u Zagrebu. To pitanje ne bi smjelo biti samo stvar lokalnih vlasti i zajednica, bez obzira na nadolazeće lokalne izbore i raspravu koja se sada u tom povodu, očekivano, otvorila, već to mora biti odluka na razini državne vlasti. Za promjenu sam imena svih trgova i ulica u Hrvatskoj koje nose Titovo ime što bi, osim simboličkog, imalo stvarni karakter objektivnog suočavanja s prošlošću, stvarne osude komunističkog totalitarnog režima i diktatora koji mu je bio na čelu.

Namjeravate li ući u HDZ, na čijoj ste listi bili za posljednjih parlamentarnih izbora?

– Za mene takva odluka nije tek formalnost, već iza nje mora stajati i sadržaj. Zna se s kakvim sam porukama krenula u kampanju i na temelju čega sam dobila gotovo 10.500 glasova. Očekivanja ljudi su sasvim normalna. Činjenica da se još nisam učlanila u HDZ jest izraz odgovornosti prema svojim biračima. U međuvremenu nisam tek promatrala događaje nego sam među odgovornima unutar stranke pokušavala djelovati u smjeru koji sam si odavno zadala i koji sam komunicirala tijekom kampanje. Bit će vremena, a nadam se i razloga da donesem takvu odluku. To je pošteno prema ljudima, biračima i legitimno prema HDZ-u.

Autor: Dnevno.hr

ZADNJE VIJESTI