7dNEVNO
7dNEVNO

Tko je u Zagrebu spalio metar i pol visok dosje dr. Franje Tuđmana?!

Autor: Franciska Jurak / 7Dnevno / 8. srpnja 2016.

Mustač je kao načelnik SDB-a Jugoslavije krajem osamdesetih godina iz Arhiva SDB-a izuzeo dosje dr. Tuđmana i prebacio ga u Zagreb, na „čišćenje“. Đuro Pešut, tadašnji načelnik hrvatske tajne službe, bio je protiv toga da se originalni policijski dosje dr. Tuđmana uništi...

Načelnik Službe državne bezbednosti Jugoslavije i drugi čovjek SSUP-a, Zdravko Mustač, svojevremeno je bio agilni organizator svih uhićenja i progona „maspokovaca“, pa i samog dr. Franje Tuđmana. Pitamo se svi još i danas kako je Mustač – kako on tvrdi – već 1990. godine postao specijalnim savjetnikom dr. Franje Tuđmana za ukupnu sigurnost. U prvom je trenutku vijest da je Mustač postao i članom hrvatskog Ureda za zaštitu ustavnog poretka zvučala apsurdno. Pogotovo iz razloga što je on de facto do 1992. godine bio u Beogradu i nije ni na koji način formalno sudjelovao u preuzimanju službe, tj. sustava. Mnogi Mustačevi suradnici i kolege nisu vjerovali u takvu mogućnost, znajući vrlo dobro kako je Mustač 1971. godine, kao načelnik SDB-a Zagreb, organizirao, naredio i osobno odradio uhićenja i saslušanja dr. Tuđmana, ali i ostalih „maspokovaca“. Nakon toga je Mustač, kako je jednom svjedočio osječki odvjetnik Ivan Vekić, „po kazni“ – kako je govorio Mustač – prebačen u SSUP u Beogradu. Tu je naredbu izrekao Mika Špiljak, kada se osamdesetih godina opet dočepao vlasti u Hrvatskoj.

Mustačeva predstava za „nepismene“ Hrvate

Mustač je tijekom svog mandata u SDB-u SSUP-a slovio kao veliki Jugoslaven, komunist i vrhunski i profesionalni milicajac a sada prelazi u Zagreb – na „republički nivo“ nepriznate države Hrvatske – iz redova savezne milicije i tzv. kriznog štaba Vrhovništva. Mustač je bio iznimno prihvaćen u Beogradu – u centrali, a i cijeloj Jugoslaviji, među milicajcima. Tako da je potpirivao izjave svojih bivših kolega da je „profesionalni dezerter“. Mustačevi kolege milicajci i obavještajci iz Beograda, javno su govorili kako ne razumiju zašto se Mustač odlučio za ovakav potez, jer su izgubili najboljeg milicajca u državi. Mustač je cijelu ovu samopromociju i opravdavanje svih postupanja iz prošlosti i te kako dobro pripremio, kako ne bi imao nikakve repove prilikom prelaska u novonastalu službu, s njegovim starim i provjerenim kadrovima. Mustač je de facto imao sve uvjete u to doba za mirovinu, ali je ustvari bio iskreno zabrinut za svoju i budućnost svoje obitelji. Supruga, Julija Ropelevski, pravoslavne vjeroispovijesti, radila je tada u INA-i (zanimljivo, zar ne?), dva sina bila su u to doba srednjoškolci. Mustač se prije svega bojao da ne ostane bez golemog stana i savezne tj. federalne mirovine, jer je 1990. Vrhovništvo najvećim dijelom bivšim milicajcima i tajnim agentima SSUP-a i RSUP-a iz Hrvatske oduzelo stanove i prepolovilo mirovine.

TAJNA POVIJEST uspostavljanje paralelenih službi

BND I HRVATSKA: učenici i profesori

Prema priči Vladimira Konstatinoviča, na listi suradnika dr. Jozefa Denglera, austrijskog generalnog konzula u Zagrebu, ustvari BND-ovca, nalazili su se Perica Jurič, učenik BND-a koji je radio u MUP-u Hrvatske kao zamjenik ministra Josipa Boljkovca, odvjetnik Ivan Vekić, budući ministar MUP-a, suradnik SDB-a SSUP-a, Gojko Šušak, ministar obrane RH, Adil Osmanović – Taran, Ivan Miles (intimus Tomislava Karamarka), Petar Hinić, Ivan Bubalo, Johan Pecnik. Operativnim putevima tijela sigurnosti JNA došla su do spoznaja o tijeku sastanka s čelnim rukovodstvom Službe državne sigurnosti Hrvatske kod tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, Josipa Boljkovca. Prema vjerodostojnom tonskom zapisu, ovaj sastanak je održan 6. ožujka 1991. godine, a na njemu je, uz ostalo, rečeno, citiramo: “Nama je BND pomogla u rušenju stare vlasti, ali šta ona sada misli? I da li samo preko nas hoće utjecati na daljnje odnose u Jugoslaviji, to ja ne znam. Uzmite samo primjer moga dosadašnjeg zamjenika, Perice Juriča, koji je po liniji BND-a i direktnom zahtjevu i došao u MUP. Jurič je završio obavještajnu školu u Baden-Badenu, čudno se ponašao i čudne je propuste i greške činio. Vrtoglavo je išao linijom smjenjivanja starih ka-drova i instaliranja novih. Praktično je odmah pristupio instaliranju paralelne službe u službi. Kada smo išli detaljnije to gledati, vidjeli smo da je najveći dio njih iz tzv. ‘Hrvatskog državotvornog pokreta’. Ne bih htio kao baba nagađati, ali možda je sve to smišljeni sistem da se ubrza proces kojim bi se neke pretenzije stranih zemalja prema Jugoslaviji brzo ostvarile. Tu je najinteresantnija za njih Hrvatska, radi Jadrana, gdje juriša Mađarska. Oni nas pomažu i pomagat će, to ste već vidjeli sa oružjem, ali ne smijemo državu prodati kao Pavelić, da nam ostanu samo mrvice od raspada Jugoslavije. Neki, ovi iz emigracije, koji sada rade u Hrvatskoj i koje smo morali dovesti u zemlju jer su nas njihove gazde financirale, očito po nalogu njihovih gazda, i dalje moraju raditi kako im gazde narede, a nisu oni pod nama… Mi tu moramo biti oprezni, jer koliko su god oni veliki Hrvati, a nisu direktno pod nama, oni mogu raditi protiv Hrvatske i Hrvata.“ To je sve izrekao Josip Boljkovac, prvi hrvatski ministar policije, a tonski zapis postoji i danas. BND je uvijek bio u vrlo dobrim odnosima s Udbom. I Ivan Stevo Krajačić imao je stalne “poslovne” kontakte s njemačkom Saveznom obavještajnom službom. Jedan od Krajačićevih kadrova za suradnju s BND-om, tvrdi diplomat Milan Trešnjić, bio je jedan i jedini Budimir „Leka“ Lončar, diplomatski obavještajac i ministar vanjskih poslova SFRJ. Njemu je bila dodijeljena uloga kurira između Josipa Broza i Willyja Brandta u vrijeme stvaranja “brionske formule za podjelu ratne štete”. Jedno od prvih operativno važnih “ulova” agenta BND-a Denglera bio je tadašnji predsjednik novinarskog društva Ante Gavranović, potpisavši odmah suradnju sa BND-om. Bizarno je kako danas njegov sin Goran Gavranović (sa srednjom školom) više od 25 godina kreira kao urednik i glavni urednik najtiražnija izdanja u Hrvatskoj, te tako zaustavlja sve hrvatske teme. Upravo ti mediji kojima rukovodi Gavranović Jr., prednjačili su u spinovima u svezi opravdavanja donošenja Lex Perković (najveće sramote u modernoj povijesti Hrvatske države), izručenja ubojica hrvatskog naroda Perkovića i Mustača, prijetnjama svjedoka (slučaj Ivana Krmpotića i obitelji), a rado i uvijek otvarao je prostor odvjetniku Anti Nobilu i temama u kojima treba “popeglati” lice zločinaca koji se sudi u Njemačkoj i nadamo se uskoroj optužujućoj presudi. Trenutno, je aktualni glavni urednik 24 sata koji je dio velikog hrvatskog medijskog carstva Styrie. Sin pak drugog deklariranog Jugoslavena i suradnika UDBE, “kvazi” novinar Sanjin Španović (isto srednja škola) danas se hvali u intervjuima (zamislite u istoj toj Styriji, gdje je glavni urednik Gavranović Jr.) kako ga je svim tajnama zanata naučio Goran Gavranović (pitanje je kojeg? obavještajnog ili onog novinarskog, op.a.). Njegov je otac bio toliko moćan u partijskoj hijerarhiji te je on 80-tih godina izdao radnu i političku ocjenu današnjem saborskom zastupniku Ivi Jelušiću, deklariranom slijedniku KPJ-KPH. Tata Španović je također pisao radnu i političku ocjenu Draganu Ogurliću kako bi postao glavni urednik Studenskog lista (koji je bio potpuno pod kontrolom Partije i UDBE). Nekadašnji glavni urednik Studenskog lista, Dragan Ogurlić, sin je novinara i urednika Novog lista Pere Ogurlića. A postavlja se pitanje kako je Goran Ogurlić, prvo glavni urednik Jutarnjeg lista, pa Večernjeg lista, pa natrag u Večernji list, napredovao, a druži se najviše sa svim bivšim Titovim skojevcima (Mislav Stipić; Andrija Mikulić, Darinko Kosor, Domagoj Ivan Milošević itd.)

Biografija tate Španovića iz koje je vidljivo da se deklarirao kao Jugoslaven
Biografija tate Španovića iz koje je vidljivo da se deklarirao kao Jugoslaven

 

Mustač se iz praktičnih razloga jednostavno prodao, tj. utrpao u zagrljaj „nepismenih“ Hrvata, koji nisu imali nikakve informacije o njemu iz prošlosti, a oni koji su ga poznavali, kao Krmpotić, bili su uklonjeni u rekordnom vremenu koje bi trebalo biti upisano u Guinessovu knjigu rekorda. Stoga treba zaključiti kako je Mustač jednostavno matematičkim zbrojem kao četrdesetpetogodišnji (tada) milicajac, obavještajac i kontraobavještajac, samo skupo „prodao“ kožu, i svjesno stao na stranu onih koje je godinama progonio.

Tuđman i Mustač u obostrano ucijenjenom odnosu

Govorilo se da je to bilo obostrano ucijenjeni odnos – dr. Franjo Tuđman s jedne strane, poznavajući sve afere koje je Mustač zataškao u Hrvatskoj, je ucijenio ovog bivšeg šefa tajne policije Jugoslavije, a Mustač je pak, kao dobar kontraobavještajac, otvarao veze dr. Tuđmanu s tajnim službama SR Njemačke i SAD-a: tako ga je ucijenio, postao njegovim savjetnikom i spasio si glavu. Mustač se jednostavno prodao onome tko više plaća i koji može zaštititi budućnost njegovoj obitelji. Mustač je, kao načelnik SDB-a Jugoslavije, krajem osamdesetih godina (na vrijeme) izuzeo iz Arhiva SDB-a dosje dr. Franje Tuđmana, kako bi ga „očistio“ od nepotrebnih i suvišnih bilješki i dokumenata. Zapravo, Mustač je taj kompletan dosje prebacio u Zagreb, tajnoj policiji Hrvatske, da ga ona „očisti“, a u Beogradu, kod SDB-a Jugoslavije i SDB-a Srbije ostala je samo njegova kopija. Đuro Pešut, tadašnji načelnik hrvatske tajne službe, bio je protiv da se originalni policijski dosje dr. Tuđmana uništava. Metar i pol visok dosje dr. Franje Tuđmana ipak je spaljen u Zagrebu! Kada je MUP Srbije 1993. preuzeo SSUP i arhivu SDB-a Jugoslavije i taj „kontrolni dosje“, odnosno mikrofilmirani dokument o dr. Franji Tuđmanu, više nije bio u posjedu srpske tajne službe. Zdravko Mustač je inače po struci diplomirani ekonomist, koji je s najvišim ocjenama završio sve seminare jugoslavenske tajne milicije. Svoju karijeru u Službi državne bezbednosti počeo je kao načelnik analitike u zagrebačkoj upravi, zatim je bio načelnik SDB-a Zagreb, pa kod ministra republičke hrvatske policije Pavla Gažija podsekretar za SDB Hrvatske. To mu je bila odskočna pozicija s koje je došao je u SSUP, u prvoj polovici osamdesetih godina (što on sada na sudu u Njemačkoj negira), dok je na čelu SDB-a Jugoslavije bio Srđan Andrejević.

SOA je upropaštena –
‘SVE JE NA PRODAJU’
Trenutno nam je ravnatelj Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA-e) francuski državljanin, a prije toga je bio državljanin Sjedinjenih Američkih Država. Prema informacijama kojima raspolažemo i koje su dostupne, služba je potpuno upropaštena i u totalnom je kaosu, te ne opravdava razlog svog postojanja – biti čuvar ustavno-pravnog poretka Republike Hrvatske za koju su izginuli brojni hrvatski domoljubi. S obzirom na brojna i dugotrajna uhljebljivanja poslušnika, nestručnjaka, neradnika, nesposobnjakovića, informacije „iskaču iz svakog prozora“ – danas je sve iz SOA-e dostupno i na prodaju. O SOA-i ćemo jednom drugom prilikom.

Punih šest mjeseci Mustač je u saveznoj policiji radio na poslovima pomoćnika sekretara za informiranje. Čim je Andrejević otišao u mirovinu, on je dobio njegovo radno mjesto i sve ovlasti i na toj poziciji ostao je za vrijeme ministarskog mandata Dobroslava Ćulafića i Petra Gračanina.

U saveznom SUP-u o Mustaču „svi sve najbolje“

Cijelo vrijeme je živio sam u Beogradu. Stan u sarajevskoj ulici napuštao je samo vikendom kada je odlazio svojoj obitelji u Zagrebu. Supruga mu je pravoslavne vjeroispovijedi, a dva sina je dobio u kasnijim godinama. U glavnom gradu SFRJ družio se najviše s Antom Markovićem, Zoranom Miškovićem, Zdravkom Poščićem, Budimirom Lekom Lončarom (koji tvrdi u svom iskazu da on nema pojma o ničemu, samo je u vrijeme ubojstva Stjepana Đurekovića bio diplomat u SR Njemačkoj, op.a.), Brankom Tintorom i obitelji Šainović. Izuzetno voli klasičnu glazbu, posebno operu, i puno čita, svu literaturu, nema neke omiljene teme… Najbolji prijatelj u Rijeci mu je Ragib Mendzarić, profesor na Pomorskoj akademiji, obavještajac za Mustačevu vezu s Mikom Špiljkom i čelnim ljudima iz INA-e. Zagrebački su mu prijatelji, opet Mika Špiljak, ali i njegov sin Vanja Špiljak, Mišo Broz i Josip Vrhovec, koje je, kažu, neki bivši milicajci, svojevremeno zaštitio od niza pokušaja „provala“. Tako je i nastao slučaj Gaži. O Zdravku Mustaču nitko u SSUP-u u Beogradu nije rekao nijednu ružnu riječ, pa se time dokazuje i činjenica i razlog zašto Beograd tj. Srbija nikako ne želi predati ikakvu dokumentaciju o djelovanju Mustača kao saveznog tj. federalnog šefa. Svi poznanici i kolege s posla su ga se bojali, jer kažu svi kako je pored dvoje ministara policije koji su vodili politiku SSUP-a Mustač kao podsekretar i načelnik SDBJ-a, de facto bio prvi policajac SFRJ. Ujedno i koordinator sva četiri sistema sigurnosti u zemlji. Njemu su na noge dolazili i Branko Tintor, načelnik SDB-a u SSIP-u, i Marko Negovanović, načelnik Uprave bezbednosti JNA, te republički i pokrajinski šefovi tajne policije. U toj ulozi Mustač je imao obavezu o sigurnosnoj situaciji u tadašnjoj Jugoslaviji i i svijetu redovno „brifirati“ Stanu Dolanca, te Bogića Bogičevića, predsjednike Saveznog savjeta za zaštitu
ustavnog poretka. Mustač je, dakle, privatno i službeno u Beogradu, Zagrebu i SFRJ bio iznimno moćan čovjek, iako on to stalno negira i glumi neku skromnost i poštenje.

Zaštitnik INA-e – najveće Udbine ekspoziture

Na samom početku svog profesionalnog rada u SDBJ-u, načelnik Mustač „gurao“ je uvijek jugoslaven-ku opciju, te se i sam deklarirao kao Jugoslaven i tako se potpisivao u svim dokumentima. Mustač je mnogima tada u to doba bio poznat i po tome što je godinama štitio INA-u. Prvo, prije svega kao najveću ekspozituru jugoslavenske tajne policije. Drugo, i kao glavni bankomat ili, kako bi u srpskom slengu govorio Mustač, „buđelar“ za sve hrvatske funkcionere i njihovu djecu koji su iz nje izvlačili novac po potrebi, pod krinkom kako je INA „punkt“ „naše“ (tako je govorio Mustač) tajne službe u svijetu. A pod krinkom kako bi svi vrijedni Srbi trebali napredovati Mustač je s hrvatske republičke razine tajne službe prebacivao sve najsposobnije Srbe u Beograd i tako čistio teren drugom zlikovcu, Josipu Perkoviću, kako bi lakše popunjavao prije svega zagrebačku policiju, ali onda i ostalu, svojim odanim „hrvatskim“ kadrovima, najvećim dijelom podrijetlom iz BiH i Dalmacije. Neki stari milicajci sjećaju se slučaja načelnika Ratka Majstorovića iz Osijeka, koji je kao Srbin po hitnoj proceduri prebačen krajem osamdesetih godina u SSUP u Beograd, samo zato jer je puno znao i o Mustaču i o HDZ-u i Perkoviću. Zdravko Mustač, kao specijalni savjetnik dr. Tuđmana za sigurnost, i član tzv. Kriznog štaba, u svojoj ekipi ima i dvoje susjeda i kolega iz komunističkog mandata: Josipa Perkovića i Franju Vugrinca, također bivše „goniče“ dr. Franje Tuđmana iz 1971. godine.

Moćni trojac u akciji…

Dok je bio zaposlenik hrvatske Udbe, Josip Perković slovio je kao stručnjak za ustašku emigraciju i antiterorizam (s tim se aktivnostima jedino i bavio), a Vugrinec kao ekspert za unutarnje neprijatelje. Josip Perković je do 1991. de facto bio šef Tuđmanove tajne policije pri MUP-u Hrvatske, a nakon toga prelazi na poziv ministra obrane Gojka Šuška u Ministarstvo odbrane RH, gdje radi na kontrašpijunaži. Odmah nakon osnivanja Ureda, u ožujku 1992. godine, Perković je preba-cio 25 osobnih Boljkovčevih tajnih agenata od posebnog povjerenja u MORH RH. Perković je ponosno isticaokako je svojevremeno organizirao prisluškivanje dr. Jovana Raškovića, a i ilegalni šverc oružja kroz BiH. Franjo Vugrinec je pak postao specijalni savjetnik Ureda za djelovanje u SAO Krajini. Tobože je ganjao „unutarnje neprijatelje“ HDZ-a, dok je Mustač slovio za obučenog analitičara i organizatora svih akcija tajne policije Hrvatske protiv Srba.

 

Sigurnosna služba

NEOVISNE HRVATSKE

Hrvatska je prve dvije-tri godine neovisnosti prvo okrutno čistila tajnu policiju od jugoslavenskih naslijeđenih kadrova koji nisu odgovarali moćnoj trojci (Zdravku Mustaču, Josipu Perkoviću i Franji Vugrincu), a potom je reorganizirala kako bi ju podredila izravnim zapovijedima i nadzoru dr. Franje Tuđmana. Na kraju 1996. godine Hrvatska je imala šest tajnih službi, smještenih u Hrvatskoj policiji i Hrvatskoj vojsci. Tri obavještajne: Sigurnosno-izvještajna služba (SIS) u Ministarstvu odbrane RH, Obavještajna služba Hrvatske vojske (OSHV) pri Glavnom stožeru MORH-a i Diplomatsko- informativnu službu (DIS) u Ministarstvu vanjskih poslova RH. Dvije kontraobavještajne: Ured za nacionalnu sigurnost (UNS) MUP-a Hrvatske i KOS Hrvatske vojske. I jednu koordinatorsku: Hrvatska izvještajna služba (HIS). Obavještajnim službama Hrvatske vojske nove temelje je udario general Martin Špegelj. Jedan od njihovih šefova je general-bojnik Markica Rebić. Josip Manolić i Josip Boljkovac su radili na formiranju tajne policije pri MUP-u Hrvatske, koja se u početku zvala Služba za zaštitu ustavnog poretka, pa Ured za zaštitu ustavnog poretka, a sada UNS. Hrvatska tajna policija u MUP-u ima šest uprava: za unutarnju sigurnost, sigurnost predsjednika i ostalih dužnosnika i čuvanih osoba, kontraobavještajni rad, specijalne akcije i operacije, informacije i dokumentaciju, i za tehniku – tj. tajno praćenje i snimanje. Na njegovom čelu bio je Luka Bebić, stari i iskusni policajac, koji je bio predsjednik Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost u Hrvatskom saboru, a poslije i predsjednik Hrvatskog sabora. Na čelu HIS-a, kao koordinator svih tajnih službi Hrvatske, nalazio se dr. Miroslav Tuđman, sin predsjednika dr. Franje Tuđmana.

Ne samo u Hrvatskoj, već i u cijelom ostatku SRJ te inozemstvu. Taj trojac je mnogobrojne pripadnike tajne policije Jugoslavije, republičkih i pokrajinskih službi koji su znali bilo što o njima, jednostavno istjerao iz službe, te su svi stradali, degradirani, izopćeni i okarakterizirani kao nesposobni i nestručni. Micali su sve pred sobom, kako bi zaštitili svoje pozicije i fotelje, te ih popunjavali nestručnim, nepodobnim i neobrazovanim poslušnicima, koji su bili potpuno nepripremljeni preuzeti ovako važne poslove u najopasnijem razdoblju mlade hrvatske države. Tako su najvećim dijelom po hijerarhiji bili profesionalno regrutirani ljudi koji su bili informatori, doušnici, raznorazni uhljebi koji su samo slušali naredbe ovog moćnog trojca. Mustač je stalno opravdavao djelovanje ovog trojca – da je njegova
uloga tijekom 1992. i 1993. godine prije svega bila da poveže konce razbijenog MUP-a (neobična izjava ako znamo da su svi kadrovi ostali, a samo oni koji su bili opasni zbog znanja su nasilno, uz prijetnje, jednostavno preko
noći nestajali), „razjarene hadezeovske dijasporske rulje“ i djece ustaša koja su očekivala lustraciju, i tek rođene hrvatske vojske koja je formirana pod MUP-om kao redarstvene snage (ustvari ne bi li kontrolirala položaje, kretanja, oružje, naoružanje i stvarne opasnosti od neprijatelja).

Tuđman odbacuje Boljkovca i Degoriciju

Oprostivši tim bivšim jugoslavenskim agentima i ubojicama hrvatske mladosti i pameti, pogotovo kad govorimo o progonima osoba iz 1971. godine, dr. Franjo Tuđman se ipak odlučio pozvati u „pomoć“ profesionalne „kilere“, jer je valjda prihvatio (savjete ovih mlađih udbaša) kako stari i izraubani Josip Boljkovac i Slavko Degoricija nisu sposobni rukovoditi novoutemeljenim MUP-om. Bilo je čak jedno vrijeme u bubnju kako će Mustač biti i ministar policije Hrvatske, ali se to ipak nije dogodilo jer je ipak prevelika izloženost Mustača značila i velike potencijalne nemire u samom sustavu – jer to bi značilo kako se u prvi ešalon stavlja izravno osobu koja je do jučer bila na čelu savezne Udbe u Beogradu, a sada preuzima ustroj novog hrvatskog MUP-a. Susjedi iz Beograda iz Sarajevske ulice još se sjećaju kako je Mustač duže vrijeme ukrcavao u automobil velike količine dokumenata, smještenih u kutije, vreće, registratore i fascikle. Tako da je on pripremao svoj prijelaz u Hrvatsku te se osigurao mnogobrojnom i očigledno vrlo vrijednom dokumentacijom čim je preživio sve ove godine, a hrvatsku državu je zadužio i posebnim zakonom izglasanim u Hrvatskom saboru kojim se onemogućuje njegovo izručenje. Iz Srbije svako malo vremena netko još od živih njegovih suradnika spomene taj kameleonski preokret i činjenicu kako je u ekspresnom vremenu Mustač po povratku iz Beograda bio izravno uključen u sam vrh Ureda za nacionalnu sigurnost, u Uredu predsjednika dr. Tuđmana. Mi pak prebrzo zaboravljamo kako je jugoslavenska tajna policija bila gospodar života i smrti ne samo u SFRJ, već i u Europi. To je bila država u državi, koja se borila protiv svega što je bilo prije svega hrvatsko. Pod zapovijedanjem Zdravka Mustača SDB
SSUP-a je pratio, snimao i prisluškivao sve hrvatske kadrove još od polovine 80-ih godina prošlog stoljeća. Zaboravljamo također da se Zdravko Mustač angažirao i na razmjeni imovine raseljenih Hrvata i Srba, koja je obavljena putem tvrtke u njegovom vlasništvu i to po mizernim cijenama od 1000 DEM, ali na štetu, naravno, onih koji razmjenjuju.

Stjepan Pečevski – moćni zaštitnik Josipa Gucića

Republika Hrvatska je u SSUP-u imala još jednog svog čovjeka – u Upravi za opće poslove. Bio je to Stjepan Pečevski, tzv. hrvatski kadar; on je pokupio kompletnu materijalnu dokumentaciju Saveznog SUP-a – gdje su objekti, gdje su garaže, gdje su njive, gdje su svi strateški značajni objekti – i to je donio u Hrvatsku kao miraz te dobio mjesto podsekretara ministra Boljkov-ca. To isto je radio Zdravko Mustač po liniji državne sigurnosti. Došli smo do podataka da se u Uredu za zaštitu ustavnog poretka Hrvatske pripremala analiza tzv. bogatstva SSUP-a, koju će Hrvatska na pregovorima u Ženevi staviti kao zahtjev za diobu, tj. sukcesiju. Jedino što nisu znali, a što smo mi u međuvremenu iskopali, je kako se sva imovina, svi objekti SSUP-a, još uvijek vode na nepoznate vlasnike, odnosno dio na državu FNRJ dio, a drugi dio na seljake kojima su ta imanja oduzeta nacionalizacijom, pa još nije sve prebačeno i legalizirano kao državno vlasništvo. Spoznavši to, Hrvatska je odustala od prijavljivanja zgrade SSUP-a u sukcesiji ex Jugoslavije, a oduzeto je s popisa imovine i definitivno upisano kao hrvatsko odmaralište Valbadon pokraj Pule, koje je nekad bilo vlasništvo saveznog SUP-a. Ne zaboravimo da je, prema posljednjim podacima, SDB SFRJ imao više od 250.000 tisuća dosjea u svojim državnim arhivima.

Stipe Mesić: posljednji dani u Beogradu

Sjećamo se kako je Stipe Mesić bio posljednji predsjednik Predsjedništva SFRJ, te je često početkom 90-ih dolazio zbog „posla“ u zgradu saveznog SDB-a. Tamo je radio Osječanin Željko Bartolović, koji je pratio Mesića dok bi boravio u Beogradu. Bartolović nam kroz smijeh priča jednu situaciju i ponašanje Mesića koji je sigurno obilazio saveznu zgradu SDB-a u Beogradu. Mesić bi dolazio kad god je htio, jednostavno je prolazio pokraj portira, nikad se nije javljao generalu Petru Gračaninu, glavnom šefu SDB-a SFRJ. Odlazi u ured, gdje ga čeka inspektor Bartolović i odmah se tu okuplja tzv. hrvatski milicijski lobi. Poslije svi zajedno odlaze u policijsku kafanu „Dom“. Tu se naručuju ćevapi, vino ili pivo, ali i rakijica. Pilo se tu i zabavljalo do navečer, a nikad nitko nije postavio pitanje zašto tu sjedi šef države, u saveznoj službi. Nikome nije bio jasan taj „intiman“ odnos predsjednika Mesića prema saveznim milicajcima u Beogradu. Znali su svi u SDB-u kako se Mesić sastaje s američkim velepo-slanikom Warrenom Zimmer-
mannom u Beogradu. Svakog petka je službenim „mercedesom“ putovao za Zagreb i skretao po hotelima i motelima, gdje se susretao s raznim osobama i stranim agentima, bez službenog znanja SDB-a Jugoslavije. Mesić je, u svom stilu, totalno izbezumljivao kontraobavještajce Jugoslavije, koji su formalno-pravno morali odraditi sigurnost predsjednika Predsjedništva SFRJ. Dolazilo je do situacija da ustvari nisu znali kome sad ove tajne informacije prenijeti i od koga tražiti suglasnost, kako Mesiću onemogućiti odavanje državnih tajni.

>>> Ispravak teksta objavljenog na portalu dnevno.hr 14. 7. 2016.

Autor: Franciska Jurak / 7Dnevno / 8. srpnja 2016.

ZADNJE VIJESTI