Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

BREXIT I HRVATSKA Pao i Tomo i Ranko: Oba su pala!

Autor: Vice BORIĆ

Iz EU-a je otišla Cameronova Engleska, a s čelnog mjesta HDZ-a Karamarko. Riječ je o slučajnoj podudarnosti koja ipak traži podsjećanje na zaboravljenu i nikada kažnjenu izdaju

Mnogi u Europskoj uniji skloni su vjerovati da je izlazak Velike Britanije iz članstva posljedica potpuno pogrešnih odluka i prosudbi Davida Camerona, britanskog pandana Tomislava Karamarka. Obojica su, priča se u europskim hodnicima, zaigrali riskantnu igru u kojoj su pretpostavili svoje osobne stranačke probitke interesima vlastitih država i obojica su u toj igri izgubila. No ova usporedba je ipak malo pretjerana. Dok u slučaju Tomislava Karamarka uistinu ne postoji ni najmanja sumnja kako je, osokoljen svojim suradnicima i Milanom Bandićem, srušio vlastitu vladu samo kako bi sebe spasio od svim izvjesnog izglasavanja nepovjerenja, kod Camerona je stvar ipak malo drugačija.

„Karamarkizacija“ Velike Britanije?

Da bi si predočili situaciju u koju je, nedavnim referendumskim izjašnjavanjem, dovedeno Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske, sa svim aktualnim rizicima po stabilnost zemlje (duboka podijeljenost nacije, ponovno aktualiziranje problem Škotske, financijska nestabilnost, gospodarski rizici…) moramo si postaviti neka pitanja. Kao prvo, je li moguća situacija u kojoj Ujedinjeno kraljevstvo, koje se može podičiti kontinuitetom donošenja strateških odluka, može sada biti začuđeno i iznenađeno rezultatima referenduma? Mogu li to biti Sjedinjene Američke Države, globalna svjetska sila koja je s Velikom Britanijom u „posebnim odnosima“? Vjeruje li zbilja netko da je Američki državni tajnik John Kerry u Bruxelles došao iznenađen britanskom odlukom? Možemo li vjerodostojnim smatrati objašnjenje po kojem je jedno vrlo bitno strateško pitanje, koje ima posljedice po globalne gospodarske, financijske i međunarodne odnose, upotrijebljeno samo da bi se postiglo taktičko nadmudrivanje na engleskoj političkoj sceni u maniri Karamarkova i Miloševićeva nadmudrivanja s MOST-om i diletantskog brojanja ruku u Hrvatskom saboru? U visoko subordiniranom HDZ-u, okružen ljudima kojima je do Hrvatske stalo kao Brkiću do demokracije, a Karamarku do retuđmanizacije, takve su stvari moguće. Tim više što je predstavnicima svih zapadnih veleposlanstava preko glave i Karamarkova HDZ-a i Milanovićeva SDP-a pa su odlučili na neko vrijeme pustiti da se stvari jednostavno urušavaju bez njihove intervencije, kako bi na površinu „isplivale“ nove snage. No da se to sve dogodilo u slučaju Velike Britanije, neplanirano i bez prethodnih britansko-američkih dogovora, bez jasno definiranih ciljeva i bez svijesti o posljedicama, zapravo je nevjerojatno. Da takvu odluku, kakva je izlazak iz Europske unije, jedno promišljeno strateško kraljevstvo formulira i pretoči u referendumsku volju ne razmišljajući i na vlastitu štetu?

Povratak starom fundamentalizmu

U Hrvatskom slučaj uvjerili smo se da u našim najjačim političkim strankama uopće ne postoje mjesta na kojima bi se ozbiljno raspravljalo pri donošenju političkih procjena i odluka. Sve je, barem donedavno, bilo u rukama dvojice nedoraslih političkih lidera, ako ih se uopće može zvati liderima. No posljedice njihovih loših odluka trpimo prije svega mi u Hrvatskoj, a kako ih mi i biramo, nitko izvan Hrvatske zbog toga posebno ne žali, niti se uzrujava. Možemo mirne duše reći da od ovakve hrvatske politike oni izvan Hrvatske nemaju nekih velikih šteta. No što je s Britancima? Je li sve što se događa uistinu tek rezultat Karamarkizacije njihove političke scene ili je sve napravljeno smišljeno, s ciljem da se disciplinira mlohavi ostatak Europske unije, od kojeg njihov američki saveznik nije mogao očekivati neki čvrsti zajednički nastup o bilo kojem važnom pitanju. Potvrdilo se to u brojnim pitanjima, a posebice u odnosu s Rusijom, gdje se pokazalo da s EU uopće nije moguće posložiti u neku zajedničku agendu, jer je europski zajednički nazivnik uvijek daleko ispod onoga što SAD traže i očekuju i u čemu ih Britanci slijede.

Obje Jugoslavije čedo su Londona – „zjenica oka“

Danas neki govore kako će ovo utjecati na Hrvatsku? Plitka hrvatska politika i ovoga puta odgovor traži u sferama koje nisu strateške, nego se lamentira o porastu ili padu bukinga i aktualnim transakcijskim problemima vezanim uz funtu. Nitko ne polazi od pitanja: što je zapravo bila strategija Ujedinjenog kraljevstva na Balkanu? Uoči Prvog svjetskog rata britansko carstvo imalo je velikog konkurenta na euroazijskom potkontinentu, u Austro-ugarskoj. U toj srednjoeuropskoj državno-pravnoj tvorevini Britanci su vidjeli najveću prepreku u ostvarivanju svojih političkih, gospodarskih i prometnih interesa. Sve kasnija ratna i diplomatska događanja koju su Britanci vodili, bilo je motivirano smanjivanjem ili poništavanjem utjecaja i značaja Austro-ugarske monarhije na europsko gospodarstvo i promet. U tom smislu vođene su tajne diplomatske operacije u kojima je Ujedinjeno kraljevstvo imalo potpuno jasnu viziju da se na zapadnom Balkanu stvori umjetna složena država Jugoslavija, koja će zatvoriti i dokiniti Austro-ugarsku monarhiju i biti trajan faktor blokiranja ponovne konkretizacije srednjeeuropske ideje. Dakle, Jugoslavija je stvorena u Londonu i ona je čuvana iz Londona, i u varijanti kraljevine i u varijanti Titove socijalističke Jugoslavije. Sva diplomatska nastojanja UK u vrijeme raspada Jugoslavije i domovinskog rata nisu se pomakla za milimetar od dotadašnje strateške doktrine da zapadni Balkan treba biti off line, ne smije biti u igri.

Britanci i Hrvati u RH i BiH – i hrvatski izrodi Ujedinjeno kraljevstvo, neovisno o simpatijama koje je za Hrvatsku izražavala tadašnja premijerka Margaret Thatcher, bili su bili najveći neprijatelji Tuđmanove politike stvaranja Hrvatske. Nisu je prihvaćali čak ni u varijanti sa planom Z4 i srpskom autonomijom. Britansko protivljenje tom planu i danas se potpuno pogrešno tumači kao njihova potpora cjelovitoj Hrvatskoj, a zapravo se radilo o nepristajanju na bilo kakvu, pa ni onu najreduciraniju varijantu naše samostalnosti. Britanci su se, doduše, slično odnosili i prema Miloševićevoj varijanti male Jugoslavije i Velike Srbije, što zapravo i Pašić nudi u varijanti stvaranja prve Jugoslavije. I Pašićevo i Miloševićevo fantaziranje o zamjeni Jugoslavije sa kompaktnijom „Velikom Srbijom“, nije imalo britansku potporu. Britanci Miloševiću okreću leđa onoga trenutka kada je postalo jasno da odustaje od Jugoslavije, koja je oduvijek njihov primarni interes, u zamjenu za veliku Srbiju. Mjesto u kojem se nakon toga branila osnova za možebitni sličan projekt u budućnosti za Britance je postala Bosna i Hercegovina, u kojoj su preko svojih visokih predstavnika, nažalost uz potporu službenih hrvatskih vlasti (Mesić-Račan) i dijela Hrvatske političke elite (Letica, Karamarko, Vedriš, Pusić..) forsirali bošnjački element. Nažalost, Britanci su i ovoga puta, baš kao i pri stvaranju poslijeratne Jugoslavije, Hrvate označili kao prepreku za stvaranje poželjne unitarne BiH, pa su ih onemogućavali u postizanju jednakopravnosti i pridonosili njihovom iseljavanju. Na sličan su način tijekom i nakon II. svjetskog rata podržali krvnika Tita i potpuno svjesno pustili da se napravi pomor nad stotinama tisuća ljudi koji su im se predali u njihovoj zoni odgovornosti, jer su smatrali da su to ljudi koji su prijetnja ponovnom stvaranju Jugoslavije.

Ostojić i Karamarko u britanskom pekmezu

No prijetnja britanskim planovima s Hrvatskom, nažalost, nisu bili oni kojima je Hrvatska država povjerila dužnost da štite njezine interese. Jedan od svakako najdrastičnijih primjera je donedavni šef HDZ-a Tomislav Karamarko, ali i njegov predšasnik u odnosima s britanskom krunom – Ranko Ostojić. Njima nije smetalo, nakon svega što je London napravio u vezi s Hrvatima tijekom njihove borbe za nezavisnost, što Britanija ucjenjivanjem Hrvatske i dalje nastoji blokirati širenje Europske unije na prostor koji bi širenjem Europe dobio potpuno novi značaj. Britanski interes da spriječe dinamiku europskog proširenja koja bi rezultirala eksponencijalnim rastom gospodarskih pokazatelja za sve zemlje jugoistočne Europe je jasan i logičan. No nisu jasni motivi onih koji su, obzira na poznate ciljeve britanske politike, u Hrvatskoj bili njezini vjerni saveznici i podupiratelji.

Progon Gotovine s onima koji su htjeli spriječiti „Oluju“

Već tijekom druge polovice 1991. britanska politika se suprotstavljala eventualnoj akciji NATO saveza u Hrvatskoj, iako su i neki visoki dužnosnici toga saveza smatrali da se bez teškoća mogu uništiti snage JNA koje su opsjedale i napadale Dubrovnik i time promijeniti tijek sukoba koji je Hrvatima prijetio masovnim pogromima. Takva politika je nastavljena i vođena u BiH sve do pred kraja rata, a pogotovo u drugoj polovici 1995. godine. Tada su međunarodne „Snage za brzo djelovanje“, formirane početkom lipnja, na prijedlog Britanije i Francuske trebale spasiti Srebrenicu i ostale zaštićene zone. No te se snage nisu niti pomakle iz područja oko Tomislavgrada gdje su uvježbavale svoju „takozvanu“ intervenciju. Pod utjecajem Britanaca, koji su bili najbrojniji u tim snagama, oni su se 19.07.1995., pod krinkom „sprječavanja širenja sukoba“, htjeli rasporediti svoje snage uzduž Dinare – samo petnaest dana prije početka „Oluje“. Ta njihova namjera poklapala s već poznatim informacijama koje je imala hrvatska vojna protuobavještajna služba SIS (Sigurnosni informativna služba Ministarstva obrane), a koje su govorile da britanska vojska planira takvo raspoređivanje i da se sprema helikopterima prebaciti šest (6) haubica 122mm na Dinaru s namjerom da topničkom vatrom spriječi „širenja sukoba” u slučaju hrvatskog napada na Knin. Diplomatskim pritiskom predsjednika Franje Tuđmana, Krešimir Zubak, predsjednik Federacije BiH u dogovoru s Alijom Izetbegovićem 19.07 1995. zabranjuje daljnji raspored tih snaga bez jasnog mandata UN-a. Nekoliko dana kasnije u Zagrebu, dužnosnik britanskog veleposlanstva Chris Poole traži prijam u Ministarstvu vanjskih poslova (21. srpnja). U razgovoru s dr. Ivanom Šimonovićem žali se na probleme i tvrdi da Hrvati Britancima priječe nesmetano kretanje, iskrcaj i prijevoz oružja, ali stav predsjednika Tuđmana i hrvatskih predstavnika u BiH ostaje nepromijenjen. Britanski brigadir Andrew Pringle nije uspio svojom specijalnom misijom na Dinari zaustaviti „Oluju“. No njegovi sunarodnjaci će uskoro s Hrvatskom imati više sreće s onima koji su trebali spriječiti njezinu kriminalizaciju, (vidi tekst u okviru).

Korumpirani sluge MI6-a i njegove kraljice

U Zagrebu se 5. veljače 2003. godine u prostorijama Hrvatske vlade, na Markovu trgu broj 2, odvila jedna od sramotnijih epizoda novije hrvatske povijesti. Održan je sastanak između hrvatske vlade i britanske obavještajne službe MI6. Jedina tema sastanka bila je traganje za optuženikom MKS-a, generalom Antom Gotovinom. Hrvatsku su „predstavljali“ Ivica Račan, predsjednik Vlade, Joško Paro, veleposlanik u Londonu, Šime Lučin, ministar unutarnjih poslova, Ranko Ostojić, pomoćnik ministra i ravnatelj policije i Tajana Banovac, tajnica Ravnateljstva policije, koja je ujedno bila i prevoditeljica. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske predstavljali su Nicholas Jarrold, britanski veleposlanik u RH, Gareth Lungley, prvi tajnik (politički) britanskog veleposlanstva (pripadnik MI6), i tajnoviti gosp. Boyd, operativac britanske obavještajne službe MI6. Na tom sastanku Račan i društvo odmah su, mimo Ustava i zakona, naglasili spremnost hrvatskih vlasti za „razmjenu“ svih spoznaja o predmetnom slučaju s relevantnim inozemnim službama. Britanski veleposlanik im je nakon toga „preporučio“ svoje suradnike, nazočnog Lungleya i Boyda, kao osobe za suradnju, a Račan je na Lučinovu preporuku odredio Ranka Ostojića, ravnatelja policije RH, koordinatorom te suradnje. Odmah nakon sastanka u Vladi, Ostojić je dva britanska agenta odveo u Ravnateljstvo policije u Ilici 335, gdje ih je upoznao sa svojim suradnicima Dragutinom Cestarom i Gojkom Markovićem. Ostojić je Cestaru i Markoviću naložio da razmijene spoznaje koja hrvatska policija posjeduje o predmetu „Gotovina“, te istaknu područja na kojima bi im bila korisna njihova pomoć. Toga dana, 5. veljače 2003., Ranko Ostojić napravio je plan operativne akcije „CASH“ s osnovnim ciljem prikupljanja informacija radi uhićenja generala Ante Gotovine. Za provođenje te zadaće bit će zadužen poseban parapolicijski tim kojeg je predvodila osoba konspirativnog imena Pauk. Kasnije će se pokazati da su te operacije, koje su se odvijale u tajnosti i bez znanja hrvatskih sigurnosnih službi (koje su ocijenjene kao „nepouzdane“) bile ne samo izdajničke nego i kriminalne. O tome govori i izvješće koje je državnom odvjetniku Mladenu Bajiću (20. rujna 2004.) napisao načelnik Kriminalističke policije Dragutin Cestar. To izvješće vrvi dokazima Ostojićeve i Lučinove kriminalne aktivnosti, a u njemu, između ostalog, stoji: „Za naknade tajnim izvjestiteljima, plaćanje kojih je izvršio gospodin Ostojić, prema izvješćima operativnih troškova koje je isti sačinio i dostavio ovom Odjelu, utrošeno je ukupno 223.800,00 kuna i 30.000,00 DEM. Od navedenih troškova postoji dokumentacija o isplati 30.000,00 DEM, dok ostali troškovi tajnim izvjestiteljima nisu potkrijepljeni dodatnom dokumentacijom“. DORH, ni tada ni danas, nije vidio nikakvu potrebu nastaviti započetu istragu i podići optužnicu protiv ovog kriminalnog dvojca, iako prema izvješću Cestara nema nikakve sumnje jesu li kriminalna djela počinjena.

Karamarkova suglasnost za progon Gotovine

Britanci su se pobrinuli da i u novoj vlasti nađu ljude spremne na „suradnju“. Jedan od najskandaloznijih dokumenata koji je Hrvatska ikad vidjela je onaj kojeg je 4. veljače 2005. potpisao tadašnji ravnatelj POA-e Tomislav Karamarko, sada već bivši predsjednik HDZ-a. U njemu britanska obavještajna služba MI6 naređuje hrvatskoj vladi što treba poduzeti u „slučaju Gotovina“. U tom dokumentu Karamarko izvješćuje državni vrh o sastanku koji su njegovi „profesionalci“ (kojima je zamijenio domoljube iz sigurnosnog sustava) u prostorijama POA-e održali 01. veljače 2005. s pripadnikom britanske službe MI6 g. Gerethom Geoffrey Lungleyjem i pripadnikom američke obavještajne službe Andrew Waltonom. Na sastanku su razmatrane posljednje aktivnosti vezane za „utvrđivanje skrovišta i identifikacije pomagača generala Ante Gotovine“. Tijekom sastanka pripadnik MI6 g. Lungley je predstavnicima POA-e predao dokument „Prijedlozi za poboljšanje obavještajne suradnje sa zahtjevima britanske vlade u 9. točaka“. Kasniji razvoj događaja potvrdit će da je Karamarko po njima „dosljedno“ postupao.

Žalosno je što Karamarko nije odstupio 2004. godine

U prvoj točci MI6 je tražio da se izda jasna javna izjava potpore premijera Vlade Ive Sanadera i predsjednika RH Stjepana Mesića radu hrvatskih službi i policije na uhićenju Gotovine i naglasi njihovo očekivanje da će svi državni službenici pomoći u toj zadaći. U drugoj točci MI6 traži da se pokušaju angažirati aktivni vojni časnici koji su povezani s Markicom Rebićem. Ukoliko isti odbiju suradnju, treba ih otpustiti iz radnog odnosa i optužiti, odnosno izvesti pred vojni sud zbog «curenja» državnih tajni“. U trećoj Britanci traže da se službe pozorno usredotoče na Antu Kotromanovića i odvjetnika Ivu Farčića, uključujući njihove komunikacije. Nadalje, traže da se poduzmu odlučne akcije protiv zadarske mreže koja pruža potporu, traže da se progone i zastraše suci Krešimir Devčić i Ivan Turudić koje navodno plaća Petrač, itd. Tekst, kojeg Karamarko navodi u dokumentu POA-e (Klasa P0240-ST0102), a čija je autentičnost višekratno potvrđena, vrvi izrazima poput: „POKUŠATI ANGAŽITATI AKTIVNE VOJNE ČASNIKE – UKOLIKO ISTI ODBIJU SURADNJU TREBA IH OTPUSTITI IZ RADNOG ODNOSA I OPTUŽITI, ODNOSNO IZVESTI PRED VOJNI SUD ZBOG ‘CURENJA’ VOJNIH TAJNI“, „ONI BI TREBALI SURAĐIVATI ILI BI IH TREBALO SUDSKI GONITI“, „TREBA IH SUDSKI PROGONITI KAO SREDSTVO ZASTRAŠIVANJA“, „ZASNOVATI KAZNENI SLUČAJ A ONDA SKLOPITI DOGOVOR O POMAGANJU U SLUČAJU GOTOVINA“, „TREBAJU BITI SUDSKI GONJENI UKOLIKO NE BUDU SURAĐIVALI“, „UTEMELJITI KAZNENE SLUČAJEVE, A POTOM SKLOPITI DOGOVORE O HERCEGOVAČKOM DIJELI MREŽE KOJA PODUPIRE GOTOVINU“, „MOŽE SE ZAPRIJETITI DA ĆE POSAO BITI RAZVRGNUT UKOLIKO NE POMOGNE OKO GOTOVINE“, „SUDSKI GA GONITI ZBOG KRŠENJA USTAVNOG ZAKONA O SURADNJI SA HAAŠKIM TRIBUNALOM UKOLIKO NE OBJASNI KAKO POMAŽE GOTOVINI“… Potpis: TOMISLAV KARAMARKO

Popis kaznenih djela koja DORH ne zanimaju

Hrvatske tajne službe ni po jednom hrvatskom zakonu ne mogu skupljati informacije počinjenjem kaznenih djela. Najavu počinjenja trebaju prijaviti i spriječiti. Pažljivim čitanjem dokumenta koji je potpisao Tomislav Karamarko potpuno je jasno da je ne samo pristajanjem na ovakvu suradnju sa pripadnikom MI6 Lungley-ijem, već i samim nepokretanjem mjera protiv pripadnika stranih službi koji mu uručuju ovakve zahtjeve, počinio, ne samo nacionalnu izdaju (dopuštajući nezapamćenu penetraciju jedne strane obavještajne službe u politički i pravosudni sustav vlastite države), već i brojna kaznena djela. Neka od njih su: kazneno djelo ucjene, kazneno djelo udruživanja za izvršenje kaznenog djela, dogovora za izvršenje kaznenog djela, sudjelovanja u skupini koja izvršava kazneno djelo, neprijavljivanja kaznenog djela, zloupotrebe položaja i ovlaštenja itd. Vojni časnici koji se spominju u ovom britanskom zahtjevu, a koje je ucjenjivao Karamarko, predali su predstavku Saborskom odboru za unutarnju politiku nacionalnu sigurnost u kojoj su ukazali na ozbiljna kršenja zakona, no ostali su bez odgovora. Oni su za odanost domovini proskribirani i protjerani sa svojih radnih mjesta, te izvrgnuti istragama i progonima, dok je Karamarko nagrađen funkcijom predsjednika HDZ-a.

Što sada?

Britanija će u budućnosti nametati svoje interese nešto teže, možda uz neke dodatne posrednike, ali nema nikakve sumnje da će za to u Hrvatskoj i nadalje lako nalaziti suradnike. Osim toga, Ujedinjeno kraljevstvo, osim svojih hrvatskih podupiratelja ima i druge partnere. Svoje interese će pokušati nametnuti preko Slovenije i Mađarske (uostalom, većinski vlasnici MOL-a su engleski fondovi). Amerikanci će se također vratiti svojoj tradicionalnoj igri i preko Engleza nastojati disciplinirati EU, koja se zasad u svemu tome slabo snalazi i teško postiže zajednička stajališta. A kada ih i postignu ona su prepuna ograničavajućih kompromisa. Najbolji primjer za to bilo je pitanje izbjeglica. Bilo je gotovo nevjerojatno gledati kako se ozbiljne zemlje ne znaju u tom pitanju postaviti. Jedni su problem prebacivali na duge i nisu bile kadre zauzeti zajednički stav da se problem riješi na izvorištu, u Siriji. Tamo pak, osim što je situacija jako komplicirana, EU ne postoji. Amerikanci, koji rezolutno traže od svih svojih „saveznika“ poslušnost, nipošto nisu zadovoljni Europskom unijom koja oklijeva u svakoj situaciji (npr. pri uvođenju sankcija Rusiji), koja odvaja premalo novaca za NATO, koja oteže sa stvaranjem postrojbi koje bi mogle operativno djelovati u svakom trenutku… Amerikanci to gledaju ovako: Europljani najviše zarađuje a najmanje ulažu u obranu, o svemu imaju svoje mišljenje, a kad negdje treba vojno djelovati onda stvari rješavaju Amerikanci i Britanci. Zato, ali ne samo zato, će oni i ubuduće biti na britanskoj strani. A Hrvatska? Hrvatska će, radi potpunog urušavanja dviju najvećih stranaka i velike kriminalne hobotnice koja je zavladala svakim segmentom njezina života, uključujući i pravosuđe, i nadalje tavoriti na zapećku zbivanja, osuđena na svoje stare i nove izdajnike, na gledanje kako zbog toga primaju nagrade i kako nekažnjeno grade karijere. Sve dok svojim gazdama ne dosade. A onda će ih se i njihovi dojučerašnji suradnici redom odreći. Jer život ide dalje, zar ne?

Autor: Vice BORIĆ

ZADNJE VIJESTI