Patrik Macek/PIXSELL
Patrik Macek/PIXSELL

Apsurdno je, ali u Hrvatskoj se danas osporava Hrvatska

Autor: Marina TENŽERA/ 7 Dnevno/ 4. studenog 2016.

Komunistička Koreja samu sebe i danas naziva Demokratskom Narodnom Republikom.

Josip Pavičić, pisac i nakladnik, rođen je 1944. u Bjelovaru, gdje je maturirao. Od 1962. živi u Zagrebu, gdje je završio novinarsku školu i filozofiju. Od 1964. do 1991. radio je – najviše kao kritičar i kolumnist u novinama (Studentski list, Večernji list, Vjesnik u srijedu, Vjesnik), a devedesetih je devet godina bio lektor hrvatskog jezika na sveučilištima u Mađarskoj i Austriji. Dvaput je nagrađen godišnjom nagradom HND-a, Zlatno pero. Od 1993. glavni je urednik u Nakladi Pavičić.

Objavio je trinaest knjiga, među kojima su i tri dnevničke: Ponedjeljak ujutro, 2008., sa zapisima od 2005. do 2007., Ako smo šutjeli, što je ovo?, 2010., sa zapisima nastalima od 1973. do 1975., i Kraj novina, 2010. (razdoblje od 1976. do 1978.). Od kraja 2005. do kraja 2012. bio je tjedni kolumnist Večernjeg lista. Tekstovi iz Večernjaka nedavno su objavljeni u knjizi ‘Gluho kolo’.

S Pavičićem smo razgovarali o hrvatskoj povijesti, aktualnom političkom trenutku u Hrvatskoj, stanju u novinarstvu, o novinarima i uništenim novinama, Domovinskom ratu, filmašima, hrvatskom jeziku, te novim naslovima knjiga s kojima će se se, kao uspješan nakladnik, predstaviti na Interliberu.

U većini knjiga vaše Naklade Pavičić bavite se hrvatskom povijesnom problematikom. Zašto lijevi dio javnosti, čak i onaj znanstveni, nije kadar prihvatiti istinu o titoističkim masakrima, od Bleiburga do Hude jame, premda je to povijesna činjenica. Nitko u svijetu ne osporava 100 milijuna žrtava komunizma, ali i civilnih žrtava u Njemačkoj ili američke atomske bombe u Japanu, dok je sam Josip Broz u njemačkom tisku dospio na deveto mjesto popisa masovnih ubojica. Izvanredno o toj temi pišete u nedavno objavljenoj knjizi ‘Gluho kolo’, o podijeljenoj Hrvatskoj, o PUH-u (ekstremna desnica) i JUH-u (ekstremna ljevica). Hrvatska, po svemu sudeći, neće nikada ni izaći iz te podjele koja je nastala glasovitim rečenicama o ‘slučajnoj državi’ ili ultimativnom ‘mi ili oni’. Što mislite o tome?

– Podjele meni uopće ne smetaju. One su u svakom društvu prirodne, dapače i zdrave, jer generiraju dobrodošlu intelektualnu i stvaralačku društvenu napetost. Ne daj Bože da se jednog jutra probudim u društvu u kojem nema prijepora, u kojem se svatko sa svakim slaže, u kojem nema razlika!

Ja zapravo volim svog protivnika i nikad ne bih dopustio da mu itko naudi. Što ne znači da ga ja prvom prilikom neću mlatnuti po tintari, mislim, metaforički. Dakle, nije nevolja u milanovićevskom urliku ‘mi ili oni’, nego je nevolja u nepostojanju dogovorenih i važećih pravila društvene igre u kojoj bi taj urlik dobio značenje i smisao. Da ne budem zakučast, zamislimo da su tzv. ljevica i tzv. desnica dva boksača koji se žele medusobno boriti. Gdje se oni mogu pošteno dohvatiti ako ne u ringu? Nigdje. A što je ring? To su pravila igre, poštena, boksačima dobro poznata, prihvaćena i obvezna. I, vidite, nama danas u Hrvatskoj nedostaje ring, to jest društvena pravila igre, unaprijed svima poznata.

Spomenuli ste Bleiburg i Hudu jamu. Ta dva pojma nisu interpretacije, historičarska ili ideološka nadgornjavanja, kako to najčešće misle naši tobožnji političari i lijeva smetala po novinama, to su pravila igre. Naša, hrvatska pravila, hrvatska paradigma. Dakako, ta pravila ne čine samo ta dva pojma. Čini ih sve ono što bismo mogli opisati kao vrijednosti Republike Hrvatske i njezina društva. Neovisnost, demokracija, republika, sloboda u privređivanju, socijalna osjetljivost, zakonitost, odbacivanje i osuda totalitarizama koji su donedavno harali Hrvatskom, to je najkraći sažetak vrijednosti na koje mislim kad govorim o društvenim pravilima. A baš se te vrijednosti i danas osporavaju. Apsurdno je, ali u Hrvatskoj se osporava Hrvatska.

Sa svih strana, kao da ovo nije država, nego nekakva slučajna balkanska regija bez imena, duše i srca. Osporava ih i spomenuti PUH, proustaška Hrvatska i JUH, jugoslavenska Hrvatska. I tu je ishodište nevolja koje nas pogađaju. Ma, čak ni to nije presudno. Presudna je nevoljkost i nesposobnost, oportunizam i goli kukavičluk hrvatskih političkih elita da i PUH-u i JUH-u kažu da idu u vražju mater. I da uspostave i brane samo i jedino pravila što ih u Hrvatskoj i za Hrvatsku samo i jedino postavlja Republika Hrvatska, a ne nekakvi davno propali ustaše i jugoslaveni. O tome izravno i neizravno govori cijelo moje ‘Gluho kolo’ od 448 stranica.

Dugo ste bili novinar Vjesnika. Kada biste usporedivali komunističku cenzuru i zabrane s današnjim stanjem tabloidnog novinarstva krajnje primitivnog diskursa, uglavnom lijeve orijenatacije, što biste rekli? U vrijeme komunizma naručili su vam tekst o štakoru u bolnici, ali vi ga niste htjeli objaviti i redakcija je na to pristala. Danas bi takav članak bio na naslovnici. Gotovo da više i nema ozbiljnog tiska bez prostačke spektakularnosti sadržaja. Kako će to završiti?

– Dobro kažete, prostačka spektakularnost sadržaja. Bilo je toga i u komunizmu, samo se to tada zvalo ‘društveno angažirano novinarstvo’. Taj štakor što ga spominjete, pojavio se na drugom katu ugledne zagrebačke bolnice i ugrizao teško bolesnog pacijenta koji je nakon toga umro. Nije umro od ugriza, umro je od raka, no njegova je rodbina bila uvjerena da ga je dokrajčio štakor. Da smo to objavili, stradao bi renome bolnice, a bolnica bez renomea nije bolnica. Neobjavom su donekle iznevjerena novinarska načela. No, nemojmo biti pretjerano strogi. Načela jesu orijentiri, no ponešto vrijede i otvorene oči i unutarnji moralni kompas. A što se perspektive novinarstva tiče, i tu bi, kao i u političkom životu, bilo nužno postaviti pravila igre. Samo to, nažalost, nema tko učiniti.

Profesionalne i sindikalne novinarske udruge posve su marginalizirane, zakona se malo tko drži, pa vlasnici novina i medija praktički mogu raditi što ih je volja. A pojedinci su obeshrabreni bijednim društvenim statusom, još bjednijim plaćama i općom obespravljenošću. Ali tako ne može dugo ostati. Pa ipak, unatoč svemu, kad bih morao birati između današnje ‘prostačke spektakularnosti sadržaja’ i nekadašnjeg ‘društveno angažiranog novinarstva’, bez mnogo bih premišljanja izabrao prvo.

Posebno me zanima što mislite o sve manjim tekstualnim formama u tisku? Što je, u biti, uništilo novinarstvo u Hrvatskoj, zajedno s kratkim internetskim formama i digitalnim čitačima novina? Čak se spominje i ‘skraćeni Marulić’ za novu obrazovnu reformu? Kako će se to kraćenje završiti? Vraćamo li se mi to u doba predpismenosti?

– Načelno, vrag koji nas vreba nije u opsegu, nego u relevantnosti i privlačnosti onoga što se objavljuje. Kad dođete u novinsku tiskaru, gazite po odbačenim zamrljanim papirima, pokusnim otiscima, zgužvanim i pogrešno složenim stranicama, ukratko, po makulaturi. Većina današnjih novina, da internetske portale i ne spominjem, meni djeluju kao makulatura. I sve bi to, prema prastarim zakonima, moglo završiti na jedinom logičnom mjestu, na smetlištu. Uopće, klicu te sudbine, da će već sutra biti smeće, Srbi bi rekli đubar, novine nose oduvijek i ona ih u mnogočemu određuje, i kao veličanstven medij i kao moralnu đubrenicu. Samo najjači karakteri u novinama i najveće moralne ništarije mogu podnijeti činjenicu da će već sutra netko s njihovim člankom obrisati guzicu. Ne, mi se ne vraćamo u doba predpismenosti. Doba predpismenosti bilo je i doba plemenite usmenosti, mi već živimo u vremenu nepismenosti i mutavosti.

Zanimljiv je i jezik tzv. lijeve opcije u medijima, u kojem se često rabi neobično zanimljiv nacističko-staljinistički rječnik. Ponajprije mislim na Jutarnji list, u rasponu od Jergovićeva poziva Draženu Katunariću na samoubojstvo, preko nazivanja Franje Tuđmana ‘trulom lešinom’, do jednog autora koji je za Slobodana Novaka rekao da je kreten. A i vama je jedan feralovac svojedobno poželio ‘da vas zgazi kamion’, da ne nabrajam druge bisere uviđavnih kolumnista. Govorimo li tu o verbalnom nasilju, siromaštvu jezika ili naprosto komunističkom mentalitetu?

– U jeziku je sve. Komunisti, kao i svi revolucionari, dobro su to znali. Nasilje i jezik bili su im glavna sredstva za mijenjanje svijeta. Ono što nisu uspjeli postići terorom, postizali su jezikom. Ili, preciznije, kad nije išlo jezikom terora, služli su se terorom jezika. Nigdje se komunizam nije mogao održati bez grubog nasilja, batinaškog i verbalnog. Na granicama svih komunističkih država čučali su vojnici naoružani dugim cijevima. Ali ne zato da sprječavaju da im tko ne uđe, nego da paze da im tko ne izađe. Da nije bilo vojske na granicama, većina bi im se naroda razbježala. Ostali bi im samo članovi Ce Ka i ne svi, jer i među njima je bilo nezadovoljnika, i SUBNOR i udba. A kako su se zvale te države?

Sve od reda bile su demokratske i narodne. Komunistička Koreja samu sebe i danas naziva Demokratskom Narodnom Republikom. Naša bivša država Jugoslavija najprije se zvala Demokratska Federativa, pa Federativna Narodna Republika, pa Socijalistička Federativna Republika, premda nije bila ni socijalistička, ni federativna, ni narodna, ni republika, nego je stvarno bila samo i jedino Feudalna Centralistička Partijska Diktatura s monarhom iz Kumrovca na prijestolju. Tu su školu upotrebe jezika naslijedili i autori koje spominjete, a što osobito dolazi do izražaja u njihovoj ‘koncepciji neprijatelja’. U komunizmu nije postojao politički protivnik s kojim se raspravlja, nego isključivo politički neprijatelj kojega treba zatući, bilo batinom, dobro, više metkom, bilo jezikom. Protivnik je bio neprijatelj, a neprijatelj nije bio čovjek i s njim se moglo postupati gore nego s bilo kojom životinjom. Najbestijalniji je primjer postupanje s političkim zatvorenicima na Titovu Golom otoku.

Tretirani su otprilike kao stjenice ili uši, s tim što su sitne krvopije samo gnječene, a zatvorenicima su vađene duše i pretvarani su u zombije. A ako je protivnik neprijatelj, a neprijatelj nije čovjek, sve je dopušteno, pa i najgadljivije uvrede. Gospodi o kojoj govorite, cvijeću JUH-a, uvrede su nešto kao vama i meni ‘dobar dan’. I sve je u redu dok im mi to smijemo reći, to da su prostaci i verbalni nasilnici. Ali ne smijemo zanemarti ni cvijeće PUH-a.

Vojislav Stanimirović, nekoć ratni zločinac, obični saborski zastupnik, još se 2005. uznemirio što s drugim srpskim zastupnicima ‘ne govori u Saboru srpski’. Traže li to i druge manjine ili je to pravo samo onih koji su pozvali strane tenkove i trupe da pale i razaraju Hrvatsku i koji su u tome i sami sudjelovali?

– Gospodin Stanimirović, kao i svaki drugi građanin Republike Hrvatske, ima pravo govoriti s kim i kako hoće, u sabornici ili na cesti na kojoj se i danas poznaju tragovi teških gusjeničara koji su prije 25 godina Stanimirovića došli osloboditi, a nas okupirati. Može govoriti ne samo srpski, nego i engleski, francuski, ruski, pa i hrvatski. Na kojem ga jeziku sugovornik bude najbolje razumio, tim jezikom može govoriti do mile volje. Drugo je službena upotreba jezika. Tu postoje pravila kojih se svaki sudionik u službenoj komunikaciji mora držati, ne zbog nečijeg hira, nego iz svojih i općih interesa, jer kad ne bi bilo tako, nitko nikoga ne bi razumio i propala bi svaka komunikacija. U Hrvatskoj je u službenoj uporabi, dakle u školi, u policiji, u vojsci, na sudu, u katastru, na državnoj televiziji i radiju, u upravi državnog vodovoda, pa i u Hrvatskom saboru, hrvatski jezik i latiničko pismo. Iznimka su pripadnici nacionalnih manjina koji se u službenoj uporabi, u sredinama u kojima žive u većem broju, a koji je to broj propisano je Ustavom i zakonom, mogu služiti svojim jezikom i pismom. Da bi to ostvarila, manjini nisu potrebni tenkovi, nego statistika. Usput, Srbi u Hrvatskoj, koliko je meni kao profesoru srpskog jezika poznato, imaju dva nacionalna pisma, latinicu i ćirilicu. Kojim će se pismom služiti u sredinama u kojima žive u većem broju, to je njihova stvar. Ali zanemarivanje činjenice da se golema većina Srba u Hrvatskoj na ćirilici ne zna ni potpisati, glupi je kapric. To je kao kad bi Hrvati u Mađarskoj inzistirali na pravu na uporabu glagoljice.

Došli smo dotle da je postalo zazorno govoriti o tome protiv koga smo prije 20 godina ratovali. Tko je kriv za Jasenovac, to se tumači i djeci u dječjim vrtićima. Tko je počinio genocid u Srebrenici, to se zamućuje, a tko je Vukovar sravnio sa zemljom, punio jame civilima, svećenicima, domobranima i vojskom protivno ženevskoj konvenciji, to je ‘normalno’. Ispada da je Hrvatska devedesetih ratovala s fantomima, kako pišete u ‘Gluhom kolu’. Smiju li se spomenuti uopće razarači Hrvatske?

– Smiju, ako imate dovoljno hrabrosti. A ima li išta žalosnije od činjenice da je za spominjanje notornih činjenica iz prošlog rata potrebna hrabrost? Svi Srbi nisu bili naši neprijatelji, no izvan diskusije je fakat da su gotovo svi naši neprijatelji u Domovinskom ratu bili Srbi. Srbija je naša najbliža susjeda i uvijek će to biti, s njom se moramo naviknuti živjeti u miru i prihvaćati je takvu kakva jest, a ne kakva bi po našim željama imala biti. Razlike čine i njih i nas i nužno ih je uvažiti. To je zdravo za sve strane, kao što je za sve strane vrlo bolesno graditi se da se nije dogodilo što se dogodilo. Da smo mi Srbe gledali preko nišana i pomagali im šaljući im municiju kroz cijev, pa to dobro znaju i oni sami. I u ime čega bi sad to bilo dobro prešućivati? Samo u ime licemjerja koje kao korov zvan ‘politička korektnost’ buja svuda oko nas. Malo mi što ide toliko na jetra kao ‘politička korektnost’. Od toga je bilo gadljivije samo nekadašnje jugoslavensko ‘bratstvo i jedinstvo’. Koje je svoje pravo lice pokazalo baš u prošlom ratu.

Je li trebalo privatizirati Večernji list, ugasiti Vjesnik, a ostatak tiskovina prepustiti privatizacijskom kaosu?

– Nitko prije nas nije znao kako se iz dirigiranog društvenog sustava prelazi u društvo koje u svakom pogledu želi biti slobodno. Trulež starog režima valjalo je ukloniti, no, što je bilo dobro valjalo je sačuvati i, treće, trebalo je znati razlikovati to dvoje. Nije se znalo i s prljavom je vodom izbačeno i poneko dijete. Vjesnik je u Hrvatskoj bio ono što je Politika bila u Srbiji, Oslobođenje u Sarajevu, Delo u Ljubljani, Pravda u Moskvi. A stradao je samo Vjesnik. Dobro, prije ukidanja uistinu je pao na niske grane, ali i takav kakav je bio na svome kraju, bio je nacionalna institucija, a takvih se dragocjenosti nitko lako ne odriče. Osim Hrvata. A što se Večernjaka tiče, njega je trebalo privatizirati, ali tako da se zna tko ga prodaje, kome ga prodaje i tko će njime upravljati. Ništa se od toga nije znalo i imamo što imamo, plamičak nekad velikog lista, koji i blagi propuh može ugasiti. Šteta, nekad su to bile novine koje su mogle izdržavati tri Vjesnika.

Što mislite o HRT-u, uvijek pod partijskom cenzurom, npr. za vrijeme Gorana Radmana otpuštena je novinarka samo zbog sudjelovanja u katoličkoj radijskoj emisiji?

– Sve ste već rekli u svome pitanju. HRT je takav kakav jest, ali i takav nikakav i svakakav bolji je od svih drugih naših tv-kuća. A kad biste još iz tih kuća počupali sve što se naučilo raditi i što se afirmiralo na HRT-u, tih kuća ne bi ni bilo.

Treba li nam zakon o jeziku, s obzirom na to da hrvatski jezik gubi bitku s anglizmima?

– Već smo spomenuli mutavost sredine u kojoj živimo. Njoj svakako pogoduje klima u kojoj bujaju anglizmi, a pate i hrvatski i engleski jezik. Anglizmi su jezični otpad koji samo otežava komunikaciju. Hrvatski jezik preplavljen anglizmima prestaje biti razumljiv hrvatskom govorniku, a ne postaje razumljiv bilo kome drugome, najmanje govorniku engleskog jezika. Da bi jezični sustav funkcionirao, njegov kod mora biti poznat i pošiljatelju i primatelju poruke. Iznakaženi hrvatski i smeće od engleskog ne trebaju nikome i mjesto im je u kontejneru. Što se zakona o jeziku tiče, potreban je, ali ne da štiti čistoću hrvatskog jezika, nego da hrvatske građane štiti od jezičnih mistifikacija državnih i paradržavnih institucija. Nobelovu nagradu za ekonomiju ove su godine dobili znanstvenici koji se bave teorijom sklapanja ugovora. A mi imamo ugovore, tobože na hrvatskom jeziku, koje i na najelementarnijoj razini malo tko razumije. U francuskom zakonu o jeziku precizno je propisano kako, kojim i kakvim jezikom, ugovor mora biti napisan. Ako je nešto nekoj od ugovornih strana nejasno, u samom ugovoru mora biti protumačeno ili iz njega izbačeno i zamijenjeno razumljivim pojmovima, po mogućnosti francuskima. Tako je po francuskom zakonu, zašto ne bi bilo i po hrvatskom?

U jednom ste tekstu usporedili odnos Hrvata i drugih naroda prema svojim ishodištima, tradiciji, običajima, kulturi. Dok je za druge, napisali ste, ishodište isto što i voda, zrak ili kruh, Hrvati, osobito oni na vlasti, od svojih korijena zaziru, u stalnom strahu da ne budu proglašeni nacionalistima. Doista, zašto se Hrvati stide hrvatstva? Camus je rekao da Francuz može biti građanin svijeta samo kao Francuz i nitko ga zbog toga nije optužio da je ‘primitivni nacionalist’. Otkud taj hrvatski mazohistički nagon?

– O tome bismo, draga kolegice Tenžera, mogli razglabati ne satima, nego danima. Premda odgovor može biti i jednostavan: da su Hrvati imali svoju neovisnu državu u trajanju makar i trostruko kraćem od postojanja francuske, ruske ili američke države, imali bi i državno-nacionalnu svijest kakvu imaju i Francuzi, Nijemci ili Rusi. I ne bi se sramili samih sebe. Naš A. G. M. je prije Camusa rekao da hrvatstvo i europejstvo nisu ni u kakvoj suprotnosti. Kao deklarirani hrvatski nacionalist, on je propovijedao ‘da je ponajveća naša strast Evropa, Zapad, Evropa umjetnosti, znanja i slobode’, te da je internacionalizam u osnovi ‘nacionalističan’. Dakle, čuvajmo državu, jer državni je suverenitet preduvjet svake zdrave integracije, ponosimo se svojim ishodištima i mislimo kao Matoš. Odnosno, mislimo onako kako bi danas, da je s nama, mislio Matoš. A kad prođe kakvih stotinjak godina, možemo otputovati u Bruxelles i reći nekom veselom Jean-Claudeu Junckeru: ‘Ah, gospodine Juncker, taj primitivni nacionalizam!’

U tekstu o godišnjici ubojstva Stjepana Radića ističete koliko je velik zaborav o najosnovnijim činjenicama iz hrvatske povijesti. Da Radića nema na uličnim pločama, bi li ga uopće bilo? A zaboravlja se i Domovinski rat, nema junaka u udžbenicima, ni tisku, osim u 7Dnevno i nekoliko portala i tjednika. Godinama su nas ‘futrali’ pričama o borcima NOB-a, a sad kad su na red došli borci koji su se borili za ovu našu državu, daju se samo mrvice. Koliko je uopće hrvatska suvremena povijest prisutna u javnom životu?

– Sad se, kao što znate, naveliko govori o ulozi i funkciji Hrvatskog audiovizualnog centra, znamenitog HAVC-a, a nitko da se sjeti gospodu iz HAVC-a priupitati, zašto se u Hrvatskoj ne snimaju filmovi o velikim, ujedno i vrlo privlačnim, zahvalnim temama i ličnostima iz hrvatske povijesti. Filmovi koji bi mogli polučiti i dobar komercijalni rezultat. Da ne idemo dalje, a isplatilo bi se, zadržimo se na XX. stoljeću: ubojstvo Stjepana Radića u Beogradu 1928., ustaški Velebitski ustanak iz rujna 1932., ubojstvo kralja Aleksandra u Marseilleu 1934., srpski ustanak 27. VII. 1941., Andrija Hebrang, Hrvatsko proljeće, Bruno Bušic, Stjepan Đureković, Nikola Štedul… Zašto naši filmaši nisu zainteresirani za te i takve teme? Kad će napokon biti snimljen film o obrani Vukovara, o Dubrovniku, o Konvoju Libertas? Ako o izazovnim nacionalnim temama ne žele snimati naši filmski pregaoci, raspišimo međunarodni natječaj i pozovimo strance! Pa neka filmove o hrvatskoj povijesti snimaju Srbijanci!

Što mislite o Zlatku Hasanbegoviću i Nini Obuljen-Koržinek?

– O Hasanbegoviću mislim sve najbolje. To je pametan, obrazovan, sposoban i moralan političar starčevićanskog tipa i dalekog dometa. I nije nikakvo čudo što su se protiv njega udružili mediokriteti svih boja: trećerazredne glumice, drugorazredne pjevačice i prvorazredne dangube. A što se gospođe Obuljen-Koržinek tiče, o njoj ne mislim ništa loše i mislim da su napadi na nju neosnovani. Imao sam je prilike i osobno upoznati i na mene je ostavila vrlo dobar dojam. A upoznali smo se 27. srpnja 2011. u Boričevcu, na otkrivanju spomen-ploče stradalim Boričevljanima u ustaničkim danima 1941. godine. Ploču je otkrila Nina Obuljen.

Čime ćete nas od novih naslova iznenaditi na Interliberu?

-Jedna je nova knjiga predstavljena javnosti uoči sajma, jedna će na sajam stići izravno iz tiskare, a jedna će se tiskati u danima sajma. Sve su tri pomalo iznenađujuće, a neke i popuno. Prva je ‘Prvi svjetski rat’ / Dvostrani leksikon / Hrvatski i srpski pogledì. To je posve neobičan leksikon, jer u njemu su 233 natuknice o Velikom ratu obrađene dva puta, usporedo, u hrvatskom stupcu, u Zagrebu, i u srpskom stupcu, u Beogradu. Na njegovim koricama piöe ‘Pohvala razlici’ i to je njegova koncepcija: da detektira gdje su i kakve su razlike u pogledu na isto između hrvatske i srpske historiografije. Druga knjiga, ‘Ustaški put u socijalizam u teoriji i praksi NDH’, zbornik je članaka, ogleda i studija objavljenih u NDH i nikad preštampanih. U NDH se, naime, naveliko razmišljalo i pisalo o osnovama društvenog uređenja hrvatske države i došlo se do zaključka da je socijalizam hrvatskog tipa za Hrvatsku najbolji i najprimjereniji model. U knjigu je uvršteno ono najvrednije i najzanimljivije, od Ustaških načela u kojima se ističe da je ‘temelj svake vrijednosti samo rad, a temelj svakog prava dužnost’, preko Ciliginih memoarskih tekstova i studija o sovjetskoj Rusiji i rasprava Čedomila Veljačića o francuskoj sociološkoj školi, Vilka Riegere o hrvatskom zadrugarstvu ili Mirka Kus Nikolajeva o intelektualcima, komunizmu i narodu, do dijelova knjige Aleksandera Seitza o hrvatskom socijalizmu. Knjiga će mnoge iznenaditi i ‘otkrićem’ da pojmovi kao što su rad i radnik, nikome u NDH nisu smetali, dapače, da je praznik rada, 1. svibnja, slavljen kao veliki državni praznik. A također će biti iznenađeni i teoretičari jugoslavenskog samoupravljanja kad vide da je, primjerice, struktura samoupravnih interesnih zajednica, SIZ-ova, razrađena u NDH. Treća knjiga, ‘Kratka povijest komunizma (za nekomuniste)’, koja će izaći u studenome, također će biti mala senzacija, jer u njoj je prvi put u nas osvijetljena povijest komunizma s antikomunističkih pozicija. Napisao ju je zagrebački povjesničar, profesor Vladimir Mrkoci, rođen 1924. godine.

Autor: Marina TENŽERA/ 7 Dnevno/ 4. studenog 2016.

ZADNJE VIJESTI