Dino Stanin/Vecernji list
Dino Stanin/Vecernji list

Anto Nobilo: Da, ošamario sam ga. Pa što? To su fakini! Josip Perković: Da, ubio sam ga. Pa što? To su teroristi! Milan Bandić: Da, ubio se. Pa što?

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 19. kolovoza 2016.

Prošle su tri godine otkako si je Zvonko Bušić, hicem iz vlastitog pištolja, oduzeo život. Učinio je to, kako je sam napisao u oproštajnom pismu, jer nije više mogao živjeti u „Platonovoj pećini“, toj mračnoj špilji u kojoj Udbine ubojice dobivaju zaštitu hrvatskog državnog odvjetništva, umjesto da budu gonjeni, u kojoj tipovi poput Nobila postaju ugledni odvjetnici, a oni poput Bandića bivaju dizani na čast oltara netom nakon derneka s ubojicama svećenika i regionalnih druženja s genetski programiranim mrziteljima hrvatske države

Kada je u prosincu 2009., „poznati i ugledni odvjetnik“ Anto Nobilo ošamario petnaestogodišnjeg dječaka na ulici, koji je sa svojim vršnjacima sudjelovao u prijavljenom prosvjedu protiv odluke da im se uzme igralište na kojem su igrali nogomet, objašnjenje koje je Nobilo dao bilo je vrlo jednostavno. On je žurio na sastanak pa je, da ne zakasni, ošamario dečka koji mu je prosvjedujući ometao put. Osim toga, učinio je to preventivno, kako bi „obeshrabrio druge“ koji su se spremali učiniti isto.

S istom lakoćom kojom je tada pričao o ovom „preventivnom“ šamaru kojega je odvalio maloljetnom dječaku, Nobilo će nekoliko godina kasnije, pričati u Udbinim ubojstvima. U emigraciji su postojale grupe koje nisu bile prijateljski nastrojene prema njegovoj i Perkovićevoj Jugoslaviji. Kada bi im se netko odlučio suprotstaviti oni bi ga, onako preventivno, likvidirali. Osim što bi „riješili konkretan problem“, oni bi time i obeshrabrili druge, pa su mogli i nadalje uživati u blagodatima komunističkog sustava.

Zbog toga je lako zamisliti da Perković nakon pravomoćnosti presude da intervju s naslovom: „DA, UBIO SAM GA. PA ŠTO? TO SU TERORISTI!“, baš kao što je povodom ovog incidenta učinio Nobilo izjavivši: „DA, OŠAMARIO SAM GA. PA ŠTO? TO SU FAKINI!“ Ako vam se ovakav pristup čini odviše relativizirajući, onda vi ništa ne razumijete. A upravo je to Budiši odgovorio Stipe Mesić kada ga je ovaj u TV emisiji suočio s dokumentima o njegovom suradništvu s Udbom.

„Budiša, ti ništa ne razumiješ, pa ja sam tako pomagao Hrvatskoj“, rekao je budući predsjednik države u dva mandata i nastavio s drugim temama. Baš kao što se Bandić prekrižio lijevom i desnom, pozivajući se na Boga i blaženu djevicu Mariju kada je lagao da na reveru nije nosio bedž s likom komunističkog diktatora, te ratnog i poslijeratnog zločinca Tita.

Nobilo i Bandić – likovi koji samo u Platonovoj mračnoj pećini mogu dobiti konture osoba vrijednih štovanja

Prošle su tri godine otkako si je Zvonko Bušić, hicem iz vlastitog pištolja, oduzeo život. Učinio je to, kako je sam napisao u oproštajnom pismu, jer nije više mogao živjeti u „Platonovoj pećini“, toj mračnoj špilji u kojoj Udbine ubojice dobivaju zaštitu hrvatskog državnog odvjetništva, umjesto da budu gonjeni, u kojoj tipovi poput Nobila postaju ugledni odvjetnici, a oni poput Bandića bivaju dizani na čast oltara netom nakon derneka s ubojicama svećenika i regionalnih druženja s genetski programiranim mrziteljima hrvatske države.

Gledajući te sjene, ograničeni u svojoj stvarnosti, zaokupljeni svojim problemima i posvećeni ostvarivanju svojih sitnih interesa, oni koji pristaju uz Bandića izdali su Zvonka Bušića. Učinili su to svjesno, jer ih je Bušić silio da gledaju u samo svjetlo, a ne više u sjene. A njih su zbog toga toliko boljele oči, da su od njega počeli bježati i još se više okretati prema onome na što su navikli, što mogu gledati i što im je kao takvo puno prihvatljivije.

Masa koja je svojim odobravanjem Bandiću dala ‘ključ od garaže’

Mediji su uglavnom pisali kako su motivi koji su Bušića nagnali na samoubojstvo čista nepoznanica i tako dali još jedan doprinos igri lažnih sjena s kojima se Zvonko više nije želio boriti. Jer, potpuno je jasno, a o tome su svjedočili i ljudi koji su s njime proveli doslovce svaku minutu njegovih posljednjih 24 sata, da je iskazivanje počasti ličko-senjskog nadbiskupa onome što predstavlja Milan Bandić, bila kap koja je prelila čašu.

Bandić je tom prilikom bio posebno pozdravljen s oltara i prikazan kao ideal domoljublja, što su nazočni s odobravanjem pozdravili. Sve se to događalo na misi za hrvatske mučenike, čijim se krvnicima samo tjedan dana ranije, na regionalnom skupu Titoista u centru Zagreba, Bandić javno priključio i opravdavao njihove zločine, baš kao što već petnaest godina brani J.B. Tita i njegov kult ličnosti.

Bilo je to previše čak i za čovjeka poput Zvonka, naviklog na trpljenje, ali nespremnog da se hrvatske mučenike, među koje i sam nakon trideset i dvije godine robije nesumnjivo spada, u vlastitoj državi na taj način, na misi za hrvatske mučenike, ponižava i da se čak i crkveni vrh s njima otvoreno sprda. Bogovićeva „nespretnost“ ga je pogodila, ali preko širokog odobravanja tog čina i kasnijeg poklonstva i puzanja hrvatskih „desničara“ pred „svemoćnim“ zagrebačkim gradonačelnikom, nije mogao prijeći.

Tim su javno iskazanim podložništvom, obožavatelji lika i djela zagrebačkog gradonačelnika, Bandiću u džep tutnuli „ključ od garaže“, u kojoj će sutra biti nađeno Bušićevo mrtvo tijelo, baš kao što ga je Perković tutnuo Pratesu prije trideset tri godine. I to je gola istina.

Balkanska ljubav na misi za mučenike

Bušić je dobro znao da su Bandić i Bogović vezani posebnim sponama i to mu njihovo prijateljstvo čak i nije bilo mrsko. Uostalom, Bandić je puno puta zagrabio u zagrebački proračun kako bi financirao crkvena zvona, krovove, freske, tornjeve i fasade, ali i brojne druge potrebe našeg klera, pa nije bilo ništa spornog da ga se, unatoč ulozi u njegovanju Titova kulta ličnosti i proračunskom održavanju čitave jugokomunističke mreže u svim segmentima gradskog života, u „godini vjere“ uključi u misno slavlje.

No, kada se Bandić „uključuje“, onda to nimalo ne nalikuje na uobičajeno pokorno slušanje Božje riječi, koja je i sama na čas ustuknula pred potrebom da se istaknu Bandićeve kvalitete, koje su običnom vjerniku nedostižne. Zato čitav puk okupljen u katedrali ustaje na noge i aplaudira, dok se Milan, koji je tek izašao iz istražnog pritvora, približava prvim klupama zagrebačke prvostolnice, baš kao što i okupljeno mnoštvo na misi za hrvatske mučenike s iskrenim oduševljenjem odobrava Bogovićeve hvalospjeve čovjeku koji je još jučer sudjelovao na „Danima balkanske ljubavi“, susretu „antifašista jugoistočne Europe“, koji su veličali režim koji je proizveo najveći broj hrvatskih mučenika.

Bandić se savršeno uklopio u stado, a Bušić postao ‘zalutala’ ovca

Crkva, baš kao i narod, ne gleda poklonjenom konju u zube, a osim toga i njezino poslanje joj nalaže da zbog jedne zalutale ovce ostavi čitavo stado. No, ovdje se nije zbog Bandića ostavljalo stado. Ovdje je stado, burno pozdravljajući Bandića, zajedno s pastirima ostavilo Bušića, tjerajući ga da razmišlja, je li to on, zapravo, zalutao?

Zvonko, koji je već pretrpio teške udarce u pokušaju okrupnjavanja domoljubnih političkih snaga, mogao je svašta prihvatiti. Mogao je prihvatiti to što je u tom trenutku Bandiću s desna, u prvom počasnom redu, sjedio posljednji predsjednik komunističke omladine Darinko Kosor. Mogao je prihvatiti i Bogovićevu naklonost svom „zmajskom bratu“ Bandiću.

Ali nije mogao prihvatiti masovno odobravanje koje je pratilo čin uzdizanja čovjeka koji je jučer plesao svoj krvavi „antifašistički“ ples nad grobovima hrvatskih mučenika, iznad stotina zaslužnih hrvatskih muževa. I koji će već sutra napraviti to isto, čim mu se ponovo ukaže prilika.

Bandići nam trebaju, a Bušići su samo smetnja našim nečistim savjestima

Kada je Bogović, uzdižući Milana Bandića na pijedestal domoljubnog uzora, činio tu krupnu pogrešku, okupljeno mnoštvo u tome nije vidjelo ništa spornog. Pa Bandić je, smatrali su, „naš dečko“, čovjek do kojega svatko ima priliku doći i ostvariti pokoji vlastiti interes. A Bušić? Koji Bušić?

Što on, osim ideje i poziva na odricanja od vlastitih interesa radi njezina ostvarenja, može dati? Na koji bi se to način Bušićem mogli okoristiti? Koji osobni probitak ostvariti? Što imamo od osobnog poznanstva i rukovanja s Bušićem i na koji nam se način to može isplatiti? I na koji se to zamisliv način Bušić i Bandić uopće mogu usporediti? Kada budemo trebali posao za sebe ili svoju djecu, vezu za odrađivanje pripravničkog staža, protekciju pri traženju poslovnog prostora, gledanje kroz prste pri plaćanju dospjelih obveza, dobivanje nekog posla i sl., tko će nam biti vrijedniji i korisniji?

U svjetlu takovog razmišljanja nije ništa neobično kada i biskupi daju prednost svojoj „zmajskoj braći“ pred ljudima poput Bušića koji su, takvi kakvi jesu, „nezgodni“ čak i za svetu Majku crkvu. Jer, pored takvih ljudi i mnogi crkveni prelati odjednom izgledaju mali, a ono što s oltara govore zvuči manje vjerodostojno.

‘Zmajsko bratstvo’ vrednije od Bušićeve žrtve

Sedam godina prije no što će Bušić uzeti pištolj u ruku i oduzeti si život kako bi pobjegao iz Platonove pećine koju su sagradili i iz koje ne žele izaći, niti nama daju da izađemo, ljudi koji Bandića obožavaju, Mile Bogović je zajedno sa svojim zmajskim bratom Bandićem, „zazmajen“ pred Meštarskim zborom Družbe braće hrvatskog zmaja.

U trenucima kada su Bogović i Bandić nakon obredne zakuske iz kaleža ispijali vino s pepelom hrvatske lipe i preuzimali lentu s trobojnicom i značku Družbe, kiteći se svojim novim „zmajskim imenima“ i busajući se u svoja „domoljubna“ prsa, Bušić je upravo saznao da mu je, nakon trideset godina zatvora, odbijen još jedan zahtjev za puštanjem na slobodu.

Bogović i Bandić, da bi ušli u red odabranih i slavljenih, što će im omogućiti da se do kraja života šepure imenima Zmajeva od Krbave i Kamenitih vrata, nisu trebali ništa žrtvovati za Hrvatsku. Morali su tek proći „šestomjesečnu kušnju“ i tijekom nje se „dokazati“ kulturnim i humanitarnim radom, da bi potom, kako to pravila „reda“ nalažu, do kraja života čuvali jedan drugome leđa.

Bušić u tome nije mogao sudjelovati. Zatvorske rešetke gledao je već jedanaest tisuća dana, a gledat će ih još sedamsto prije no što će se vratiti u Bandićevu Hrvatsku. A kada se vratio, nije bilo nikoga da mu sačuva leđa od zmijskih i podmuklih udaraca. Bušić jednostavno nije imao sredstava koja na to obvezuju naše ljude: ni moć, ni utjecaj – samo ideju.

Slao posrednike i nudio novac

Bandićeva Hrvatska funkcionira na sasvim drukčiji način no što je to Bušić mogao i zamisliti. Taj način funkcioniranja ima značajnu potporu tzv. hrvatske desnice i onih što se lažno zaklinju da s Bušićem dijele iste ideale. Kako je to moguće? Sve je, nažalost, moguće kada se ljudi zagledani u sjene, boje okrenuti, a kamoli uputiti prema svjetlu.

Ipak, emisari koje je Bandić besramno poslao Zvonkovoj supruzi Julienn, nakon njegove smrti, vratili su se neobavljena posla. Bandić je ponudio novac za osnivanje Zaklade „Zvonko Bušić“, ali ga je Julienn odbila. Je li to „gradonačelnik Hrvatske“ ponudio radi osjećaja grižnje savjesti? Nije.

Za njega je to bila samo još jedna prilika da se, između dva antifašistička skupa i hodočašća u Mariju Bistricu, malo umili i „desnom“ biračkom tijelu. Jer i na dan Bušićeve smrti trajala je njegova izborna kampanja. Ona traje uvijek i nikada ne prestaje.

Preponosan i preslobodan za život u Hrvatskoj

Je li se nakon Bušićeve smrti nešto promijenilo? Nije. Hoće li? Teško. Jer kao što nekadašnji zatvorenik Platonove špilje postaje putnik koji mora proći kroz teškoće puta u nepoznato i postepeno se i strpljivo na svjetlo privikavati, kako bi tek nakon puno truda mogao vidjeti drukčiju stvarnost, tako je i pred Bandićevim poklonicima dugačak put.

Taj put podrazumijeva puno boli u zaslijepljenim očima i puno spremnost da se od Bandićeva svijeta sitnog šibicarenja, potkupljivanja i podilaženja prijeđe u svijet ideja koji jedini nudi slobodu. U svijet Zvonka Bušića. Svijeta kojega je on tako dobro poznavao i radi kojega se ponovo spustio u pećinu, samo kako bi ga predočio svojim dragim sunarodnjacima. No, oni su odabrali Bandića, a njemu se i njegovim idejama smijali. Govorili su da se „na slobodu“ vratio s „pokvarenim“ očima. On to nije mogao podnijeti, pa ih je svojom vlastitom rukom zaklopio.

Neka mu je laka hrvatska gruda kojoj je toliko žudio i koja ga je, na kraju njegova puta u Platonovu pećinu, prekrila, kako bi ga spasila od daljnjih poniženja.

Autor: Vice Borić / 7Dnevno / 19. kolovoza 2016.

ZADNJE VIJESTI