Marko Prpic/PIXSELL

Antidržavna država Hrvatska

Autor: dnevno.hr

Da smo namjerno htjeli upropastiti državu, ne bismo to tako uspješno izveli u ovih niti 30 godina neovisnosti

Kako nam je to uspjelo? Tako što smo dozvolili da malodušnost, samoprijezir, defetizam, kompleksi preuzmu naciju, da nam socijalnu dinamiku diktira ono najgore u nama, tako što smo se prepustili jamranju i kuknjavi, višestoljetnom nacionalnom sportu Hrvata iz vremena kad smo bili i formalno dio neke druge države, čiji je dvor bio u Beču, Beogradu, negdje, i kad se bodove dobivalo na prijeziru prema Hrvatima naročito ako ste bili dvorski Hrvat.

Sad, neki će reći, nije to slučajno, to je namjerno. A neki će reći, ako je i slučajno, to je još gore nego da je namjerno: ignorancija je možda i gori grijeh od namjere. Roosevelt bi pak rekao da se u politici ništa ne događa slučajno; a ako se nešto i dogodilo slučajno, onda nije bilo slučajno.

Slučajno ili ne, Hrvatska državnim novcem financira antidržavne filmove, filmove koji izravno idu ne protiv vlade nego protiv esencije same države, što je čini jedinstvenom u svijetu. Nekadašnja svjetska prijestolnica slobode i demokracije, SAD, ne samo da ne daje državni novac za filmove i popularnu kulturu nego apsolutno ne dozvoljava snimanje filmova koji idu protiv “američkih vrijednosti”, koje god one u tom trenutku bile. Pa ako je John Wayne nekoć davno i tamanio indijance kao zečeve, danas svi američki filmovi moraju zastupati diskurs koji je antirasistički, pro-gay, antidiskriminacijski, profeministički, i tako dalje. I kaje se zbog jadnih nedužnih Apača – iz krajnosti u krajnost, kako to u protestantskom svijetu već ide. To su stvari koje SAD danas prodaju, i kultura je u funkciji toga.

Kad bi Amerikanci dali novac za film koji ide protiv američkih interesa, koji prikazuje Rusiju i Putina u dobrom svjetlu, koji je kritičan prema lgbtq-itd propagandi, to je nemoguće snimiti u SAD čak i za svoj novac! To sigurno nitko neće snimiti, čak ni Michael Moore. Kad bi ga i snimio, nikad ne bi bio prikazan, baš kao i filmovi Dušana Makavejeva u SFRJ, u kojima su se spominjali crveni fašisti i slične stvari.

Naravno, pljuvati po CIA-i, Trumpu i patriotizmu se smije, jer to nije niti bitno. Dapače, time se stvara lažni dojam “kritičnosti” i “demokratičnosti”, dok u stvari mediji, film, muzika samo slijede dnevni red postavljen unaprijed. Onima koji pokušaju nešto sabotirati snimanjem filmova poput Pasije može se dogoditi što i Mel Gibsonu, da najednom preko noći postanu antisemiti i pijanci, te odbačeni od Hollywooda. Pedofili i silovatelji, to je OK.

Isto tako Rusi ne dozvoljavaju snimanje otvoreno antiruskih filmova, tek eventualno manje ili više kritičnih prema nekim stvarima u Rusiji. Sigurno nije moguće snimiti film koji bi išao protiv agende Rusije. U Iranu pak snimaju zanimljive filmove koji možda i kritiziraju iransku mulokarciju, no svakako ne i Iran kao takav, i koji sigurno ne vrijeđaju i ne ponižavaju njegovu kulturu, kulturno naslijeđe.

A ovo što se kod nas financira nema veze s kulturom, pogotovo ne hrvatskom. Nitko nigdje ne financira ovakvu “kulturu” kakvu mi financiramo. Jedina sreća u nesreći je što te filmove i predstave– nitko ne gleda. Skupe stotinjak gledatelja u kinima. Osim kad se oko kojeg ne stvori kakva afera. Pa je tako na koncu i prikazan nesretni film “Ministarstvo ljubavi”. Koji je, kažu oni koji su ga gledali, očekivano loš. I neduhovit. I ne vrijeđa, kažu, udovice poginulih hrvatskih vojnika, već više birokraciju.

Nebitno: znajući HAVC, ne treba niti sumnjati da je oko milijun dolara bačeno uzalud, na film koji nema propagandni učinak za Hrvatsku, koji neće producentima vratiti novac, i koji je snimljen jedino zato da bi hrvatski filmaši imali od čega živjeti, te da bi se javnost imala čime zabavljati. A što se domaćeg filma tiče – filmska industrija koja ovisi o državnim potporama ne treba niti postojati.

Dernek na komemoraciji

Umro je Predrag Lucić, jedan od osnivača Ferala. Kad bismo bili dobrohotni kao Feralovci, mogli bismo reći da je puknuo od zdravlja, na jednak način na koji je Feral sprdao umirućeg Tuđmana na naslovnici, no to baš ne bi bilo ukusno.

A i ljevičari koji su otkidali od smijeha na tu naslovnicu i napadali kao “nacionaliste” i “cenzore” one koji su ih kritizirali zbog neukusa ili im psovali četničku majku – ti “nacionalisti” bi stalno nešto cenzurirali, pobogu – bi svakako prvi bili zgroženi govorom mržnje i nepoštivanjem mrtvih.

No mrtve izgleda ne poštuju niti oni sami. I ne samo Tuđmana: smrt suborca iskoristili su za svoje neke ideološke obračune, posve neprimjerene. Nekom je možda smiješno da se na komemoraciji
pjevaju podrugljive pjesmice, poput pokojnikovog prepjeva “Bojne Čavoglave”.

A profesionalni prosvjednik koji se navodno nekoć bavio glumom, Vilim Matula, je pao još niže od toga iskoristivi komemoraciju za političke obračune i prozivanje Zlatka Hasanbegovića. On je i
zaslužan za pjesmu. Inteligentijima i kulturnijima među okupljenima je zacijelo bilo neugodno.

Dakle, protivno svim civilizacijskim običajima, okupljeni stadoše pjevati šaljivu verziju “Čavoglava” na komemoraciji pretvorivši tako ono što je trebalo biti dostojanstven oproštaj od jednog čovjeka, što god o njemu tko mislio, u dernek i obračun s Hasanbegovićem.

A okupljeni su uglavnom spadali u creme de la creme hrvatskog antifašizma, od tajkuna Emila Tedeschija do predsjednik Srpskog novinarskog društva u Hrvatskoj Saše Lekovića, Nadežde Čačinović, Borisa Pavelića, Drage Pilsela, Borisa Jokića, Aleksandra Stankovića, Domagoja Novokmeta, Ranka Ostojića, Danice Juričić Spasović… sve dakle ekipa koju s običnim građaninom hrvatske zapravo ne povezuje baš ništa, naročito ne financijski, pa ga stoga ta družina pokondirenih tikvi teško može i razumjeti.

Katolički obred za tisuće hrvatskih ateista

Koliko je situacija oko ispraćaja Lucića shizofrena najbolje ilustrira gornja slika, s majicom sa slikama Feralovaca i natpisom “Smrt fašizmu” ispod jakne na kojoj se jasno vidi etiketa “Hugo Boss”, što je ime nekoć tvorca nacističkih uniformi, a danas vrlo skupog i elitnog branda odjeće nedostupnog proleterima i radničkoj klasi. Takve su jakne ipak samo za prave antifašiste, one koji su se i skupili na pogrebu i komemoraciji. One koji se mogu svisoka pomokriti na nacionalističku, krezubu i ognjištarsku, neuku i polupismenu radničku klasu.

No pogreb je ipak bio zanimljiviji po prisustvu svećenika, inače Lucićevog strica, i po katoličkom obredu, što je vjerojatno većinu od preko deset tisuća okupljenih prilično šokiralo. Nadajmo se bar da jest.

Supruga preminulog, kćer narodnog heroja, je navodno zatražila od svećenika da križ ne bude na pogrebu, kako ne bi iritirao ljude odgajane na mržnji spram simbola kršćanstva, a tek kad je svećenik to odlučno odbio su ipak pristali. Zašto je Lucić ipak htio katolički pogreb? Radi strica? Ili, možda, ipak zato jer na samrtnoj postelji, kao i u rovovima, nema ateista? Bar tako kažu.

No prisustvo velikog broja ljudi na pogrebu ne čudi, Hrvatska je ipak “antifašistička”, Split naročito. Malo čudi – zapravo, niti ne čudi, nego jednostavno iritira – je sućut koju su Vlada i Premijer uputili obitelji preminulog, koji je, kažu, “svojim humorom, ironijom i satirom” obilježio hrvatsko novinarstvo te kako će “njegovo djelo ostati trajan doprinos hrvatskoj kulturi”.

Budimo iskreni, pustimo sad onu o pokojniku sve najbolje, Lucić je kontinuirano i bespoštedno bacao blatio branitelje, Hrvatsku, Gotovinu, i tako dalje. A gotovo istovremeno kad i Lucić, tek dva dana ranije, umro je Junak hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata Marijan Bišćan – Gigi koji je u ratu ostao bez obje noge. Za razliku od Lucića, koji se izrugivao Hrvatskoj za dobar novac, on je ostao bez nogu za Hrvatsku, i to u listopadu 1995. kod Male Manjače. Posljednji hrvatski vojnik ranjen u Domovinskom ratu. Kakve on ima veze s Lucićem?

Takve što njegovoj obitelji državni vrh nije uputio javno izraze sućuti. I što je bio tipičan predstavnik onih koje je Lucić ismijavao, “šatoraš”. I što se njemu na pogrebu neće skupiti tisuće ljudi. Hrvatska, očito, najviše voli onu svoju djecu koja nju vole najmanje. Plemenito? Ne. Samo beskrajno glupo i kontraproduktivno.

Najoklevetanija osoba u Hrvatskoj

Oko portala Narod u vlasništvu udruge “Za obitelj” Željke Markić” digla se ponovo velika frka, praćena uobičajenim prijetnjama i uvredama na njen račun. Naravno, to nije govor mržnje nego opravdan gnjev naroda. Govor mržnje je samo kad Frljić cmizdri – ponovo! – po novinama kako bi ovi, jelte, ustaše, njega ubili da mogu. Što je izvrtanje činjenica, njemu u “ustaškoj” državni ne fali baš ništa. Ali nije nimalo sporno da bi on pobio nas da mu je prilike, jer mi smo “ustaše i fašisti” a zna se kako treba s takvima.

A zašto ovaj put neki Hrvati i oni koji se takvima ne žele osjećati žele spaliti zlu vješticu Željku Markić? Jer se na portalu pojavio jedan autorski tekst u kom autorica Anela Todorić uz reminiscencije na ruralno djetinjstvo podsjeća kako smo postali emocionalno kljasti, kako je sve više i više otuđenih, nesretnih ljudi koji nisu u stanju uspostaviti normalan emocionalni odnos s drugim ljudskim bićima pa surogat ljubavi traže kod životinja, kućnih ljubimaca.

S tekstom se je svatko slobodan složiti ili ne, kritizirati ga, uostalom privatni portali objavljuju sadržaje kakve god vlasnik želi, ne znam zašto bi to nekog normalnog dovodilo do bijesa. Da, neke će ljubitelje životinja možda uvrijediti stav da životinji nije mjesto na krevetu uz ljude. No činjenica je da brojni mediji koriste što god mogu, preuveličavajući i lažući, kako bi oblatili Željku Markić. Jer, nisam još čuo da netko pljuje po Hanžekoviću zbog degutantnih tekstova na Jutarnjem, recimo.

A što se ljubavi prema životinjama tiče, u osnovi sam protiv držanja ljubimaca po stanovima jer smatram da to nije život dostojan životinje, i da degenerira životinju i pretvara je u nešto što ona nije i ne bi trebala biti. Nikad ne bih imao čovjeka za kućnog ljubimca, niti ga dao uškopiti da mi ne zapišava teritorij. Ne znam vrijeđa li i taj moj stav (neke) ljubitelje životinja. Ali znam da je Željka Markić vjerojatno najoklevetanija osoba na hrvatskoj medijskoj sceni.

Tim je više ironija da je osuđena platiti poznatoj lezbijki – koju mediji promoviraju kao poznatu književnicu, iako nitko ne zna što je napisala – Mimi Simić odštetu zbog klevete. Kleveta se po prvostupanjskoj odluci suda sastoji u tome što je Markić u intervjuu Jutarnjem navela kako je Mima Simić tri godine zaredom bila birana u Povjerenstvo koje je dodjeljivalo sredstva portalu Vox Feminae kojemu je njezina partnerica bila stručna suradnica. “Šteta što nije podigla glas i kao članica Povjerenstva tri godine zaredom ustala protiv nepravilnosti i privilegiranosti određenih udruga i medija. Da je to učinila, danas bi bila vjerodostojna”, rekla je Markić komentirajući harangu protiv tadašnjeg ministra Hasanbegovića.

Zanimljivo je primijetiti da je Mima dobila presudu kakva u Hrvatskoj nije uobičajena, tim više što je kleveta nešto drugo, čak i ako su ovdje činjenice pogrešno navedene, a ne vjerujem da jesu.

Naime, ne vjerujem jer je na sjednici HAVC-a održanoj 31. ožujka 2016. dodijeljen je višemilijunski iznos iz hrvatskog proračuna, a u toj tročlanoj komisiji koja se bavila raspodjelom državnog novca našla se i Mima Simić koja je svojoj prijateljici i suradnici Mileni Zajović odobrila pomoću Hribara 140 tisuća kuna za razvoj projekta Savska 66, dokumentarnog filma o hrvatskim braniteljima iz perspektive LGBT zajednica. Što se njih tiču branitelji u Savskoj nikad nije razjašnjeno, i zašto LGBT zajednica mrzi svoje sunarodnjake koji su bili protiv Miloševića i Šešelja. Možda to ima veze sa Šešeljevim dosta dobro dokumentiranim seksualnim sklonostima, vrag će ga znati.

No tako smo došli do paradoksa da je vjerojatno najviše klevetana osoba u Hrvatskoj, osoba koju se mediji i “intelektualci” praktički natječu demonizirati i pljuvati, osuđena platiti miljenici medija novac zbog – klevete.

Tko se dugo pravi blesav…

Željka Markić prošlog tjedna nije bila u medijima samo zbog teksta o životinjama i Mime Simić. Gostovala je i u Otvorenom. I zatražila da se presane državnim novcem financirati antihrvatske filmove. A svi mediji su oduševljeni time kako joj je ministrica Obuljen “spustila” rekavši da nitko već 28 godina u ovoj zemlji nije zabranio niti jedan film.

Čak ni oni nisu tako bedasti da ne znaju da nitko nije spominjao nikakvu zabranu. Željka Markić je bila prilično jasna, neka Frljići režiraju što ih volja, ali ne za novce poreznih obveznika. Nego za novac svojih mecena, ili za novac onih koji plaćaju kartu u kazalištu. Uostalom, svi znamo kako je cilj postojanja hrvatske kulture, i režimskih umjetnika koji je predstavljaju, uzeti novac od države i isporučiti bilo kakvo negledljivo nedjelo.

No ono što je posebno padalo u oči je da su izjave sudionika emisije redom išle u posve suprotnom smjeru od onog kojeg je Željka Markić apostrofirala. Radi li se o nerazumijevanju rečenog, ili o trolanju, odnosno sustavnom ignoriranju bitnog i skretanju pažnje na efemerno kako se ne bi moralo odgovoriti na jasno postavljeno pitanje? Ono, Markić u kupe, oni u špade!

Kad god bi gospođa Markić postavila pitanje trošenja državnih sredstava, sredstava poreznih obveznika, ministrica kulture bi se pravila blesava, po sistemu “Ne čujem dobro”, pa nastavila palamuditi o tome kako se ništa ne smije cenzurirati, naravno dok god je ljevičarsko. Sve ostalo podliježe novim zakonima o govoru mržnje koje je Plenković brže-bolje najavio svega par dana nakon Nijemaca, da slučajno ne zaostanemo u uvođenju cenzure. Da se ne muči pisati: dovoljno mu je, za borbu protiv “lažnih vijesti” i “govora mržnje”, prepisati članak 133. KZ SFRJ. Onaj koji govori o “neprijateljskoj propagandi”.

Ako smo dakle dobro shvatili ministricu Obuljen, “govor mržnje” na društvenim mrežama regulirat će se zakonom i bit će kažnjiv. “Govor mržnje” u Frljićevim i frljićevskim kazališnim predstavama i u filmovima je “umjetnička sloboda” i kao takav apsolutno zaštićen od cenzure. A Plenković je i dalje vjerodostojan.

Marić i sedam savjetnika

Ministar financija Zdravko Marić rekao je da se s Europskom komisijom vode razgovori oko jamstva za brodogradilište Uljanik, a na pitanje novinara o obećanom otkupu INA-e rekao da je na natječaj za savjetnika Vlade za Inu dosad pristiglo sedam ponuda.

Je li pristigao i nekakav novac kojim bi vlada otkupila INA-u nije rekao, iako nikom nije jasno niti zašto bismo je uopće otkupljivali, kad već niti jedna zapadna država nema naftnu kompaniju u svom vlasništvu, a uostalom i MOL je samo 25% u rukama mađarske države, ostalo je u rukama što stranih što domaćih banaka u stranom vlasništvu, što stranih fondova.

Ali zanimljivije od toga je eventualno davanje državnog jamstva brodogradilištu Uljanik, pod uvjetom da EK da zeleno svjetlo za takvu operaciju. Državna jamstva privatnim brodogradilištima je inače šakom i kapom dijelio Ivica Račan, odnosno njegova vlada i ministar financija Slavko Linić, i to uglavnom kad su vlasnici škverova bili Račanovi prijatelji tajkuni poput Vrhovnika.

Kvaka je da su ta jamstva došla na naplatu 2011, vladi Jadranke Kosor, i prouzročila rekordni deficit budžeta od preko 7% BDP-a, što je Milanović rado HDZ-u stavljao pod nos. Istina, SDP-u se to isplatilo jer ne samo da je državi natovario dug nego ga je platio HDZ, i platio i ceh u javnosti za rastrošnost.

No ostaje činjenica da nas je mantra koju danas ponavlja i Marić, o potrebi očuvanja proizvodnje i radnih mjesta, do sad samo kad su brodogradilišta u pitanju koštala – preko 30 milijardi kuna. To je čisti gubitak škverova od neovisnosti na ovamo koji smo morali pokriti. Nije ni čudo da deseci tisuća ljudi zato svake godine iseljavaju za Irsku, ali onih par stotina u škveru zato i dalje ima posao.

Uglavnom, Uljanik će po svoj prilici u još jedno restrukturiranje, u biti kontrolirani stečaj s preustrojem, tko zna koji po redu. A mi ćemo kao i inače sve to platiti. Jer radna mjesta su svetinja. Razmišlja li itko o trošku oportuniteta, da bi se zatvaranjem jednog gubitaškog radnog mjesta u škveru otvorilo financijski prostor za dva ili tri radna mjesta negdje drugdje?

Hrvatska noćna mora njemačke obitelji

Nijemci ne razumiju kako to kod nas ide. Kod njih, kad kupite kuću, vaša je. Kod nas, nije gotovo dok nije gotovo, pogotovo ako niste isti dan kuću upisali na sebe.

Bračni par Schumacher, Erna i Ernst, roditelji osmero djece, deložirani su iz kućice od pedesetak kvadrata na Viru koju su kupili 2006. godine od Josipa Gržete, za 47 tisuća eura i preko odvjetnika pokrenuli postupak legalizacije. I taman kad su je uspjeli legalizirati i kad su podnijeli zahtjev za upis u zemljišne knjige, pokrenuta je ovrha protiv Gržete, u stvarnosti bivšeg, ali za hrvatsko pravosuđe iz nekog razloga još uvijek aktualnog vlasnika te kuće.

Iako je i Gržeta na sudu priznao da je kuću prodao i da od 2006. nije njegova, već da je u vlasništvu Schumacherovih, sud to nije uvažio već je ona prodana na dražbi kako bi se namirio – Gržetin dug. Kupio ju je Branimir Petravić iz Kutine za 10 tisuća eura. Schumacheri su mu nudili 20 tisuća eura da kuća ostane u njihovu vlasništvu, no on na to nije htio pristati.

Iako je Petravić, koji je kuću kupio na dražbi, pokrenuo postupak ovrhe protiv Gržete, sutkinja Dubravka Novaković dopisom ga je uputila da zapravo treba ovršiti – Schumachere! “Dosad takvo što nisam vidjela u sudskoj praksi, a ni u Ovršnom zakonu. Sutkinja je bila dužna odbiti rješenje o ovrsi i obrazložiti zašto se ne može provesti postupak predaje u posjed Gržete. U tom bi slučaju morala priznati da su Schumacheri vlasnici kuće, što je i znala”, kaže odvjetnica njemačkog para.

Ako i dalje niste uočili – sutkinja i ovršitelj su po svoj prilici kriminalni dvojac koji je u dosluhu. Sutkinja je Petrovića obavijestila da pokrene postupak ovrhe nad nekretninom zbog Gržetinog duga istog dan kada su se Nijemci pokušali uknjižiti te progurala ovrhu. To ne može biti slučajnost, može biti samo plod toga što je sutkinja obavijestila “prijatelja” kako i u kom trenutku se može dočepati kuće za deset tisuća eura. A da je tome tako upućuju i neke prijašnje zabavne presude iste sutkinje, Dubravke Novaković, koje su se našle u novinama. Pred pet godina je donijela odluku po kojoj se Dalibor Jelić iz Zadra, također zbog tuđeg duga banci, nije mogao uknjižiti kao vlasnik obiteljske kuće koju su mu koncem prošle godine roditelji ustupili darovnim ugovorom. Jer je sutkinja odlučila kako se zbog ovrhe na iznos od devet milijuna kuna koje od njegovog oca potražuje Hypo banka ne može uknjižiti. Iako njegov otac nikad nije dugovao ništa Hypo ni kojoj drugoj banci.

A sve zato jer je u Osijeku postojao čovjek istog imena i prezimena, Zdravko Jelić, koji je dugovao rečeni iznos Hypo banci – i nije imao ništa sa spornim zemljištem što je i naveo u izjavi sudu… ali to nije pomoglo. No što uopće očekivati od pravosuđa koje svaki imovinski spor koji nije posve trivijalan rješava najmanje 20 godina?

Autor: dnevno.hr
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.