Robert Anic/PIXSELL
Robert Anic/PIXSELL

Ako padne ‘Tito’, past će i ‘Krleža’!

Autor: Denis Dorić-Den, nezavisni istraživač

Kad bi na referendumu pao naziv „Trg maršala Tita“, na red bi došao i naziv Leksikografskog zavoda - jer nosi ime Titovog intimusa

Već nekoliko godina grupacija koja se naziva Građanska inicijativa „Krug za trg“ zahtijeva promjenu naziva Trga maršala Tita u Kazališni trg, uz obrazloženje da spomenuta osoba kao „prononsirani komunistički diktator i naredbodavac poslijeratnih zločina prema hrvatskom narodu“ ne smije imati takav povijesno gledajući povlašteni položaj. Postoje i oponenti koji brane stečevine antifašističke borbe, pa se u tom kontekstu suprotstavljaju ocjenom da se radi o pokušaju povijesnog revizionizma od strane svjetonazorsko-ideoloških sljedbenika poraženih snaga u II. svjetskom ratu

U sličnom tonu je i članak Silvane Oruč Ivoš, pod naslovom „Ime zločinca ne bi smjela nositi ni uličica“ (Hrvatsko slovo, 11.11.2016.). Autorica je nekadašnja glasnogovornica HDZ-a, a potom savjetnica u kabinetu predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka.

Početkom listopada 2016. iz redova aktualne vlasti (Andrija Mikulić, predsjednik Gradske skupštine Zagreba i predsjednik gradske organizacije HDZ-a ) dolazi identičan prijedlog modificiran utoliko što se poziva na Rezoluciju Vijeća Europe kojom se osuđuju zločini totalitarnih komunističkih režima.

Gradonačelnik Zagreba Milan Bandić odgovara da se to pitanje neće rješavati kroz proceduru vođenja gradske politike, nego organiziranjem referenduma na kojem bi sami građani neposredno odlučili žele li simboličke promjene ili ne.

Pokušavam se udubiti u navedenu raspravu na način da promišljam i dalje od toga i pokušam s pozicije proroka predvidjeti daljnji razvoj događanja.

Moja procjena je da, ako referendumski padne Tito, na red preispitivanja mogla bi doći i institucija Leksikografskog zavoda, i to iz razloga što nosi ime Miroslava Krleže, Titovog intimusa.

Titofobi i njegovi apologeti

A evo na čemu temeljim takvo predviđanje.

Za razliku od titofoba koji Tita označavaju kao „diktatora i jednog od deset najvećih zločinaca čovječanstva“, u Enciklopediji Leksikografskog zavoda (1955.) , koja je bila pod Krležinim patronatom, između ostalog stoji da se „Tito uspio probiti kroz metež i rasulo Drugog svjetskog rata do slavne programatske i političke pobjede, i njegovo ime izmjereno našim vlastitim kulturnohistorijskim i političkim relacijama za posljednjeg stoljeća, predstavlja sintezu svih slavnih historijskih i pozitivnih napora čitavih pokoljenja…Tito se i u međunarodnim omjerima afirmirao kao jedan od najuglednijih državnika poslijeratnog perioda.“

Potrebno je naglašeno spomenuti i knjigu „Miroslav Krleža o Titu“ (zajednički nakladnici „Oslobođenje“ – Sarajevo i „Mladost“ – Zagreb, 1980.) u kojoj su skupljena sva bitna kazivanja poznatog pisca o svom intimusu.

Branko Mikulić (1928.-1994.), tadašnji visoki jugoslavenski državno-politički funkcioner, u predgovoru knjige kaže kako je jedna „literarno gorostasna ličnost“ (Krleža) progovorila o jednoj „gigantskoj historijskoj figuri“ (Tito) . On dalje kaže: „Drugarstvo, dakle, između Tita i Krleže temeljeno je na bliskosti koja nema karakter samo neposredno drugarskog i prijateljskog odnosa, već ima univerzalnije značenje u identičnosti shvatanja smisla angažovanja i revolucionarne borbe. Zahvaljujući upravo takovom odnosu, koji ne podrazumjeva uvijek identična gledišta o svim konkretnim pitanjima (op. moja – sukob na književnoj ljevici, odnos prema NOB-u, Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika), Krleža je i mogao da napiše najnadahnutije tekstove u kojima se objektivizira uloga Titove ličnosti u istoriji…“.

Slijede Krležine ocjene Titovog lika i djela. Ističe da su Titovi pacifistički napori bili jamac mira u jugoistočnoj europskoj zoni, a šire gledano, u smislu održanja svjetskog mira, isto tako historijski pozitivni.

Krleža potpuno podržava riječi koje je sam J.B.Tito izgovorio u povodu 60. godišnjice svog rođenja. Krleža je zadivljen, pa ponavlja: „Kad netko sa svojih šezdeset godina može da kaže: borio sam se po crti svog moralnog uvjerenja četrdeset punih godina, vidio sam mnoge zemlje i gradove, vojske i ratove i civilizacije, društvene sisteme i revolucije, proživio sam život zarađujući hljeb svojim vlastitim rukama, bio sam robijaš i ratnik, političar i organizator velikog masovnog pokreta za oslobođenje proletarijata, digao sam ustanak protiv slijepe stihije, očistio sam zemlju od tuđinaca u teškom i krvavom ratu, vratio sam domovini oteto more, njene otoke i gradove, oslobodio sam svoj narod od klasnog izrabljivanja, položio sam temelje socijalizmu i danas dižem zemlju iz njene zaostalosti u red civiliziranih naroda, onda bi takav čovjek mogao s punim pravom da kaže: izvršio sam svoju ljudsku i građansku dužnost…“.

Panegirici za okrugle obljetnice Titova rođenja

U povodu 70. godišnjice Titovog rođenja Krleža piše u istom tonu: „Želimo njemu i svima nama da nam ostane barjaktarom još mnogo godina, jer, što se pobjede njegovih barjaka tiče, u to, na temelju iskustva, nemamo razloga sumnjati.“

Na proslavi 80. godišnjice Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU-a), održanoj 28.12.1947., nazočni Tito je proglašen za počasnog člana, pri čemu je podloga bio tekst Miroslava Krleže, tada potpredsjednika Akademije. Iz obrazloženja izdvajam dio koji Tita opisuje „kao čovjeka koji je sam na djelu pokazao kako se objašnjava narodna volja“.

I na jednom drugom mjestu Krleža tretira Tita kao „tumača narodne volje“. Ako tome dodamo i Titovu nekadašnju revolucionarnu poruku „Smrt fašizmu – sloboda narodu“, onda uočavamo veliku bliskost Tito – narod.

Hoće li građani grada Zagreba, ako budu imali priliku referendumskog izjašnjavanja – što je forma izražavanja volje naroda – podržati Krležine riječi (Izvanredna skupština JAZU-a 5.07.1948.), da se radi o „državniku koji je našu najfatalniju političku i vojničku katastrofu godine 1941. pretvorio u jednu od od najvećih pobjeda našeg i svih jugoslavenskih naroda“.

Ako ga građani poslušaju, Krleža će spasiti i sebe. Ako pak, primjerice, poslušaju Reinharda Lauera, istaknutog njemačkog slavista, autora knjige „Miroslav Krleža – hrvatski klasik“ (2013.) mogao bi se ponovno čuti poznati uzvik iz našeg Domovinskog rata: „Oba su pala“.

Naime, Lauer je u razgovoru s novinarom Hrvatskog tjednika (13. veljače 2014.), na konstataciju da „Krleža nikada ni jednu riječ nije izgovorio protiv Tita“, reagirao sljedećim riječima: „Njegovi hvalospjevi Titu spadaju u ono najsumljivije što je napisao. Bolje bi bilo da ih nije napisao“.

Kad je riječ o Krležinoj privrženosti Titu, i široj je javnosti poznato da nikada nije osudio komunističke zločine odnosno nije napravio nužnu distancu od komunističkog titoizma.

Miroslav Krleža je tridesetogodišnjom vodećom, neupitnom pozicijom u Leksikografskom zavodu (1950.-1981.), jednoj od najvažnijih institucija u svakom narodu, slovio kao „ideolog komunističke kulture“ ili, nešto drukčije rečeno, „umjetnički ideolog zemlje“. Iako se očekivalo da će s promjenom vlasti i ideologije 1990. Krleža kao „državni pisac i komunistički svetac biti skinut s trona“, to se nije dogodilo.

To su misli Sanje Nikčević, teatrologinje i kazališne kritičarke, koje nalazim u njezinoj knjizi „Mit o Krleži“ (2016.). Zašto S. Nikčević drži LZ tako izrazito važnom institucijom? S pravom ističe kako „enciklopedije stvaraju službenu i važeću sliku znanja i poimanja svijeta (kako povijesti, tako i sadašnjosti) za čitave generacije“.

Krležoklastima ili krležofobima, koji su izrazito protiv Krleže kao pisca i kao čovjeka, ide u prilog spoznaja Sanje Nikčević prema kojoj je „analiza medijske slike o Krleži pokazala da Krležina sjena živi i dan danas“.

Tuđman, Brozović… i izostanak lustracije u kulturnim ustanovama

Neki književni stvaraoci, koji su se u komunističkom vremenu sukobili s Krležom i zbog toga emigrirali (Radovan Ivšić, Francuska) očekivali su da će dolaskom nove vlasti biti napravljena smjena u području kulture. Književnik Davor Velnić je također imao očekivanja u tom smjeru, ali je ostao razočaran, pa kaže: „Da smo zdravo društvo i da smo proveli lustraciju, očekivao bih ostavke u Leksikografskom zavodu“, aludirajući pritom prvenstveno na enciklopedista Velimira Viskovića, jednog od Krležinih najbližih suradnika.

Da je živ, dr. Franjo Tuđman bi vjerojatno odmahnuo rukom na tako mogući lustracijski postupak. Podjećam da je on, kao predsjednik Republike Hrvatske, 1993. godine bio pokrovitelj skupa u organizaciji HAZU-a u povodu 100. godišnjice rođenja Miroslava Krleže. To je bila Tuđmanova relacija prema Krleži kao državnika, a mnogima je poznato da su i privatno prijateljevali. Naprosto, Tuđman ga je volio i cijenio.

I u pravcu nekih drugih kasnijih glavnih ravnatelja LZ MK su išla propitkivanja. Posebno se tražio odgovor na pitanje mnogih znatiželjnika, i „lijevih“ i „desnih“, kako je akademik, sveučilišni profesor, poznati hrvatski lingvist dr. Dalibor Brozović (1927.-2008.), na Tuđmanov izričiti zahtjev postavljen za glavnog ravnatelja Leksikografskog zavoda (1991.-2000.), a bio je dugogodišnji suradnik jugoslavenske tajne policije (kodno ime „Forum“).

Tjednik Nacional je 1997. godine došao u posjed autentičnih dokumenata iz kojih je vidljivo da je za potrebe te Službe uhodio nekadašnje hrvatske disidente. Potvrđujem i dopunjavam mojim saznanjima. Njegovi tajni izvještaji u periodu 1969.-1971. sadržajno i tematski vrlo kvalitetno su ukazivali na političke procese u Hrvatskoj koji su doveli do nacionalističkih gibanja i ujedno poslužili kao osnova za operativnu doradu, hapšenje i sudske presude čelnih ljudi pokreta (dr. F. Tuđmana, V. Gotovca, D. Budiše i dr.).

Godine 2006. pojavila se na internetu tema „Udbaši u Hrvata“ u vezi koje se spominje tajni dokument pod naslovom „Suradnička mreža Službe državne sigurnosti SR Hrvatske 1980-1990“ iz kojeg je vidljivo da je dr. Dalibor Brozović pod pseudonimom „Forum“ bio vođen od strane operativnog djelatnika Centra SDS-a Split po liniji „unutrašnje problematike“, čime su zapravo potvrđeni navodi tjednika Nacional.

Jakša Kušan (1931.), nekadašnji hrvatski politički emigrant, urednik Nove Hrvatske, političkog dvotjednika koji je trideset godina izlazio u progonstvu (London), autor je knjige „Bitka za novu Hrvatsku“ (2000.).

Pozadina Ladanova sukoba s Krležom

U separatu o suradnicima tog dvotjednika iz domovine, koji su na razne načine prenosili atmosferu i sve vrste događanja u Hrvatskoj, prikriveno spominje i Dalibora Brozovića, pa kaže: „Jedan od rijetkih, koji je također često dolazio u inozemstvo, bio je i dobro poznati sveučilišni profesor D.B., kojem smo čak i put plaćali da dođe do Londona i napiše nešto za NH. Veza je počela još 1974. no, na žalost, iz Udbinih se dosjea poslije otkrila i druga strana tog kontakta.“

Postavlja se pitanje kada je Brozović prvi puta Tuđmanu spomenuo svoje doušništvo. Jedna insajderska procjena je da se to dogodilo početkom 1989. godine, kada je već bilo gotovo jasno da će u skoroj budućnosti neminovno doći do promjene vlasti u Hrvatskoj u kojoj bi Tuđman mogao imati značajniju ulogu, pa Brozović takvom svojom gestom gleda i svoju povoljnu pozicioniranost u novim uvjetima.

Kulturnjaci „ljevičari“ koji su svekoliko voljeli bivšu državu, pitali su se kako je pak poziciju glavnog ravnatelja (2001.-2008.) dobio poznati hrvatski jezikoslovac i književnik Tomislav Ladan (1932.-2008.), kojeg je Udba tretirala kao ekstremnog nacionalista i šovinista, pa ga je čak kao državnog neprijatelja operativno obrađivala u tolikoj mjeri da mu je – u silnoj želji da čuje njegova glasna razmišljanja – ozvučila stan. Ta operativno-tehnička akcija se vodila pod kodnim nazivom „Tomos“ (Josip Perković – Jan Gabriš: „Rekonstrukcija rada SDS RSUP SRH u vremenu 1980. – 30. svibnja 1990. godine“, 1997.)

Još za života M. Krleže žestoko su se posvađali, a kao razlog tog sukoba Ladan objašnjava: „Krleža u svojoj blizini trpi samo priguzne brabonjke, a kako ja to nisam htio biti, naša je veza pukla. Pa ne mislite valjda da bih ja mogao biti ‘Krležin guzni čep’, kao npr. Matvejević“ (Josip Pavičić: „Kraj novina – dnevnik 1976, 1977, 1978“)

Autor: Denis Dorić-Den, nezavisni istraživač

ZADNJE VIJESTI