Na stranicama pokreta 'Stop progonu hrvatskih branitelja' nalazi se skupni popis svih osumnjičenih za agresiju na Hrvatsku i ratne zločine na prostoru županijskih sudova u Bjelovaru, Karlovcu, Požegi, Zadru i Vukovaru, ali i brojni inkriminirajući dokumenti i video materijali koji za hrvatske vlasti spadaju pod Zakon o oprostu koji se pak po mišljenju pripadnika pokreta ne provodi legitimno.

Zakon o općem oprostu abolirao je pobunjene Srbe i JNA od kaznenog progona i postupka protiv počinitelja kaznenih djela počinjenih u agresiji, oružanoj pobuni ili oružanim sukobima u Republici Hrvatskoj. Oprost se odnosio i na izvršenje pravomoćne presude izrečene počiniteljima za ta kaznena djela počinjena u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 23. kolovoza 1996.

Gdje su optužnice?

Međutim, navedeni Zakon se nije odnosio na kaznena djela genocida, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu, upotrebe nedopuštenih sredstava borbe, povrede parlamenta, surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, poticanja na agresivni rat iz članka, zlouporabe međunarodnih znakova, rasne i druge diskriminacije, utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu, međunarodnog terorizma, ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanje talaca i terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.

Dakle, srpski pobunjenici, paravojne postrojbe i vojnici JNA nisu nikada bili abolirani od kaznenog progona za ratne zločine i druga gore navedena kaznena djela. Koliko je bilo granatiranjem razorenih hrvatskih gradova i mjesta – to je sve ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Bilo je stotine porušenih crkava i kulturnih spomenika, a optužnica za to – skoro nijedna. Koliko je ubijenih zarobljenih branitelja – sve je to ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Sjetimo se Ovčare, tamo su likvidirani i ranjeni i bolesni – sve su to ratni zločini protiv ranjenika i bolesnika. U RH postoje najmanje 143 masovne grobnice – sve je to ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. A koliko imamo optužnica ili osuđenih za ta zlodjela – nekoliko desetina, skoro ništa prema broju zločina.

Abolicija je čista prijevara jer nikada nije objavljen popis aboliranih

Zanimalo nas je koji su to ljudi kojima su oproštena zlodjela nad hrvatskim narodom. Krenuli smo s prepiskama kako bi činjenično utvrdili ime i prezime aboliranih te zlodjela kojima je dan oprost. Dok hrvatska pravosudna tijela revno progone i zatvaraju branitelje i heroje Domovinskog rata, dotle oni koji su sudjelovali u oružanoj pobuni protiv Hrvatske nesmetano šeću njome i koriste sve moguće povlastice koje im ova država daje. Pokret 'Stop progonu hrvatskih branitelja' koji svojim akcijama stalno ukazuje na sustavnu kriminalizaciju Domovinskog rata i njegovih sudionika, došao je do šokantnih podataka da abolicija nad 20 675 osoba koje su sudjelovale u oružanoj pobuni protiv Hrvatske nikada nije provedena prema važećim zakonima Republike Hrvatske te zbog toga nije valjana.

- Obratili smo se pismeno Ministarstvu pravosuđa i Uredu predsjednika Republike i pitali ih gdje možemo naći podatke o aboliranima. Jedini odgovor koji smo dobili od njih bio je da se obratimo Narodnim novinama, jer su one sigurno objavile popis kada je bila abolicija. Pomilovanje je akt milosrđa koji predsjednik RH donosi sukladno zakonu. Takva odluka se objavljuje u Narodnim novinama i ona tek onda, nakon osam dana, postaje pravomoćna – objašnjava Zvonimir Trusić, predsjednik pokreta 'Stop progonu hrvatskih branitelja', tvrdeći kako te podatke nisu mogli dobiti ni u Narodnim novinama.

Popis aboliranih nikada nije objavljen, pa abolicija nije provedena sukladno hrvatskim zakonima, tvrdi Trusić te naglašava kako su, da bi bili sigurni, članovi pokreta 'Stop progonu hrvatskih branitelja' osobno u prostorijama Narodnih novina sami prolistali na stotine tisuća listova 700 brojeva Narodnih novina u kojima aboliciji nije bilo ni spomena, pa su time i utvrdili ono u što su sumnjali, a to je da abolicija nije valjana jer nije provedena po hrvatskim zakonima.

DORH ne radi svoj posao

Ako akt o aboliciji nije objavljen u Narodnim novinama, a to smo provjerili, onda ona ne može imati niz pravnih učinaka, dodaje Trusić koji je zajedno sa svojim članovima Pokreta u proteklom razdoblju skupio još niz zanimljivih podataka i činjenica koje govore u prilog njihovoj tezi. Naime, on tvrdi da DORH ne radi svoj posao i da samo progoni branitelje (preko 4200 ih je dosada procesuirano), a najbolji dokaz za to je zatvaranje hrvatskog heroja Đure Brodarca koji je zbog nečovječnih uvjeta u pritvoru i umro. Pokret 'Stop progonu hrvatskih branitelja', tvrdi Trusić, ništa ne govori napamet nego samo iznosi zapanjujuće činjenice.

Dosadašnjim radom na utvrđivanju i obradi kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnih prava, u razdoblju od 17. kolovoza 1990. do 31. kolovoza 2010. godine Ministarstvo unutarnjih poslova u suradnji s drugim tijelima i službenim nadležnim pravosudnim tijelima RH podnijelo je kaznene prijave za 1739 kaznenih djela te pri tome ukupno prijavilo 9029 počinitelja tih kaznenih djela. Sama činjenica da se u svim zvaničnim obradama i izvidima teških kaznenih djela u tijeku i nakon završetka Domovinskog rata 1 posto odnosi na moguće počinitelje iz redova hrvatske policije ili vojske, da su puni zatvori i sudnice hrvatskih branitelja, no ne možemo se ne zapitati gdje je nestalo onih 99 % izvršitelja teških zločina nad hrvatskim narodom. Još jednom ponavljamo da se radi o 9029 počinitelja ovih kaznenih djela. Nisu mogli biti abolirani jer za počinjena zlodjela nije moguća abolicija. A sama abolicija je čista prijevara, jer smo ovim dokazali da nije nikada provedena sukladno zakonima RH, pa ne može imati pravnih učinaka – ističe Trusić, navodeći taksativno vrstu kaznenog djela, broj kaznenih prijava i prijavljenih počinitelja.

Znači od ukupnog broja su niti jedan posto kaznenih djela počinili pripadnici Hrvatske vojske i policije. A kada se pogleda stanje u hrvatskim zatvorima i broj podignutih optužnica protiv hrvatskih branitelja, onda se vidi ta ogromna disproporcija. Već se sada u hrvatskim zatvorima nalazi više od 350 osuđenih branitelja, a još se priprema 400-injak optužnica koje su stigle iz Haaga. Tvrde to u pokretu 'Stop progonu hrvatskih branitelja', a istodobno ističu da je posljednje vrijeme da se na tom planu nešto učini.

Policija i sigurnosne službe su radile svoj posao u svezi s prikupljanjem podataka, ali ne mogu provoditi optužbe i suđenja. Procesuiranje nije provedeno jer je u tijelima pravosuđa (tužiteljstva i sudstva) ostalo previše onih koji su u tim tijelima ostali iz bivše države, a mentalni sklop nisu promijenili i mnogi nisu niti htjeli raspad Jugoslavije jer su u njoj odlično živjeli. Tako je stvorena hrvatska država, a njena rukovodeća tijela su većinski bila jugoslavenska. Ključni problem je bio i ostao unutar dvije najveće političke opcije (SDP i HDZ) koje su zadnjih 20 godina na vlasti u Hrvatskoj jer su ustrojili takav sustav koji nije procesuirao srpske zločince i teroriste, a nije upravo zato jer su političke elite najviše isprepletene kadrovima iz bivše Jugoslavije i kao takve bile su najveći garant neprocesuiranja ratnih zločinaca. To nije hrvatski DORH, to je sasvim jasno, zaključaj je Zvonimira Trusića, a primjera u kojima se vidi da su vrlo selektivni, da su debelo upleteni u politiku te da nam sve zlo (barem što se tiče hrvatskih branitelja, ali ne samo njih) dolazi upravo od Mladena Bajića, takvih primjera imate koliko hoćete.

‘To nije hrvatski DORH’

Navodimo stoga samo dva primjera rada hrvatskog pravosuđa koji se u mnogome mogu smatrati paradigmatičnima, primjer suđenja Milana Zorića i suđenja Antuna Gudelja.

Protiv Marina Zorića, ubojice Gordana Lederera (novinara, civila), hrvatska država vodila je dva kaznena postupka. Prvi postupak vođen je pred tadašnjim Vojnim sudom u Zagrebu zbog kaznenog djela oružane pobune. Taj postupak okončan je tako što je Vojni sud u Zagrebu 1996. godine primjenom Zakona o općem oprostu protiv Milana Zorića obustavio kazneni postupak. Drugi postupak protiv Milana Zorića vođen je na Županijskom sudu u Sisku 1999. godine. Zoriću je suđeno za kazneno djelo ubojstva iz članka 34. Krivičnog zakona RH. U tom postupku Županijski sud u Sisku donio je presudu kojom je Milan Zorić u odsutnosti proglašen krivim za ubojstvo Gordana Lederera te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Na tu se presudu Milan Zorić žalio, pa je Vrhovni sud Republike Hrvatske 18. rujna 2002. godine ('trećejanuarci') donio presudu kojom je presuda Županijskog suda u Sisku preinačena te je na temelju članka 353. točka 5. Zakona o kaznenom postupku protiv Milana Zorića optužba odbijena s obrazloženjem da se radi o presuđenoj stvari i to stoga što je protiv Milana Zorića Vojni sud u Zagrebu primjenom Zakona o općem oprostu obustavio kazneni postupak. Navedenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske predmet protiv Milana Zorića pravomoćno je okončan.

Nakon ubojstva Josipa Reihl – Kira, ubojica Antun Gudelj otišao je u Australiju, a u odsutnosti je na osječkom Županijskom sudu osuđen na 20 godina. Gudelj je 1996. godine uhićen u Njemačkoj i izručen Hrvatskoj. Na osječkom je sudu protiv njega obnovljen postupak, koji je prekinut 1997. godine kada je Vrhovni sud na Gudelja primijenio Zakon o općem oprostu te nakon puštanja na slobodu Gudelj ponovno odlazi u Australiju. Državno odvjetništvo protiv takve odluke Vrhovnog suda podnijelo je zahtjev za zaštitu zakonitosti, a supruga ubijenog načelnika osječke policije podnijela je tužbu Ustavnom sudu RH. Vrhovni je sud u studenome 2000. godine ocijenio osnovanim zahtjev za zaštitu zakonitosti, a Ustavni sud je u ožujku 2001. godine odluku o primjeni Zakona o općem oprostu ocijenio protuustavnom, uklonio rješenje Vrhovnog suda iz 1997. godine te vratio predmet sudu na ponovno odlučivanje. Osječki županijski sud je u lipnju 2001. godine protiv Antuna Gudelja donio rješenje o određivanju pritvora, nakon čega je za optuženikom raspisana tjeralica te je uhićen u Australiji i u srpnju 2007. izručen Republici Hrvatskoj te je u ponovljenom postupku na osječkom Županijskom sudu osuđen na jedinstvenu kaznu od 20 godina zatvora.