WIkipedija/Patrik Macek/PIXSELL

UOČI PROSVJEDA: Jokić k’o Koča Popović, oba donose ‘slobodu’ Zagrebu, Boris od korijena, Koča od života

Autor: Marko Ljubić

Pitanje reforme Jokić je namjerno iz oblasti struke gurnuo u oblast čiste politike, odnosno kampanje koja se vodi, nemojmo se lagati, od trenutka formiranja ove Vlade.

Čak i da je potpuno slučajno Jokić izazvao histeriju oko „nastavka reforme“ upravo u ovome trenutku, okolnosti, način i pravac kojim vodi pitanje reforme, upravo ovih dana više nego jasno ukazuju da je Jokićevo ponašanje posve sinkronizirano s čitavim nizom izrazito političkih događaja i namjera. I isključivo politički motivirano.

Iako ga je danas Milanović provalio čak i pred onima koji su bili potpuno slijepi, neće to nimalo umanjiti njegovu „reformsku auru“.

Zašto?

Pa niti počiva na nečemu reformskom, niti je utemeljena na razumu i činjenicama.

A protiv privida se može boriti ili u psihijatrijama ili oduzimanjem tipovima koju zagovaraju privid – mogućnosti prijenosa utjecaja na društveno okruženje.

Jokić je ultimatumom ministru Šustaru potpalio vatru pod fitilje antifa buradi i založio reformu – za političke ciljeve koji su ga i stvorili. To mu je Milanović danas javno rekao i doveo ga u neugodan položaj, koliko je to moguće takvim – tipovima i pred zaslijepljenim štovateljima. Pitanje reforme Jokić je namjerno iz oblasti struke gurnuo u oblast čiste politike, odnosno kampanje koja se vodi, nemojmo se lagati, od trenutka formiranja ove Vlade.

Samo su se izvođačke skupine mijenjale.




Jokić je nastavak kulturnjaka i sličnih notornih antifa skupina.

I, baš sad mu je prekipjelo?

Jokićevi nastupi su krcati neistinama, paušalnim ocjenama, patetičnim floskulama i neodređenim sintagmama, koje se mogu primijeniti i protiv svakoga i za svakoga.




Naravno, u Hrvatskoj, a time i u zainteresiranom inozemstvu, pri čemu mislim na uglednike i znanstvenike koji sad Jokiću daju potporu, prošlo je nezapaženo da je Jokić otvoreno lagao da ima punu potporu HAZU, a nema, jer je to istoga dana potvrdilo nadležno vijeće Akademije javnim priopćenjem. Lagao je o puno stvari. Ali, koga briga?

Nametnuo je poduprt svojim medijima ( antifa aktivistima a ne novinarima) kao ključna pitanja, zaslužuje li Hrvatska bolje, možemo li i trebamo li bolje, treba li nam bolje školstvo, treba li reformu osmišljavati i provoditi struka ili politika, smije li se dopustiti politizacija isključivo stručnih pitanja, te na koncu u igru uvalio priču o „našoj djeci“.

Po obrascu nekadašnjih haenesovki u Zagrebu, kad bi se progovorilo o gradnji stadiona, fontana, bilo čega, koje su istoga trenutka isticale nužnost izgradnje vrtića.

Bože sačuvaj!

Da vidimo u čemu su podvale s ovim pitanjima.

Ima li i jednog debila u Hrvatskoj koji misli da Hrvatske ne treba, može ili ne želi bolje?

Nema.

Baš nikoga.

Ima li bilo kakve vucibatine u bilo kojem zakutku zemlje koji neće slegnuti ramenima, čak i ako nema blage veze o stvarnom stanju i uzrocima, da nam treba promjena školstva na bolje.

Nema.

Baš ni jednoga.

Podvala je u tome što se polazi od toga da to sve jamčiti Jokić. A niti što može jamčiti izuzev nevolje, niti – zna.

Hajdemo sad na – politiku.

Tu je gadna podvala.

Jokić gorljivo ponavlja da neće dopustiti miješanje „politike“ u struku.

To mu je vidimo i Predsjednica zajamčila, privodeći Šustara sebi, zapravo Jokiću na – rukoljub.

I, naravno, sebi osiguravala pobjednički izuzeće od strijeljanja ako Jokić uspije k’o Koča Popović, „osloboditi“ Zagreb.

Da vidimo, od koje politike?

Zašto je to Jokiću problem?

Jer je po izrazito političkim a ne stručnim kriterijima izabran on sam i „struka“ koju on sad štiti. Jer ni po čemu ni on niti bilo tko oko njega ne može na temelju znanstvenih i stručnih dostignuća, mjerljivih objektivnim i međunarodnim mjerilima, biti vrhunac struke u Hrvatskoj.

Jer to nisu.

To Jokić zna i zbog toga je za „depolitizaciju“ kako ova „tuđa“ politika ne bi mogla utjecati na svinjarije koje namjeravaju provesti.

Jokić prevaru zaokružuje porukom da neće dopustiti utjecaj ni lijeve ni desne politike, ni oporbe ni vlasti.

Zašto je to prijevara?

Zbog toga što on poručuje aktualnoj Vladi da neće dopustiti njen utjecaj, iako traži od nje pomoć i zapravo da njemu i njegovim suradnicima bude logistički servis na provođenju njihovih zamisli. Dakle, oduzet će im pravo na donošenje odluka, na analizu, ocjenjivanje, zauzimanje stava i bilo kakav utjecaj, ali im neće oduzeti nego nametnuti – obavezu potpore.

K’o oslobitelji Koče Popovića koji su ljudima davali slobodu od svega, pa i života, a oduzimali im- svinje, kokoši, krave, namještaj, namirnice.

Pri tome istoj toj Vladi koja je odgovorna za obrazovanje, a ne nikakav Jokić, ne dopušta primjenu znanstvenih načela za ono što on kao znanstvenik radi.

Je li uopće treba objašnjavati kakav je to cinizam i koliko sama ta činjenica zapravo sve ovo što je pokrenuo Jokić sa satelitima na ljevičarskoj i antifa sceni potpuno kompromitira?

A s druge strane, da bi prikrio taj bezobrazluk i potpuno besmislen pristup suradnji, te dobio nekakav legitimitet za isključivanje aktualne vlasti, on – garantira da opozicija neće imati nikakav utjecaj.

To je isuviše banalno, bezobrazno i priglupo, da bi takvu floskulu progutao itko normalan, ali – ljudi gutaju. Današnju opoziciju razvlastili su Hrvati na – izborima. Samo što to Jokić i antifa trupe ne priznaju i nastavljaju – depolitizirati.

Kako?

Koliko je Hrvatsku stajala milijardi kuna ta nepolitičnost, civilnost, europejstvo i što li sve ne u zadnjih nekoliko godina upravo smo mogli vidjeti nakon što je aktualna Vlada preuzela vlast. Milijardama kuna, koje kao kruh upravo trebaju obrazovanju i bez kojih nema nikakve reforme, kljukali su se upravo tipovi koji će sutra iza Jokića gradskim ulicama tražiti – nepolitičnost.

Kulturnjaci i kompanija.

Pa je bilo potpuno očekivano da iza njega u javnosti stanu svi mainstream mediji posebno autori s antifa iskaznicama, sve od reda teški apologeti bivše Vlade i legendarnoga ministra Jovanovića, sve redom „profesionalci“ i „stručnjaci“, koji su uvijek za struku kad je HDZ na vlasti i spremni na prosvjede i neposluh, kampanje i međunarodnu akciju protiv Vlade. A kad su ljevičari na vlasti, onda su vrlo mirni, povučeni i valjda politični na – stručan način.

Preživajući na svojim osvojenim jaslama.

Jer, da su htjeli nastavak reforme, a to nije njihov monopol, niti smije biti, onda bi razgovorima to rješavali. Zanimljivo je u svemu, da je Jokić nakon nekoliko mjeseci, upravo jučer našao vremena sjesti s Petrovom. Držim- Božo i reforma- Boris.

I to je vjerojatno – slučajnost?

Kao što je „slučajnost“ da se naglo, nakon šutnje od četiri godine probude i zabrinuti ugledni znanstvenici u svijetu i osvanu na stranicama Jutarnjeg, okupljeni „profesionalnom brigom“ Tanje Rudež.

Tko je pratio Jutarnji i njegovo „praćenje obrazovanja i znanosti“ za vrijeme ministrovanja štetočine, prostačine i divljaka Željka Jovanovića, mogao je osluškivati – muk.

I, muk tih znanstvenika.

Pa navali Tanja štititi reformu, i to još kurikularnu, i to još stručnu i nepolitičnu.

A sve za Hrvatsku, he, he.

Pa se u kolažu donose stavovi da Ivan Đikić i Igor Štagljar i nekolicina drugih istinskih uglednika, jako podupiru reformu.

Isti stil, isti način i ista podvala kao i kod Jokića.

Stajalište „za“ se ističe nasuprot nužno i nasilno fabriciranoga i personaliziranoga „protiv“, a to je u ovome slučaju razumni ministar Šustar i naravno zločesti HDZ. A tko ne bi bio „za“ kad se radi o istim pitanjima, koje je Jokić nametnuo u javnome diskursu?

I, zaboga tko bi se smio osloniti na civiliziranost Šustara naspram Jovanovića, HDZ-a naspram SDP-a krcata genijalcima kao Maras, Milanović, Jakovina, Grčić, Matić, Opačić ili profinjenog intelektualca Ranka Ostojića?

Jel tako?

Pa tako Rudež izvlači znanstvenika Ivana Đikića.

Rudež u Jutarnjem svoju potporu Jokiću, pakira u Đikićeve riječi: „Preko međunarodnih projekata u proteklih nekoliko godina jako puno radimo sa stručnjacima iz Europe. Jedna od stvari koju svaki put ponovno uviđamo jest da se naš školski sustav hitno treba mijenjati“.

Dakle, prvo je neupitna konstatacija.

Vrijedno je da ju iznese ugledan znanstvenik.

A podlo je i manipulativno da se s tom izjavom ide danas kad se to politizira, a nije se išlo kad se odlučivalo pristupiti – reformama.

Sumnjam da bi Đikić bio potpisao izbor antifa probisvijeta Miljenka Hajdarevića umjesto dokazanih znanstvenika za izradu prijedloga kurikula nacionalnih predmeta. Jer taj Hajdarević i njegovi „stručnjaci“ Đikićevom narodu crtaju rogove i vile u rukama.

Bar koliko je poznato Đikić se nikada nije odrekao niti je zatajio svoje nacionalno podrijetlo, pa je stoga očito da mu je to obilježje, uz sve ostalo, jako važno.

A Rudež?

I njoj je. Nema sumnje!

Dalje Rudež nastavlja iznositi Đikićeve misli: „Ovaj je kurikulum nastao kao rezultat rada ljudi iz struke i te ljude treba pustiti da u miru rade svoj posao bez uplitanja politike i političkog pritiska. Zato sam potpisao podršku nastavku rada na Cjelovitoj kurikularnoj reformi u hrvatskom obrazovnom sustavu“.

Da vidimo.

I ovdje se koristi univerzalan stav normalnoga čovjeka o podjeli nadležnosti. Jer, stručna pitanja stvarno treba raditi struka, ali svako, baš svako donošenje odluka je – politika. Problem je što Ivan Đikić ne može znati, kao ni stotine ljudi njegovog ranga u inozemstvu – o kakvoj se vrijednosti struke ovdje radi.

Recimo, kako Đikić zna ocijeniti stručnost skupine koja je radila prijedlog predmetnog kurikula povijesti?

Jednostavno – ne zna.

Đikić i Štagljar kao i svatko tko je postigao uspjehe mjerljive njihovim uspjesima, zna da liječiti čovjeka ne može inženjer, graditi most biolog, niti kreirati kurikul nacionalne povijesti- fizičar.

A valjda bi morali znati, da se prijedlog kurikularne reforme i obrazovnih okvira u svijetu isključivo razlikuju od zemlje do zemlje po grupi nacionalnih nastavnih predmeta, a da je matematika, fizika, biologija ili elektrotehnika manje više univerzalno izjednačena.

Drugim riječima, u Njemačkoj gdje Đikić radi, posve isto je baš sve u udžbeniku anatomije kao i u Hrvatskoj, ali udžbenik povijesti se jako razlikuje. I čitanka njemačkog i hrvatskog jezika.

Dakle osnovna njihova zabluda je što gledajući u svoja stručna područja uzimaju za pravo držati nebitnim ona za koja nisu – pozvani.

A o njima se u Hrvatskoj vodi rat.

Upravo o njima.

Jer ovo nije bitka za reformu nego za pravo na nastavak ubijanja hrvatskog nacionalnog identiteta, a to se ne može bez rušenja vlasti koja nije potpuno anacionalna.

I samo je to ujedinilo stotine udruga, grupacija, inicijativa i kulturnjaka, antifa u medijima, cijelu – antihrvatsku strukturu.

Samo to.

Nikakva briga za djecu, bolju Hrvatsku i ostale baljezgarije iz njihovoga vokabulara.

U Hrvatskoj se dakle ne radi o razvoju konkurentnosti univerzalnih znanja, već o namjeri uništavanja nacionalne osobnosti. Da je to univerzalno pravilo, princip, ni po muke. Ali nije i nikada neće biti ni u jednoj uspješnoj i razvijenoj zemlji.

Zašto se onda nameće u Hrvatskoj?

Jer je neželjena, pa kad ju se nije uspjelo abortirati, sada je treba učinit neplodnom.

To Rudež i slični drže – ljudskim pravom.

Ta struktura sutra izlazi na prosvjed, ona je za bolju Hrvatsku i ta struktura je za – anacionalnu Hrvatsku. Ni u jednoj zemlji svijeta ni jedna država ne zanemaruje, razvijajući obrazovne i znanstvene institucije i djelatnosti, nacionalni identitet. I znanja koja ga definiraju, određuju, razvijaju i drže integrativnim faktorom sa svijetom u kojemu živimo.

Dajući mu prepoznatljivost, svoju oznaku.

To je bit problema.

Prosvjed za Jokića i protiv „politizacije struke“ kako bubnjaju antife bubnjari, samo je banalna floskula iza koje se krije pokušaj vrlo destruktivnih i antihrvatskih skupina, potpuno bezvrijednih aktivista bez ikakve kompetencije i sposobnosti izvan parapolitičkoga aktivizma, da se ponovo dočepaju – državnih jasala i nastavka „reforme“. Dakle, poziv na depolitizaciju reforme je skriveni poziv na „oslobođenje“ Zagreba i Hrvatske. Na slobodu Koče Popovića.

Usprkos pobjedničkoj slavi, armije Koče Popovića ostat će zauvijek nečasne zbog „slobode“ i „reformi“ koje su donijele. Misle li o tome pripadnici trupa Borisa Jokića?

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.