Goran Kovacic/PIXSELL

DAN POSLIJE POSLANICE: Nemamo sukob ustaša i partizana, već Hrvata i neprijatelja Hrvatske

Autor: Marko Ljubić

Nije ideološko pitanje može li Josip Broz Tito biti simbol suvremene Hrvatske, ili, je li Tito hrvatski državnik i političar, kako možemo vidjeti na mrežnim stranicama, recimo- HDZ-a? Prvo je prvorazredno nacionalno pitanje, kao što je notorna laž i opasni idiotizam Tita nazvati – hrvatskim državnikom.

Temeljna pogriješka i Predsjednice i Vlade je u tome što stvari banaliziraju svođenjem sukoba u Hrvatskoj, prvo, na „ideološku ravan“, i, drugo, na sukobe ustaša i partizana. A pogriješka je upravo na temelju tih dvije griješke to što – antife smatraju normalnim i civiliziranim sugovornicima.

Pa im se dodvoravaju.

Na taj način vrijeđaju – zdrav razum.

A vrijeđaju i ustaše i partizane.

Evo zašto.

Prvo nije ideološko pitanje odnos prema suverenitetu svoje države i naroda. To je temelj nacionalne slobode i državnosti. Izvorište svih prava, pa i famoznih – građanskih.
Nije ideološko pitanje treba li hrvatska država počivati na nacionalnom identitetu hrvatskog naroda ili na apstraktnoj građanskoj paradigmi koju će joj definirati i zadati Pupovac, američka veleposlanica ili antife. Nije ideološko pitanje kakav je bio Domovinski rat, je li komunistički jugoslavenski režim bio zločinački, je li Stepinac bio svetac ili zločinac, je li Srbija bila agresor devedesetih, a većina hrvatskih Srba svojevoljni sudionici agresije.

To ne može biti stvar ideologije, niti slobode „mišljenja“.




Odgovori na ta pitanja su temelji hrvatske slobode i državnosti.

A slobode bez državnosti – nema.

Nije ideološko pitanje može li Josip Broz Tito biti simbol suvremene Hrvatske, ili, je li Tito hrvatski državnik i političar, kako možemo vidjeti na mrežnim stranicama, recimo- HDZ-a?
Prvo je prvorazredno nacionalno pitanje, kao što je notorna laž i opasni idiotizam Tita nazvati – hrvatskim državnikom.




Nije Hitler, iako potječe iz Austrije, bio austrijski političar, niti Staljin gruzijski, iako potječe iz Gruzije. Niti je Ibrahim paša bio albanski državnik, iako je podrijetlom Albanac.
Nije ideološko pitanje treba li konačno službena hrvatska država osmisliti i provesti istraživanje povjesnih mitova kao što su Jasenovac, Srb, Jadovno i čitav niz drugih, već pitanje – elementarne društvene nužnosti, državnog prioriteta nulte kategorije i izraz afirmacije slobode i poštovanja svoga naroda.

O tome ni Predsjednica ni Vlada nisu, ni kad su izravno bili prozvani, kao u slučaju zahtjeva hrvatskih intelektualaca koje su predvodili akademik Pečarić i profesor Marušić ljetos, ni pomislili javno istupiti.

Šutjeli su, dajući za pravo Goldsteinu i njegovim krivotvoriteljima.

Danas i Predsjednica, i Karamarko i njegov reformski pobratim Petrov pozivaju na jedinstvo i – reforme. Koje reforme sa zarobljenim umom i duhom, ljudi moji?

To su sve esencijalna pitanje opstanka hrvatskog naroda.

Druga teška zabluda je adresirati nositelje sukoba u Hrvatskoj na ustaše i partizane.

Jer ni jedni ni drugi danas ne postoje.

Danas se u Hrvatskoj ne sukobljavaju djeca ustaša i partizana, već antife, sve redom nasljednici komunističkog i velikosrpskog establišmenta koji je Hrvatsku držao pod okupacijom 45 godina, sve redom visoki dužnosnici tog zločinačkog režima i vrlo vjerojatno i sami sudionici epohalnog zločina, protiv – hrvatskog naroda. Tisuće partizanske djece i njihovih potomaka nisu pripadali komunističkom establišmentu. Kao Andrija Hebrang i mnogi potomci hrvatskih partizana, koji su proveli godine i godine u kazamatima komunističkog režima. Jer su bili i hrvatski nacionalisti.
Ni njima se često za grobove ne zna.

Sramotno je dakle antifama danas davati partizanski legitimitet, jer među današnjim antifama – nema hrvatskih partizana. Među partizanima je bilo i četničkog ološa i hrvatskih suverenista, koji su politički poraženi od velikosrpskog i boljševičkog režima SFRJ.

I, nestali s lica zemlje kao i ustaše.

S takvim partizanima se nikada djeca ustaša i ustaše nisu trebali miriti. Jer su odavno pomireni na politici hrvatskog suvereniteta i državnosti.

Ustaše nikada, što su god radili, nisu bili, niti mogu biti po definiciji – nositelji antihrvatske političke ideje. Zbog toga oni danas, čak i ako ih ima, nisu prijetnja državnosti hrvatskog naroda.
Niti su bili devedeset i prve, niti devedeset pete. Nikada.

A antife jesu uvijek.

To je stvar koju i Predsjednica i Vlada izbjegavaju reći.

Kako znam da je to tako?

Znam osobno iz devedeset i prve, jer tada današnjih antifa nije bilo među dragovoljcima, nije bilo ni pripadnika komunističko-jugoslavenskog establišmenta, a bilo je potomaka partizana i u golemoj većini potomaka ustaša i domobrana te običnog hrvatskog naroda.

Svi se pozivaju, a Predsjednica pogotovo, na iseljavanje iz Hrvatske. Jutros mi je u korespodenciji Josip Stjepandić sugerirao razmisliti i o pitanju – tko se to iseljava iz Hrvatske?
Tko se oduvijek iseljavao?

Baš me zanima koliko je pripadnika antifa napustilio Hrvatsku tjekom zadnje četiri godine, ako isključimo naravno studijska putovanja, sinekure u Bruxellesu, u nekim inozemnim nevladinim ili političkim institucijama, veleposlanstvima i predstavništvima Republike Hrvatske?

To je pitanje koje se može staviti u kontekst iseljavanja koje je hrvatski narod proživljavao tjekom komunističke diktature, ali i prije toga diktature srpskog kralja kao suverena predratne Jugoslavije?

Niti su se tada iseljavali pripadnici establišmenta, orjunaši, srpske sluge i plaćenici, niti su se nakon Drugog svjetskog rata iseljavali djeca i obitelji komunističkog i jugoslavenskog poretka.

Tko se iseljavao?

Pa hrvatska djeca.

Bilo bi nužno da imamo državu kakvu na žalost nemamo, da hrvatske tajne službe raspolažu jasnim i preciznim podatcima o kadrovskoj strukturi stotina navodnih civilnih, a u biti antifa udruga, pogotovo o ljudima koji u svijetu danas promiču fašizaciju Hrvatske, govore o ustaškoj opasnosti i promiču velikosrpske mitove, te navodne zločinačke korjene suvremene hrvatske države.
To su prvorazredna pitanja, a inozemnim veleposlanicima bi bilo korisno pokazati, radi tvrdoga definiranja nacionalnog stava prema njima i njihovim zahtjevima, upravo takav pregled. Da razumiju oni koji ne sudjeluju u svemu, o čemu se to danas u Hrvatskoj radi.

A pogotovo bi bilo nužno to objaviti današnjoj Hrvatskoj.

Da ljudi sami na temelju saznanja vide o čemu se radi, i, o komu se radi.

Jer imena i financijski tokovi sve govore i daju odgovor na sve „ideološke prijepore“ o kojima govori Predsjednica. Kladim se po sve, ako isključimo notornog Dragu Pilsela i nekolicu „preodgojenih ustaša“, da nigdje u antifa sektoru, niti bilo gdje među denuncijantima Hrvatske nema ni jednoga jedinog – djeteta iz ustaških obitelji. Samo iz bivšega komunističkog establišmenta, pa je uvredljivo prema hrvatskim nacionalistima iz partizanskih obitelji govoriti o – djeci partizana.

Stvari su u Hrvatskoj jednostavne, nisu nimalo ideološke, već zdravorazumske i pitanje su elementarne odgovornosti.

Hrvatska Vlada mora domah učiniti nekoliko temeljnih postupaka, a ne slati priopćenja ili poslanice naciji.

Jer, Vlada – vlada.

Prvo, odmah početi pripremati Zakon o zabrani zločinačkih antihrvatskih politika, režima i simbolike na hrvatskom teritoriju i javnom diskursu. Tu prije svega mislim na komunističko-jugoslavenski režim i svu njegovu simboliku, te velikosrpsku politiku, nositelje i svu simboliku koja se koristila za agresiju na Republiku Hrvatsku i hrvatski narod devedesetih godina.
To su smrtne ugroze opstojnosti hrvatskoga naroda sa strateškim posljedicama i namjerama, pa ih treba brutalno sankcionirati. Ne može se otvorena ugroza, nasrtaj i prijetnja s tako dubokim materijalnim utemeljenjima svoditi pod ljudska prava i slobode. To odgovorna država nigdje na svijetu – ne dopušta.

Dakle, klonite se progona ustaša i izmišljenih fašista, jer smrt vreba u institucijama, legalnoj politici i u zajedničkom nazivu – antifa.
Predsjednica kaže da Hrvatskoj treba „jaka vlast“.

Kako osigurati „jaku vlast“ ako se legalnim drže i ozakonjuju izrazito neprijateljske politike prema samoj hrvatskoj slobodi i državnosti, a stalno pritiska autentična nacionalna politika i interesi?
Ili misli na neku drugu vlast?

To su činjenice i ne smije se više nitko lagati da se radi o nečemu drugome. I, to je minimum koji Karamarko i Kolinda Grabar Kitarović duguju svojim biračima među kojima nema ni jedan jedini antifa. Jer su upravo to- obećali. A Petrova treba javno natjerati na izjašnjavanje o tome.

Neka se zna.

Autor:Marko Ljubić
Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ali ne nužno i stavove portala Dnevno.hr. Molimo čitatelje za razumijevanje te suzdržavanje od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal Dnevno.hr zadržava pravo obrisati komentar bez najave i/li prethodnog objašnjenja.