Sanjin Strukic/PIXSELL/Jurica Galoic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL/Jurica Galoic/PIXSELL

Hoće li sud nakon 15 godina konačno ozbiljno pristupiti rješavanju ubojstva iz ‘Starsa’?

Autor: Domagoj Madžar

Vrlo je čudno da u svim dosadašnjim suđenjima nikada, pa čak ni u istrazi, nije bio saslušan krunski svjedok događaja Marko Marjanović, iako je bio dostupan hrvatskim vlastima, dok je potpuno zanemaren iskaz Domagoja Novaka, čovjeka koji je prvi priznao ubojstvo hrvatskog povratnika u Ciboninom prolazu 1999. godine. Za sud i policiju od prvog dana bio je samo jedan krivac - Krešimir Gilja, iako su svjedoci, ali i vještačenje, ukazivali na nešto potpuno suprotno.

U Hrvatskoj nije ništa neobično da neki sudski proces traje desetljeće ili dva. Trenutno je na hrvatskim sudovima (i dalje) više od milijun predmeta, a 30 posto od tog broja su sporovi koji traju dulje od 15 godina. Zbog takvih dugotrajnih postupaka država već godinama plaća milijunske odštete. Teoretski, u sljedećih deset godina zbog dugotrajnih suđenja iz državnog bi se proračuna moglo isplatiti oko 180 milijuna kuna.

Zasigurno jedan od najintrigantnijih slučajeva u hrvatskom pravosuđu je maratonski proces za događaj koji se dogodio u listopadu 1999. godine ispred kafića “Stars” na Savskoj cesti kod Cibonine dvorane, kada je ubijen Mirko Rimac, a ranjeni su Iva Jurić i Berigoj Vukojević, sin bivšega suca Ustavnog suda i zastupnika u Saboru, HDZ-ovca Vice Vukojevića.

Prema prvotnoj optužnici za taj čin je optužen Krešimir Gilja, kojem se i dan danas, nakon gotovo 15 godina, sudi za ubojstvo ispred “Starsa”. Od samog početka Gilja je tvrdio kako nije kriv za Rimčevu smrt, kojeg nije ni poznavao, zbog čega se nije odmah predao – nego tek 2001. godine. Tada je Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Zagrebu čak odbacilo optužnicu, ali je 2006. godine Vrhovni sud odlučio da će suđenja ipak biti. Spis je dodijeljen sucu Marinu Mrčeli, koji je održao nekoliko rasprava, ali kada je dobio haaški predmet Ademi-Norac spis je preuzela sutkinja Ivana Kršul. I gotovo deset godina nakon pucnjave u kafiću “Stars” Županijski sud u Zagrebu osudio je na jedinstvenu kaznu zatvora od sedam godina Krešimira Gilju, iako je njegov prijatelj Domagoj Novak prvi priznao zločin.

Međutim, Ustavni je sud dvije godine kasnije ukinuo pravomoćnu presudu kojom je Gilja bio osuđen na sedam godina i on je iz Kaznionice u Lepoglavi izašao na slobodu. Obje presude – i ona Vijeća zagrebačkog Županijskog suda kojim je predsjedala sutkinja Ivana Kršul i ona Vrhovnog suda, koji je potvrdio prvostupanjsku presudu – ukinute su zbog povrede prava na obranu. Naime, Krešimiru Gilji je izabrani branitelj bio Veljko Miljević, a kada se Gilja s njim razišao i otkazao mu punomoć, sudac Marin Mrčela, koji je vodio taj predmet smatrajući to odugovlačenjem postupka, Gilji je za branitelja po službenoj dužnosti postavio upravo Miljevića, i to na istoj raspravi, što je bila bitna povreda prava na obranu.

Podsjećamo: prema podacima iz istrage, u inkriminirano vrijeme Krešimir Gilja je bio u društvu Marka Marjanovića te je, nakon verbalnog sukoba i naguravanja s Mirkom Rimcem, Marjanović udario Rimca bocom po glavi. Potom su u naguravanju izašli na terasu ispred lokala gdje je došlo do pucnjave. Policiji je kasnije pištolj HS, iz kojeg je navodno pucano po ”Starsu”, 7. prosinca 1999. predao Novak, kojega policija nikada nije dovodila u vezu s ovim slučajem već ga je isključivo zvala kao svjedoka, iako je stalno tvrdio da je on pucao u Rimca. Naknadnim vještačenjem je utvrđeno da je upravo iz tog Novakovog pištolja ubijen Rimac. Pištolj iste marke policiji je predao i Gilja, kada se predao dvije godine kasnije, a svoj je bijeg opravdavao time što je čuo da ga je tadašnji ministar unutarnjih poslova optužio za ubojstvo.

U međuvremenu je Hrvatska promijenila tri predsjednika države, pet vlada, osam ministara pravosuđa, ali sud još uvijek nije uspio doći do prave istine i pravomoćne presude.
I danas, nakon toliko godina, u novom procesu bezbroj je pitanja i dvojbi oko pravilnosti i zakonitosti postupanja Suda i Državnog odvjetništva u odnosu na Krešimira Gilju. Mnogo je važnih činjenica u cijelom postupku bilo zanemareno.

Kao prvo, upravo je nevjerojatno da svi sudovi do danas, pa čak ni sudac istrage, nikada nisu saslušali glavnog svjedoka i očevica cijelog događaja Marka Marjanovića. On je dao tek jedan iskaz, i to tadašnjeg glavnom državnom odvjetniku Radovanu Ortynskom, u kojem je izrijekom kazao kako počinitelj ubojstva nije Krešimir Gilja, već druga osoba, ali taj je njegov iskaz u svim kasnijim sudskim postupcima zanemaren, a čovjek koji se našao na mjestu događaja nikada nije saslušan kao svjedok, što je više nego indikativno.

Druga važna okolnost ubojstva mladog hrvatskog povratnika iz Kanade je priznanje Domagoja Novaka. On se nedugo nakon ubojstva javio policiji i u pratnji odvjetnika detaljno priznao počinjenje djela koje se Krešimiru Gilji i danas stavlja na teret. Osim toga, Novak je predao i pištolj kojim je počinjeno djelo, što je na koncu dokazano provedenim balističkim vještačenjem.

Ali njega su i Državno odvjetništvo i Sud u potpunosti zanemarili. Vrlo je čudno što protiv njega nikada nije odbačena kaznena prijava koja i danas stoji u ladicama DORH-a, vjerojatno kao alibi ako Gilja bude oslobođen u novom postupku, ona će se izvaditi na svjetlo dana i optužit će se čovjeka koji je prvi priznao djelo. Također, vrlo je zanimljivo da je Novak kod svog iskaza ostao cijelo vrijeme i da je eventualno bio prisiljen na priznanje to je u međuvremenu mogao povući, ali nije. Zadnji put je svoj iskaz ponovio na raspravi 2012. godine. Zašto bi Novak godinama lagao i ustrajavao na svojoj priči ako je lažna i može mu donijeti robiju?

No za dio medija koji je intenzivno pratio cijeli proces od samog početka nije bilo dvojbe – krivac je bio jedino Krešimir Gilja. Zašto je dio medija, a u njima je prednjačio Dušan Miljuš, dugogodišnji novinar i urednik Crne kronike, danas glasnogovornik ministra Ranka Ostojića, uporno vršio pritisak na Sud pišući tendeciozno o tom slučaju od samog početka, ostaje nejasno. Miljuš se inače predstavljao za velikog borca protiv kriminala, a u ovom je slučaju očito radio po nečijem nalogu.

Naime, nijedan svjedok na suđenju koje je vodila sutkinja Ivana Kršul nije izjavio da je vidio Krešimira Gilju kao počinitelja ubojstva. Štoviše, nijedan svjedok u postupku nije Gilju prepoznao kao osobu koja je pucala u oštećenike, a čak pet svjedoka tog događaja je sa sigurnošću tvrdilo kako Gilja nije pucao u oštećenog, već netko drugi.

Berigoj Vukojević, jedan od ranjenih u toj nikad razjašnjenoj pucnjavi, na raspravi kod Ivane Čalić izjavio je da se Krešimir Gilja nalazio na lijevoj strani, a da je hitac ispaljen s desne strane, iz druge skupine ljudi. Vukojević je na raspravi prepoznao pištolj koji je Gilja imao u ruci, a iz njega nije počinjeno kazneno djelo, što je utvrđeno balističkim vještačenjem. Međutim, Sudsko vijeće ti krunski dokazi nikada nisu ozbiljno zanimali. Vrlo neobično.

Na kraju treba podsjetiti i na još nekoliko važnih činjenica: prva optužnica pala je pred Vijećem Županijskog suda uz službeno obrazloženje kako nema dokaza da je Krešimir Gilja počinitelj kaznenog djela. No Vrhovni sud poništio je rješenje o obustavi postupka i naložio prvostupanjsko suđenje pred Marinom Mrčelom. Taj je sudac zaključio glavnu raspravu uz objašnjenje da je Gilja slobodan, ali da on ne može napisati presudu jer je dobio novi kompleksni slučaj Ademi-Norac. Naknadno je zapisnik s te rasprave prepravljen i predmet je dodijeljen sutkinji Kršul, koja vodi postupak ispočetka i na kraju, na temelju istih spoznaja, donosi potpuno suprotnu odluku. Gilja je u medijima tvrdio kako je ona napravila nekoliko propusta: nezakonito je ispitala svjedoke iz Kanade, ubrojivost počinitelja djela utvrdila je bez vještačenja, a potpuno krivo ocijenila je iskaze svjedoka koji su tvrdili da Gilja nije počinitelj ubojstva. Kršul je zanemarila i vještakov nalaz da je verzija Dubravka Novaka vjerojatna.

Zaista se mnogo čudnih stvari događalo oko ubojstva ispred “Starsa”, kafića u kojem je današnji glavni tajnik HDZ-a Milijan Vaso Brkić tada bio zadužen za osiguranje. Poznata je priča kako su se u devedesetima u tom kafiću sastajali ljudi iz tajnih službi, a sam je kafić bio u vlasništvu drugog Vukojevićevog sina – Domagoja.

Autor: Domagoj Madžar

ZADNJE VIJESTI