Trump je Kima zapravo već pobijedio, bez ispaljenog metka

Autor:

Kim Jong Un je svakako opasan i zao luđak, izdanak duge loze psihopatskih masovnih ubojica i ujedno i teških kroničnih alkoholičara. Mračna dinastija nalik najgorim ranosrednjevjekovnim koju je uspostavio Mao Ce Tung kao svoju produženu ruku se međutim s Trumpom našla u situaciji kakvu nije baš očekivala. Situacija najviše podsjeća na osamdesete, kad je Reagan nazvao tada komunistički SSSR "carstvom zla", na zgražanje liberala, i najavio nova oružja. U konačnici je ta politika dovela do poraza SSSR-a bez ispaljenog metka.

U svojoj borbi da Ameriku ponovo učini velikom – i dostojnom svojeg imagea zemlje koja svijetom širi ideju slobode, a ne opresiju i cenzuru — Trump je na sebe privukao jako puno prezira i ismijavanja. Trumpova retorika i apsolutno odbijanje da se pokori bilo kakvim postulatima političke korektnosti su ono što najviše plaši močvaru i “deep state”. Bill Maher, poznati američki TV komentator i domaćin, je jučer rekao da ga najviše plaši da se SAD pod Trumpom pretvaraju u Sjevernu Koreju, i zapitao se, u paničnom strahu: “a što ako Trumpova strategija stvarno upali i Sjeverna Koreja se počne denuklearizirati!?”

SAD se, istina, već dugo pretvaraju u totalitarnu državu, u kojoj postoji stroga cenzura, u kojoj se ne smije govoriti protiv određenih osoba i grupa ljudi, baš kao i u Sjevernoj Koreji. Ali, naravno, ne zbog Trumpa i ljudi koji njega podržavaju, nego zbog onih s druge strane barikade. No Maherov strah da bi to moglo upaliti nije bezrazložan, iako on smatra da je to vrlo, vrlo nevjerojatno i napominje da će sam predložiti Trumpa za Nobelovu nagradu ako mu to upali. Naravno, on to obećanje neće ispuniti, kao što Madonna nije ispunila svoje obećanje o “pušenju” svakom tko glasa za Hillary i obećanje ostatka Hollywooda da će odseliti u Kanadu ako Trump dobije izbore. Usput, zanimljivo je da je Maher svojevremeno branio osuđenu pedofilku Letourneau rekavši kako je ona u zatvoru “zbog ljubavi” (radilo se o seksu s njenim 12-godišnjim učenikom) i dodao “u osnovi, oni imaju obitelj a majku drže u zatvoru jer odbija pokoriti se onom što društvo vidi kao savršenu američku obitelj”, što nije smetalo njegovom statusu urednika i voditelja dok je njegov kolega Milo Yiannopoulos pak stradao zbog posve benigne primjedbe kako je zakon o godinama u kojima je moguće dati pristanak na seks “vjerojatno manje više OK”, no kako “vjerojatno” postoje i mlađi ljudi koji bi mogli dati kvalificiran pristanak na seksualni odnos.

Trump je zapravo sve svoje bitke do sad dobio upravo na retorici: ne samo predsjedničku, gdje su svi tvrdili da će ga retorika doći glave dok ga je, u stvarnosti, odvela u Bijelu kuću za što mu nitko nije davao šansi kad se kandidirao. Pogledajte jedan dobar primjer: bitka za imigraciju! Dok liberali i dalje pokušavaju srušiti njegovu privremenu uredbu o zabrani useljavanja iz 6 muslimanskih država koje izvoze teroriste, i pod svaku cijenu zaustaviti gradnju zida prema Meksiku, promaklo im je da taj zid više praktički nije niti potreban! Sama Trumpova retorika o ilegalnoj imigraciji je, u stvarnosti, riješila problem iste u velikoj mjeri. I to sad primjenjuje na propale Sjevernu Koreju i Venezuelu, dvije od tri preostale oaze komunizma na planeti. Treća je podjednako propala Kuba.

Unatoč “Sturm und Drang” pokretu medija protiv Trumpa, koji ide za tim da njegove racionalne politike na tragu ideala ere prosvjetiteljstva odbaci u ime humanizma, osjećaja i “individualizma”, Trump u stvari radi konkretan napredak ne prestajući šokirati Ameriku. A najveći šok je svakako to što je on odlučan da ispuni obećanja dana biračima, a ne da ih izigra. Tako je i ministarstvo domovinske sigurnosti (Department of Homeland Security) pod Trumpom okrenulo svoju politiku za 180 stupnjeva: Pod Obamom su uglavnom bili prometni policajci koji su usmjeravali ilegalne imigrante prema najbližem mjestu gdje mogu dobiti papire, markice za hranu i ček socijalne službe. Kojeg će onda nastaviti primati do smrti, svaki mjesec. Odjednom, počeli su vraćati ilegalne imigrante bez papira natrag u Meksiko. Unatoč neobičnom i naglom porastu ilegalnih ulazaka u srpnju, ilegalna imigracija u SAD bilježi pad od 70% otkad je Trump uselio u Bijelu kuću! A prema jednom izvoru iz SAD, samo u srpnju prošle godine bilo je više ilegalnih ulazaka u zemlju nego u cijelom Trumpovom dosadašnjem mandatu.

Slične posljedice bi mogla imati Trumpova retorika prema Sjevernoj Koreji. Mediji su zgroženi Trumpovim izjavama o Sjevernoj Koreji kojoj je obećao “vatru i oganj” i upozorio ih da je američko oružje spremno i napunjeno. Koji luđak, kažu! Zanimljivo, kad je Hillary Clinton kao ministrica vanjskih poslova pokrenula “arapsko proljeće” koje je u konačnici rezultiralo, uz sve ostalo, ratom u Siriji kojeg su SAD u konačnici inače izgubile, a time i dobar dio utjecaja na Bliskom istoku gdje sad Rusi postaju sve veći igrači, nitko nije u tome vidio ništa spornog. Isto kao ni u izjavi Obaminog potpredsjednika Biddena “Države koje ne uspiju ostvariti napredak u smjeru zaštite LGBT populacije morat će platiti cijenu svoje nehumanosti” danoj prije tri godine. Prijetiti onima poput Rusije, koji zabrane LGBT propagandu usmjerenu prema maloljetnicima, je posve ok i humano. Vitlati oružjem prema Putinu i time riskirati novi atomski rat je isto tako posve OK: Hillary Clinton je ne tako davno govorila o potrebi rušenja ruskih aviona iznad Sirije, koji su tamo inače bili posve legalno, za što su i američki generali rekli da bi bila objava rata Rusiji! Nitko nije rekao da je luda, iako bi, da se to dogodilo, vjerojatno odvuklo svijet u atomski rat.

Trump je pak lud kad je otvoreno jednom manijaku i teškom kroničnom alkoholičaru s prstom na atomskom obaraču rekao da se ne zajebava? Ne bih rekao. Odgovor političkih elita i establišmenta na Trumpovu taktiku ide od prezira do gole panike. No nitko od njih ne želi priznati da je Trumpova retorika, po običaju, potpuno nanovo definirala cijeli konflikt, dala mu nove okvire. I kao i u slučaju imigracije ili izvoza poslova izvan SAD, na korist SAD.

Naime, Trump je bitno pomaknuo ono što se inače smatra cijenom rata, ili cijenom konflikta, u korist SAD. Prevladavajuća je paradigma o atomskim ratovima da bi oni doveli do potpunog uništenja obje strane u ratu, i da ih zato ne treba niti razmatrati. No, u stvarnosti, Sjeverna Koreja nema rakete kojima može gađati SAD, pitanje je ima li uopće rakete koje mogu nositi atomske bojeve glave. Ako i ima, one bi možda mogle dosegnuti Južnu Koreju ili čak Japan – ali malo je vjerojatno da ih SAD ne bi uspjele srušiti prije nego dosegnu cilj: na granici Sjeverne i Južne Koreje, osim širokih minskih polja kojima dinastija Kim sprječava bijeg podanika iz socijalističkog raja, postavljeni su i najmoderniji antiraketni sustavi. Kimove rakete, gotovo je sigurno, ne bi stigle dalje od granice.

No većina rasprava o Sjevernoj Koreji slijedila je paradigmu o obostranom uništenju, iako je zapravo ta “strašna” sjevernokorejska armija u gorem stanju nego JNA 1991. Da, oni imaju hrpu oružja – no ono je isključivo muzejske prirode, sjevernkorejski avioni nisu prijetnja ni za što proizvedeno u ovom stoljeću. Usto, vjerojatno bi se desilo što i u Pustinjskoj Oluji osamdesetih, kad je Saddam najavljivao “majku svih bitaka” da bi stvar završila time da su se deseci tisuća njegovih vojnika masovno predavali TV ekipama CNN-a. Sjevernokorejski vojnici su, kao i svi ostali tamo, ipak željni hrane i svega ostalog čega u socijalizmu baš i nema.

No nakon što je Trump zaprijetio da će uništiti Sjevernu Koreju, Kim Jong – Un je zaprijetio da će napasti – Guam! Dakle, ne New York, ne Los Angeles, ne Washington. Time se paradigma o “obostranom uništenju” i “atomskoj katastrofi u kojoj će poginiti deseci milijuna ljudi”,  o čemu palamude i naši mediji, pretvorila u običnu besmislicu. Guam? Koga briga za Guam? Time je Kim zapravo priznao da – nema čime gađati SAD. A malo je vjerojatno da bi Amerikanci pogledom pratili raketu i dok putuje prema Guamu, preko cijelog Japana.

Ovom prijetnjom je Kim na sebe navukao ne samo dodatni oprez Južne Koreje, nego i Japana, koji ionako strahuje od Kimovog atomskog ludila. Trump je onda udvostručio uloge, rekavši da će, ako Sjeverna Koreja napadne Guam, uništiti Sjevernu Koreju. Guam u zamjenu za Sjevernu Koreju – to znatno mijenja cijenu sukoba u korist SAD.

Tim više što Sjeverna Koreja nije izričito rekla da će izvršiti atomski napad na Guam. Dakle, Koreja koja je prije prijetila napadima na kopnenu SAD, Japan, Južnu Koreju, sada, suočena s Trumpovom retorikom, povlači se i prijeti napadom na otočić u Pacifiku. Reklo bi se, prijetnja ipak daje rezultate. Komentatorima je nekako promaklo da je Trump zapravo odvratio pozornost Kima, koji je do sad prijetio svojim od SAD puno ranjivijim susjedima, Južnoj Koreji i Japanu, na sebe. Naravno, ako bi SAD započele rat iz čista mira – što nije vjerojatno, Trump ipak nije Obama – Kim bi i dalje mogao napasti Japan ili Južnu Koreju, no vjerojatno više ne bi imao čime pola sata nakon početka rata.

Ali najvažnije od svega: Sjeverna Koreja je ostala bez jedinog saveznika kojeg je ikad imala, Kine. Nije tajna da je dinastija Kim spin-off Mao Ce Tunga, koji je pokušao vojno osvojiti Koreju da bi proširio svoj komunistički imperij iniciranjem “revolucije”, a Kim Il Sung je bio njegova marioneta u Koreji. No SAD su ušle u rat na strani Koreje, nakon što je Kina ušla otvoreno u rat na strani komunista, što je rezultiralo podjelom Koreje na južni, američki dio i sjeverni, pod kontrolom Kine. Iako danas Kina više nije komunistička zemlja osim nominalno, Sjeverna Koreja ostaje neke vrsti njen štićenik. Problem za Kima je međutim što kineski The Global Times, koji odražava stavove vlade u Pekingu, piše jučer kako neće braniti Sjevernu Koreju niti ući u rat na njenoj strani, ako Kim ostvari prijetnje i napadne Guam.

To je značajna promjena u stavu Kine – i vrlo jasna poruka Kim Jong Unu, koja mu svakako nije promakla, a vjerodstojnost joj dodaje to što je objavljena javno. No ona i ne čudi: Kinezima su u ovom trenutku puno bitniji odnosi s kapitalističkom Južnom Korejom, koja im je jedan od najvećih trgovinskih partnera i, najvažnije od svega, dobavljač i proizvođač mikročipova koje Kinezi ugrađuju u svoje gotove proizvode od tostera do satelita i od mobitela do borbenih aviona i prekooceanskih brodova. Kina danas svjetsku dominaciju ostvaruje trgovinom, ne širenjem komunizma i ideologija. Kim je tu sad i javno izvisio.

Trumpova retorika je, dakle, dio rješenja, ne dio problema kao što je bila Obamina. Ona je sredstvo odvraćanja od napada na SAD: Kim je istjeran na čistac, i jasno je, ako ostvari prijetnje o napadu na teritorij SAD ili bilo kojeg susjeda, SAD će ga pomesti a nitko neće stati na njegovu stranu. Da nije išao prijetiti atomskim bombama i praviti se važan izjavama o napadu na ovog i onog susjeda, i svojom atomskom moći, Kim i njegova degeneirana dinastija bi mogli vladati Korejom još stoljećima, jer ionako nikog nije briga za taj propali, nekad bogatiji dio Koreje (na jugu prije rata nije bilo nikakvih resursa i to je bio siromašni dio države, a nakon rata je Južna Koreja postala jedna od najrazvijeniijih i najbogatijih zemalja svijeta!). Kad smo kod toga: da još tamo pedesetih  demokratski predsjednik Harry Truman nije najurio generala Douglas MacArthura, kad je ovaj dao neke prijedloge kako riješiti problem s Korejom, problema danas ne bi bilo.

No tu treba postaviti još jedno pitanje: Zašto Kim razvija atomsku tehnologiju dok u zemlji vlada glad? I, s druge strane, zašto se američki establishment toliko zgraža nad Trumpovom prijetnjom Kimu i Sjevernoj Koreji, a istovremeno taj isti establishment maše već preko desetljeća sabljama prema Rusiji i zvecka oružjem? Dapače, svatko tko želi uspostaviti normalne odnose s Rusijom i Putinom je neprijatelj i izdajica, pa je tako pokrenuta i priča o Trumpu i Rusima kako bi ga se prikazalo “izdajicom”. Zašto atomski rat s Rusijom ne bi bio problem, a sa Sjevernom Korejom, čija je vojska realno gledano tigar od papira, i koja bi se raspala pri prvom udaru, “kataklizma”?

Svaki totalitarizam treba neprijatelja, a jasno je zašto je američkom establishmentu neprijatelj jedan Putin, a ne manijaci poput Kima i Madura. Zato je bitno održati antirusku ratnu histeriju u Americi, preko “liberalnih” medija, jednako kao što je Kimu bitno održati antiameričku histeriju preko državnih kontroliranih medija. Jer, Kim zna, ako jednog dana ljudi dođu do toga da im Amerika nije neprijatelj, neće više trpjeti zlostavljača Kima. A isto bi se moglo desiti i s američkim establishmentom, ako jednog dana dođu do zaključka da neprijatelj američkog naroda nije “homofob i rasist” Putin, već oni na koje Trump upire prstom: mediji. Oni su pravi neprijatelj američkih građana, i oni grade antirusku ratnohuškačku histeriju, istovremeno pravdajući olako masovne ubojice poput nedavno preminulog Castra.

Autor:

ZADNJE VIJESTI