Tomislav Miletic/PIXSELL

Marin Čilić je dobio devet milijuna kuna za svoja tri žulja, koliko u Europi plaćaju Saši Broz za njezine?

Autor:

Neki su žuljevi skuplji od drugih, Saša Broz bi to trebala znati. Vrijeme Alije Sirotanovića je prošlo, nagrađuje se uspjeh i rezultat, ne trud.

Marin Čilić je zaradio oko devet milijuna kuna za polufinale Wimbledona, preko milijun eura. A do sad u karijeri oko 20 milijuna eura. Nakon što si kupi mast za žuljeve, i to onu najskuplju, i dalje će mu ostati oko 8.999.900 kuna. Koliko u Europi plaćaju Saši Broz za njene profesionalne dosege? Kako već neko vrijeme nisam primijetio da išta relevantnog režira u Istarskom narodnom kazalištu, gdje je bila ravnateljica pa su je sprašili zbog nerada, ili negdje drugdje, pretpostavljam da je odlučila živjeti prvenstveno od statusa doživotne najveće unuke. I u stilu instagram guzičarki i reality poluprostitutki komentirati sve ono što je se tiče i ne tiče, jer će mediji to što ona govori prenijeti kao da se radi o relevantnoj osobi: “celebrity kultura” je izgleda čvrsto uhvatila korijene i u Hrvatskoj, pa mediji prenose izjave raznih plastičnosisatih starleta koje se obrušavaju na debele starlete, nenadarenih potomaka raznih glumačko-pjevačko-narkomanskih dinastija, pa i potomaka političkih dinastija. Kako je Jugoslavija ipak bila diktatura a ne monarhija – razlika između tog dvojeg je ionako tek u hereditarnosti – tako je gospođica Broz ipak samo redateljica i redovita gošća trač i celebrity rubrika, a ne osoba čije bi mišljenje o bilo čemu trebalo biti mjerodavnije od onog koje Štef i Jura razmjenjuju uz gemište u Bazi na Trešnjevačkom placu. Juru i Štefa, jasno, nitko ne citira po novinama jer nisu slavni. Iako vjerojatno nisu bedastiji od proječne holivudske ili bilo koje zvijezde. Što ne znači da su Bog zna kaj pametni.

Podsjećamo, Saša Broz je na društvenim mrežama napisala: “Ovako izgleda stopalo balerine. Ne bilo koje već gotovo svake!!! Cijelu karijeru šute i trpe i ne lijepe fotografije ozljeda okolo tražeći da im se ‘oprosti’ uspjeh ili pad!! Drago društvance, ovo znam iz prve ruke, odnosno noge. Toliko o tri i pol žulja koja nam upravo trljaju o nos iz Wimbledona!!!”

No, izjave “slavnih” prodaju novine i donose klikove, pa ih zato mediji i prenose. Stvarno, možda ne bismo trebali! Jer se tako na važnosti daje osobama koje zapravo nisu važne i koje su slavne samo zbog svoje slave, bez da tu slavu prate ikakva stvarna bitna dostignuća, a i stvara se dojam da je netko poput Madonne ili Katy Pery, ili u hrvatskim uvjetima raznih cajki i kavanskih pevaljki, mjerodavan za komentiranje politike, znanosti, društvenih tema ili bilo čega drugog do te mjere da njegove komentare treba objavljivati. Ignoriranje irelevantnih bi bilo najbolje za društvenu dekontaminaciju: no, komercijalni zahtjevi su takvi da to nije moguće. Zato je nužno osvrtati se i na obične bezobrazluke, a izjava Saše Broz je upravo to. Otkriva razinu kulture jednog Frljića.

Naime, i za Marina Čilića i za Sašu Broz su svi u Hrvatskoj čuli, ako nisu onda žive izolirani na nekekvom pustom ili golom otoku. A kad smo kog Golog otoka, bilo bi zgodno da nam Saša Broz kaže jesu li se oni koje je djed tamo poslao smjeli žaliti na žuljeve, ili su kao prave balerine to morali muški prešutjeti. No razlika je prvenstveno u tome što su za Marina svi čuli jer je šesti tenisač svijeta, vrhunski profesionalni sportaš, a za Sašu Broz su svi čuli ponajviše zato jer je unuka svog djeda.  Saša Broz, očito, ne zna previše o sportu i sportskim ozljedama, a iako radi u kazalištu nisam siguran da zna previše i o balerinama: koža na njihovim prstima uslijed treninga, odnosno vježbanja otvrdne. I ne, nitko ne pleše “Labuđe jezero” sa žuljevima na nogama, jer to ne bi naročito izgledalo, bar koliko je meni poznato. No profesionalne ozljede svakako postoje i u sportu, baletu, pa i kopanju ugljena: sigurno je i Alija Sirotanović, najdraži djedov rudar, zaradio poneki žulj kad je iskopao 16 tona ugljena i nadmašio Stahanova, što se u socijalizmu slavilo više nego Čilićeva pobjeda na US Openu ili finale Wimbledona. No dok su se socijalistički pregaoci nadmetali u tome tko će zaraditi više žuljeva mašući lopatom kasnije nazvanom po Aliji, “sirotanovićka”, u kapitalizmu nisu radili naporno nego pametno, pa su Stahanove i Sirotanoviće zamijenili mehanizacijom. Danas tako u kapitalizmu žuljeve uglavnom možete zaraditi na sportskom terenu.

Federer je doslovce pojeo Čilića za doručak: je li spominjanje žuljeva nakon toga umjesno ili ne jedna je stvar, no bar nije kao Novak Đoković bacio reket i predao meč na prvi znak problema nego se borio do kraja. No čak i da je Saša Broz u pravu oko Marinovih žuljeva, a baš i nije, jer je Marin kasnije dao sasvim dobro objašnjenje priče o žuljevima, to je nebitno. Bitno je da je Marin ostvario vrhunski sportski rezultat i da je stvar elemenatarne kulture čestitati mu na uspjehu u ime svih nas, jer je to i uspjeh Hrvatske. Sport tome i služi, promociji zemlje, među ostalim stvarima. Bilo bi ljudski dati mu podršku i poželjeti da u idućem finalu Wimbledona pobijedi: Budimo realni, protiv ovakvog Federera u Wimbledonu nitko nema niti je imao šansi, bar ne ove godine.

No uz Sašu Broz treba među onima koji iz nekog razloga uvijek imaju potrebu umanjivati uspjehe hrvatskih sportaša spomenuti i Dragutina Lesara, koji je podjednako maliciozno i jalnuški zapitao koliko je poreza Marin platio u Monte Carlu na zarađenih preko milijun eura. Pitanje je, naravno, zašto porez na to nije platio u Hrvatskoj, što je standardna kroatofobna mantra “Kad već toliko vole Hrvatsku a zašto porez ne plaćaju ovdje”, a odgovor je jednostavan. Čilić je, naime, kao i svi tenisači iz prvih dvadesetak u svijetu, prijavljen u Monacu. Pravo pitanje nije koliko Marin plaća poreza u Hrvatskoj, jer niti ne zarađuje svoj novac u Hrvatskoj. Koliko plaća u Monacu nije Lesarova briga, nego monegaškog princa. Pravo pitanje je koliko nas koštaju razni Lesari i Saše Brozove. Odnosno, koliko poreznog novca uprihode svaki mjesec. Jer, Marin Čilić sigurno neće otići u saborsku mirovinu s 40 godina niti parazitirati na proračunu od AVNOJ-a do smrti. Marin je na tržištu, a njegovi kritičari uglavnom na proračunu RH. Pa je logično da ih smeta što taj proračun ne puni. No Marin i te kako promovira Hrvatsku i pridonosi pozitivnoj slici o njoj. Čime je promoviraju Lesar i Brozova unuka?

Autor: