Goran Kovacic/PIXSELL

Kako je propao projekt Tomićeve i Dežulovićeve države

Autor:

Je li istina što Ante Tomić piše, da su za vrijeme Tita Hrvatima poklanjane vrijedne kuće na moru? Jest, istina je. Samo, rekli bi na radio Erevanu, uz par malih ispravaka. Nisu bile na moru nego u Zagrebu. I nisu bile kuće nego stanovi. I nisu im poklanjani nego su im otimani.

Kao nagradu za poslušnost smo dobili Joška Jorasa, a izgubili pola Piranskog zaljeva

Plenković je dobar dečko. Radi sve što mu iz Europske komisije narede. Umalo da nismo njima za ljubav zaratili s Rusima. Natovarili smo si na vrat i dugove Agrokora radije nego da ga prepustimo vjerovnicima, opet Rusima koji su za EU “ne-ne, fuj to”. Maknut je moralno-politički nepodoban Hasanbegović i na njegovo mjesto postavljena Nina Obuljen, jer netko mora financirati sve te NGO-e, ono što dobiju od Sorosa i veleposlanstava nije dovoljno za sva gladna usta tamo.

A za nagradu je dobio to da mu je Europska komisija skresala u brk da mora prihvatiti rezultat namještene arbitraže sa Slovenijom, po kojoj mi dobivamo kuću Joška Jorasa, a Slovenija manje-više sve što je tražila na moru – dvije trećine malo veće bare poznate kao Piranski zaljev, i slobodan prolaz do otvorenog mora.

Racionalni ljudi upozoravaju da mi time, realno, nismo ništa izgubili. Materijalno možda ne, ali ovo je ipak gadan udarac na hrvatski nacionalni ego. Nitko ne voli biti poražen, iako je rezultat arbitraže bio manje-više poznat čim je ona dogovorena: uostalom, Slovenci bi, da nije tako, radije išli na sud u Hamburgu. Razlog zbog kojeg su inzistirali na arbitraži, gdje se sudi po načelu “pravičnosti” – dakle kako se kome svidi tumačiti pravdu – a ne po međunarodnim zakonima, je upravo taj što nije bilo teško predvidjeti kako će to završiti.

I dok su Slovenci marljivo lobirali za interese svoje zemlje, hrvatski, kako ih naziva kolega Hodak, guzičari i poltroni su gledali kako ušićariti za neki svoj sitan interes – smještaj stražnjice u fotelju u UN-u ili neku sitnu privilegiju od gazda u Bruxellesu koja bi im dala pravo da kao malo bolje stojeći kmetovi gaze one druge kmetove. Zato nam cijelu povijest i jest tako, jer se brojni Hrvati olako prodaju za šaku šarenih perlica i ćebad, otprilike kao indijanci.

Reakcija EK je dakle posve očekivana, ali ponižavajuća. Ono što tu boli nije tih par kvadrata mora, nego činjenica da nemamo saveznika nigdje, unatoč ekstemnom poltronstvu hrvatskih političkih elita spram svjetskih centara moći.

Ili ih nemamo baš zbog toga? Budimo realni, gubimo sve arbitraže, i one gdje smo u pravu i gdje nismo; ucjenjuju nas čak i džepne države poput Slovenije i one propale poput Srbije i BIH; nemamo niti jednog pravog saveznika; a diplomaciju nam vode amateri i bezveznjaci, a povremeno i ljudi kojima je do hrvatskih nacionalnih interesa stalo koliko i meni do ljudskih prava u Angoli.

Kuharske svađe

 

 Miranda Cikotic/PIXSELL
Miranda Cikotic/PIXSELL

 

Sezona je kiselih krastavaca, naslove novina okupira stražnjica Lidije Bačić, još veća stražnjica britanske turistice na festivalu u Tisnom, i općenito sve vrste stražnjica, dok guzičari s Markovog trga i Banskih dvora pomalo padaju u drugi plan. Glavna vijest tjedna je svađa vlasnika restorana na Rabu, inače očajno loše ocijenjenog od gostiju, s pobjednikom nekakvog TV realityja na temu kuhanja.

Pa i ta blesava tema ipak dosta dobro otrkiva tipičan naš način razmišljanja: mladi chef Lesar se, zanimljivo, za razliku od većine gostiju koji su restoran na Tripadvisoru ocijenili kao očajan, nije žalio na kvalitetu hrane nego prvenstveno na cijene. Oko 2.700 kuna za večeru za, po računu sudeći, jedno pet-šest ljudi, koja je uključivala brancine i bifteke, škampe, školjke, te ponešto vina.

Pola Hrvata se zgraža nad cijenama, skupa s Lesarom. On kaže da mu ne mogu nešto naplatiti 1000% od nabavne cijene. Iskreno, meni je cijena bifteka od 140 kuna posve normalna, toliko otprilike košta posvuda, ne samo u centru turističkog mjesta, gdje se obično nalaze loši restorani za pljačkanje turista. Kao i cijena kile škampa i brancina od po 450 kuna. Jer to u nabavi košta preko 200 kuna po kili, a u restoranu plaćate prije svega stol. Lesar se žali da su mu sirove škampe naplatili kao i da su pečeni. Vlasnik restorana pak kaže da je sirove i naručio. I da mu neće valjda naplatit plin za grilanje istih. I upozorava da mu nije normalno da netko vidi cijene, naruči redom najskuplje s menija, pojede, pa se žali na facebooku da mu je skupo.

Istina, da je skupo, je. Meni su isto skupi brancin i škampi, pa ih zato ne naručujem po restoranima, osim u vrlo, vrlo iznimnim prilikama, a tko naručuje takve stvari neka ih, što se mene tiče, i plati. A ako Lesar zna gdje ima brancina i škampa za po sto ili dvjesto kuna u restoranu, ili bifteka za ispod sto, neka mi kaže, da odem tamo. Ima i onih koji nemaju ni za sardele pa se ne žale toliko. Najviše oko cijene obično kukaju oni što siđu s jahte pa naruče jastoga i kavijar. No ono što smrdi u cijeloj priči je, zašto bi pobjednik Masterchefa otišao u restoran na izrazito lošem glasu, bez da provjeri ocjene drugih gostiju? Pa nitko danas ne ide u iole skuplji restoran bez da provjeri Tripadvisor! Je li to namještena svađa radi reklame za restoran s inače katastrofalnim ocjenama, ili što? Ima li možda istine u onom što vlasnik kaže, da ga je ucjenjivao time da će ga javno oblatiti ako mu ne vrati pola novca? O svemu tome se može samo spekulirati. Znamo mi nas, kod nas je sve moguće.

No svake godine se negdje pojavi nekakav račun iz nekakvog restorana na obali koji je onda glavna tema priča po novinama tipa “pljačkamo turiste”, “tko to može platiti”, “hrvatska najskuplja država na svijetu”. Da, neki restorani su skupi, ali dok god ističu cijene na cjeniku, to je njihova stvar. Divlja riba je skupa. Biftek je skup. I u Hrvatskoj i svugdje: kome se cijene u restoranima u Hrvatskoj čine visokima, neka provjeri cijene restorana na Azurnoj obali (a tek hotela!) ili na mediteranskim odredištima poput Sardinije. Zaboga, u Ezeu sam vidio cjenik restorana gdje je i čašica konjaka preko 1.000 kuna, ne doduše bilo kojeg, a kolači su im po 25 eura!

Hrvatska je, sviđalo se kome ili ne, i dalje po cijenama u rangu Grčke i Turske, ispod Španjolske i daleko ispod Italije i Francuske. Ako netko može rasprodati restoran svako veče po cijenama koje naplaćuje, to je njegova privatna stvar. Ako propadne, i to je isto njegova privatna stvar. Čemu priče tipa “neka mu inspekcija zatvori restoran kad toliko naplaćuje”? Kome je skupo, bar u Hrvatskoj može jesti jeftino, uvijek negdje ima ćevapa za 25 kuna. Jednostavno je neshvatljiva sklonost Hrvata zgražanju nad cijenama u elitnim restoranima u Dubrovniku i na Hvaru. Zgraža li se tko nad cijenama njemačkih auta, recimo Porschea? Kome je skup, neka kupi nešto jeftinije. A isto je tako neshvatljiv savjet jednog našeg portala turistima da izbjegavaju naše auto-ceste jer ih pljačkaju. Tome turističke auto-ceste uglavnom i služe, pljačkanju turista, od toga nam država dobrim dijelom i živi. Mi domaći ionako znamo kako ih zaobići ako nam ne trebaju.

Staljin : Tito 2 : 1

stalintito

Skupiše se antifašisti u Mostaru na prezentaciji knjižice “Stenogrami o podjeli Bosne”, te krenuše lamentirati o ustaškoj Hrvatskoj. Bili su tamo kroatofob Viktor Ivančić, Titov hagiograf Dragan Markovina, i poglavnik svih antifašista u Hrvatskoj, pjevač i političar Stipe Mesić. Creme de la creme hrvatskosrpskog antifašizma, uz dodatak Senada Pečanina koji je hvalio Mesića zbog davne smjene 12 generala među kojima i Gotovine, jer su, kaže, sabotirali suradnju s Haaškim sudom. Onim istim koji je oslobodio Šešelja. Kažu, u Hrvatskoj se zatire antifašizam. Da bar, danas ne bismo bili iza Rumunjske gdje su zatrli svaki spomen na Ceaussescua!

No najzanimljivije je bilo izlaganje druga Stipe, koji je konstatirao kako Hrvatske ne bi bilo da nije bilo Tita. Kad pričaju o Domovinskom ratu antifašisti inače tvrde da su Hrvatsku stvorili branitelji i radnici, uz pomoć antifašista, Tuđman je tu bio slučajno. Ali je zato Dalmaciju i Istru u hrvatske ruke vratio Broz osobno.

Kad je to Tito osnovao bilo kakvu Hrvatsku državu, ili podupro njeno stvaranje, nije objasnio. Mi koji nismo tako stručni za povijest kao Markovina glupo vjerujemo da je za stvaranje Hrvatske najzaslužniji bio Franjo Tuđman: tek kad je umro vidjelo se koliko od sposobnosti lidera ipak ovisi sudbina nacije. Da su nas u ratu vodili takvi poput Mesića, Srbija bi bila ako ne do Tokija a ono sigurno bar do Trsta i Graca.

Lako je skinuti Trg maršala Tita u Zagrebu, kaže Stipe Mesić, “ali kako skinuti desetke i desetke država koje imaju ulice i trgove po maršalu Titu”. Jedine koje sam pronašao su jedna uličica u jednom talijanskom gradiću kojim tradicionalno vlada komunistička partija Italije, Reggio Emilia, no u Italiji ćete naći i ulice nazvane po – Staljinu, tom velikanu antifašizma i demokracije. Da, pored jedne Titove, u Italiji postoje i čak dvije “Via Joseph Stalin”, ulice nazvane po Staljinu. Jedna od njih je pored Piazza Trotski i Via Lenin, u blizini Piazza Tien an men u mjestu Campobello di Licata na Siciliji. U biti, sve ulice u mjestu se zovu po komunistima, uključujući Che Guevaru. Znači li to da su Trocki i Staljin bili, povijesno gledano, pozitivne ličnosti? Po Mesiću, svakako.

A druga ulica nazvana po Titu je u Angoli. U Luandi. Ulice po Titu, po osnovi nesvrstanosti, postoje još i u Kairu i New Delhiju. To baš nisu “deseci i deseci” država, nego jedno mjesto u Italiji kojim tradicionalno vladaju mafija i komunisti i par nesvrstanih i nesuvislih država za koje ionako nikog nije briga. A i tamo su te ulice relikti nesvrstane prošlosti. Da je Tito bio ono čime ga predstavljaju, “manga” i veliki državnik, kojeg su na zapadu cijenili i poštivali, imao bi bar jednu svoju ulicu negdje u nekoj demokratskoj državi zapada. Engleskoj, Francuskoj, SAD, Njemačkoj.

Kako upropastiti državu uz pomoć Agrokora

 

Poznato je da je najbrži način da se uvalite u probleme iz kojih se nikad nećete izvući da posudite novac od lihvara. A Ramljak je ugovorio upravo to: preko pola milijarde dolara (ne kuna, dolara!) kredita od jednog od najgorih lešinarskih fondova na planeti, Knightheada. Radi se o lihvarskoj bandi koja je imala veliku ulogu u upropapštavanju ekonomije Puerto Rica i Argentine. Njihov modus operandi je otkupiti dug propale države ili korporacije po nekoliko centi za dolar, a onda ga naplatiti u cjelosti s kamatama. Ključno je u strategiji lešinarskih hedge fondova ne dozvoliti nikakvu stečajnu nagodbu niti otpis dugova – ikad. Jednom kad vas prime šaka, nikad se nećete izvući: Dug je neotplativ, a oni će uraditi sve da takav i ostane. Zauvijek. I da po mogućnosti raste. S tim da sva buduća zarada ide njima.

Kao da ta Ramljakova (i Plenkovićeva) strategija sama po sebi nije dovoljno kretenska, tu su i Rusi, koji će time biti ozbiljno oštećeni. Oni su dali novac Agrokoru, a na kraju će prioritet u naplati dobiti Knighthead, i za ono što će tek (navodno) uložiti, i za ono što je za trećinu cijene otkupio na sekundarnom tržištu. Stvarni vjerovnici, Rusi, koji su u sve skupa uložili pravih i živih deset milijardi, po svoj prilici neće nikad vidjeti ništa od svog novca u tom scenariju. Bar ne od Agrokora.

Ali zato možda hoće od RH, jer će, kako sam najavio još davno, tužiti nju, ne Agrokor. Rusi su protiv takvog modela financiranja Agrokora, jasno. Sberbank Rusija podnijela je 07.06.2017. na Trgovačkom sudu u Zagrebu prijedlog za izricanje zabrane kompaniji Agrokor d.d. i Izvanrednom povjereniku za sklapanje novih ugovora o financiranju koji uključuju roll-up model. No taj zahtjev je Trgovački sud u Zagrebu odbio, i time otvorio put tužbama Rusije protiv RH na međunarodnim trgovačkim sudovima. Tako da će lešinari ubuduće lihvariti Agrokor, a Rusi će svoja potraživanja u konačnici prisilno naplatiti od Hrvatske. Ali eto, neki smatraju da je dobro da je Agrokor “spašen”, radi “radnih mjesta” i “domaće poljoprivredne proizvodnje”. To je kao da spas od medvjeda potražite u vučjoj jazbini.

Kako je propao projekt Dežulovićeve države

08.11.2013., Bjelovar - U organizaciji Narodne knjiznice Petar Preradovic, u sklopu ciklusa mjeseca knjige, u prostorijama kazalista odrzan je putujuci pjesnicki kabare Melodije sela i Brisela u izvedbi Predraga Lucica i Borisa Dezulovica, popularnih Feral Tribuneovaca. Ovaj nesvakidasnji kabare, koji kroz crcni humor protresa sve aktualnosti na nasoj politickoj sceni i drustvenom zivotu, do suza je nasmijao mnogobrojnu publiku. Photo: Damir Spehar/PIXSELL

Photo: Damir Spehar/PIXSEL

Ekipica iz Ferala je prošla uobičajeni ratni put hrvatskih antifašista, od boraca protiv hrvatskog nacionalizma, preko integralnih Jugoslavena i “demokratske” oporbe “Tuđmanovom režimu”, do punokrvnih i pravovjernih Srba-kroatofoba. Jedino još nisu pristupili Dverima, ali mislim da ni to nije daleko. Kao uostalom i njihovi prethodnici iz Orjune, koji su od dalmatinskih lokal-patriota, pretežno uglednih intelektualaca koji su saveznika protiv Zagreba tražili u “slobodarskom” Beogradu, dobrim dijelom do kraja tridesetih evoluirali u čistokrvne četnike. Dok su devedesetih uglavnom izigravali “demokratsku oporbu režimu”, poput proameričkih islamista koji se kakti bore protiv ISIL-a u Siriji a u biti su gori talibani od njih, danas uglavnom nemaju kočnica u nacionalšovinističkim ispadima protiv Hrvata.

Pa tako Boris Dežulović u kolumni na TV regionu (N1) piše o tome, citiram naslov, “Kako je propao projekt hrvatske države”. Svojim uobičajenim kičastim stilom uz obilnu upotrebu vulgarizama Dežulović sumira self-hating hrvatska kmetovska jamranja: demografski smo propali, Bugarska šalje satelite u svemir, Rumunjska nas je prepišala, i zaključuje: “Republika Hrvatska neuspio je projekt, i valja to konačno hrabro i pošteno priznati. Hrvatska država ne funkcionira. Ne radi. … Jednostavno, ne znam kako to još reći, Republika im ne fercera. Džabe.”

Za sve je, naravno, kriva neovisnost, “pa zar su se za to Hrvati borili”. Ne, nego za to da nas njegovi jarani iz Beograda ne pokolju kao Albance na Kosovu i “Turke” u Srebrenici. Ali nije to poanta. Poanta je da je Dežulović davno još odabrao slobodarski i antifašistički Beograd kao svoju adresu. Jer mu je smetalo da Zagrebom slobodno šeću ratni zločinci. Pa je otišao tamo gdje ratni zločinci sjede u parlamentu i vladi, i gdje je jedan Šešelj narodni heroj.

Dakle, Dežuloviću, budimo realni: projekti država koje su propale “na ovim prostorima” uključuju dvije Jugoslavije i jednu veliku Srbiju, te tvoju otadžbinu koju si sam odabrao, a koja je isto u biti država trećeg svijeta. Onako usput, propao je i tvoj Feral. Propao si zapravo i ti sam, i moralno i ljudski.

Uz sve tvoje mokre snove i uz sve kretenarije hrvatskih političara i Hrvata kao takvih koje su nas dovele tu gdje jesmo, i ova disfunkcionalna i korumpirana Hrvatska je za Srbiju i dalje staraship Enterprise. Mercedes. Švicarska. Pisati iz države u kojoj je prosječna plaća manja od minimalca u Kini o propasti susjedne u kojoj su plaće jedno dva i pol puta veće i koja ima jaču ekonomiju uz niti pola stanovnika je jednostavno debilno. Nešto kao kad su za Tita mediji kritizirali demokraciju u Americi. Ili kad su pokojni Chavez, Castro ili Kim Jong Il lamentirali o skoroj i neminovnoj propasti SAD. Što su često radili. Srbija je i dalje ekonomski tridesetak godina iza čak i ovakve jadne i nikakve Hrvatske, a civilizacijski i kudikamo više. A da je provela lustraciju i privatizaciju te odbacila “antifašizam” kao druge bivše komunističke države, svakako bi bila i puno dalje.

Za Galeba ima, za bolnicu ne!

Rijeka je grad koji je u 17 godina koliko je na vlasti Obersnel izgubio gotovo četvrtinu stanovnika. Grad koji je od najrazvijenijeg u Hrvatskoj došao negdje u rang propalog Osijeka, grad s bolnicama koje su prenamijenjene mađarske štale, grad u kom gradonačelnik već preko desetljeća obećava da će gradnja novog autobusnog kolodvora – postojeći je gori od većine afričkih – početi “prije kraja ove godine”, i tako svake godine od 2005. Rijeka je grad koji svake godine dobiva uvjetnu ocjenu državne revizije zbog netransparentnog financiranja, grad u kom se fasade raspadaju čim se maknete sto metara od Korza, u kom je javni vozni park zastario, u kom se ne gradi ništa, ne obnavlja ništa. Grad koji je živio od luke koja propada i ne obnavlja se, kojeg je nekoć mali Koper prešao odavno i svake godine brzo raste, dok Rijeka pada. Grad koji je živio i od rafinerije sagrađene u vrijeme Austrougarske koja isto tako propada i u koju nije ulagano od pamtivijeka.

Ali gradonačelnik Obersnel je sretan, jer je uspio od EU fondova užicati 69 milijuna kuna za ono do čega mu je najviše stalo: obnove Titovog Galeba. Čemu žicati od EU fondova novac za novu bolnicu za kojom Rijeka odavno vapi, za novi kolodvor, za uređenje grada, kad imamo važnijih stvari: Galeba! Brod koji je nekoć služio Mussolinijevoj Italiji za prijevoz banana, a kasnije Titu za posjete banana državama. Čudno posloženi prioriteti, reklo bi se.

Ali još je čudnije što na udaru javnosti nije Obersnel zbog takvih idiotarija, nego Bandić, koji vodi grad u kojem manje-više sve funkcionira kako treba, koji se gradi i razvija, koji posluje pozitivno. Zbog par fontana. Očito, fontane su neki glupi buržujski izum koji nam ne treba. A Galeb simbol antifašizma, unatoč svom fašističkom porijeklu.

Sve što imamo dao nam je drug Tito…

Kaže Ante Tomić. Očito, cijela Prva proleterska se uključila u obranu lika i djela od nekih tamo ustašoida i seronja koji bi micali neke trgove koji se zovu po nekim komunističkim diktatorima. Koji po njima nisu bili komunistički diktatori nego samo i jedino antifašisti.

“Ustaški klaunovi prave se blesavi, kao, ne znaju otkud Hrvatima vrijedna nekretnina uz more. To je nama drug Tito ostavio”, glasi naslov Tomićevog teksta u Hanžekovićevoj “Slobodanki”. On kaže, “Stoljećima je vlast u Istri govorila drugačije od nas. Mi smo Slaveni, i Hrvati i Slovenci, bili tek koloni Mlečana ili Austrijanaca, bijednici kojima su nekažnjeno otimali ljetinu i silovali kćeri, prije nego što nam je herojska Titova armija dala zemlju i dostojanstvo, učinila nas gospodarima, svojima, što se kaže, na svomu”.

Pa nastavlja, “Ustaški klaunovi prave se blesavi. Oni, kao, ne znaju, ne pada im na pamet otkud Hrvatima vrijedna nekretnina uz more? Nagađaju da je nije možda Zlatku Hasanbegoviću neki amidža ostavio? Ne, ta zemlja je vojno i političko naslijeđe Josipa Broza. To je nama drug Tito ostavio. Odbacujemo li njega, skidamo li njegovo ime s imena trgova i ulica, ispravno bi se bilo odbaciti i njegovu ostavštinu.”

Ovim putem izvješćujem Tomića da je mom djedu Tito konfiscirao, a ne darovao, vrijednu nekretninu uz more, povelik komad zemlje koji nikad nije vraćen. I radionu također uz more, iako nije bio ni domobran a kamoli ustaša. A nikad mu zemlju nisu oteli, ni njegovim precima, nikakvi Mleci ni Austrijanci. Kućicu na Krku koju još imam mi nije poklonio Tito, od familije je zadnjih 200 godina. Pa se kao ustašoid i seronja zapravo slažem da bi bilo u redu odbaciti Titovu ostavštinu i sve što je pokrao i nacionalizirao vratiti vlasnicima. A tko je od Tita mogao dobiti vrijednu nekretninu uz more, isto tako nije tajna, to svi znamo, i to uglavnom nisu bili Hrvati. Što se pak toga da su Austrijanci i Talijani okolo silovali i otimali ljetinu, to prvi put čujem, ali pouzdano znam da je Titova vojska i te kako otimala ljetinu seljacima, stanove građanima (nakon što bi ih strijeljala), a nije da nije bilo i silovanja nakon rata. O tome kako je Titova vojska nas Hrvate učinila gospodarima u Hrvatskoj, uz nadzor brkatog milicajca Jove iz pasivnih krajeva Like, bi se isto dalo pričati.

No očito razni Tomići i dalje žive u nekoj paralelnoj stvarnosti i uče neku paralelnu povijest. Sve u stilu vica radio Erevana iz vremena antifašizma, “Je li istina da se u Moskvi građanima dijele Mercedesi”. “Istina je, ali ne u Moskvi nego u Lenjingradu. I nisu Mercedesi nego Lade. I ne dijele se nego se kradu”.

Autor:

ZADNJE VIJESTI