VIDEO: Komunisti ga osudili i pomilovali jer je bio najbolji vratar na svijetu, trebao im je!

Autor:

Mađarska je bila pojam za vrhunski nogomet tih godina. Koliko puta ste čuli priču o mađarskoj lakoj konjici? Dakako, nije to nikakav militaristički, već nogometni termin kojim se označava, opisuje priča o najboljoj generaciji mađarskog nogometa koja se nikad nije okitila naslovom svjetskog prvaka, a imala je najboljeg svjetskog vratara, Grosicsa, koji je bio hrvatskog porijekla

Gyula Grosics, vratar čuvene mađarske “lake konjice” pedesetih godina prošlog stoljeća i danas se smatra jednim od najboljih čuvara mreže u nogometnoj povijesti, a njegov osebujni stil branjenja u njegovo vrijeme bio je doslovce revolucionaran. Volio je istrčavati, kratiti kut, znao je dobro igrati nogom, sudjelovao je u igri kao treći branič, a refleks mu je bio nenadmašan…

Rođen je 1926. godine u Dorogu, u obitelji hrvatske manjine u Mađarskoj, nastupao je za AC Dó­rog (1942–47), Mateosz, Budimpešta (1947–50), te Honvéd (1950–56) s kojim je osvojio 4 prvenstva (1950, 1952, 1954, 1955), a karijeru je završio u klubu Bányá­sz Tatabá­nya (1957–67).

Za reprezentaciju Madžarske (1947–62) branio na 86 utakmica. Sudjelovao je na tri svjetske smotre (1954, 1958 i 1962). U Čileu, kao kapetan reprezentacije s 36 godina, bio je najstariji madžarski nogometaš koji je sudjelovao na svjetskoj smotri. Bio je, između ostaloga, član pobjedničkog sastava na Olimpijskim igrama 1952. godine. Od 1964. bio je predavač u Centralnoj sportskoj školi u Budimpešti, poslije se posvetio trenerskom pozivu. Bio je i predsjednik kluba Vólan iz Budimpešte. Postizao je dobre rezultate i u atletici. Umro je 2014. godine.

Njegov sportski, ali i životni put bio je težak i zanimljiv. Odrastajući, njegova majka ga je poticala da postane svećenik. Umjesto toga, Grosics je započeo svoju profesionalnu nogometnu karijeru u lokalnom Dorogu, igrajući za taj klub sve do 1943. godine. Potom je mobliziran, kratko se borio za sile Osovine i zarobljen je od strane američkih snaga.

Samo dvije godine nakon završetka rata već je bi ona vratima mađarske reprezentacije koja je imala respektabilnu momčad. No, Grosics se plašio brutalnog komunističkog režima i pokušao je u jednom navratu pobjeći iz Mađarske, ali je bio uhvaćen. K tome, bio je optužen za špijunažu i stavljen u kućni pritvor. Optužbe su na kraju bile odbačene, ali Grosics je dobio zabranu nastupanja za reprezentaciju na dvije godine. Ipak, nakon godinu dana je pomilovan, a 1950. godine osvanuo je u budimpeštanskom Honvedu.

Mađarska je bila pojam za vrhunski nogomet tih godina. Koliko puta ste čuli priču o mađarskoj lakoj konjici? Dakako, nije to nikakav militaristički, već nogometni termin kojim se označava, opisuje priča o najboljoj generaciji mađarskog nogometa koja se nikad nije okitila naslovom svjetskog prvaka. Taj mađarski sastav mnogi su znali napamet – Gyula Grosics – Jeno Buzanszky, Mihaly Lantos, Jozsef Bozsik, Gyula Lorant – Jozsef Zakarias, Laszlo Budai, Sandor Kocsis, Nandor Hidegkuti – Ferenc Puškaš, Zoltan Czibor.

Najveći uspjeh zlatne generacije mađarskog nogometa bio je zlato na Olimpijskim igrama 1952. godine u finskom Helsinkiju, U finalu je svladana Jugoslavija s 2-0. golovima Puskása i Czibora. Zlatna momčad, ušla je u povijest nogometa 6-3 pobjedom protiv Engleske u Londonu na Wembleyu 1953. godine.

No, jedna je rana na dušama tih nogometaša i mađarskih nogometnih zaljubljenika. Ta generacija se nikad nije okitila naslovom svjetskog prvaka. Na svjetskoj smotri 1954. godine u Švicarskoj Mađarska je u skupini prvo razvalila Nijemce s 8-3, no Nijemci su nastupali s pričuvnom momčadi. U finalu su se iznova srele iste momčadi, Mađari su poveli s 2-0, no Nijemci su utakmicu preokrenuli u svoju korist na 3-2. Desetljećima kasnije istraživanja su pokazala da su njemački igrači koristili doping sličan onom kojeg su koristiti njemački vojnici u napadu na Rusiju… Mnogi su spominjali i injekcije koje su dobijali njemački nogometaši u poluvremenu finalne utakmice s Mađarskom.

“Reprezentativci Zapadne Njemačke, koji su 1954. postali svjetski nogometni prvaci, bili su dopingirani”, tvrdi se u studiji Sveučilišta u Leipzigu napravljenoj prije desetak godina. Istraživanje pod nazivom “Doping u Njemačkoj” naručio je Njemački olimpijski odbor, a već je prvo izvješće koje je napravilo Sveučilište u Leipzigu poražavajuće. U studiji se tvrdi da je svaki njemački reprezentativac koji je igrao u finalu te svjetske smotre u Švicarskoj dobio injekciju metamfetamina, a igračima je rečeno da se radi o vitaminu C. Navodi se i kako su metamfetamin dobivali i njemački vojnici tijekom Drugog svjetskog rata.

Redom, Mađari su tada s lakoćom su uništavali suparnike, no ipak nisu uspjeli osvojiti veliki naslov. Na tom Svjetskom prvenstvu u Švicarskoj 1954. godine Južnu Koreju su dobili 9-0, a Njemačku 8-3. U četvrtfinalu su pobijedili Brazil 4-2, a u polufinalu odlične Austrijance s nevjerojatnih 6-1. Bili su strašni, imali su napad snova: Czibor, Kocsis, Hidegkuti, Puskas, Bozsik. U finalu, Nijemcima nitko nije davao šanse. Već u 8. minuti bilo je 2-0 za Mađare (Puskas, Czibor). No, “elf” se vratio u meč (Morlock, Rahn) i usprkos brojnim prilikama suparnika, Rahn je pri kraju utakmice svladao Grosicsa, za konačnih 3-2 za Njemačku.

Grosics je u svojim sjećanjima pisao…

“Ne, nismo podcijenili Njemačku u finalu. Sjećam se da su nam pred prozorima hotela njemački i domaći navijači pjevali i vikali cijelu noć. Gotovo da nismo spavali. Bili smo umorni i unatoč tome već u osmoj minuti vodili 2-0. Bio je kišni dan, nemogući uvjeti i nismo mogli dati maksimum. Oni su pak bili fanatični do samoga kraja i bolje se snalazili na užasno natopljenom terenu. Unatoč svemu, trebali smo pobijediti. Puskas je promašio neke čiste ‘zicere’, priznajem, ja sam primio ‘pacerski’ pogodak… Sve, baš sve, poklopilo se protiv nas”.

Pod vodstvom Gusztava Sebesa, Puskas, Czibor, Kocsis, Hidegkuti, Buzanszky, Grosics… su od 1952. do 1954. nanizali 32 utakmice bez poraza, što je rekord koji i danas traje. U tom su nizu slavili na Olimpijskim igrama 1952. godine, zatim su razbili Engleze na Wembleyu (6-3) postavši prva nebritanska momčad koja je tamo pobijedila. Bilo je to 25. studenog 1953. godine pred 105.000 gledalaca, Mađari su igrali toliko dobro da su mogli zabiti i više od deset golova. Na kraju je bilo 6-3 za Mađarsku, a kompletan Wembley najprije je nakon utakmice nekoliko minuta šutio, a onda gromoglasnim pljeskom pozdravio pobjednike. Hidegkuti je zabio tri pogotka, Puskas dodao dva a Jozsef Bozsik jedan gol.

I danas u Budimpešti postoji vinarija s imenom “6-3” u kojoj se na zidu nalaze brojne fotografije junaka te utakmice, Gyule Grosicsa, Ferenca Puskasa i Nandor Hidegkutia. O toj utakmici napisan je niz knjiga i snimljeni filmovi. Jedan od najpoznatijih je film Petera Timara, jednostavnog naslova “6-3”, koji govori o životu Mađara koji su u domovini slušali radijski prijenos te povijesne utakmice.

“Živjeli smo u doba terora i diktatorske vladavine. Pobjeda protiv Engleza dala je nadu našim sugrađanima. Pobjeda protiv Engleza dala je nadu našim sugrađanima. Naša pobjeda je bila više od samog sportskog uspjeha. Mnogi Mađari su svoj identitet pronalazi kroz nogomet i naše pobjede,” kazao je Gyula Grosics.

U uzvratu u Budimpešti istog su suparnika porazili 7-1. Veliki niz prekinula je Njemačka pobjedom u finalu SP 1954. Nakon te utakmice Mađari su spojili još 18 utakmica bez poraza postavši prva momčad koja je svladala SSSR na njegovu terenu.

Ipak, osvojeno je olimpijsko zlato 1952. godine, najveći je to trofej u karijeri Gyule Grosicsa koji se nakon svoje karijere nerijetko družio s našim Vladimirom Bearom. U finalu su Mađari nadvisli Jugoslaviju s 2-0. golovima Puskása i Czibora.

Zlatna generacija se raspala 1956. godine poslije mađarske revolucije. Te su godine studenti i radnici izašli na ulice Budimpešte. Sovjeti su brzo ugušili pobunu, njihova vojska je prešla mađarsku granicu i 4. studenoga ušla u Budimpeštu. Pritom je ubijeno nekoliko desetaka tisuća Mađara, a prema granicama Austrije i tadašnje Jugoslavije pobjeglo je oko 250 tisuća ljudi. Među njima su bili i Puskas, Czibor i Kocsis i to je označilo kraj ‘lake konjice’.

Gyula Grosics se ranih devedestih godina neuspješno kandidirao u izborima za mađarski parlament, prije toga bio je trener kroz nekoliko klubova u Mađarskoj i Kuvajtu, a često je bio angažiran od Uefe i Fife u promotivnim nogometnim akcijama…

Autor: