zzamb

Zambatina statistika upravo je zapanjujuća, 369 puta igrao za Dinamo, zabio 269 golova

Autor: MIRKO KALANJ

Jednostavno, Dinamo je bio pokraden za nekoliko naslova prvaka Jugoslavije, a tu legendarnu momčad predvodio je legendarni "plavi 9" Slaven Zambata.

Nakon briljantne pobjede Rijeke protiv nemoćnog i slabog Dinama (5-2) prisjetismo se starih nogometnih vremena. Jedan od onih koji je proslavio Dinamo i Zagreb, koji se s 19 godina iz rodnog Sinja zaputio put Zagreba na studij prava, no istovremeno čvrsto odlučan u namjeri da nakon sinjskog Junaka zaigra za Dinamo, za klub koji je tada bio gospodski klub, koji je igrao najbolji i najljepši nogomet u YU ligi. Taj Dinamo Zambatine generacije imao je svoje navijače i simpatizere doslovno od Jesenica do Đevđelije. Zvezda je bila dobra mušterija više godina ali Zvezda je imala svoje filijale gdje je sigurno osvajala bodove, imala je logistiku i svoje suce! Čudnom ironijom sudbine i spletom nesretnih ali i dobro režiranih okolnosti, taj Dinamo nije bio prvak čak ni 1967. kada je osvojio Kup velesajamskih gradova!

Jednostavno, Dinamo je bio pokraden za nekoliko naslova prvaka Jugoslavije, a tu legendarnu momčad predvodio je legendarni “plavi 9” Slaven Zambata.

Svojedobno je zlatna kopačka Europe Josip Skoblar, jedan od najvećih igrača s prostora bivše države, rekao kratko i jasno – Najteže je zabiti gol, to napadači dobro znaju! A ako netko zna koliko je zabijanje golova teško, iako se često činilo da je on to činio “iz zafrkancije” kako je rekao Rudi Belin, to je zasigurno Slaven Zambata. Rođen u Sinju 24. rujna 1940. godine Zambata je igrao uglavnom s brojem 9 na leđima, a svojedobni izbornici Jugoslavije Ćirić, Lovrić ili Ruševljanin ovim riječima dočekali bi Zambatu među YU reprezentativcima: pitali bi ga je što je radio u Junaku, Zambata bi odgovorio – davao sam golove, a na pitanje – što radiš u Dinamu, Zambata je ponovio odgovor – dajem golove! Tada bi izbornici ili tadašnji selektori poentirali – eto, to sada radi i u reprezentaciji Jugoslavije! I radio je Zambata na najbolji mogući način, trpao je golove i u Dinamu i u reprezentaciji za koju je odigrao 31 utakmicu i postigao 21 gol, dok je u desetogodišnjoj karijeri u Dinamu odigrao 396 utakmica i postigao 269 golova! S boljim postotkom postignutih golova i u Dinamu i u reprezentaciji od Davora Šukera, dok je sve druge golgetere ostavio na pristojnoj udaljenosti…

Danas Dinamo nije građanski, još manje gospodski klub, ili još manje klub u kome su nekad igrali rođeni Zagrepčani Škorić, Gračanin, Belin, Ramljak, Novak ili Čerček; nekad je Dinamo bio ponos Zagreba i Hrvatske, a kakav je i što je danas? Uglavnom, klub s uvezenim i jeftinim trećerazrednim legionarima, dok se igrači koji vrijede brzo utrže za milijune eura, sve pod šifrom, prodaj skupo, kupi jeftino, rezultat je manje bitan i zbog njega glava nikoga ne boli, glavno je da trgovina ide…

Danas u Dinamu caruju profit i malograđanski mentalitet, i čini se, odlaskom uprave kluba iz Haulikove i činjenicom da nema više ljudi, ili postoje a ne mogu do zraka i daha zbog onih koji danas vode Dinamo i koji su ga doveli u poziciju da klub iz Maksimira danas predstavlja europskog trećeligaša, dok je nekad peglao najjače europske klubove, nema više ljudi kalibra jednog Otta Hofmanna, Ivana Šibla ili Mate Došena, nestalo je upravo ono što je resilo i krasilo Dinamo – ponos i gospodština! Hrvatstvo u najplemenitijem smislu.

Vjerujem da nam Zambi neće zamjeriti ovakav rođendanski uvod, i zato se vraćamo još jednoj maksimirskoj legendi, Rudiju Belinu, koji je 1983. rekao o Zambati: “Danas svi u šesnaestercu čekaju čistu situaciju. Nitko ne ide na prvu gol-štangu. Jedan Zambata je od otpadaka pravio kapital. Iz zafrkancije. Samo da zanita i nadmudri čuvare…”

Tu zlatnu generaciju ’67. vodio je trenerski mag Branko Zebec i ne zna se je li bio veći igrač ili trener, zapravo, igrački i trenerski bio je svjetska klasa! Taj Zebecov Dinamo igrao je tehnički dotjerano do savršenstva i lepršavo, pucao je od snage i što je najbitnije – imao je nogometne znalce! Ne priučene nogometaše ili one koji misle da se nogometaš postaje u teretani…

Na svim stadionima bivše države gostovanje Dinama bio je praznik za nogometne sladokusce. Ti nogometni zaljubljenici ili navijači diljem Jugoslavije nisu ga previše voljeli, možda i zato jer je na jedan profinjeni način predstavljao Zagreb i Hrvatsku kao ni jedan klub prije ili poslije tog Dinama.

Istrčavanje iz tunela na beogradskoj Marakani, čim bi se pojavio makar tračak, nagovještaj plave, modre boje dresa nekog igrača Dinama, pratili su gromoglasni zvižduci koji su parali nebo uz skandiranje ustaše, zagrebački pederi…

Poliglot i novinar, velemajstor stila i sadržaja Sinan Gudžević, napisao je mnoge bezvremenske tekstove, jedan od njih je i onaj o Ćamilu Zambati, i taj Ćamil danas možda više nije ni živ, koji je nakon pastirskih dana na Sandžaku završio na beogradskoj periferiji u Mirijevu, toliko je obožavao Zambatu da je uzeo njegovo prezime. A koliki su tek Slaveni dobili ime po legendarnom Dinamovom centarforu…

Zlatko Cico Kranjčar legenda je Dinama poput Zambate ili Belina, ali i najnovija žrtva onih koji danas vode Dinamo, bio je baš kao i Zambata neumoljivi “ubojica” golmana i dobro zna o čemu priča, ovih dana je rekao: “Napadači moraju zabijati iz ničega. I kad nema pravih prilika, moraju se snaći. To je u moje vrijeme bilo bitno drukčije. Sjećam se jedne utakmice protiv Željezničara u Zagrebu, nismo imali pravu priliku i Cerin je zabio iz ničega…”

Zašto danas nema publike u Maksimiru? Dva su razloga: navijači ne mogu shvatiti ni prihvatiti Dinamo kao Mamićevu tvrtku ili šverckomerc d.o.o., baš kao što je i grad Zagreb Bandićeva prćija, a drugi je razlog – Dinamo je danas bolno i do neprepoznatljivosti lišen dobrih, velikih igrača, kakav je bio Zambata…

Nekadašnji derbi velike četvorke bio je pravo ludilo. Tramvaji nisu vozili jer nisu bili potrebni i nisu mogli od rijeke navijača koja bi ponosno i gromoglasno s tadašnjeg Trga Republike krenula u Maksimir: Jurišićeva pa Draškovićeva, prozori na kućama i zgradama širom otvoreni, ozarena i sretna lica, Bože moj, danas će pobijediti naš Dinamo! Vlaška, Kvatrić i radost i uzbuđenje su na vrhunca dok je rijeka navijača lagano klizila prema Maksimiru, ali i gužva je bila sve veća…odlazak s utakmice bio je poseban doživljaj.

Zambijev stariji brat Miodrag imao je nadimak Zeko i bio je, prema Slavenovim tvrdnjama – bolji nogometaš od njega! Bajdo Vukas je bio svjetski nogometni autoritet i jednom zgodom je pokazujući na Zeku rekao – ovaj će biti bolji od mene! Zeko je imao brzinu, dribling i odličan udarac objema nogama. Očito, genetika ili prirodna nadarenost obilno je podarila Zeku i Ćoku – kako je bio Slavenov nadimak u sinjskim danima. U jednoj kvalifikacijskoj utakmici za nekadašnju Prvu ligu igrajući za Šibenik Zeko je utrpao Varteksu pet golova.

Zambija zovemo, bivši nogometaš Zagreba Dragan Milanović i autor ovog teksta – Ant. Prema onoj u križaljkama – stari Slaveni zvali su se Anti…

Bila je 1962. godina i na veliki stadion u Leipzigu istrčali su: Šoškić, Durković, Jusufi, Ivoš, Marković, Vasović, Z. Čebinac, Zambata, Jerković, Šekularac i Skoblar! Fantastična ekipa! Da je moguć povratak iz prošlosti ili nogometno putovanje vremenom – danas bi lagano bili, ne europski nego svjetski prvaci! Lijevala je kiša. Sjetio se Zambi tada na poseban način svoga prvog trenera u Sinju, Branka Dragaša, Sjetio se i legendarnog Oskara Jazbinšeka, kod koga je Zambi uspješno položio prijemni ispit u Dinamu potkraj 1959. godine. Sudio je, tada, čehoslovački sudac, pan Jan Koreluš! Jerković je dodao loptu Zambati na centru i utakmica je počela…

Zambi se prisjeća:

“Na stadionu je bilo oko 50.000 gledatelja ali stvorili su takvu buku kao da ih je duplo više. Trube i čegrtaljke parale su zrak i osjećao sam se kao u transu. Na velikom satu stoji da je prošla i 22. minuta. Skoblar mi je munjevito prebacio loptu, poveo sam je nekoliko koraka i kada sam došao na desetak metara od gola iskosa sam opalio. Bilo je dobro: ciljao sam lijevi kut i pogodio ga. Svi naši igrači potrčali su mi čestitati no jedan na poseban način…”

Dražan Jerković je dao drugi gol, no utakmica je završila 2-2.

Možda najbolju utakmicu u YU reprezentaciji odigrao je protiv Mađarske u Beogradu na stadionu JNA. Fantastična Zambijeva utakmica! U novinama je dobio ocjenu 10, nije dao gol na toj utakmici, da ga je dao, napisao je jedan beogradski novinar – dobio bi ocjenu 11!

A ovakav je bio Zambatin dolazak u Dinamo:

“Vi ste Zambata, zar ne, dočekao me Oto Hofman, tajnik Dinama i sasvim konkretno rekao da ću postati njihov član ukoliko budem zadovoljio na probnom ispitu.

“Kao nogometaš nikad nisam bio manji od makova zrna kao ovaj put. Pomislio sam na ponudu Hajduka gdje ne bih trebao polagati probni ispit…”

Priča ide dalje:

“Boravit ćete u Esplanadi – nastavio je Hofman. Danas pođite na pomoćni teren u Maksimir, javite se Oskaru Jazbinšeku. On će vas probati”…

Naposljetku…

“Došao sam na vrijeme na stadion, upoznao se s Jazbinšekom, uzeo stvari i bez straha pošao da vidim što će biti sa mnom. Jazbinšek je nabacivao lopte a ja sam tukao volej udarcima iz svih pozicija. Lopta me je taj dan savršeno slušala. Ostavio sam jak dojam na Jazbinšeka koji je za mene bio jedan od nogometnih bogova, i kome sam se u dječačkim danima iskreno divio. Pitao me što sam dosad radio, jer imam snažan i točan udarac”.

Pristupnica ga je čekala u tajništvu, ali nije je odmah potpisao jer su u Dinamu bili opčinjeni i prezauzeti, na redu je bio derbi na početku sezone 1959/60. protiv Crvene uvezde! Dinamo je pobijedio 2-1, na golu Beograđana bio je Vladimir Beara. Veliki Vladimir činio je čuda na toj utakmici i zadivio navijače, bez obzira na klupsku boju. Poput krušaka hvatao je projektile Jerkovića i drugih dinamovaca…

“U drugoj momčadi sam postao prvi strijelac. Nadavao sam se golova do mile volje. Putem svojih ‘obavještajnih kanala’ saznao sam, da je na mene počeo računati i Milan Antolković, trener prve momčadi. Iako je od dana potpisivanja ugovora prošlo jedva tri mjeseca, zajedno s Jovičićem ja sam jedini od mladih pozvan da s prvom momčadi pođem na pripreme na Pokljuku. Još pamtim dan polaska na put: bilo je to 31. siječnja 1960. godine”

Bilo je to vrijeme Irovića, Šikića, Gašperta, Šanteka, Crnkovića, Perušića, Lipošinovića, Čonča, Jerkovića, Matuša, Pašića, Mirka Stojanovića, Markovića, Dugandžije, Jovičića i Zambate…

Eto, tako je počeo nogometni uspon Slavena Zambate. Dinamove legende zauvijek. Legende i idola Maksimira. Još jednom, u ime onih koji su ti skandirali i koji su te kao nogometaša obožavali i nosili na rukama – Zambi, sretan ti 76. rođendan.

Autor: MIRKO KALANJ

ZADNJE VIJESTI