Wikimedia
Wikimedia

(VIDEO) PRIČA O GARRINCHI: Svijet nije vidio boljeg driblera, gužvao je suparnike poput starog papira…

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 28. travnja 2017.

Garrincha! To je on, najveći dribler svih vremena. Dječak koji je počeo igrati nogomet na užasavanje trenera, jer imao je šest centimetara kraću lijevu nogu, ne samo kraću, već i nakrivljenu.

Nogometu kronično nedostaje driblera, igrača koji s loptom mogu prevariti suparniika. Nekad, vele znalci, nije bilo tako. Driblera je imala svaka momčad. Danas ga većina momčadi nema. Ovo je priča o najboljem dribleru svih vremena, a neki u Brazilu tvrde da bi to trebala biti priča o najboljem igraču svih vremena. O igraču koji je za Brazil bio vrijedniji i od Pelea. O ukusima se ne raspravlja.

Garrincha! To je on, najveći dribler svih vremena. Dječak koji je počeo igrati nogomet na užasavanje trenera, jer imao je šest centimetara kraću lijevu nogu, ne samo kraću, već i nakrivljenu. Upravo ga je ta poza, dok je stajao mirno, svrstavala u nogometaše za koje se nikad ne zna na koju će stranu krenuti. On je svoj prirodni hendikep pretvorio u najveću vrlinu. Driblao je u jednom nizu Garrincha i po pet-šest suparničkih igrača, stvarajući prostor ostalim igračima za njegove asistencije i njihove golove.

Pogledajmo malo statistiku ispočetka. Garrincha je odigrao 60 utakmica za Brazil, izgubio je samo jednu, svoju posljednju u brazilskom dresu, 1966. protiv Mađarske. Punim imenom Manel Francisco dos Santos, a Garrincha prozvan po ptičici iz brazilskih šuma, nadimak mu je dala sestra, imao je teško djetinjstvo u siromašnoj obitelji nedaleko Rio de Janeira. U obitelji oca alkoholičara i zlostavljača borio se za život na svoj posebujan način, kao i mnoga druga djeca iz obitelji gdje nisu imali odveć pažnje.

Uspijevao je igrati nogomet unatoč sumnjama svih oko sebe. No, pritom je kao mali dječak i previše pio, sam je tvrdio da ga profesionalni nogomet ne zanima. No, skauti brazilskih klubova čuli su za dječaka koji se rješava suparnika kao stari papir. Ilustracije radi, prvu utakmicu u profesionalnom nogometu odigrao je s čak 20 godina, a iza sebe je već imao jedan razoren brak i jedno dijete.

Odmah je nakon njegovih sjajnih partija bilo postavljeno pitanje – je li igrač za reprezentaciju s takvim ponašanjem. Isprve, nije ga se zvalo, na svjetsku smotru 1954. godine nije bio pozvan. No, igrajući za Botafogo izborio je kasnije nacionalni dres i pozvan je u reprezentaciju na svjetsku smotru 1958. u Švedskoj i četiri godine kasnije u Čileu, i oba puta bio svjetski prvak!

Inače, za Botafogo je odigrao ukupno 581 utakmicu i postigao 232 gola, tri puta bio prvak najnogometnije zemlje na svijetu. I što je bio uspješniji to su priče o njemu bile užasnije, spominjalo se kako je rano izgubio majku, da je počeo piti s 14 godina, da je nevinost izgubio s kozom, kasnije mu je poginula maćeha u prometnoj nesreći u kojoj je on bio vozač.

Na koncu, karijeru je završio s pet brakova i čak 14 potomaka, a afere s plesačicama sambe nećemo ni spominjati. Bilo ih je bezbroj.

Sam kaže da je bio najsretniji kad je prije Svjetskog prvenstva 1958. u Švedskoj operirao krajnike.

“Konačno sam mogao jesti sladoled do iznemoglosti”!

U Švedskoj 1958. godine zaigrao je tek u trećem kolu skupine, protiv Rusa. I bio je fantastičan, nitko ga nije mogao zaustaviti, čak ni pogledom. A još je bio bolji četiri godine kasnije u Čileu, pisalo je da je tada sam doveo Brazil do vrha. Uostalom, mnogi nogometni stručnjaci tvrde da su samo dva igrača sami doveli svoje “šepavce” do svjetskog trona, Garrincha Brazilce 1962. i Maradona Argentince 1986. godine.

Priznaje mu to i sam Pele.

“On je bio nevjerojatan igrač, ma možda i najbolji svih vremena. S loptom je mogao što nitko nije mogao. Osobno, nikad ne bi imao tri naslova svjetskog prvaka da nije bilo Garrinche”!

Na vrhuncu svoje slave pio je svakodnevno, postao je smiješan i brazilskoj javnosti. Umro je već u 50. godini, alkohol ga je uništio. Uz pomoć prijatelja pokušavao se liječiti u otmjenim klinikama, nije išlo. Umro je 1980. godine, sam i u bijedi. Čovjek kojem se cijela nacija klanjala i obožavala ga umro je zaboravljen u hotelskoj, neplaćenoj, sobi.

Nakon njegove smrti počele su opet kolati priče. Pa je tako Nilton Santos, trener Botafoga koji ga je morao isprobati prilikom Garrinchinog prvog dolaska u klub govorio:

“Kad sam ga vidio onako nezgrapnog i krivonogog počeo sam se smijati. Najmanje je nalikovao dječaku koji bi trebao igrati nogomet. I onda je napravio kretena od mene, poslao me lažnjakom u jednu stranu, zarotirao me, pao sam, na faul nisam uspio ni pomisliti, pazio sam da se ne ozlijedim pri padu”, sjećao se Nilton Santos.

“Smijali su mi se svi i bio sam ljut”, dodao je još Nilton Santos. “Pa me još jednom napravio idiotom, pa sam ga uzeo za kragnu i izgrdio ga. I tada sam shvatio, bolje da da taj igra za nas, nego protiv nas. Uzeli smo ga”!

Poslije su Nilton Santos i Garrincha postali najbolji prijatelji i kumovi!

A Garrinchu nogomet kao dječaka nije previše zanimao. Bio je zacijelo jedini Brazilac koji 1950. godine nije ni slušao radijski prijenos finala s Maracane, Brazila i Urugvaja. On je lovio ribu, sam samcat. Na treninge bi dolazio bos, s rijeke. Iako nadaren, nije ga bilo briga. Ostaje tajna kako je uopće bilo nagovoriti ga da ode na probu u Botafogo.

Brazilski novinari voljeli su ga i vrijeđati, pisali su “da je ne samo siromah, nego i tup siromah”.

No, bio je i veliki šarmer, u drugom braku dobio je osam kćerki za deset godina. Pa je potom oženio najpoželjniju Brazilu tog vremena, plesačicu sambe Elsu Soares i konačno dobio sina.

Svjedoci tvrde da je u životu više bio pijan nego trijezan. Osim što je ubio maćehu kao krivac za prometnu nesreću odrobijavši dvije godine sam je priznao da je “i mnogo utakmica odigrao jako pijan”. Oh da, i oca svog je pregazio s automobilom kad se napio, jedva je preživio, umro je kasnije od posljedica ozljeda.

Jedno vrijeme je krasno zarađivao, Botafogo ga je pokazivao svijetu kao cirkuskog medvjedića, dio novca išao je i njemu. A on, neumjeren, dijelio je, pio, kurvao se i vikao “da su sve oko njega dobri ljudi”.

Novinari su izvadili podatak prije svjetske smotre 1958. u Švedskoj, riječ je o rezultatima testa inteligencije brazilskih igrača. Garrincha je bio uvjerljiv s najlošijim rezultatom. Liječnici su u opisu rezultata napisali:

“On ima mozak djeteta od 132 godina, ne bi mogao biti ni vozač autobusa”.

No, dobro, za Pelea su liječnici ustvrdili: “U pitanju je dijete bez borbenog duha, ne reagira na agresiju, nema osjećaj odgovornosti i momčadskog duha”. S preporukom kao za Garrinchu – “Ne preporuča se poziv u reprezentaciju”!

Kad su Brazilci u finalu 1958. godine dotukli Šveđane Garrincha je pitao suigrača Bellinija zašto Šveđani plaču.

“Pa, osvojili smo Svjetsko prvenstvo, oni su tužni jer nisu osvojili”!

Garrincha je uzvratio:

“A zar nećemo igrati revanš”?

Kasnije je priznao da na tom prvenstvu nikad nije znao niti protiv koga igra…

U Čileu 1962. godine, nakon što se na startu smotre ozlijedio Pele sve je preuzeo Garrincha. Sam je driblao i zabijao. U četvrtfinalu je dva zabio Englezima, u polufinalu dva Čileancima opet je dao dva. Toliko su ga tukli Čileanci da je prvi puta uzvratio agresivno. I dobio crveni karton.

Dakle, nije imao pravo nastupa u finalu protiv Čehoslovačke. No, nakon što su novine pisale o Garrinchi “kao čovjeku s druge planete” FIFA je napravila presedan i dozvolila mu i nastup u finalu,. S porukom – “Bez Garrinche finale ne bi imalo smisla”!

Kad se Brazil okrenuo protiv svog Garrinche? Kad je napustio plesačicu Elsu Soares, ostavivši je samu s djecom. Vrijeđali su ga sa svih strana, pio je sve više i više, u rijetkim istupima bi izjavljivao:

“Ne želim se uozbiljiti, slava me zamara, odbijam da budem ozbiljan”.

Došla je i ozljeda koljena i propali transfer u talijanski Inter. I njegova zadnja utakmica u brazilskom dresu i prvi poraz. Na Svjetskom prvenstvu 1966. protiv Mađarske u Liverpoolu.

Kao zadnji gubitnik otišao je iz Brazila, igrao za lokalni tim mesnice u Milanu, u Parizu mu nisu vjerovali da je to on, u Brazilu su ga smatrali izdajnikom. Umro je u bijedi, sam…

I danas na njegovom nadgrobnom spomeniku stoji:

“Hvala ti što si živ”!

Autor: Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno 28. travnja 2017.

ZADNJE VIJESTI