To što čini Leicester učinili su već Aberdeen, Nottingham, Verona, Sampdoria, Boavista, Kaiserslautern, Montpellier, Blackburn

Autor: Andrija Kačić Karlin

Nogomet svoju popularnost u duguje činjenicama da baš u ovome sportu od svih momčadskih sportova - autsajder ima najveću šansu. Uspjeh i pohod Leicestera na vrh engleskog nogometa jest iznenađujuć, pa i senzacionalan, no da je to najveće nogometno čudo svih vremena  doista je bespotrebno i glupo tvrditi...

Svi svjetski mediji neprestance se bave senzacijom u engleskoj Premier ligi – Leicesterom. Mnogi idu toliko daleko pa tvrde kako će možebitno osvajanje naslova engleskog prvaka ovoga kluba biti dosad najveća klupska nogometna senzacija. Pretenciozno nema što. I netočno.

Nogomet svoju popularnost u duguje činjenicama da baš u ovome sportu od svih momčadskih sportova – autsajder ima najveću šansu. Uspjeh i pohod Leicestera na vrh engleskog nogometa jest iznenađujuć, pa i senzacionalan, no da je to najveće nogometno čudo svih vremena  doista je bespotrebno i glupo tvrditi.

Claudio Ranieri koji vodi tako uspješno Leicester zacijelo bi se složio s tom tvrdnjom. Jer, valja poznavati samo nogometnu povijest pa da se ne ide tako daleko s tim i sličnim kvalifikacijama kako je rezultat Leicestera “osmo svjetsko čudo”.

Stoga ćemo se u ovoj priči pozabaviti s ovakvim i sličnim senzacijama. I za svaku od njih su novinari koji vole pretjerivanje govorili kako je “to dosad najveće iznenađenje”. Uostalom, dobar dio nogometne povijesti je i povijest posvemašnjih iznenađenja.

Leicester je pobrao simpatije dobrog dijela nogometne javnosti, uvijek je to tako kad se David sjajno odupre Golijatu. No, takvih priča bilo je i prije.

Aberdeen 1985.

Tako je stogodišnju dominaciju u Škotskoj Celtica i Rangersa prekinuo mali Aberdeen 1985. godine. Tada je momčad sa sjevera Škotske vodio mladi i nadobudni, a opet uspješni ALex Ferguson koji je dvije godine ranije osvojio i europski  Kup kupova, u finalu protiv madridskog Reala. Bila je to silna senzacija.

Slavni dani ovog nogometnog kluba daleka su prošlost, no Alex Ferguson je bio doslovce revolucionarna pojava u nogometu.  Prisjetiti se tih slika o toj generaciji iz škotske provincije još jednom vraća vjeru u sport, onaj iskonski u kojoj novac nije sve. I dobro je da je tako, jer da je novac sve, svake godine bi se znao svaki prvak, svaki osvajač kupa, svaki koji ispada iz lige, svaki prvak Europe.

Nottingham Forest 1978.

A kako nazvati seriju uspjeha Nottingham Foresta koji je u pet godina od Treće lige došao do naslova engleskog prvaka, a godinu kasnije i do naslova europskog prvaka. Pa, dogodine bio prvak Europe još jednom. To je tek bilo čudo neviđeno.

Razdoblje kada je Nottingham Forest postao svjetski poznat počinje 1975. godine, kada na mjesto trenera dolazi Brian Clough. Tada su “šumari” igrali u drugoj ligi (a dvije godine ranije bili su u četvrtoj ligi), a već sezone 1976/77. Nottingham Forest ulazi u elitni razred engleskog nogometa. Nitko nije mogao ni pretpostaviti kako će Clough ući u povijest. Već sljedeće sezone Forest je osvojio naslov prvaka Engleske, čime su osigurali svoje mjesto u Kupu prvaka (današnja Liga prvaka). Forest je na iznenađenje mnogih otišao do kraja, te su 30. maja 1979. godine na Olimpijskom stadionu u Munchenu “šumari” s 1-0 savladali švedskog predstavnika Malmoe. A 1980. postali prvaci Europe još jednom  pobjedom u finalu protiv Zebecovog HSV-a.

Hellas Verona 1985.

Verona je prije 21 godinu ostvarila ono što niko nije očekivao te sezone. Klub je stigao do naslova  prvaka Italije u vrijeme dok su Apeninima harali Michel Platini i Diego Maradona. Klub koji je trenutno “zakucan” za dno Serije A, 1985. godine stigao je do naslova a koji je njihov prvi i jedini do sada u povijesti kluba od 113 godina.

Osvaldo Bagnoli preuzeo je Veronu 1981. godine,  u Dreugoj ligi. Stvarao je momčad, nije kupovao velike zvijezde  i u cijelom prvenstvu su “veronesi”  izgubili samo dvije utakmice.  Pobijeđivali su Juventus, Fiorentinu i Torino. Dugo se čekao kolaps ove momčad koji se nije dogodio. Talijani su ostali u čudu. Pet godina kasnije Hellas Verona opet je ispala u Drugu ligu.

Sampdoria 1991

Sampdoria 1991.

Nije prošlo dugo vremena a dogodio se novi šok u talijanskom nogometu.  Sampdoria je postala prvak Italije, godinu kasnije došla i do finala Kupa prvaka gdje je poražena protiv Barcelone. Momčad iz Genove predvodili su Gianluca Viali i Robert Mancini. U borbi s Interom i Napolijem Sampdoria je bila uspješnija, iako velika većina navijača također do kraja nije mogla  vjerovati u uspjeh svoje momčadi. Budžet  Sampdorije bio je pet puta manji od budžeta najjačih talijanskih klubova tada.

Mora se spomenuti i podatak da je tada talijanska liga bila najjača u Europi i da su se u njoj nogometaši najbolje plaćali. To je Sampdoriji  jedini naslov prvaka u povijesti.

Boavista 2001

Boavista 2001.

U zemlji gdje nogometom vladaju Benfica, Sporting i Porto uspjeh četvrtog kluba izgleda posve nemoguć. Ipak, to se dogodilo prije petnaestak godina, kada je Boavista senzacionalna prva presjekla vrpcu portugalskog nogometnog prvenstva. Baš kao što bi i sada trebao Leicester.

Boavista je igrala toliko dobro koliko su i česti bili napisi da su njeni uspjesi plod slučajnosti i sreće. Trajalo je to dugo, a Boavista nije pala. Ovaj “slučaj” natjerao je idućih godina najbogatije portugalske klubove da ništa ne prepuštaju slučaju, pokupovali su masu južnoameričkih nogometaša, sve kako ih više nikad ne bi šokirao neki autsajder.

Montpellier 2012.

Tih godina ulaganje u francuske nogometne klubove bilo je golemo, samo  je PSG u momčad utukao više od 100 milijuna eura.  Prvenstvo je odlučeno u zadnjem kolu kada je Montpellier uspio osvojiti potreban  bod u dvoboju protiv Auxerrea kojem je trebala pobjed za  aostanak u ligi.

Samo spomenimo da je prethodne sezone Montpellier u francuskom prvenstvu bio tek na 14. mjestu. Baš kao što  je prošle sezone na istom mjestu  u engleskom prvenstvu završio Leicester. Slučajnost?

Tako je silan  gubitnik ispao PSG, klub koji ima bogate gazde i koji se pojavljuje na tržištu bahato kao dosad Chelsea i Manchester City. S druge strane, Montpellier je imao pet puta jeftiniju momčad i samo   jednog francuskog reprezentativca – Girouda, ujedno i najvrednijeg igrača kluba.

Kaiserslautern 1998.

Kaiserslautern je te godine tek ušao u Prvu ligu i odmah u prvoj sezoni postao prvak Bundeslige. Slično kao svojevremeno i Nottingham Forest u Engleskoj. Osvojili su nogometaši Kaiserslauterna  najmanje bodova od svih prvaka do tada, samo 68, što su neki protumačili kao zaključak o najslabijoj sezoni Bundeslige do tada. No, to ne mijenja stvari, iznenađenje je bilo veliko, ali i zasluženo.

Briljirao je tada u Kaiserslauternu tada mladi 21-godišnji Michael Ballack. Prvenstvo je Kaiserslautern osvojio s dva boda prednosti ispred favoriziranog Bayerna. Nikad prije a ni poslije Kaiserslautern nije bio ni u najmanjoj prigodi da osvoji Bundesligu.

Blackburn Rovers 1995.

Blackburn Rovers 1985

Voli se reći da je Blackburn Rovers posljednji mali klub koji je bio engleski prvak. U teškoj borbi s Manchester Unitedom koji je imao duplo veći budžet Blackburn Rovers je iznenadio favorita i osvojio naslov. I tada je, kao i  prije zadnjeg engleskog prvenstva na Leicester, koeficijent na  Blackburn kao prvaka Engleske bio u mjeru 1 – 5000! I tada se netko obogatio, nesumnjivo.

Iako bez Vardyja u Leicesteru očekuju da će se ipak dokopati naslova engleskog prvaka. Ne može se reći da Leicester nije uložio u momčad, no to je višestruko manje od silnih svota koje su za nove igrače utrpali Liverpool, Chelsea i Manchester United. A sva tri kluba su tako daleko od lidera lige – Leicestera.

Dakle, novac je gotovo sve u nogometu, ali sve nikad nije bio. Niti će biti.

Aberdeen, Nottingham Forest, Verona, Sampdoria, Boavista, Kaiserslautern, Montpellier, Blackburn Rovers… Pa evo nam i Leicestera izgleda u tom probranom društvu.

Autor: Andrija Kačić Karlin