slika 1 (1)

Tamnoputi Amerikanac Jimmy Lyggett bio je izbornik šakačke vrste NDH-a

Autor: Darko Derganc/Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno

Afroamerikanac Jimmy Lyggett rođen je 1897. godine u crnačkoj četvrti Philadelphije. Boksom se počeo baviti u sedamnaestoj godini, a u dvadesetoj je osvojio prvenstvo Sjedinjenih Američkih Država za profesionalne crne boksače, jer je tada u Americi bilo zabranjeno boksanje crnaca s bijelcima i bilo kakvo zajedničko nastupanje crnaca i bijelaca uopće

Zanimljiva pojava u razdoblju Drugog svjetskog rata na hrvatskim prostorima bio je izbornik boksačke reprezentacije NDH-a, Jimmy Lyggett koji je bio – crnac. Jimmy Lyggett u Americi je osvojio prvaka u teškoj kategoriji, no samo u crnačkoj federaciji jer je tada bilo zabranjeno održavati mečeve između bijelaca i afričkih Amerikanaca, te je u vihoru rata došao u Hrvatsku zbog izvjesne Hrvatice Roze, koju je upoznao u Beču i u koju se zaljubio na prvi pogled, te na kraju i oženio.

Trenirao je poznate zagrebačke klubove Croatiju, Herkules, Makabi i Radnik, a osnivanjem NDH preuzima vodstvo tadašnje šakačke reprezentacije Hrvatske. U Hrvatskoj je ostao do 1945. kada je osjetio moguć slom Hrvatske, te je u strahu od komunista sa svojom ženom Rozom odlučio otići u Ameriku preko Italije. U Milanu su mjesecima čekali brod koji će ih odvesti putem SAD-a, no Roza se tamo razboljela, te je iste godine i umrla. Usamljen i slomljen zbog ženine smrti i bjegunstva, Jimmy se vratio sam u Ameriku, te umro 1955. godine.

Inače, borio se dva puta s legendarnim Maxom Schmelingom, profesionalnim prvakom Europe i svijeta. U prvoj borbi bio je diskvalificiran, a drugu su suci proglasili neodlučenom. Borio se u različitim kategorijama po Engleskoj, Italiji, Francuskoj, Njemačkoj, a nastupao je i u Zagrebu. Vještinu i snagu okušao je s Jurom Modrićem, povratnikom iz Amerike. Ta je borba također završila bez pobjednika. Potom je u Beču je upoznao Hrvaticu Rozu, vjenčali su se i na njen nagovor došli živjeti u Zagreb.

Afroamerikanac Jimmy Lyggett rođen je 1897. godine u crnačkoj četvrti Philadelphije. Boksom se počeo baviti u sedamnaestoj godini, a u dvadesetoj je osvojio prvenstvo Sjedinjenih Američkih Država za profesionalne crne boksače, jer je tada u Americi bilo zabranjeno boksanje crnaca s bijelcima i bilo kakvo zajedničko nastupanje crnaca i bijelaca uopće.

Godinu dana kasnije, 1918. godine, nokautiravši Eddia Pulmera u 19. rundi osvaja naslov svjetskog boksačkog crnačkog prvaka. Nakon Prvog svjetskog rata odlazi u Europu s jakom željom da pokaže kako je najbolji na svijetu. Uzima ono malo sirotinje što je posjedovao i doplovljuje brodom u Europu. Živi u Njemačkoj, a nastupa širom Europe gdje se bori u različitim kategorijama s mnogim prvacima u Italiji (Giuseppe Spalla), Engleskoj, Francuskoj, Danskoj (Chic Nelson) i Njemačkoj (Rudolf Arndt, Hans Breitenstreater, Walter Buckszun, Kurt Prenzel, Adolf Seybold, Rudi Wagener, Adolf Wiegert), a dva puta se borio s europskim i svjetskim profesionalnim prvakom Maxom Schmellingom.

U 33. godini oženio se u Beču s Hrvaticom Ružom i ubrzo se prestaje aktivno baviti boksom kako bi se posvetio trenerskoj karijeri nakon što se 1930. godine vjerojatno na nagovor supruge Ruže, nastanjuje u Zagrebu na raskrižju Klaićeve i Kačićeve ulice.

Kao trener počinje u boksačkom klubu Croatia Zagreb kao trener mladih boksača dok kasnije prolazi kroz gotovo sve klubove, a između ostalih Herkules, Makabi i Radnik.

Nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, a na nagovor Državnog vođe tjelesnog odgoja i športa, ustaše Miška Zebića, tadašnje alfe i omege sporta, preuzima vođenje boksačke ili kako se onda govorilo šakačke reprezentacije NDH, a 1943. postaje njezin izbornik.

Lyggett je govorio neobičnom mješavinom engleskog, njemačkog i hrvatskog jezika što je prosječnim promatračima bilo izuzetno simpatično jer se na treninzima još dodatno morao koristiti mimikom i gestikulacijom te je direktno demonstrirao boksačke stavove i kretnje kako bi što preciznije objasnio što želi, a što je ujedno privlačilo punu pažnju nazočnih mladih boksača i publike.

Nakon nekog vremena Lyggett upoznaje ugostitelja Bednjanca, vlasnika lokala na križanju Frankopanske i Varšavske ulice, gdje se nalaziča gostionica – Zagorcu. Tada je sve krenulo. Naime, Bednjanec je imao sina koji je bio doslovno boksački fanatik, a uz to je pokazivao i veliku sklonost profesionalizmu. Otac Bednjanec je Lyggettu ustupio svoje skladište robe u Preradovićevoj koje se ubrzo pretvorilo u dvoranu za treninge s ringom i cjelokupnom opremom. Odaziv mladeži na treninge je bio ogroman. Svjedoci govore kako je Lyggett uvijek djelovao smireno i nikada nije povisio ton na svoje učenike i boksače.

Zvonimir Bušić, autor knjige Šampioni hrvatskog i svjetskog boksa kaže:

“Lyggett nikada nije povisio ton na boksače ili svoje učenike. Djelovao je prilično smireno. Zbog njegova poznavanja šakačkog sporta, svestranosti i trenerske sposobnosti svi su ga željeli imati u kutu za vrijeme borbi. Uvijek je promatrao protivnike, proučavao njihov stil do najsitnijih detalja, a za vrijeme pauza između rundi objašnjavao bi svom boksaču kako treba nastavljati borbu. Mogao je svakog nagovoriti da dâ sve od sebe u meču. Kroz njegove je ruke prošlo između 60 i 70 ozbiljnih sportaša i nebrojeno mnogo početnika”.

Piše Bušić i dalje:

“Bio je fascinantan čovjek i boksač. Kada ga ne bi bilo u kutu, nitko nije bio zadovoljan, ni boksač ni tadašnji funkcionari koji su promatrali borbe. Gledajte, tada su se održavale i međunarodne borbe, među ostalim s Nijemcima, Mađarima, Talijanima, Slovacima i Rumunjima. Dvorane su uvijek bile krcate, tražila se karta više, kako na gostujućim mečevima, tako i na domaćim. Ljudi se varaju ako misle da u vrijeme NDH nije bilo interesa za sport i natjecanja.

Na pojedinom meču, na primjer između Franje Silvaka i Mije Drvarića, znalo je biti i po pet tisuća gledatelja, što je više nego što ih se danas okuplja na prvoligaškim nogometnim utakmicama. Takvu popularnost boks je stekao isključivo zahvaljujući Jimmyju Lyggettu. Trenirao je i skupinu boksača koji su trebali predstavljati NDH na Olimpijskim igrama, koje zbog rata nisu održane. Od najpoznatijih hrvatskih boksača trenirao je višestrukog prvaka Tomislava Krizmanića i boksačke prvake NDH Mladena Jozića i Miju Drvarića (kojeg su partizani 1944. po noći izvukli iz kuće i ubili u obližnjem šumarku).

Mladen Jozić svjedoči:

“Čujte, on vam je bil jako dobar trener, sav u sportu. Dok je bil u Endehaziji, nije imal nikakvih problema. Majke bi se zaustavljale na cesti i svojoj djeci pokazivale na čudnog crnog čovjeka, ali nitko ga, koliko se sjećam nije vrijeđao. Živio je za boks”.

Koliku je popularnost Lyggett stekao u NDH govori i činjenica da je u vrijeme NDH Oktavijan Miletić koji slovi kao utemeljitelj hrvatske kinematografije snimio film o njemu.

Svoje slobodno vrijeme Lyggett je u potpunosti posvećivao svojoj supruzi Ruži s kojom je živio u savršenom skladu i koju je neizmjerno volio. Tek ponekad znao bi izaći u društvo koje se najčešće sastojalo od sportskih djelatnika, boksačkih trenera, sudaca i drugih sportskih dužnosnika s kojima bi najčešće odlazio k Bednjancu u gostionicu, iako osobno nije volio konzumirati alkohol.

Iako je vrijeme Drugog svjetskog rata u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj itekako bilo turbulentno, Lyggett se kao sportaš uopće nije bavio dnevnom politikom, jednostavno ga nije zanimala. No ipak, nije volio komuniste i komunizam. U Zagrebu ga nitko nije dirao i nije imao nikakvih problema s vlastima. Paradoksalna činjenica je bila u tome da je čovjek koji u svojoj rodnoj državi (k tome još i najjačoj sili Zapadnih saveznika – SAD) po zakonu nije smio boksati s bijelcima, bio izbornik boksačke reprezentacije u državi koja je jedina do zadnjeg dana rata ostala saveznica Trećeg Reicha.

Kako se bližio kraj rata, a bilo je vidljivo i tko će u tom ratu biti na pobjedničkoj, a tko na gubitničkoj strani, tako se i Jimmy osjećao sve nesigurnije. Strah od komunista postajao je sve jači i na kraju se odlučio, na bratov nagovor, vratiti u Ameriku. Nakon rata unatoč nagovorima da ostane i da će i dalje moći trenirati nadolazeće generacije boksača Jimmy i Ruža zajedno kreću, preko Italije, na put u Ameriku. U Milanu su mjesecima čekali brod koji ih je trebao odvesti, kako su vjerovali, na neko ljepše mjesto, no za to vrijeme Ruža se razboljela i nije doživjela kraj putovanja. Jimmy je sam i slomljen nastavio put. Umro je 1955. u rodnoj Philadelphiji.

Autor: Darko Derganc/Andrija Kačić-Karlin/7Dnevno

ZADNJE VIJESTI