7Dnevno

‘Hrvatska sportska arhiva je u groznom stanju, o njoj ne brinu ni institucije ni mediji, tek rijetki entuzijasti’

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7Dnevno / 26. veljače 2016.

''Jasno je da svi ne mogu napraviti muzej kao majka od Dražena Petrovića, gospođa Biserka. Ali, ljudi koji toliko pričaju na svakodnevnoj bazi o veličini i ugledu svojih klubova morali bi naći model da se povijest čuva i pokazuje. Ali, nije tako. Obmanjuju. Pa, to mogu biti i zgodni turistički projekti, tko ne bi pogledao muzej Hajduka, Dinama, Cibone, Zadra, Jugoplastike"...

Sport, baš kao i svaka druga društvena djelatnost ima svoju povijest, baštinu, memorije, uspomene, a kao i sve druge djelatnosti morao bi imati i svoju arhivu. Ipak, usuđujemo se reći da u Hrvatskoj sport, unatoč svojoj posvemašnjoj uspješnosti i izvrsnosti, još uvijek kaska za urednom arhivom kakvu već posjeduju u nas kultura, znanost, estrada, politika, književnost ili tko zna koja od ostalih djelatnosti. Klubovi i savezi jednostavno malo drže do arhiva, u pokušaju da se preživi i zaživi s novim idejama očuvanje baštine postaje u sportu – zadnja rupa na svirali. Ako jest uopće i rupa.

Uostalom, i naša skromna rubrika – Sportski muzej – pokušava od zaborava i nestanka spasiti brojne događaje iz hrvatskog, ali i međunarodnog sporta. Nešto slično čini i Klub hrvatskih olimpijaca i web stranica (www.olimpijci.hr) te skupine pri Hrvatskom olimpijskom odboru, koju tako vrijedno, zdušno i sustavno vodi bivši novinar Vjesnika i Jutarnjeg lista, Marin Šarec. On je prava osoba za opisivanje trenutačnog stanja hrvatske sportske arhivistike i muzeologije!

Pojasnimo, Hrvatski klub olimpijaca osnovan je 22. prosinca 1993. godine u Zagrebu. Član je Hrvatskog olimpijskog odbora i Svjetskog udruženja olimpijaca (WOA). Dana 22. prosinca 1993. godine hrvatski su olimpijci održali osnivačku Skupštinu i utemeljili Hrvatski klub olimpijaca.

Za prvog predsjednika izabran je Zlatko Šimenc, za dopredsjednika Albin Vidović, a za članove upravnog odbora Katica Ileš, Vladimir Firm, Zdravko Kovačić, Josip Čorak, Miroslav Poljak, Damir Šolman i Nikola Plećaš. U rujnu 1995. godine Klub hrvatskih olimpijaca, kako se isprva zvao, postao je punopravnim članom Hrvatskog olimpijskog odbora s tri predstavnika u Skupštini HOO-a: Matijom Ljubekom, Albinom Vidovićem i Zlatkom Šimencom.

Danas je predsjednik Kluba olimpijaca Zoran Primorac, dopredsjednici su Danira Bilić, Željko Jerkov i Samir Barač, glavni tajnik je Damir Škaro. Članovi Upravnog odbora su Perica Bukić, Gordan Kožulj, Igor Boraska, Joško Reić, Martina Zubčić, Milivoj Bebić, Dubravko Šimenc, Irfan Smajlagić, Nika Fleiss i Aramis Naglić, a članovi Upravnog odbora; Mladen Fogec, Boško Čavka i Vjekoslav Šafranić.

Radovi i projekti te udruge redovno se objavljuju na spomenutim stranicama hrvatskih olimpijaca, no to nije sve na što ćete naići otvaranjem tog web projekta. Smisleno i kronološki na tim stranicama naići ćete na pravi mali muzej koji sjajno opisuje sve nastupe hrvatskih sportaša na Olimpijskim igrama, ma pod kojom zastavom nastupali, austrougarskom, jugoslavenskom, talijanskom ili konačno pod vlastitim barjakom. Sve te podatke marljivo sakuplja i obrađuje Marin Šarec uviđajući pritom sve nedostatke i probleme u povijesnoj građi hrvatskog sporta. Pa nam tako Marin Šarec priča:

“Nema u Hrvatskoj ni metodologije ni odnosa prema arhivskoj građi. To je praktički neodnos i arogancija prema podacima iz povijesti. Uzmimo za primjer slučaj odnosa prema medaljama hrvatskih sportaša osvojenih za vrijeme nastupanja za bivšu državu, pa tu Hrvatska uopće nije ni sudjelovala u sukcesiji odličja. Ta nezainteresiranost naših funkcionera, čelnika našeg Olimpijskog odbora koja se očituje u riječima – Što mi tu možemo napraviti – dovela je do toga da je sve hrvatske medalje s olimpijskih igara prisvojila Srbija. Ja nemam problema s time da sve medalje iz bivše Jugoslavije pripadaju bivšoj Jugoslaviji, a malo mi je čudno da su Mate Parlov, Matija Ljubek, Đurđica Bjedov sportaši Srbije. Taj odnos koji se na ovom primjeru očitava zapravo ilustrira cijelu tu priču o nebrizi za hrvatsku sportsku baštinu i arhivu. Pojam arhive u Hrvatskoj je gotovo pa znanstvena fantastika. Muzeji, arhive pojedinih institucija, izdavačka djelatnost istih – sve to skoro ne postoji ili uopće ne postoji”?

Je li, konkretno što se sporta tiče, na djelu ponašanje naših sportskih djelatnika u stilu – Sad sam došao ja i od mene počinje svijet. Prije ničega nije bilo?

“To se može svugdje vidjeti, pa i u najnovijeoj knjizi o Dinamu gdje se cijela povijest očitava u zadnjih deset godina. Tako je to kad se knjiga radi po narudžbi. Po mom skromnom sudu samo je Dinamova 1982. godina značajnija od svih ovih zadnjih deset godina. Djelomice, svatko od funkcionera gradi svoj mikro-svijet u kojem želi biti jedini i glavni, da sam sebi diže spomenik, djelmice je to zaista zbog nonšalancije, nebrige i lijenosti. Apsurdno, ali je tako”.

Dolazimo i dalje do nekih paradoksalnih situacija, u sveopćoj nebrizi za povijest sporta možemo li i od novinara očekivati da uopće znaju koje su sportske povijesne veličine pojedinci i klubovi stasali i djelovali u Hrvatskoj, usput čineći svjetske rezultate?

“E, to je bitno. Za arhivsku građu moraju biti zaduženi i novinari, točnije mediji. Ne bih abolirao medije od odgovornosti za situaciju s našom sportskom arhivom i poimanjem povijesti sporta. Dapače, medije bih stavio kao glavne krivce za današnje stanje. Kad gledam danas, tko bi uopće pisao i brinuo o takvim stvarima glede povijesti sporta u Hrvatskoj. Tko od medija uopće ima povod, ima želju da neki događaj iz sadašnjosti usporedi s nekim davnim, zanimljivim, jedinstvenim. Dakle, i medijima, novinarima nedostaje znanje. Kad imate ljudi kojima je sve dalje od jučerašnjeg gola iz Lige prvaka posve nezanimljivo. A to ne smije biti tako. Ima iznimaka, no toliko su rijetke da kad ih vidim u novinama čisto se ugodno iznenadim. Svaki sadašnji događaj može biti povod za neki događaj iz prošlosti, ne da i se nabijala kartice tekstova, povijest je kontinuitet, ona nije kraj. Sve je dio iste cjeline koju treba znati. Ako netko ne zna onda taj posao nije za njega. Mi imamo novinare koji pišu da je na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni 1992. godine pjevao Freddie Mercury. Koji je umro znatno prije. Mi imamo odbojnost prema točnosti, faktografiji, naposljetku i prema arhivi”.

Zar je moguće da naši najveći klubovi i savezi nemaju svoje muzeje i li barem službe koje bi se bavile riznicom, arhivom, muzeologijom, dakle svojom poviješću?

“Klubovi i savezi koji se toliko diče svojomn prošlošću, koji se smatraju institucijama ne polažu pažnju na svoju povijest. U redu, neki od njih su više puta radili monografije svoje povijesti, uvijek drugačije s obzirom na okolnosti. Nisu napravili ni neke mini-muzeje osim dvorane s trofejima, sve izgleda toliko zapušteno. Jasno, za takav posao treba imati puno strasti i ljubavi, no ti ideali u našem društvu sve teže prolaze. Jasno je da svi ne mogu napraviti muzej kao majka od Dražena Petrovića, gospođa Biserka. Ali, ljudi koji toliko pričaju na svakodnevnoj bazi o veličini i ugledu svojih klubova morali bi naći model da se povijest čuva i pokazuje. Ali, nije tako. Obmanjuju. Pa, to mogu biti i zgodni turistički projekti, tko ne bi pogledao muzej Hajduka, Dinama, Cibone, Zadra, Jugoplastike”…

U Hrvatskoj dobro radi Kineziološki fakultet u kojem se stvaraju treneri, profesori sportskog i tjelesnog odgoja. Ima li u toj visokoškolskoj ustanovi natruha učenja sportske hrvatske povijesti, zar to ne bi trebali biti tako?

“Bojim se da ne postoji kolegij koji bi se zvao povijest hrvatskog sporta, gdje bi se budući kineziolozi trebali educirati o slavnoj povijesti našeg sporta. Mi općenito imamo problem s poviješću, tako i s povijesti sporta. Sve ostaje na entuzijazmu pojedinaca, poput Jurice Gizdića…

Vi se svesrdno trudite da preko web stranice – www.olimpijci.hr – pokušate sačuvati barem dio hrvatskog sporta vezanog uz olimpizam. Te su internet stranice multimedijalni muzej u malom, a kako vam uopće ide?

“Ideja nam je bila da nam stranica bude kao osobna iskaznica hrvatskih bivših i sadašnjih olimpijaca. Najprije da bude neka vrsta informativnog portala da vidite stavove naših sportaša i da stvori barem u digitalnom obliku jedno jedinstveno mjesto. Gdje ćete vidjeti za svake Olimpijske igre, od prvih u Ateni 1896. godine pa sve do danas kad nam dolaze igre u Brazilu, sve podatke o hrvatskin sportašima. Uz kratke informacije o tim igrama imate kod nas popis svih hrvatskih sportaša koji su sudjelovali i koji su ostvarivali uspjehe. Pritom, ne zaboravite da su Hrvati osvajali medalje za nekoliko zemalja, mi smo sve te medalje, svih tih 1200 imena objedinili u jednu muzejsku cjelinu što je zaista bio težak pothvat. To je mali doprinos ovoj temi o kojoj smo razgovarali, no mogao bi biti dobar poticaj da se naprave barem virtualni muzeji, ako se ne mogu napraviti pravi!novinarski posao nije vodstvom predsjednika, vaterpoliste Perice Bukića, i glavnog tajnika,

Autor: Andrija Kačić-Karlin / 7Dnevno / 26. veljače 2016.