petar-radakovic-rijeka

SPORTSKI MUZEJ: Pero, nenadmašna ‘četvorka’ Rijeke i dalje živi podno Kantride

Autor: Andrija Kačić Karlin/7Dnevno 11. studenoga 2016.

Igrao je na poziciji desnog krila, te je bio član momčadi Rijeke koja je 1958. godine u kvalifikacijama izborila povratak u Prvu jugoslavensku ligu. Već sa sedamnaest godina debitirao je za prvu momčad Rijeke, 13. kolovoza 1954. na kup utakmici protiv Lokomotive u kojoj je i postigao i pogodak za 5-1 pobjedu.

Petar Radaković, rođen 1937. godine, a umro od srčanog udara u 29. godini (1966) bio je prvi reprezentativac iz Rijeke. Za života je svojim izvrsnim partijama stekao legendarni status. U Rijeci je počeo igrati 1952. godine i cijelu karijeru je proveo ispod stijena Kantride.

Igrao je na poziciji desnog krila, te je bio član momčadi Rijeke koja je 1958. godine u kvalifikacijama izborila povratak u Prvu jugoslavensku ligu. Već sa sedamnaest godina debitirao je za prvu momčad Rijeke, 13. kolovoza 1954. na kup utakmici protiv Lokomotive u kojoj je i postigao i pogodak za 5-1 pobjedu.

Precizna statistika veli da je za Rijeku odigrao 408 utakmica i postigao 68 pogodaka. Najčešće je nosio “četvorku”. Bio je i član jugoslavenske reprezentacije koja je na svjetskoj smotri u Čileu 1962. godine osvojila četvto mjesto. Bio je strijelac pobjedonosnog gola protiv Zapadne Njemačke u četvrtfinalu! Predkraj uakmice u 85. minuti…

1964-65-nkrijeka-il

Za Jugoslaviju je Radaković skupio 19 nastupa i zabio tri gola. Debitirao je 1961. godine u Beogradu u utakmici protiv Maroka, dobrim partijama u Rijeci izborio je i odlazak na Svjetsko prvenstvo u Čileu gdje je Jugoslavija došla do polufinala i u dvoboju za 3. mjesto bila poražena protiv domaćina Čilea. Najbolji strijelac te svjetske smotre uz Garinchu bio je naš Dražan Jerković.

Pogodak kojeg je postigao Radaković protiv Zapadne Njemačke osim što je bio lijep postao je i antologijski. Postigao ga je sa zavojem oko glave, jer je u jednom startu ozlijedio glavu, a nije izašao iz igre. Nij eželio izaći! Bila je to prva pobjeda Jugoslavije protiv Zapadne Njemačke.

Josip Skoblar se znao prisjetiti:

“Lopta je odlazila prema vrhu kaznenog prostora, spremao sam se krenuti na nju, kad sam čuo Peru kako viče – Puuuusti! Nikad ne puštam u takvim situacijama, tada sam pustio. Bio je to veličanstven, neobranjiv, precizan udarac kakav se rijetko viđa. I to pet minuta prije kraja. Sjećam se da smo se svi skupa beskrajno grlili, Nijemci su bili toliko u šoku da pet minuta prije kraja u trenutku kad su spoznali da su primili pogodak nisu ni žurili na centar”.

Zadnju utakmicu za reprezentaciju Petar Radaković je odigrao 27. rujna 1964. godine u Beču protiv Austrije.

------ 3 st

Nažalost, život mu je okončan tragičnom nesrećom. Događaj koji se zbio 1. studenog 1966. zaledio je tadašnju sportsku javnost. Na treningu je Radaković doživio srčani udar i na putu do bolnice umro. Na njegovom ispraćaju okupilo se više od 15 tisuća ljudi, Rijeka nije pamtila takav pogreb.

Nije prošlo dugo vremena u Rijeci su se zgodno sjetili kako obilježavati uspomenu na djelo Petra Radakovića i 1969. godine započet je turnir, koji postoji danas i to u raskošnom obliku, s imenom pokojnog Petra Radakovića. Ovaj memorijalni turnir znan je u cijelom svijetu i na njemu su nastupali najveći svjetski klubovi sa svojim omladinskim momčadima. K tome, 1972. godine pri klubu u kojem je proveo i život i karijeru osnovana je i Omladinska nogometna škola Petar Radaković.

Srčani zastoji u nogometaša nisu rijetka pojava. I danas u vrijeme sjajne medicinske tehnologije i dijagnostike nije moguće izbjeći takve nesretne slučajeve. Smrt Petra Radakovića spada baš u takve slučajeve…

Bilo je, naime, znano da Petar ima srčanih problema. Koji su primjećeni još za vrijeme turneje po Zapadnoj Njemačkoj 1963. godine. U utakmici protiv Nurnberga bio je u teškoj situaciji, morali su mu pomagati liječnici i na terenu i kasnije u bolnici. Kako se problemi sa srcem nisu smirivali 1965. godine liječnici su mu predložili odmor, no za tri mjeseca vratio se na teren. Liječnici su se nadali da je sa s Radakovićevim srcem sve u redu, ali savjetovali su mu mirovanje. On se nije mogao osloboditi žudnje za nogometom…

No, njegovo stanje nije bilo dobro, brzo su se potvrdile loše dijagnoze. Opet je pauzirao i počeo je igrati u drugoj polovici 1966. godine. Zaigrao je na uvodu sezone protiv Željezničara, potom je odigrao još jednu utakmicu, a na trećoj utakmici sezone protiv Hajduka situacija je bila zabrinjavajuća. Sam je zatražio izmjenu već u 25. minuti.

No, nije opet slušao liječnike, želio je barem vježbati pa vidjeti što će dalje biti s njegovom karijerom. Posljednji put nastupio je u prijateljskoj utakmici protiv Istre 17. rujna 1966. godine.
U Sušačkoj reviji njegov prijatelj i suigrač Mile Tomljenović govorio je o nesretnim trenucima na tom treningu 1. studenog 1966. godine.

“Mi igrači bismo žurili na trening, koji bi počinjao oko deset sati. Neki bi dolazili ranije, brzo bismo se skidali i izlazili bismo na teren jer smo voljeli igrati ševu. Igrali smo obično tako u krug, dvojica su bila unutra, petorica okolo. Tko je dolazio posljednji, išao je unutra. Pero je bio unutra s još jednim, nas smo petorica bila vani. On je osjetio slabost i zapitao je tko će ga zamijeniti.

Naišao je Nikica Jovović, trčao je iz svlačionice i ušao je umjesto Pere. Radaković je legao na travu kraj korner-linije, podbočio se laktovima, nešto je osjetio. Pošto je Mugoša bio tu s automobilom, on i maser Bobi Ottmarich odmah su s Perom krenuli za bolnicu. Čekali smo zabrinuti što će se dogoditi. Javili su nam da je umro.”

memorialpetarradakovic-1

Ova strašna i okrutna priča teška je i za slušati i čitati, kamoli je podastirati čitateljima.

Tijekom svoje karijere tražili su ga brojni klubovi, napose “velike četvorke”; Dinama, Hajduka, Crvene zvezde i Partizana. Čak je 1960. godine kao gost, to je tada bilo tradicionalno, Petar radaković u okviru Mitropa kupa odigrao jednu utakmicu za Hajduk. Odbijao je sve ponude. Nije ni mislio otići iz Rijeke.

Za sobom je ostavio i neke rekorde. Eto, na utakmici protiv tuzlanske Slobode 1959. godine u 5-1 pobjedi postigao je zgoditak nakon samo četiri-pet sekundi igre. Nije bila rijetkost da ga novinare ocijene maksimalnom ocjenom. Po sudu izvjestitelja zagrebačkog Vjesnika bio je najbolji igrač Prve jugoslavenske lige u sezoni 1963/64. Još 1962. godine bio je proglašen za najboljeg sportaša Rijeke.

U zahvalu su mu i današnji navijači Rijeke okupljeni u Armadi podigli pokraj stadiona prekrasan mural. Danima su radili na njemu. Petar Radaković je to zaslužio! Njegova priča jedna je od najljepših u našem nogometu, lijepa i nažalost tako bolna.

Autor: Andrija Kačić Karlin/7Dnevno 11. studenoga 2016.

ZADNJE VIJESTI